REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-87/2024-38

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zorani Živković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ĐA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivi Soldo, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice, tuženika i punomoćnika tuženika, dana 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku RA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 15 dana tužiteljici KA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 23.521,62 € / 177.223,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 5. listopada 2016.g. do isplate, koje teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj: 35,05, 41/08, 11, 78, 125/15).

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak u visini od 7.699,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Određuje se p r i v r e m e n a m j e r a koja glasi:

I Zabranjuje se tuženiku RA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], otuđenje, opterećenje ili na bilo koji drugi način raspolaganje tuženiku pripadajuće 1/2 suvlasničkog dijela u [adresa] koji stan je upisan u Knjigu položenih ugovora ZK odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zk. ul. br.: [broj ZK uloška], poduložak br.: 12422, u kojem je u A-Posjedovnici 1. odjeljak upisana Stambena zgrada [adresa] sagrađena na čestici br. 21755, dr, po novoj izmjeri čestica broj. 64477, k. o. [katastarska općina], a u A-Posjedovnici 2. odjeljak, stan na IV. (četvrtom) katu koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a, smočnice, predsoblja i hodnika u ukupnoj površini 60,81 čm.

II Zabilježbu će provesti ZK odjel Općinskog građanskog suda Zagreb. III Zabrana se smatra provedena dostavom rješenja ZK odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

IV Ova privremena mjera traje do proteka roka od 60 dana od dana pravomoćnosti okončanja ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

Tužiteljica i tuženik bili su u braku od 13.10.1979.g. do 17.10.2008.g. Za vrijeme trajanja braka 14.9.1998.g. između OA kao prodavatelja i ĐA kao kupca u [adresa] je sklopljen kupoprodajni ugovor, kojim je ĐA postao vlasnik zemljišta upisanog u ZK Općinskog suda u Splitu ZK Odjel Stari Grad Katastarska općina: Jelsa, ZK uložak: [broj ZK uloška], kč. [katastarska čestica], oznaka zemljišta: pašnjak, površina 420 m2, a koje zemljište je ĐA u postupku koji pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu P-4041/16, je kao tuženik priznao tužbeni zahtjev tužitelja EA te tako dana 2.9.2016. g. u tom postupku donesena presuda temeljem priznanja koja je postala pravomoćna 23.9.2016. a temeljem koje presude se UA u ZK postupku koji se vodio pod brojem Z-24015/2016 upisao kao vlasnik nekretnine.

Nekretnina je kupljena novcem tužiteljice koji novac ne predstavlja bračnu stečevinu, budući je isti stekla temeljem Rješenja donesenog 24.3.1994.g. u ostavinskom postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu posl.br. O-1716/96, kojim rješenjem je pored novca stekla i 1/4 suvlasničkog dijela stana u [adresa] koji je stan upisan u Knjigu položenih ugovora Općinskog građanskog suda u Zagrebu, k.o.: Zaprudski otok, poduložak broj: 6553, ZK uložak [broj ZK uloška], a radi se o stanu površine 63,50 m2 koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, smočnice, kupaonice, WC-a i predsoblja, koji je temeljem kupoprodajnog ugovora od 6.3.1997.g. prodan za iznos 367.000,00 kn, a temeljem kojeg ugovora je tužiteljici isplaćen iznos od 91.715,00 kn.

Osim tog novca tužiteljica je još ranije temeljem rješenja i potvrde od 16.7.1996.g. izdana od odvjetnika Laze Palića, dobila iznos od 33.589,00 DEM, a dana 1.9.1998.g. imala je na svom računu što je vidljivo iz izvoda Nava Bank d.o.o., iznos od 17.509,00 DEM.

Da je nekretnina kupljena novcem tužiteljice potvrđuje i podnesak tuženika u postupku koji se vodi po tužbi KA protiv tuženika ĐA pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem POb-168/17 koji podnesak je datiran sa 19.6.2018.g., a u kojem podnesku se tuženik na 4. stranici očituje: "…bez obzira na okolnost da je tužiteljica imala novac za to zemljište…".

