REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6010/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja EC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Dejan Kuharić iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koje zastupa odvjetnik Mateja Vidaković iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 20. siječnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno te opunomoćenika stranaka, dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 3. i 7. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4433727 od 01. listopada 2007. sklopljenoga između tužitelja EC i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. a potvrđenog 02. listopada 2007. kod Javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, pod poslovnim brojem: OV— 20886/07. i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, odredba članka 3. u dijelu koji glasi „3,30 % ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ odredba članka 7. u dijelu koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“, te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju EC iznos od 5.232,42 eura zajedno sa zateznim kamatama:

-na iznos od 3,21 eura od 31. prosinca 2007. do plaćanja,

-na iznos od 6,18 eura od 15. siječnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 6,18 eura od 20. veljače 2008. do plaćanja,

-na iznos od 15,07 eura od 19. ožujka 2008. do plaćanja,

-na iznos od 5,65 eura od 01. svibnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 3,15 eura od 20. svibnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 4,75 eura od 20. lipnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 6,21 eura od 17. srpnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 3,15 eura od 22. kolovoza 2008. do plaćanja,

-na iznos od 3,29 eura od 16. rujna 2008. do plaćanja,

-na iznos od 22,80 eura od 01. studenoga 2008. do plaćanja,

-na iznos od 11,51 eura od 29. studenoga 2008. do plaćanja,

-na iznos od 10,19 eura od 13. prosinca 2008. do plaćanja,

-na iznos od 28,64 eura od 5. veljače 2009. do plaćanja,

-na iznos od 30,10 eura od 18. veljače 2009. do plaćanja,

-na iznos od 22,67 eura od 18. ožujka 2009. do plaćanja,

-na iznos od 25,86 eura od 25. travnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 23,34 eura od 02. lipnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 42,83 eura od 16. srpnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 42,43 eura od 01. listopada 2009. do plaćanja,

-na iznos od 20,68 eura od 03. studenoga 2009. do plaćanja,

-na iznos od 23,07 eura od 18. studenoga 2009. do plaćanja,

-na iznos od 27,59 eura od 09. siječnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 29,44 eura od 30. siječnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 29,97 eura od 03. ožujka 2010. do plaćanja,

-na iznos od 35,02 eura od 01. travnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 33,96 eura od 01. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 18,92 eura od 26. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 61,50 eura od 29. lipnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 30,72 eura od 22. srpnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 26,54 eura od 18. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 37,68 eura od 24. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 19,91 eura od 29. rujna 2010. do plaćanja,

-na iznos od 39,50 eura od 05. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 19,91 eura od 30. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 44,18 eura od 16. studenoga 2010. do plaćanja,

-na iznos od 70,85 eura od 21. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 53,73 eura od 22. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 37,67 eura od 01. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 121,95 eura od 16. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 67,00 eura od 16. ožujka 2011. do plaćanja,

-na iznos od 65,54 eura od 22. travnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 88,11 eura od 01. lipnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 89,96 eura od 05. srpnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 109,21 eura od 03. kolovoza 2011. do plaćanja,

-na iznos od 100,45 eura od 02. rujna 2011. do plaćanja,

-na iznos od 86,12 eura od 15. listopada 2011 do plaćanja,

-na iznos od 88,05 eura od 16. studenoga 2011 do plaćanja,

-na iznos od 90,09 eura od 20. prosinca 2011 do plaćanja,

-na iznos od 92,56 eura od 14. siječnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 131,77 eura od 16. ožujka 2012. do plaćanja,

-na iznos od 191,97 eura od 14. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 63,23 eura od 18. svibnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 132,91 eura od 15. lipnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 95,08 eura od 15. srpnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 52,13 eura od 18. rujna 2012. do plaćanja,

-na iznos od 59,25 eura od 23. listopada 2012. do plaćanja,

-na iznos od 178,70 eura od 17. studenoga 2012. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura od 20. prosinca 2012. do plaćanja,

-na iznos od 59,25 eura od 23. siječnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura od 17. veljače 2013. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura od 19. ožujka 2013. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura od 16. travnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 145,04 eura od 25. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 152,15 eura od 17. srpnja 2013 do plaćanja,

-na iznos od 45,98 eura od 29. kolovoza 2013. do plaćanja,

-na iznos od 153,22 eura od 28. rujna 2013. do plaćanja,

-na iznos od 85,79 eura od 22. listopada 2013. do plaćanja,

-na iznos od 100,66 eura od 24. studenoga 2013. do plaćanja,

-na iznos od 93,75 eura od 15. prosinca 2013. do plaćanja,

-na iznos od 93,76 eura od 16. siječnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 95,35 eura od 20. veljače 2014. do plaćanja,

