REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-867/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice HN (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Sanja Barbarić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d. (OIB 87939104217), Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 5.1. / Naknade / u Ugovoru o kreditu broj 310837, kojeg su dana 23.9.2005. godine zaključili tužiteljica, HN (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnica kredita, i Volksbank d.d. kao pravni prednik tuženika HPB d.d. (OIB 87939104217), kao kreditora, kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti administrativnu naknadu 3.50% jednokratno na iznos odobrenog kredita, kao i odredba točke 9.19 /Ostala utanačenja / u istom Ugovoru, kojim je ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 781,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 597,71 eura od 4.10.2005. godine do isplate; na iznos od 184,02 eura od 14.12.2017. godine do isplate, i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 596,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (28.2.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom tj. prednikom, Volksbank d.d. dana 23.9.2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 310837, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.900,00 CHF. Nadalje, tužiteljica ističe da joj je temeljem tog ugovora i to čl. 5. tuženik naplatio naknadu u iznosu od 597,71 eura, a kod prijevremene otplate kredita, tužiteljici je temeljem čl. 9.19 naplaćena i naknada u iznosu od 18402 eura.

1.1. Tužiteljica ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete i za zaključenje ugovora, nazivajući to administrativnom naknadom, i za prijevremenu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Smatra da je temeljem navedenih odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, jer se radi o netransparentnim troškovima.

1.2. Zbog toga, tužiteljica zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe čl. 5.1. i 9.19. ugovora i da se tuženika obveže na plaćanje iznosa obiju naknadi, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svake od njih, sve uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužiteljice. Smatra da je naknada valjano ugovorena, da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je tužiteljica znala da će morati platiti jednokratnu naknadu na iznos odobrenog kredita i ako dođe do prijevremene otplate također naknadu i da ista nije prouzročila neravnotežu između stranaka. Tuženik ističe i prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, potvrdu, saslušana je tužiteljica, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Zaključenje ugovora (1.) među strankama dana 23.9.2005. godine nije sporno, a nije niti sporno da sporna odredba ugovora glase:

čl. 5. Korisnik kredita obvezuje se kreditoru platiti…administrativnu naknadu od 3,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita;

čl. 9.19. Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete….

dogovorene s Kreditorom,

a na oba se citirana čl. ugovora primjenjuju, kako je ugovoreno Odluke o kamatama i naknadama kreditora/tuženika.

4.1. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj je novac trebao za sanaciju krovišta kuće, da se o kreditu raspitivala kod tuženika, da su joj kredit odobrili. Raspitala se oko tzv. ulazne naknade, ali joj je rečeno da se ta naknada mora platiti. U jednom je trenutku odlučila taj kredit "zatvoriti" pa je kod istog tuženika zaključila novi ugovor uz valutu euro, a tada su joj tzv. izlaznu naknadu obračunali da joj nitko ništa nije rekao niti ju upozorio niti je naknada bila predmet razgovora. Ugovor su pripremili djelatnici tuženika.

4.2. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, kao životan i logičan, poglavito u dijelu da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određene naknade o kojima se nije posebno pregovaralo, te iskaz ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu ni sam tuženik tuženik niti ne osporava da se radilo o tipskom ugovoru. Nadalje, sud prihvaća navod tužiteljice da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi.

5. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. – u daljnjem tekstu ZZP) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

5.1. Prema čl. 49 ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o administrativnoj naknadi na iznos odobrenog kredita i kod naknade za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci administrativnu naknadu na iznos odobrenog kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita time što se riječ naknada uopće ne spominje u čl. 9.19. već se upućuje na odluke tuženika.

5.2. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

5.3. Prema čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

5.4. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. stavak 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO-a. Prema čl. 25. st. 3. ZOO-a dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

6. Tuženik, uz to što smatra da ima pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe sa se troškovi prijevremene otplate sastoje od ili troška kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju) i/ili ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Osim toga tuženik se poziva i na naknadu štete koju trpi radi prijevremene otplate kredita.

6.1. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je tuženik prezentirao (6.) ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

6.2. Zbog toga, sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

7. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

7.1. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 9. 19. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadama, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

7.2. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 102. ZZP/07, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

8. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu (čl. 5 ugovora) sud dodatno ističe da je odredba tog ugovora transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.1. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,50% iznosa kredita.

8.2. Sud nastavno utvrđuje da tužiteljici tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi tj. nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koji troškovi i usluge tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade.

8.3. Čl. 9.19. Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.

8.4. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

8.5. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužiteljici omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

8.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba članka 5. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

8.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

9.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 5 ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Imajući u vidu sve navedeno i utvrđeno pod 8. -9.2. sud utvrđuje da je naplatom naknade tužiteljici ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

11. Zbog toga je sud u točki I izreke presude obje naknade utvrdio ništetnima.

12. Tuženik neosnovano osporava visinu naplaćenih naknada.

12.1. Iz otplatne tablice, koji dokument je sačinio sam tuženik, nesporno proizlazi da je administrativan naknada naplaćena u iznosu od tada 4.535,27 kn dana 4.10.2005. godine, a iz potvrde koju je izdao tuženik utvrđeno je da je naknada za prijevremenu otplatu naplaćena u iznosu od 1.386,50 kn dana 14.12.2017. godine.

12.2. Zbog toga, a jer je visina naknada utvrđena iz dokumentacije koju je izdao tuženik i kojoj isti nije prigovarao, sud nije prihvatio prijedlog da se provede dokaz financijskim vještačenjem, jer se provođenje tog dokaza ukazalo nepotrebnim.

12.3. Naime, uvidom u dokumente opisane pod 12.1. utvrđena je i visina i datum naplate naknada koje je sud u točki I izreke ove presude utvrdio ništetnima.

13. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a, Uredbi o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica, prema dokumentaciji (12.1.) platila naknade, jer se tuženik, kao ugovorna strana, bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka predmetnih uplate moralo biti poznato da mu taj iznos ne pripada.

14. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

15. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

15.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristup na jedno ročište po 150,00 eura, što je uvećano za 112,50 eura PDV-a i 33,77 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.

15.2. Ukupan troška iznosi 596,27 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

15.3. Pristojba na ovu presudu nije priznata, jer ju tužitelj, potrošač, zbog izmjena zakona, nije dužan plaćati.

U Zagrebu, 28. veljače 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku