REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4973/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja HĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Frano Bazina iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koje zastupa odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 20. siječnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja te zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 28. veljače 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d platiti tužitelju HĆ iznos od 1.702,66 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućom
na iznos od 1,44 EUR od 2.2.2008. godine do isplate
na iznos od 3,24 EUR od 2.3.2008. godine do isplate
na iznos od 4,83 EUR od 2.4.2008. godine do isplate
na iznos od 1,38 EUR od 2.5.2008. godine do isplate
na iznos od 0,22 EUR od 2.6.2008. godine do isplate
na iznos od 1,78 EUR od 2.7.2008. godine do isplate
na iznos od 1,34 EUR od 2.10.2008. godine do isplate
na iznos od 11,25 EUR od 2.11.2008. godine do isplate
na iznos od 3,98 EUR od 2.12.2008. godine do isplate
na iznos od 12,06 EUR od 2.1.2009. godine do isplate
na iznos od 13,15 EUR od 2.2.2009. godine do isplate
na iznos od 13,70 EUR od 2.3.2009. godine do isplate
na iznos od 12,39 EUR od 2.4.2009. godine do isplate
na iznos od 12,20 EUR od 2.5.2009. godine do isplate
na iznos od 10,14 EUR od 2.6.2009. godine do isplate
na iznos od 8,33 EUR od 2.7.2009. godine do isplate
na iznos od 9,42 EUR od 2.8.2009. godine do isplate
na iznos od 10,83 EUR od 2.9.2009. godine do isplate
na iznos od 10,03 EUR od 2.10.2009. godine do isplate
na iznos od 9,25 EUR od 2.11.2009. godine do isplate
na iznos od 11,05 EUR od 2.12.2009. godine do isplate
na iznos od 12,75 EUR od 2.1.2010. godine do isplate
na iznos od 14,55 EUR od 2.2.2010. godine do isplate
na iznos od 14,07 EUR od 2.3.2010. godine do isplate
na iznos od 17,10 EUR od 2.4.2010. godine do isplate
na iznos od 79,39 EUR od 16.4.2010. godine do isplate
na iznos od 47,52 EUR od 28.4.2010. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 2.5.2010. godine do isplate
na iznos od 14,87 EUR od 2.6.2010. godine do isplate
na iznos od 22,00 EUR od 2.7.2010. godine do isplate
na iznos od 70,16 EUR od 6.7.2010. godine do isplate
na iznos od 18,86 EUR od 2.8.2010. godine do isplate
na iznos od 1.215,78 EUR od 12.8.2010. godine do isplate
kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.500,00 eur s zateznim kamatama od 28. veljače 2025. godine do isplate sve po stopi koja se do 31.srpnja 2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015. godine pa do 31.prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2023. godine tvrdi da je s tuženim sklopio ugovor o kreditu 20. lipnja 2007. godine na 17.562,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kako se obvezao i vratiti kredit u mjesečnim anuitetima uz istu kunsku protuvrijednost i redovnu kamatnu stopu od 5,20% , promjenjivu te ispunio ugovor, poziva se na presudu Vrhovnog suda poslovni broj Rev 2221/18 i Zakon o zaštiti potrošača smatrajući ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom te zahtijeva kao u podnesku od 23. rujna 2024. godine tj.: I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.702,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 1,44 EUR od 2.2.2008. godine do isplate
na iznos od 3,24 EUR od 2.3.2008. godine do isplate
na iznos od 4,83 EUR od 2.4.2008. godine do isplate
na iznos od 1,38 EUR od 2.5.2008. godine do isplate
na iznos od 0,22 EUR od 2.6.2008. godine do isplate
na iznos od 1,78 EUR od 2.7.2008. godine do isplate
na iznos od 1,34 EUR od 2.10.2008. godine do isplate
na iznos od 11,25 EUR od 2.11.2008. godine do isplate
na iznos od 3,98 EUR od 2.12.2008. godine do isplate
na iznos od 12,06 EUR od 2.1.2009. godine do isplate
na iznos od 13,15 EUR od 2.2.2009. godine do isplate
na iznos od 13,70 EUR od 2.3.2009. godine do isplate
na iznos od 12,39 EUR od 2.4.2009. godine do isplate
na iznos od 12,20 EUR od 2.5.2009. godine do isplate
na iznos od 10,14 EUR od 2.6.2009. godine do isplate
na iznos od 8,33 EUR od 2.7.2009. godine do isplate
na iznos od 9,42 EUR od 2.8.2009. godine do isplate
na iznos od 10,83 EUR od 2.9.2009. godine do isplate
na iznos od 10,03 EUR od 2.10.2009. godine do isplate
na iznos od 9,25 EUR od 2.11.2009. godine do isplate
na iznos od 11,05 EUR od 2.12.2009. godine do isplate
na iznos od 12,75 EUR od 2.1.2010. godine do isplate
na iznos od 14,55 EUR od 2.2.2010. godine do isplate
na iznos od 14,07 EUR od 2.3.2010. godine do isplate
na iznos od 17,10 EUR od 2.4.2010. godine do isplate
na iznos od 79,39 EUR od 16.4.2010. godine do isplate
na iznos od 47,52 EUR od 28.4.2010. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 2.5.2010. godine do isplate
na iznos od 14,87 EUR od 2.6.2010. godine do isplate
na iznos od 22,00 EUR od 2.7.2010. godine do isplate
na iznos od 70,16 EUR od 6.7.2010. godine do isplate
na iznos od 18,86 EUR od 2.8.2010. godine do isplate
na iznos od 1.215,78 EUR od 12.8.2010. godine do isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ĐĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21. prosinca 2023. godine priznaje činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporavajući tužitelju status potrošača, prigovara zastari i da se navedena presuda ne primjenjuje u ovom postupku, tužitelj je bio informiran o valutnoj klauzuli, protivi se tijeku zateznih kamata i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u izračuna tečajne razlike, tuženikov dopis od 8. kolovoza 2007. godine, otplatni plan kredita, tuženikovu potvrdu o obavljenim transakcijama i potvrdu od 16. kolovoza 2010. godine, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, promet po kreditu, ugovor o kreditu od 20. lipnja 2007. godine, izvod iz edukacijskog materijala, preslušao tužitelja i odredio financijsko vještačenje.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 20. lipnja 2007. godine na 17.562,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kako se obvezao i vratiti kredit u mjesečnim anuitetima uz istu kunsku protuvrijednost i redovnu kamatnu stopu od 5,20%, promjenjivu radi kupnje vozila na 85 mjeseci otplate, što je i utvrđeno uvidom u čl.1,2, 3, 5, 6. predmetnog ugovora, a nije ni prijeporno da je otplaćen.
6. Prijeporni su ništetnost, osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
7. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, čl.82, čl.85, čl.86. čl.87., čl.89. i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
8. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao , nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su i ove ugovorne odredbe to valutnoj klauzuli u CHF utvrđene ništetnima, kao prethodno pitanje na odnosi odredbe čl.12.st.1. Zakona o parničnom postupku, primjenom odredbe čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl.323.
.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324,. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevu iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebalo vozilo na kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324, .st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
9. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu s obzirom na njegovu naobrazbu- osmogodišnja škola.
10. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
11. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem do 23. ožujka 2022. je utvrđeno da je ta razlika 6.200,81 kn s mjesečnim svotama i danima dospjelosti kako je pobliže navedeno, kojemu tuženik ne prigovara u matematičkom izračunu već iznosi prigovore pravne naravi koje sud ocjenjuje neosnovanima upravo zbog prethodno obrazloženog načina vještačenja u svezi s tuženikovom nepoštenošću i nesavjesnošću te stoga niti vještak nije pozivan radi usmenog očitovanja, a sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i obrazloženo zasnovano na raspoloživim i bitnim ispravama.
12. Sada je prijeporno pitanje zastare.
13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako je ugovor otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 4. lipnja 2023. godine.
14. Sud je utvrdio da je tužitelj bio potrošač primjenom odredbe čl.3. st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača prihvaćajući njegov iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv, jer je u vrijeme sklapanja ugovora po zvanju i zanimanju bio nastavnik viole, zaposlen u glazbenoj školi te uzevši u obzir ugovorenu namjenu kredita radi kupnje vozila, a tuženik, na kojemu je dokazni teret, nije dokazao suprotno.
15. Točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. nalaza i to u vremenu od 1. prosinca 2007. i 1. rujna 2008. godine od čitavih 2,00 eura.
16. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).
17. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323, st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.
18. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev i za glavnicu a zatezne kamate su dosuđene od prvog dana nakon uplate pojedinog obroka kao dana dospjelosti, sve u visini po odredbi čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23)uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parnični trošak po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.
19. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, dva podneska i dva ročišta po 200,00 eur, što je 1.000,00 eur uz PDV od 250,00 eur i trošak vještačenja od 250,00 eur, što je 1.500,00 eur, trošak ročišta za objavu od 100,00 eur nije priznat kao nepotreban za uspjeh u postupku primjenom odredbe čl.155.st.1. istog Zakona.
U Zagrebu, dana 28. veljače 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
