REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5769/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Maro Ogresta, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika Andreje Šeše, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.226,11 eura sa zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 0,37 eura od 1.travnja 2008. do isplate,

-na iznos od 5,87 eura od 1.studenoga 2008. do isplate,

-na iznos od 0,16 eura od 1.prosinca 2008. do isplate,

-na iznos od 6,26 eura od 1.siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 7,19 eura od 1.veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 7,60 eura od 1.ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 6,31 eura od 1.travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 6,52 eura od 1.svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 4,84 eura od 1.lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 3,41 eura od 1.srpnja 2009. do isplate,

-na iznos od 3,73 eura od 1.kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos od 4,56 eura od 1.rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 4,46 eura od 1.listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 3,68 eura od 1.studenoga 2009. do isplate,

-na iznos od 5,15 eura od 1.prosinca 2009. do isplate,

-na iznos od 6,22 eura od 1.siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 7,94 eura od 1.veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 7,49 eura od 1.ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 9,72 eura od 1.travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 9,23 eura od 1.svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 10,25 eura od 1.lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 16,99 eura od 1.srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 15,55 eura od 1.kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 19,43 eura od 1.rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 18,18 eura od 1.listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 15,54 eura od 1.studenoga 2010. do isplate,

-na iznos od 20,65 eura od 1.prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 27,02 eura od 1.siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 22,63 eura od 1.veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 24,22 eura od 1.ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 22,08 eura od 1.travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 22,40 eura od 1.svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 30,91 eura od 1.lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 31,49 eura od 1.srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 38,83 eura od 1.kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 35,27 eura od 1.rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 31,34 eura od 1.listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 30,85 eura od 1.studenoga 2011. do isplate,

-na iznos od 30,51 eura od 1.prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 32,23 eura od 1.siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 34,04 eura od 1.veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 34,18 eura od 1.ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 32,97 eura od 1.travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 33,57 eura od 1.svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 34,14 eura od 1.lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 33,23 eura od 1.srpnja 2012. do isplate.

-na iznos od 33,54 eura od 1.kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 33,03 eura od 1.rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 31,74 eura od 1.listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 33,10 eura od 1.studenoga 2012. do isplate,

-na iznos od 33,85 eura od 1.prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 33,59 eura od 1.siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 30,67 eura od 1.veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 33,16 eura od 1.ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 33,28 eura od 1.travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 32,23 eura od 1.svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 29,44 eura od 1.lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 29,37 eura od 1.srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 29,90 eura od 1.kolovoza 2013. do isplate,

za razdoblje od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.229,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 14,39 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 14. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 10.164,78 CHF te je ugovoreno da je tužitelj dužan kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Tužitelj tvrdi da je tuženik povrijedio njegovo potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je nepoštena i ništetna odredba što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužitelj tvrdi da je po osnovi ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta. Stoga tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćeni iznos od 1.240,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u osnovi i visini te ističe prigovor zastare jer je protekao rok od pet godina od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Prigovara da se tužba temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego u tom odnosu treba tek izvesti dokazivanje na okolnosti jesu li utvrđenja iz predmetne parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Tužbeni zahtjev da je postavljen na isplatu iznosa kojeg je tužitelj jednostrano utvrdio, a osnovanost kojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz parnice Potrošač i temelji na tvrdnji o navodnoj ništetnosti i nepoštenosti odredbe kojom je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF u svakom od Ugovora o kreditu te sama činjenica da je tuženik napisao ugovor o kreditu i dao ga na potpis tužitelju ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru te ono što je bitno je li sadržaj istog rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila ugovor i utjecala na sadržaj ugovora, a što je tužitelj dužan dokazati. Nadalje, odredbe o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, već samim pregledom ugovora da je moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke i to jasna i lako uočljiva odredba jer je ugovorom o kreditu jasno propisan iznos odobrenog kredita, da će biti plasiran u kunskoj protuvrijednosti i da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik nadalje, ukazuje da se je tužitelj prije sklapanja ugovora bio dužan kao savjesna ugovorna strana informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze iz Ugovora. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj je podneskom od 3. lipnja 2024. (stranica 79-81 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da djelomično povlači tužbeni zahtjev i postavlja konačni tužbeni zahtjev na način da potražuje preplaćeni iznos od 1.226,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na preplaćene mjesečne iznose teku od dana uplata pojedinih anuiteta. Obzirom na to da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju, to je odlučeno u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP kao u izreci rješenja.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 6- 10 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (stranica 11-12 spisa), plan otplate (stranica 13-15 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 05.06.2023. (stranica 16-17 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (stranica 18-29 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Darfin d.o.o. (stranica 69-74 spisa) i saslušao je tužitelja (stranica 88 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule CHF, jer tvrdi da je tuženik povrijedio njegovo potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 14. srpnja 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 10.164,78 CHF i da je člankom 6.2. Ugovora ugovorena otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2-tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Prvostupanjska presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena i žalba ovdje tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

11. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

13. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništavosti) odredaba konkretnog ugovora.".

14. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

15. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

16. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

17. Tuženik nije predložio saslušanje svojeg zaposlenika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora.

18. Tužitelj je iskazao da je uzeo kredit za polovni automobil koji mu je trebao za privatne svrhe te je otišao u Autokuću Autokomerc u kojoj mu je rečeno da može podići kredit kod tuženika obzirom na to da je poslovnica tuženika bila odmah do autokuće nakon čega je otišao u poslovnicu tuženika gdje da su mu rekli da može uzeti kredit u "švicarcima" na što je pristao, ne sjeća se je li pročitao ugovor do kraja jer mu se žurilo uzeti kredit te je naveo da mu ništa nije objašnjeno u vezi samog ugovora pa tako ni valutne klauzule iako je na upit suda naveo da valutna klauzula znači da rata kredita može rasti.

19. Sud prihvaća uvjerljivim i istinitim iskaz tužitelja da nije dobio potpune i jasne informacije o riziku ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, već se vodio iznosom anuiteta kojeg će moći otplaćivati. Tako mu nije bilo objašnjeno da postoji mogućnost rasta tečaja koji će u značajnoj mjeri povećati iznos anuiteta.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da tužitelj nije dobio punu obavijest o rastu tečaja CHF, a koji čimbenici izravno utječu na rast visine anuiteta kojeg otplaćuje što bi onda bilo od odlučnog značaja na donošenje njegove odluke o sklapanju Ugovora o kreditu. Ovakve činjenice utvrdio je i Trgovački sud u Zagrebu u sporu kolektivne zaštite zbog čega je donesena presuda o ništavosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Nadalje, sud prihvaća istinitim i uvjerljivim iskaz tužitelja da je sredstva kredita iskoristio za kupnju auta kojeg je koristio za osobne potrebe, jer je takva namjena kredita navedena u članku 2. Ugovora (kupnja vozila) te je iz članka 7.2. Ugovora razvidno da se radi o osobnom automobilu marke FIAT PUNTO 1.2 S 5V. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

23. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni tečaja valute CHF te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke ugovorile rok otplate kredita od 84 mjeseca uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,17% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja te da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Vještak je mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 9.250,86 kuna odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.227,79 eura te da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 426,64 kuna odnosno eurska protuvrijednost iznosi 56,61 eura.

25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik iznosi primjedbe pravne naravi navodeći da nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva na način naveden u zadatku vještaku jer niti iz predmetnog ugovora niti sudske prakse ne proizlazi da bi tužitelj imao pravo na povrat tako isplaćene razlike te se iznos eventualne pretplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva obzirom na volju ugovornih strana pri čemu tuženik ukazuje kako je među ugovornim stranama ugovorena valutna klauzula. Međutim, kada bi se i prihvatio nalaz vještaka kao relevantan, tuženik ukazuje da je vještak u svom nalazu naveo i iznose razlika koje obuhvaćaju cjelokupno razdoblje otplate, odnosno i razdoblja negativnih vrijednosti te da nije moguće zanemariti tako iskazane negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj bio manji od srednjeg tečaja za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita budući je u tim razdobljima tužitelj plaćao novčane iznose u visini koja je bila manja od visine iznosa koji potražuje tužbom.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovor tuženika kojim prigovara osnovi prema kojoj je izračun napravljen je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Osim toga iz sadržaja samog podneska proizlazi da su primjedbe tuženika pravne prirode, a nema računskih prigovora na nalaz zbog čega sud ocjenjuje da bi saslušanjem vještaka, u odnosu na računske primjedbe tuženika, nastali nepotrebni troškovi što se protivi načelu ekonomičnosti postupka.

27. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 9. lipnja 2023.

28. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

29. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

30. Iz nalaza vještaka proizlazi da preplaćeni tečaj CHF po kreditu iznosi 1.227,79 eura. Međutim, tužitelju je dosuđen preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 1.226,11 eura kako je to zatražio prema podnesku od 3. lipnja 2024. Obzirom da sud odlučuje u granicama zahtjeva stavljenih u postupku u smislu odredbe čl. 2. ZPP, dok iz nalaza vještaka proizlazi da preplaćeni tečaj CHF po kreditu iznosi 1.227,79 eura.

31. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

32. U odnosu na iznose manje plaćenih anuiteta (-56,61 eura) za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika. Iz članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. 33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da ako u postupku nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje (uračunavanje) o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u CHF.

34. Stoga, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-75 bodova), zastupanja na ročištu 8.4.2024. (Tbr. 9/1-75 bodova), sastav podneska od 29.12.23. (Tbr. 8/1-75 bodova), sastav podneska od 3.6.2024. (pogrešno navedeno kao 3.5.2024.) prema Tbr. 8/1-75 bodova i zastupanje na ročištu 29.01.2025. (Tbr. 9/1-75 bodova). Ukupno je tužitelju priznato 375 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 937,50 eura (Tbr. 52/3 Tarife je propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Od 25. studenoga 2023. na snazi je vrijednost boda od 2,00 eura).

36. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 265,45 eura i trošak plaćene sudske pristojbe u iznosu od 26,55 eura, pa je tužitelju dosuđen trošak u iznosu 1.229,50 eura.

37. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

38. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

39. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.