-na iznos od 97,87 eura od 22. ožujka 2014. do plaćanja,

-na iznos od 97,34 eura od 17. travnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 94,42 eura od 22. svibnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 94,29 eura od 17. lipnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 94,02 eura od 20. srpnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 97,07 eura od 24. kolovoza 2014. do plaćanja,

-na iznos od 99,86 eura od 16. rujna 2014. do plaćanja,

-na iznos od 99,06 eura od 21. listopada 2014. do plaćanja,

-na iznos od 102,05 eura od 15. studenoga 2014. do plaćanja,

sve po stopi određenoj do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju EC iznos od 474,25 eura zajedno sa zateznim kamatama od 1. kolovoza 2008. godine do isplate po stopi određenoj do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. naknaditi tužitelju EC trošak parničnog postupka u svoti od 1.000,00 eur s zateznim kamatama od 28. veljače 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj EC zahtijeva utvrđenje ništetnosti čl.9. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4433727 od 01. listopada 2007. sklopljenoga između tužitelja EC i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. a potvrđenog 02. listopada 2007. kod Javnog bilježnika Vesne Ćuzela iz Rijeke, pod poslovnim brojem: OV—20886/07.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2023. godine tvrdi da je s tuženim sklopio ugovor o kreditu 1. listopada 2007. godine na 24.722,83 CHF po srednjem tečaju tuženikovom na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i početnom od 5,75% , na rok otplate od 84 mjeseca i naknadu od 3,30% od svote kredita jednokratne naplaćene kod prvog korištenja kredita radi kupnje vozila te ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli smatra ništetnima pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2211/18 te Zakon o zaštiti potrošača, a u odnosu na ugovorenu naknadu, koju također smatra ništetnom pozivom na isti Zakon i Zakon o obveznim odnosima te zahtijeva kao u tužbi:

" I Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 3., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj: 628- 50-4433727 od 01. listopada 2007. sklopljenoga između tužitelja EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 a potvrđenog 02. listopada 2007. kod Javnog bilježnika Vesne Ćuzela, Korzo 18, Rijeka, pod poslovnim brojem: OV— 20886/07. i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, odredba članka 3. u dijelu koji glasi „3,30 % ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ odredba članka 7. u dijelu koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“, te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.232,42 eura / 39.423,84 kuna ( tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 euro ) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01. studenoga 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

-na iznos od 3,21 eura / 24,15 kuna od 31. prosinca 2007. do plaćanja,

-na iznos od 6,18 eura / 46,58 kuna od 15. siječnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 6,18 eura / 46,58 kuna od 20. veljače 2008. do plaćanja,

-na iznos od 15,07 eura / 113,58 kuna od 19. ožujka 2008. do plaćanja,

-na iznos od 5,65 eura / 42,58 kuna od 01. svibnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 3,15 eura / 23,77 kuna od 20. svibnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 4,75 eura / 35,77 kuna od 20. lipnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 6,21 eura / 46,77 kuna od 17. srpnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 3,15 eura / 23,77 kuna od 22. kolovoza 2008. do plaćanja,

-na iznos od 3,29 eura / 24,77 kuna od 16. rujna 2008. do plaćanja,

-na iznos od 22,80 eura / 171,77 kuna od 01. studenoga 2008. do plaćanja,

-na iznos od 11,51 eura / 86,77 kuna od 29. studenoga 2008. do plaćanja,

-na iznos od 10,19 eura / 76,77 kuna od 13. prosinca 2008. do plaćanja,

-na iznos od 28,64 eura / 215,77 kuna od 5. veljače 2009. do plaćanja,

-na iznos od 30,10 eura / 226,77 kuna od 18. veljače 2009. do plaćanja,

-na iznos od 22,67 eura / 170,84 kuna od 18. ožujka 2009. do plaćanja,

-na iznos od 25,86 eura / 194,84 kuna od 25. travnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 23,34 eura / 175,84 kuna od 02. lipnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 42,83 eura / 322,67 kuna od 16. srpnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 42,43 eura / 319,67 kuna od 01. listopada 2009. do plaćanja,

-na iznos od 20,68 eura / 155,84 kuna od 03. studenoga 2009. do plaćanja,

-na iznos od 23,07 eura / 173,84 kuna od 18. studenoga 2009. do plaćanja,

-na iznos od 27,59 eura / 207,84 kuna od 09. siječnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 29,44 eura / 221,84 kuna od 30. siječnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 29,97 eura / 225,84 kuna od 03. ožujka 2010. do plaćanja,

-na iznos od 35,02 eura / 263,84 kuna od 01. travnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 33,96 eura / 255,84 kuna od 01. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 18,92 eura / 142,53 kuna od 26. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 61,50 eura / 463,40 kuna od 29. lipnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 30,72 eura / 231,44 kuna od 22. srpnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 26,54 eura / 200,00 kuna od 18. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 37,68 eura / 283,92 kuna od 24. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna od 29. rujna 2010. do plaćanja,

-na iznos od 39,50 eura / 297,59 kuna od 05. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna od 30. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 44,18 eura / 332,84 kuna od 16. studenoga 2010. do plaćanja,

-na iznos od 70,85 eura / 533,84 kuna od 21. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 53,73 eura / 404,82 kuna od 22. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 37,67 eura / 283,84 kuna od 01. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 121,95 eura / 918,84 kuna od 16. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 67,00 eura / 504,84 kuna od 16. ožujka 2011. do plaćanja,

-na iznos od 65,54 eura / 493,84 kuna od 22. travnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 88,11 eura / 663,84 kuna od 01. lipnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 89,96 eura / 677,84 kuna od 05. srpnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 109,21 eura / 822,84 kuna od 03. kolovoza 2011. do plaćanja,

-na iznos od 100,45 eura / 756,84 kuna od 02. rujna 2011. do plaćanja,

-na iznos od 86,12 eura / 648,84 kuna od 15. listopada 2011 do plaćanja,

-na iznos od 88,05 eura / 663,41 kuna od 16. studenoga 2011 do plaćanja,

-na iznos od 90,09 eura / 678,81 kuna od 20. prosinca 2011 do plaćanja,

-na iznos od 92,56 eura / 697,41 kuna od 14. siječnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 131,77 eura / 992,81 kuna od 16. ožujka 2012. do plaćanja,

-na iznos od 191,97 eura / 1.446,41 kuna od 14. travnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 63,23 eura / 476,41 kuna od 18. svibnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 132,91 eura / 1.001,41 kuna od 15. lipnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 95,08 eura / 716,41 kuna od 15. srpnja 2012. do plaćanja,

-na iznos od 52,13 eura / 392,81 kuna od 18. rujna 2012. do plaćanja,

-na iznos od 59,25 eura / 446,41 kuna od 23. listopada 2012. do plaćanja,

-na iznos od 178,70 eura / 1.346,41 kuna od 17. studenoga 2012. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura / 846,41 kuna od 20. prosinca 2012. do plaćanja,

-na iznos od 59,25 eura / 446,41 kuna od 23. siječnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura / 846,41 kuna od 17. veljače 2013. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura / 846,41 kuna od 19. ožujka 2013. do plaćanja,

-na iznos od 112,34 eura / 846,41 kuna od 16. travnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 145,04 eura / 1.092,81 kuna od 25. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 152,15 eura / 1.146,41 kuna od 17. srpnja 2013 do plaćanja,

-na iznos od 45,98 eura / 346,41 kuna od 29. kolovoza 2013. do plaćanja,

-na iznos od 153,22 eura / 1.154,41 kuna od 28. rujna 2013. do plaćanja,

-na iznos od 85,79 eura / 646,41 kuna od 22. listopada 2013. do plaćanja,

-na iznos od 100,66 eura / 758,41 kuna od 24. studenoga 2013. do plaćanja,

-na iznos od 93,75 eura / 706,41 kuna od 15. prosinca 2013. do plaćanja,

-na iznos od 93,76 eura / 706,41 kuna od 16. siječnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 95,35 eura / 718,41 kuna od 20. veljače 2014. do plaćanja,

-na iznos od 97,87 eura / 737,41 kuna od 22. ožujka 2014. do plaćanja,

-na iznos od 97,34 eura / 733,41 kuna od 17. travnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 94,42 eura / 711,41 kuna od 22. svibnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 94,29 eura / 710,41 kuna od 17. lipnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 94,02 eura / 708,41 kuna od 20. srpnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 97,07 eura / 731,41 kuna od 24. kolovoza 2014. do plaćanja,

-na iznos od 99,86 eura / 752,41 kuna od 16. rujna 2014. do plaćanja,

-na iznos od 99,06 eura / 746,41 kuna od 21. listopada 2014. do plaćanja,

-na iznos od 102,05 eura / 768,86 kuna od 15. studenoga 2014. do plaćanja, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 474,25 eura / 3.573,28 kuna ( tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 euro ) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

IV./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju EC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovoga parničnog postupka, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 29. prosinca 2023. godine osporava tužbeni zahtjev, smatra da se navedena presuda ne primjenjuje u ovom postupku, valutna klauzula u CHF-u je bila jasna, uočljiva i razumljiva, postavlja pitanje savjesnosti tužiteljeva postupanja i je li bio potrošač, smatra da se o valutnoj klauzuli u CHF-u pojedinačno pregovaralo te nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u odnosu na naknadu za korištenje kredita smatra da je iznos točno i jasno određen ugovorom, lako je uočljiva i razumljiva ta ugovorna odredba što je tužitelj sposoban izračunati i razumjeti te je ista naznačena i u promotivnim uvjetima i tuženikovim općim aktima pa nije dopušteno ispitivati njenu nepoštenost, prigovara visini tužbenog zahtjeva i zastari te navodi da je ugovor otplaćen i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 1. listopada 2007. , kontrolni ispis unosa korištenja, otplatni plan i knjigovodstvenu karticu, tuženikovu potvrdu od 9. lipnja 2023. godine i promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila i zahtjev za kredit, preslušao tužitelja, a nije preslušan javnobilježnički prisjednik ZC kao nebitan svjedok primjenom stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 321/2023-2 i Rev 3142/2018-2.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.

5. Tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl.9. predmetnog ugovora na ročištu 20. siječnja 2025. godine, čemu se tuženi protivio, zbog čega sud nije mogao donijeti rješenje o povlačenju tog dijela zahtjeva, već je odlučio presudom tako što je odbio isti budući se odnosi na tužiteljeve obveze prema tuženiku glede sredstava osiguranja i otplate kredita, promjeni prebivališta i poslodavca i dostavi isprave o podmirenju troškova i pristojba vezanih za provedbu i povrat sredstava osiguranja, držanje vozila, sve kao u točci V izrjeke.

6. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 1. listopada 2007. godine na 24.722,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama, koja redovna je početna bila 5,75%, uz jednokratnu naknadu od 3,30% iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca radi kupnje rabljenog vozila i koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF, što je i utvrđeno i uvidom u čl.1,2, 3. i 4., 6. i 7. ugovora o kreditu kao što je neprijeporno da je kredit otplaćen.

7. Prijeporni su prvo ništetnost ugovornih odredaba čl. 1, 3. i 7. u dijelu ugovaranja valutne klauzule u CHF, osnova tog dijela tužbenog zahtjeva i zastara.

8. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 79/07, 125/07 i 79709), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

9. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula iz čl.1, i 7. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao osobno vozilo kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

10. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

11. Sud prihvaća tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv s obzirom na njegovo zvanje tj. završio je srednju stručnu spremu i zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je vozač zbog čega ocjenjuje da je tužitelj bio potrošač po odredbi čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača jer mu je vozilo trebalo za osobne potrebe budući je u to vrijeme bio zaposlen u trgovačkom društvu Podravka d.d., bez prijavljenog obrta i trgovačkog društva na svoje ime, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je teret dokaza na njemu.

12. Sada je prijeporno pitanje zastare.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako je ugovor neprijeporno otplaćen a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima budući je tužba podnesena 10. lipnja 2023. godine.

14. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl.3. pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

15. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je vozač, a po zvanju je završio srednju školu te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

16. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika, u ostvarivanju svog prava.

17. U odnosu na čl. 3. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.102. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102. st.2. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 3.

19. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

20. Podneskom od 15. srpnja 2024. godine je tuženik izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva za naknadu za sklapanje kredita a na ročištu 8. srpnja 2024. godine je izjavio da povlači prigovor visine u odnosu na valutnu klauzulu te sud ocjenjuje da je visina tužbenog zahtjeva neprijeporna.

21. Zbog toga je prihvaćen i tužbeni zahtjev kao u točci I i II izrjeke.

22. Zatezne kamate kao u točci II izrjeke su dosuđene od dana plaćanja kredita tj. mjesečnih obroka kao dana dospjelosti, na 474,25 eur su dosuđene od 1. siječnja 2008. godine kako je tužitelj i zahtijevao jer se ta naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita a iz otplatnog plana je razvidno da je ta otplata počela ranije tj. 30. studenog 2007. godine, a na parbeni trošak po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl.29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

23. Na osnovi odredbe čl.154. st.5. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja u cijelosti, jer je tužitelj uspio u pretežitom dijelu tužbenog zahtjeva i to za tužbu, jedan podnesak i dva ročišta od 200,00 eur, 800,00 eur ukupno uz PDV od 200,00 eur, što je 1.000,00 eur konačno.

U Zagrebu, dana 28. veljače 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka