REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-1589/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po pun. Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 5. prosinca 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 9012256575 od 31. siječnja 2007.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 130.000,00 CFH, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 7., u dijelu u kojem se kredit u iznosu 130.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 4. Ugovora o kreditu br. 9012256575 od 31. siječnja 2007.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, članak 7., u dijelu u kojem u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te u dijelu u kojem je obavijest banke o tome sastavni dio ovog ugovora.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 4.255,39 eura sa zateznom kamatom do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koja teče na iznos od:

-121,94 eura od 20.4.2013. godine do isplate,

-141,25 eura od 29.5.2013. godine do isplate,

-144,81 eura od 13.6.2013. godine do isplate,

-142,86 eura od 11.7.2013. godine do isplate,

-148,57 eura od 26.8.2013. godine do isplate,

-158,08 eura od 4.10.2013. godine do isplate,

-154,57 eura od 28.10.2013. godine do isplate,

-158,16 eura od 28.11.2013. godine do isplate,

-161,75 eura od 13.12.2013. godine do isplate,

-159,88 eura od 28.1.2014. godine do isplate,

-136,84 eura od 12.3.2014. godine do isplate,

-135,12 eura od 11.4.2014. godine do isplate,

-135,12 eura od 11.4.2014. godine do isplate,

-131,36 eura od 20.5.2014. godine do isplate,

-131,87 eura od 13.6.2014. godine do isplate,

-135,59 eura od 15.7.2014. godine do isplate,

-137,05 eura od 14.8.2014. godine do isplate,

-139,33 eura od 8.9.2014. godine do isplate,

-139,56 eura od 6.10.2014. godine do isplate,

-142,45 eura od 30.10.2014. godine do isplate,

-144,39 eura od 8.12.2014. godine do isplate,

-143,93 eura od 3.1.2015. godine do isplate,

-145,05 eura od 12.2.2015. godine do isplate,

-145,05 eura od 3.3.2015. godine do isplate,

-145,05 eura od 1.4.2015. godine do isplate,

-145,05 eura od 26.5.2015. godine do isplate,

-145,05 eura od 16.6.2015. godine do isplate,

-145,05 eura od 21.7.2015. godine do isplate,

-145,05 eura od 19.8.2015. godine do isplate,

-95,56 eura od 15.9.2015. godine do isplate.;

nalaže se tuženiku u istom roku i pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju zakonske zatezne kamate po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na iznos od:

-0,29 eura od 31.3.2007.godine do 30.rujna 2015.godine,

-0,66 eura od 29.2.2008. godine do 30.rujna 2015.godine,

-8,82 eura od 31.3.2008. godine do 30.rujna 2015.godine,

-36,97 eura od 31.10.2008. godine do 30.rujna 2015.godine,

-16,05 eura od 4.12.2008. godine do 30.rujna 2015.godine,

-35,51 eura od 13.1.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-38,73 eura od 10.2.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-49,58 eura od 12.3.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-32,16 eura od 10.4.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-34,57 eura od 13.5.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-28,59 eura od 10.6.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-31,18 eura od 14.7.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-25,51 eura od 13.8.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-30,26 eura od 31.8.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-29,79 eura od 30.9.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-25,78 eura od 31.10.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-33,28 eura od 30.11.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-38,76 eura od 31.12.2009. godine do 30.rujna 2015.godine,

-47,33 eura od 31.1.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-45,05 eura od 28.2.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-56,36 eura od 31.3.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-53,89 eura od 30.4.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-59,05 eura od 31.5.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-93,31 eura od 30.6.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-85,99 eura od 31.7.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-105,73 eura od 31.8.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-99,38 eura od 30.9.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-85,94 eura od 31.10.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-108,12 eura od 30.11.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-139,39 eura od 31.12.2010. godine do 30.rujna 2015.godine,

-123,54 eura od 1.3.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-117,28 eura od 11.3.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-114,58 eura od 31.3.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-128,48 eura od 12.5.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-160,81 eura od 29.6.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-156,59 eura od 30.6.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-191,59 eura od 31.7.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-170,31 eura od 31.8.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-152,06 eura od 30.9.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-149,79 eura od 31.10.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-148,16 eura od 30.11.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-156,18 eura od 31.12.2011. godine do 30.rujna 2015.godine,

-164,62 eura od 31.1.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-159,05 eura od 30.3.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-162,40 eura od 30.4.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-165,80 eura od 1.6.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-164,39 eura od 12.6.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-160,77 eura od 10.7.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-157,61 eura od 16.8.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-152,03 eura od 12.9.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-160,18 eura od 27.10.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-161,29 eura od 12.11.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-158,33 eura od 13.12.2012. godine do 30.rujna 2015.godine,

-162,83 eura od 11.1.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-153,67 eura od 16.2.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-160,85 eura od 11.4.2013. godine do 30.rujna 2015.godine,

-38,64 eura od 20.4.2013.godine do 30.rujna 2015.godine.;

dok se odbija zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od 5.527,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na ovaj iznos od 30.rujna 2015.godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 3.789,75 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1.listopada 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja.2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.775,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

Dana 25.travnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su dana 31. siječnja 2007.g. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012256575 temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 130.000,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Također, dana 17. prosinca 2015.g. tužitelj i tuženik da su sklopili Dodatak Ugovoru. Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 7. otplatu kredita vezao uz ovu valutu, te u članku 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,30 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proizlazi da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Tužitelj da je već prethodno pokrenuo postupak pred Naslovnim sudom u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10.09.2003. g. do 31.12.2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. 11. 2004. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, te od tuženika potražuje novčani iznos koji je s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da treba primijeniti srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Tužitelj navodi da je u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak tuženik neosnovano stekao od tužitelja iznos od 10.424,97 eura / 78.546,94 kn. Budući da je odredba Ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to da se ta odredba među strankama ne može primijeniti niti u dijelu obračuna preostale glavnice na dan konverzije. Stoga, pored gore navedenih neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, tužitelj da potražuje i novčani iznos koji je preplatio po osnovi razlike glavnice. Naime, zbog ništetnosti valutne klauzule tužitelju da je na dan 31. prosinca 2015.g. preostala glavnica trebala biti obračunata prema srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita i na taj dan da je trebala iznositi 487.145,48 kn, a sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Jurice Dobrinića. Suprotno tome, tuženik da je na navedeni dan obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 524.374,11 kn, čime da je isti na ovaj način neosnovano stekao iznos od 4.941,09 eura / 37.228,63 kn, jer je navedenu razliku glavnice tužitelj otplatio tijekom plaćanja anuiteta kroz razdoblje nakon konverzije i to kroz udjele glavnice u tim anuitetima. Radi navedenog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora o kreditu vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu odlukom banke. Predlaže da sud obveže tuženika da mu isplati iznos od 10.424,97 eura / 78.546,94 kn sa zateznom kamatom koju je specificirao i postavio na određen način. Tužitelj potražuje od tuženika i na ime razlike glavnice iznos od 4.941,09 eura / 37.228,63 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2016.godine do isplate, te ujedno od tuženika potražuje naknadu parničnog troška.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Navodi da je točno da su stranke zaključili Ugovor o kreditu broj 9012256575 od 31.01.2007.godine, međutim, isti da su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 17.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012256575 koju činjenicu tužitelj navodi u historijatu tužbe, međutim, da sasvim pogrešno drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Dakle, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012256575 od 17.12.2015.g da se već vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te da je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga da je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite. Sporazumi o konverziji u RH da su sklopljeni temeljem Zakona, te da su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Tuženik obrazlaže zakonski temelj konverzije, svoje postupanje u skladu sa tim propisom i navodi da je u biti prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom da se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Tužitelj da ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome da bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane da ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako da je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. Tužitelj da se u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, da se odnosi samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to da je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, navodi da je sporno da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula da je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te da do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa da nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa da čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, navodi da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare , te da je ista podnesena 04.04.2012.g. onda da se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.g. Potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti u tč.I. i II. izreke glasi kao u izreci presude. Potražuje u tč.III. od tuženika iznos od 9.783,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama i u tč.IV iznos od 3.789,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

Sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke, tužitelj u svom iskazu navodi da je 2007. godine imao potrebu rješenja stambenog problema i kupnje stana za stanovanje sebe i svoje supruge, da je bio zaposlen kao zidar u firmi Ivanišević gradnja, da nije bio vlasnik niti trgovačkog društva niti obrta, navodi da je prije četiri odnosno 5 godina umirovljen, da ima dijabetes i da je stradao u Njemačkoj na radu. Kako je imao potrebu kupnje stana, to da je išao po bankama i PBZ banka da je bila najpovoljnija po pitanju kredita, službenica banke da mu je, kada joj je kazao da mu treba stambeni kredit, baš preporučila kredit vezan za CHF, da je kazala kako je to najpovoljniji kredit sa najnižom kamatnom stopom, a taj kredit da je zaista bio najpovoljniji i da mu je ista kazala da će možda tečaj rasti, ali nešto sitno, da nikako ne bi trebao ići preko 3.000,00 kn, niti toliko, a mjesečna rata da je početna bila 2.800,00 kn. Tužitelj navodi da tada nije bilo razloga sumnjati u ovu preporuku i ove riječi, da je pristao na to, bio kod javnog bilježnika, ni tamo da nije bilo nekog posebnog govora o valuti CHF, da je dobio ovaj kredit i kupio stan u [adresa] površine cca 62 m2, u tom stanu da su on i supruga stanovali, a da je došlo do zaista velikog rasta rate, sve do nešto preko 4.000,00 kn. Kada se ostvarila mogućnost konverzije, da je to prihvatio jer smatra da je to trebao prihvatiti s obzirom na ovaj problem, ono što mu je ponuđeno u banci da je potpisao i opet da je to bilo na način da ili prihvati ono što je ponuđeno ili ne prihvati. Navodi da je rata nešto manja bila nakon konverzije, ali da ne zna koliko, svakako, 2022. godine da je prodao stan koji je na ime kredita kupio te otplatio čitav kredit i kupio stan u [adresa] površine 58 m2, također za stanovanje, ovi stanovi da su se isključivo koristili za stanovanje kao jedina nekretnina njegove supruge i njega. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, je li konverzijom vraćeno tužitelju nešto što je ranije plaćeno do konverzije i je li mu smanjena rata za budućnost, tužitelj navodi da to ne zna i da ne može konkretno o tome iskazati.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF odnosno valutu CHF, kao i isplate razlike glavnice po kreditu kod konverzije te zahtjev za utvrđenje da su ništetne odredbe kredita o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9012256575 zaključenog između stranaka dana 31.siječnja 2007.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka tom ugovoru zaključenog dana 17.prosinca 2015.godine sa pripadajućom dokumentacijom; saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke i financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split).

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 31.siječnja 2007.godine zaključen Ugovor o kreditu, radi se o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 130.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 4,30 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 360 mjeseci. Stranke su dana 17.prosinca 2015.godine zaključile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 69.108,41 EUR na dana 30.rujna 2015.godine.

Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Pitanje je i ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja.

Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, tužitelj je fizička osoba i potrošač, a radi se o namjenskom kreditu radi kupnje stana za stanovanje. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2007.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja CHF kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi: Ugovor o kreditu sklopljen je dana 31.siječnja 2007.godine na iznos kredita od 130.000,00 CHF, rok otplate od 360 mjeseci odnosno 30 godina, ugovorena je početna kamatna stopa od 4,30%, anuitet prilikom ugovaranja bio je u valuti u iznosu od 643,33 CHF, a ugovoren je srednji tečaj tuženika na dan plaćanja. Dana 17.prosinca 2015.godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu, iznos glavnice u EUR po Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine iznosio je 69.108,41 EUR, utvrđen je iznos preplate prema Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine u iznosu od 5.527,86 EUR. Temeljem dokumentacije u spisu vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, vještak navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i da su iskazane sa pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu da je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. vještak iskazuje odnosno daje izračun razlika za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kn u EUR vještak daje u tabeli svog nalaza i mišljenja. Precizno i opsežno vještak se očituje i na izračun konverzije, priznatu preplatu i moguće obeštećenje. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza, sudski vještak daje svoje mišljenje i navodi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenje konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznose 9.783,25 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi ukupno 138,18 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da iznosi 9.645,07 EUR. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30.rujna 2015.godine da bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja za 3.789,75 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik da je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19.c., te priznao preplatu tužitelja na dan 30.rujna 2015.godine u ukupnom iznosu od 5.527,86 EUR.

Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.

Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 9.783,25 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama, na ime preplate vezano za ništetnu odredbu – valutnu klauzulu u CHF. Na ime razlike glavnice potražuje iznos od 3.789,75 EUR sa kamatama.

Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 25.travnja 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 9.783,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Dakle, to je onaj iznos preplate s naslova valutne klauzule u CHF koji bi pripadao tužitelju, međutim, kako je tuženik kod konverzije obeštetio tužitelja za iznos od ukupno 5.527,86 EUR, sa osnove valutne klauzule, to je iznos od 9.783,25 EUR valjalo umanjiti za iznos od 5.527,86 EUR i to na način da se ovom preplatom "zatvore", odnosno smatraju plaćeni najraniji dospjeli iznosi preplate, do trenutka dok se ovaj priznati iznos preplate ne "iscrpi". Na ovaj način sud drži da je tužitelj već obeštećen za ukupan iznos od 5.527,86 EUR, konverzijom kredita, te je valjalo tužitelju dosuditi preostali iznos do 9.783,25 EUR, odnosno obvezati tuženika da tužitelju na ime ove ništetne odredbe isplati preplatu u iznosu od 4.255,39 EUR sa kamatama. Dakle, tuženik je tužitelja obeštetio za najranije iznose preplate, sve do iznosa od 160,58 EUR koji dospijeva 20.travnja 2013.godine (ovdje je od tog iznosa plaćeno 38,64 EUR, dok preostaje za plaćanje od tog obroka iznos od 121,94 EUR). Na one iznose koje je tuženik priznatom preplatom "zatvorio" tužitelj ipak ima pravo na zakonske zatezne kamate od dospijeća do 30.rujna 2015.godine, pa je radi svega navedenog odlučeno kao u izreci ove presude. Za više zatraženi iznos od 5.527,86 EUR sa kamatama od 30.rujna 2015.godine pa do isplate zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan.

Tužitelju pripada i utvrđeni iznos od 3.789,75 EUR jer je kod konverzije za ovaj iznos glavnica kredita u vrijeme konverzije veća nego što je trebala biti da nije bilo ništetnosti vezano za valutnu klauzulu u CHF, radi se upravo o ovom iznosa utvrđene razlike glavnice koju tužitelj i potražuje i to sa kamatama od 1.listopada 2015.godine pa do isplate. Dosuđenjem i ovog iznosa tužitelju dolazi se do pune restitucije tužitelja odnosno do potpunog obeštećenja tužitelja vezano za ništetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu.

Na dosuđeni iznos glavnica tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je priznao tužitelju cjelokupan trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje postupka budući isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 28.studenog 2023.godine i 28.listopada 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 5.prosinca 2023.godine, 21.ožujka 2024.godine, 19.lipnja 2024.godine i 5.prosinca 2024.godine; svaka radnja po 500,00 eura s obzirom na v.p.s.; uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 875,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura; što ukupno zbrojeno daje iznos od 4.775,00 eura koliko je konačno na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka, trošak vještačenja prije podnošenja tužbe nije trošak potreban za vođenje postupka i radi se o privatno naručenom vještvu, sud je u ovom postupku proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku, pa taj trošak privatno naručenog vještva nije bio potreban i nije trošak za koji se priznaje naknada. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 28. veljače 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika