REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-253/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Beatrix Crnogorac, na prijedlog sudske savjetnice Snježane Hrubec Totić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB: 82925459345, Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 989,95 EUR (slovima: devet stotina osamdeset devet eura i devedeset pet centi) zajedno sa zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 0,07 EUR od 19. kolovoza 2006.

- na iznos od 1,72 EUR od 27. rujna 2006.

- na iznos od 0,73 EUR od 27. listopada 2006.

- na iznos od 0,46 EUR od 29. studenoga 2006.

- na iznos od 0,33 EUR od 28. ožujka 2008.

- na iznos od 6,03 EUR od 30. listopada 2008.

- na iznos od 0,23 EUR od 28. studenoga 2008.

- na iznos od 5,06 EUR od 1. siječnja 2009.

- na iznos od 6,25 EUR od 27. siječnja 2009.

- na iznos od 6,59 EUR od 27. veljače 2009.

- na iznos od 4,55 EUR od 28. ožujka 2009.

- na iznos od 5,13 EUR od 28. travnja 2009.

- na iznos od 3,69 EUR od 26. svibnja 2009.

- na iznos od 2,77 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 3,71 EUR od 22. srpnja 2009.

- na iznos od 3,06 EUR od 18. kolovoza 2009.

- na iznos od 3,63 EUR od 1. listopada 2009.

- na iznos od 2,83 EUR od 28. listopada 2009.

- na iznos od 4,07 EUR od 28. studenoga 2009.

- na iznos od 4,91 EUR od 30. prosinca 2009.

- na iznos od 5,84 EUR od 29. siječnja 2010.

- na iznos od 6,11 EUR od 23. veljače 2010.

- na iznos od 7,89 EUR od 27. ožujka 2010.

- na iznos od 7,59 EUR od 24. travnja 2010.

- na iznos od 8,74 EUR od 29. svibnja 2010.

- na iznos od 12,39 EUR od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 10,79 EUR od 30. srpnja 2010.

- na iznos od 16,59 EUR od 4. rujna 2010.

- na iznos od 14,69 EUR od 30. rujna 2010.

- na iznos od 12,88 EUR od 27. listopada 2010.

- na iznos od 16,05 EUR od 26. studenoga 2010.

- na iznos od 20,42 EUR od 23. prosinca 2010.

- na iznos od 17,93 EUR od 26. siječnja 2011.

- na iznos od 19,22 EUR od 24. veljače 2011.

- na iznos od 18,44 EUR od 30. ožujka 2011.

- na iznos od 18,55 EUR od 21. travnja 2011.

- na iznos od 22,48 EUR od 26. svibnja 2011.

- na iznos od 26,70 EUR od 29. lipnja 2011.

- na iznos od 31,16 EUR od 30. srpnja 2011.

- na iznos od 28,68 EUR od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 25,17 EUR od 23. rujna 2011.

- na iznos od 24,51 EUR od 26. listopada 2011.

- na iznos od 23,97 EUR od 23. studenoga 2011.

- na iznos od 25,49 EUR od 24. prosinca 2011.

- na iznos od 27,51 EUR od 28. siječnja 2012.

- na iznos od 27,89 EUR od 29. veljače 2012.

- na iznos od 26,83 EUR od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 27,54 EUR od 28. travnja 2012.

- na iznos od 28,00 EUR od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 27,32 EUR od 29. lipnja 2012.

- na iznos od 27,02 EUR od 26. srpnja 2012.

- na iznos od 26,99 EUR od 28. kolovoza 2012.

- na iznos od 24,92 EUR od 26. rujna 2012.

- na iznos od 27,21 EUR od 26. listopada 2012.

- na iznos od 27,57 EUR od 24. studenoga 2012.

- na iznos od 27,01 EUR od 22. prosinca 2012.

- na iznos od 24,93 EUR od 26. siječnja 2013.

- na iznos od 25,78 EUR od 26. veljače 2013.

- na iznos od 26,59 EUR od 23. ožujka 2013.

- na iznos od 26,16 EUR od 1. svibnja 2013.

- na iznos od 23,75 EUR od 30. svibnja 2013.

- na iznos od 24,78 EUR od 28. lipnja 2013.

- na iznos od 24,05 EUR od 27. srpnja 2013.

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do dana 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.133,81 EUR (slovima: tisuću sto trideset tri eura i osamdeset jedan cent) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, kao i u dijelu u kojem zatezne kamate na dosuđene parnične troškove potražuje po stopi koja prelazi stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi navodi da je s VIK (dalje u tekstu: prednik tužitelja i korisnik kredita) sklopio dana 28. lipnja 2019. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu te da je na tužitelja preneseno dospjelo novčano potraživanje. Prednik tužitelja je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 116-50- 3588916 od 26. srpnja 2006. kojim je odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) i predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Vezano uz valutnu klauzulu u švicarskim francima poziva se na presudu ovog suda P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenu u odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica- švicarski franak, pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a navedene presude potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Nadalje tužitelj navodi da predmetni ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom da je tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, to smatra da se radi o stjecanju bez osnove preplaćenog iznosa. Stoga tužitelj potražuje ukupan iznos od 989,95 EUR zajedno sa zateznim kamatama, a s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF.

2./ Tuženik u odgovoru na tužbu od 17. ožujka 2023. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije koju tužitelj temelji na Ugovoru o ustupu tražbine sklopljenim s korisnikom kredita te osporava da bi korisnik kredita imao kakav zahtjev prema tuženiku, a ako je imao kakav zahtjev, nije ga mogao prenijeti na tužitelja jer se radi o pravima koja mu pripadaju zbog njegovog statusa potrošača uslijed zakonodavnog uređenja koje potrošačima pruža posebnu zaštitu. Poziva se na odredbu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima navodeći da se u konkretnom slučaju radi o (eventualnoj) tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Nadalje navodi da se posebnom zakonskom regulacijom za potrošače želi osigurati viši stupanj zaštite fizičkih osoba koje nastupaju izvan svoje poslovne djelatnosti u odnosima s trgovcima koji nastupaju u okviru svoje poslovne djelatnosti pa bi se prihvaćanjem prijenosa prava korisnika kredita na tužitelja postigao suprotni učinak jer tužitelj (trgovac) u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, dok zahtijeva prava koja može zahtijevati isključivo potrošač (korisnik kredita). Ukazuje i da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje ˝potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika˝, a u konkretnom slučaju radi se o parnici koju je pokrenulo trgovačko društvo, a ne potrošač. Tuženik nadalje navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu pa u tom smislu tuženik ukazuje na stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izražen u presudi posl. br. Pž-6632/17 odnosno da je mjerodavan samo dio predugovorne faze u kojoj je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Tuženik smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, odnosno sukladno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj mora dokazati da korisniku kredita sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ukoliko isto ne bi dokazao, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti, pri čemu je potrebno utvrditi da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Što se tiče valutne klauzule, ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, a koji zaključak je utemeljen na informacijama koje su banke dale potrošačima u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja ugovornog odnosa. Dakle, ispitivanje razumljivosti odredbe o valutnoj klauzuli ograničava se na predugovornu fazu. Korisniku kredita tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene su posljedice i rizici vezanja kredita za tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Nadalje ukazuje da osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije njegovog odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a kojom solemnizacijom je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Nadalje, tuženik navodi da je potrebno ispitati savjesnost postupanja korisnika kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, a kako bi se utvrdilo ima li on uopće pravo na pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije ugovorne strane, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja sud Europske unije. Korisniku kredita je bilo razumljivo da isplatu kredita i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. U trenutku zaključenja Ugovora o kreditu na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je korisniku kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Nadalje, tuženik navodi da ugovor nije bio sklopljen po principu ˝uzmi ili ostavi˝, već je korisnik kredita tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani su u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu da je ugovaranjem švicarskog franka svaki korisnik kredita (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; (II) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Tuženik ističe da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ne može isticati. Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti istog u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

3./ U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 22. ožujka 2023. u bitnome naveo da je odredbom čl. 126. u vezi čl. 114. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Nadalje navodi da je pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. deklarirana ništetnost odredaba iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe te stoga tužitelj nije obvezan dokazivati da su predmetne odredbe iz konkretnog ugovora o kreditu br. 116-50-3588916 od 26. srpnja 2006. ništetne. Vezano uz tuženikov prigovor zastare, ukazuje na stav VSRH u odluci Rev-2245/2017 od 26. svibnja 2020. da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe- a to je 14. lipnja 2018.

4./ Tuženik u podnesku od 14. travnja 2023. dodatno razlaže ranije iznijete stavove vezane uz valutnu klauzulu, zastaru utuženog potraživanja, kao i meritum predmetnog spora te prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U bitnome navodi iste prigovore kao i u odgovoru na tužbu.

5./ Podneskom od 2. kolovoza 2023. tužitelj ostaje kod iznesenih navoda te izlaže u bitnome kao i ranije tijekom postupka. Tužitelj ukazuje na sudsku praksu Suda EU te razlaže stav vezan uz mogućnost pozivanja na presude iz kolektivnog spora te stav o predmetnom ustupu tražbine i aktivnoj legitimaciji tužitelja.

6./ Sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u Ugovor o ustupu tražbine (list 6. i 7. spisa); Ugovor o kreditu (list 8.-12. spisa); Otplatni plan (list 13.-22. spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 23.-28. spisa), dopis tuženika upućen predniku tužitelja (list 29. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 (list 30.-205. spisa); presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 (list 206.-276. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 (list 277.-304. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5375/2020 (list 305.- 311. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4749/2020 (list 312.-316. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2937/2021 (list 317.-327. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-548/2021 (list 328.-332. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 2921/2021 (list 333.-338. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2203/2021 (list 339.-343. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-942/2022 (list 344.-349. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3351/2021 (list 350.-354. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5191/2021 (list 355.-359. spisa), presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5316/2021 (list 360.-367. spisa), presuda Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6110/2021 (list 368.- 373. spisa), presuda Suda EU poslovni broj C-519/19 (list 374.-383. spisa), presuda Suda EU poslovni broj C-383/18 (list 384.-390. spisa), zahtjev za kredit (list 405. i 406. spisa), Uvjeti za odobravanje kredita (list 407.-409. spisa), Promotivni uvjeti za odobravanje kredita (list 410.-412. spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2510/10 (list 418. i 419. spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 (list 420.-422. spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 (list 423.-429. spisa), presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 (list 430.- 440. spisa). Zamolbenim putem kod Trgovačkog suda u Pazinu saslušana je svjedokinja VIK, korisnica kredita, na okolnost da je istoj sporna odredba bila jasna, lako uočlljiva i razumljiva odnosno da su joj tijekom pregovora o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

7./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 989,95 EUR koji je tuženik naplatio od prednika tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u smislu čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO).

8./ Nesporno je između stranaka da su prednik tužitelja VIK (korisnik kredita) i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 116-50-3588916 od 26. srpnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je korisniku kredita odobren kredit u valuti CHF (švicarski franak) kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Između stranaka nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva. Osim toga, nije sporno da je VIK sklopila dana 28. lipnja 2019. s tužiteljem Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu.

9./ Između stranaka je sporno da li je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe; jesu li odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope prema odluci banke ništetne; da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost visine tužbenog zahtjeva, ali nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

10./ Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. 11./ Uvidom u Ugovor o kreditu (list 8. -12. spisa) najprije proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osim toga, proizlazi da je tuženik navedeni ugovor sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, kao trgovac. Nadalje proizlazi iz uvida u Ugovor o kreditu da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 9.444,37 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1.) te da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti i po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (čl. 7.).

12./ Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine (list 6. i 7. spisa), razvidno je da je korisnik kredita kao cedent ustupio cesionaru, ovdje tužitelju, novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 2.), kao i da su stranke ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku kojim će cesionar, ovdje tužitelj, od dužnika, ovdje tuženika, zahtijevati isplatu ustupljene tražbine.

13./ Imajući u vidu prethodna utvrđenja, ustupljena tražbina je odrediva tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će tužitelj pokrenuti. Takvim naznačavanjem predmeta cesije tražbina je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi u sudskom postupku.

14./ Nadalje, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o ustupu tražbine, propisano je da vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na trećega, osim tražbine čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15./ Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP/03, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitete tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača ne temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u konkretnom sporu za zaštitu potrošača (tako i VTS, Pž. 4749/2020-7 od 13. travnja 2022., Pž-2203/2021 od 1. kolovoza 2022.). I Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. Europski sud je u t. 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: „Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te si podnesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

16./ S obzirom na prethodna utvrđenja, sud je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

17./ Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalog i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/9.) te suprotno odredbama ZOO-a. Navedena odluka je donesena u predmetu po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženika s tim da je ovdje tuženik bio u tom predmetu IV. tuženik.

18./ Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi, a što je i ovdje slučaj, treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. Odredbom čl. 502.c. ZPP- a prvostupanjski sud vezan je za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi. S obzirom na to da je bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi.

19./ Nadalje, i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22, dalje: ZZP/22) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe je propisivao da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

20./ Slijedom gore navedenog, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluke suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta o pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili VIK i tuženik. Taj Ugovor o kreditu sklopljen je 26. srpnja 2006., dakle u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su navedenom presudom utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

21./ Nadalje, u odnosu na pozivanje tuženika na odredbu čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 78/2007- dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka zaštite kolektivnih interesa odnosno odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14- dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u trenutku donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/2021, a kojom odredbom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno na pozivanje tuženika da ovaj postupak nije pokrenuo potrošač, treba navesti da pogrešno smatra tuženik da se pravomoćna presuda P-1401/2021 ne primjenjuje u ovom postupku. Naime nije osnovano pozivanje tuženika na odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji nije bio na snazi ne samo u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, već niti u trenutku podnošenja tužbe, već koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, odnosno donošenja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koji trenutak prema stavu ovog suda ne može biti odlučan trenutak podnošenja tužbe. No, sve kada bi se i navedena odredba čl. 138.a. ZZP/07 odnosno odredba čl. 118. ZZP/14 i mogla primijeniti u ovom postupku ukazuje se da ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik VIK. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

22./ Sud ističe i to da se presuda u slučaju „potrošač“ primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i/ili valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

23./ Iz odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu razvidno je da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora i da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao s potrošačima -korisnicima kredita. Iz sadržaja spornih odredaba ni na koji način ne proizlazi da je korisnik kredita imao utjecaj na njihov sadržaj, a i na sastavljanje ugovora u cjelini, a tuženik samo paušalno navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali ne argumentira detalje tih pregovora.

24./ Prema stavu ovog suda, u individualnim parnicama u kojim se stranka pozove na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora koje su istovjetne odredbama kakve su u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim (takav stav zauzimaju Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 2686/18-2 od 19. veljače 2019. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Iako prethodno navedeno ne podrazumijeva apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu- na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, ili da ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

25./ Slijedom navedenog, sud je izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita VIK na okolnosti da joj je predmetna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva odnosno da su joj tijekom pregovora o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te na okolnost da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

26./ Svjedok VIK u svom iskazu je u bitnom navela da je prije sklapanja kredita savjetovana u salonu za kupnju motornih vozila da ode upravo u Raiffeisen banku sklopiti navedeni ugovor. Ne sjeća se da li su je u banci prilikom sklapanja ugovora upozoravali ili informirali da HNB štiti tečaj kune u odnosu na valutu EUR, a ne i u odnosu na valutu CHF, no navodi kako nije znala da će rata koja je na početku kredita iznosila oko (tadašnjih) 500,00 kuna narasti do skoro dvostrukog iznosa. Svjedokinja je navela da ne bi uzela kredit da je znala da će rata toliko narasti. Osim toga, navela je i da je pročitala ugovor prije potpisivanja te da je bila svjesna da je ugovorena valutna klauzula u CHF. Daljnjih detalja se ne sjeća, no navodi kako misli da joj nije bio ponuđen drugi kredit osim ovog u CHF.

27./ S obzirom na isprave koje prileže spisu i iskaz svjedoka VIK, ovaj sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi odnosno da su korisniku kredita bili pobliže predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe, kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju je korisniku kredita trebao dati upravo tuženik. Tim više što korisnik kredita nije ekonomske struke, već je farmaceutski tehničar. 28./ Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem Rine Zujića, javnog bilježnika u Rovinju, koji je vršio solemnizaciju predmetnog ugovora, jer javni bilježnik sigurno nije sudjelovao u ugovaranju uvjeta predmetnog ugovora niti je objašnjavao pojedine ugovorne odredbe u smislu njihove suštinske razumljivosti i cjelovite informiranosti, jer to i nije bila njegova obveza već je imao samo dužnost ispitati dopustivost ugovora kao cjeline i njegovih pojedinih odredbi i da ukaže strankama na njihovo pravno značenje, slijedom čega se izvođenjem navedenog dokaznog prijedloga ne bi utvrdila sporna činjenica da je ugovorna odredba korisniku kredita bila razumljiva, a ne na formalnoj i jezičnoj razini, već da mu je tuženik pružio precizne i razumljive kriterije temeljem kojih je on kao potrošač mogao procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze stupanjem u predmetni pravni odnos. U odnosu na prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva, ovaj sud je odbio navedeni dokaz budući da je tuženik tijekom postupka učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

29./ Da predniku tužitelja sporne odredbe nisu učinjene razumljivima na način da su mu objašnjeni parametri koji će utjecati na promjenu stope kamate ili da su mu objašnjeni rizici vezani za valutnu klauzulu kod kredita u CHF u odnosu na kredite u ostalim valutama, osim što je sud utvrdio temeljem iskaza svjedoka VIK, ovaj sud ukazuje da sama formulacija ugovorne odredbe da je redovna kamatna stopa ˝... promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora...˝ ne ukazuje da su ugovorne strane pregovarale o okolnostima buduće promjene kamatne stope. Nije sporno da je ugovornim stranama bila poznata visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora određena po banci, ali nisu bili poznati kriteriji za kasniju izmjenu kamatne stope, već je kreditor uzeo pravo kamatnu stopu jednostavno mijenjati ne navodeći niti dajući naslutiti što bi mogao biti razlog budućih promjena zbog čega buduća promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga je ocjena ovoga suda da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojem se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa je time narušeno temeljno načelo obveznog prava- načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.

30./ U odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli valja reći da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa prava potrošača u okviru kojeg je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim aktivnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Na taj način je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (prednika tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega je navedena ugovorna odredba nepoštena, a time je ništetna.

31./ Odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a propisuje da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32./ Kako je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik je dužan vratiti ono što je primio na temelju takvog ugovora, i to temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. u vezi čl. 84. st. 1. ZOO-a, stoga je odlučeno kao pod t. I. izreke.

33./ Tijek zateznih kamata sud je dosudio od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita pa do isplate, a stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

34./ U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da se na potraživanje s osnova restitucijskih zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a primjenjuje opći zastrani rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a. Pritom sud ukazuje na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a /05 (članka 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ." Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenih u spojenim predmetima C-776/19- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

35./ Imajući u vidu navedeno pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO- a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta je zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu i presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. To znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći od 14. lipnja 2014., a sa osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 2. veljače 2023., to proizlazi da je podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare, slijedom čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

36./ S tim u vezi, ukazuje se da tuženik nije bio savjestan cijelo vrijeme s obzirom na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu u kojim je pružena apstraktna zaštita potrošačima. Zbog ostvarene apstraktne zaštite, ne može se smatrati da bi bila riječ o ništetnosti manjeg značaja. Stoga se tuženik pogrešno poziva na primjenu čl. 326. st. 2. ZOO-a.

37./ S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, tuženik mu je dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parničnog postupka. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te odredbi čl. 164. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u granicama zahtjeva istaknutog u troškovniku (list 464. spisa) i na ročištu održanom 29. siječnja 2025., prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) pa je tužitelju priznat trošak parničnog postupka za sastav podneska od 2. veljače 2023. (tužba) i od 22. ožujka 2023. (očitovanje na odgovor na tužbu), u iznosu od 149,25 EUR za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), te za sastav podneska od 2. kolovoza 2023. (poslan e-Komunikacijom 9. lipnja 2023.) u iznosu od 37,26 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), kao i za pristup na ročišta koja su održana dana 8. rujna 2023. i 23. studenoga 2023. u iznosu od 149,25 EUR za svako ročište; za ročište održano 29. siječnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), a za ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), dakle ukupno 859,26 EUR, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (T.br. 46 Tarife), što sveukupno iznosi 1.074,08 EUR. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i sudska pristojba na presudu u iznosu od 39,82 EUR u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018, 51/2023). Slijedom svega navedenog, tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.133,81 EUR. Stoga je odlučeno kao pod t. II. izreke.

38./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za ostale odnose, jer to potraživanje ne proizlazi iz trgovačkog ugovora. Stoga je odlučeno kao pod t. II. izreke.

39./ Dakle, tužitelju je dosuđena naknada troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.133,81 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom više zatraženom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod t. III. izreke.

40./ Tuženiku, jer je u cijelosti izgubio parnicu, ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Stoga je odlučeno kao u t. IV. izreke rješenja.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja:

Beatrix Crnogorac

Nacrt odluke izradila sudska savjetnica:

Snježana Hrubec Totić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem sustava eKomunikacije ovog suda. Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).