Podneskom od 10. lipnja 2019., precizirala tužbu i tužbeni zahtjev, pozivom i na daljnje dokaze (vještačenje AA od 4. ožujka 2019., zapisnike s ročišta u postupku koji se vodi pred Općinskim građanskom sudom u Zagrebu po tužbi tužiteljice protiv tuženika u predmetu poslovni broj P Ob-167/2017. od 4. ožujka 2019. i 6. lipnja 2019.), tražeći isplatu iznosa od 177.223,65 kuna, precizirajući i pravnu osnovu tužbe, smatrajući da je došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika, stjecanja navedenog iznosa bez valjanog pravnog osnova.

Tužiteljica smatra da ima pravo na traženu isplatu iznosa od 210.000,00 kuna od tuženika prema vještačenju tržišne vrijednosti nekretnine na dan 2. rujna 2016. sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2016. do isplate. U tužbi se, između ostalog, poziva i na ovjereni povijesni zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te vještačenje tržišne vrijednosti nekretnina na dan 2. rujna 2016.

Radi navedenog tužiteljica je ustala ovom tužbom i tužbenim zahtjevom.

Tužiteljica dobro poznaje imovinsko stanje tuženika i uvjerena je da će temeljem dokaza biti utvrđeno da tuženik nema znatnije imovine, što ima za posljedicu da bi u slučaju da tuženik prije pravomoćnosti presude u ovom postupku otuđi njemu pripadajuću polovinu stana, time bila onemogućena naplata tražbine koja bi joj u slučaju da tužbeni zahtjev bude usvojen, bila dosuđena. Uslijed toga, tužiteljica bi nesporno trpjela nenadoknadivu štetu, stoga je predložila donošenje privremene mjere.

Prvostupanjski sud je dana 31. svibnja 2023. g. donio presudu zbog ogluhe, obzirom tuženik nije pravovremeno podnio odgovor na tužbu.

Na navedenu presudu žalbu je uložio tuženik.

Po žalbi tuženika Županijski sud u Puli ukinuo je presudu zbog ogluhe od 31. svibnja 2023. i vratio spis na suđenje prvostupanjskom sudu jer osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz same tužbe.

Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor dvostruke litispendencije. Naime, predmet ovog spora ujedno je i predmet postupka koji se vodi pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu posl. br. POb-168/17. Samo u postupku pod navedenim brojem tužiteljica potražuje utvrđenje prava vlasništva na nekretnini upisanoj u ZK Općinskog suda u Splitu, u ZK ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok u ovom postupku potražuje isplatu protuvrijednosti za navedenu nekretninu. Obzirom da tužiteljica ne može potraživati utvrđenje vlasništva i isplatu na istoj nekretnini, radi se o dvostrukoj litispendenciji i tužbu bi trebalo odbaciti.

U odnosu na navode pod toč. III. tužbe, tuženik ukazuje na činjenicu da su isti neosnovani. Naime, tužiteljica svjesno propušta iznijeti činjenicu da je upravo tuženi u vrijeme trajanja braka tužiteljici darovnim ugovorom poklonio 1/2 stana na adresi [adresa], a koji stan je tuženik dobio darovnim ugovorom od svoje majke te nasljeđivanjem na temelju zakona, o čemu se jasno očitovao u predmetu pod brojem

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu zbog dvostruke litispendencije po čl. 117. Zakona o parničnom postupku.

U dopuni odgovora na tužbu ističe se prigovor zastare i prigovor na vještačenje vještaka Daria Šerera, jer nije uzeo u obzir vrijednost nekretnine u vrijeme prodaje nekretnine te je uzeo vrijednosti susjednog zemljišta koja su građevinska, a predmetno zemljište nije građevinsko.

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, kupoprodajni ugovor od 14.9.1998.g., povijesni izvadak iz ZK, Presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-4041/16 od 2.9.2016., Rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-1716/96 od 14.3.1994., Kupoprodajni ugovor od 6.3.1997.g., Potvrda od 26.3.1997., Potvrda od 16.7.1996., preslike Bankhaus Krentscher und Co. AG (list 22 i 23 spisa), Izvod iz računa Nava banke d.d., izvršen je uvid u nalaz i mišljenje dipl.ing. Daria Šerera, saslušane su stranke.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

Prijedlog za određivanje privremene mjere je osnovan.

U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, prigovor zastare potraživanja, te prvenstveno prigovor dvostruke litispendencije.

Glede prigovora dvostruke litispendencije valja istaći da je navedeni prigovor u cijelosti neosnovan, obzirom u predmetu POb-168/17 tužiteljica je tražila da se utvrdi izvan-knjižno vlasništvo garaže te isplatu s osnova naknade štete jer je tuženik otuđio motorno vozilo za koje je tužiteljica tvrdila da je bračna stečevina. U navedenom predmetu sud je i donio presudu kojom je utvrđeno da je bračna stečevina i garaža u Zagrebu na adresi [adresa], dok je tužbeni zahtjev za isplatu odbijen jer je usvojen prigovor zastare.

Radi navedenog sud smatra da je istaknuti prigovor dvostruke litispendencije neosnovan.

Na okolnost tužbenog zahtjeva sud je saslušavao stranke.

Tužiteljica je u svom iskazu navela da je novac kojim je kupljena nekretnina koji je predmet kupoprodajnog ugovora između OA i tuženika, je novac mog nasljedstva. Naime 1996.g. od tete je naslijedila iznos od oko 33.000,00 tadašnjih maraka, a 1997.g. prodala je stan u [adresa] u [adresa], i ostvarila je iznos od 25.000,00 eura. Obzirom je njena prijateljica doznala da se prodaje zemljište na Hvaru, sam odlučila je novac koji je dobila od nasljedstva uložiti u kupnju tog zemljišta kako bi nekretnina ostala sinu, ali ugovor je sklapan u Beogradu, obzirom je vlasnik zemljišta bio iz Beograda, a njen tadašnji suprug imao je više slobodnog vremena, odnosno mogao je dobiti slobodno vrijeme nego ona na svom radnom mjestu. On je sklopio ugovor sa prodavateljem. Međutim, novac za kupnju tog zemljišta je njen novac koji je ostvarila od nasljedstva. Kako nisu uspjeli riješiti svoju bračnu stečevinu, obzirom su bili rastavljeni, a njen bivši suprug je prodao to zemljište koje je kupljeno njenim novcem, tužila ga je na isplatu tog novca koje je ostvario od prodaje tog zemljišta. Novac za kupnju zemljišta ja dignula sa štedne knjižice i predala suprugu za kupnju nekretnine na Hvaru. Pokušavala je mirnim putem ishoditi povrat tog novca od bivšeg supruga, međutim on je odbio isplatiti taj novac i ja sam morala podnijeti tužbu. Štednju sa koje sam digla novac imala je u bivšoj NAVA banci, u Končarevoj.

Nadalje je iskazala glede stana u [adresa] da su mi živjeli u stanu u [adresa] koji je dobila od svojeg poduzeća i kojeg su kasnije otkupili i taj stan postao je vlasništvo nje i bivšeg supruga, svakom u polovici dijela. Taj stan prodali su i kupili stan u KAŽ i stan u [adresa] koji je bio u vlasništvu majke tuženika. Međutim, kako bi izbjegli plaćanje poreza, majka tuženika darovala mu je taj stan u [adresa], a on se obvezao meni darovati njoj polovicu toga stana. Tako ja dobila polovicu toga stana u [adresa]. Stan u [adresa] platili su oko 70.000,00 tadašnjih maraka, a manji stan u KAŽ platili su oko 40.000,00 ili više maraka, ali danas ne može točno iskazivati iznos. Danas se ne može točno očitovati za koji iznos smo prodali stan u [adresa], ali postoji dokumentacija u spisu. Cijena koju su platili za stan u [adresa] je cijena koju smo dogovorili s majkom tuženika, što je tuženik i dogovarao, a da li je to bila tadašnja tržišna cijena, ja o tome nije znala iskazati. Tuženik ima sestru. Glede zemlje u Rogoznici, bila je vlasnica te zemlje, ali budući da je ta zemlja kupljena novcem od njene sestrične, a imale su namjeru graditi dvojni objekt na tom zemljištu, koji se nije ostvario, je ona je novac vratila sestrični, što je ona i tražila obzirom nisu realizirali naum radi kojeg je kupljeno. Obzirom je sestrična prodala svoj stan u [adresa], i namjera joj je bila uložiti u nekretninu u Rogoznici, dogovor je bio da ona i suprug koji su tada bili u bračnoj zajednici, izgrade dvojni objekt na toj zemlji, jedan od tog dijela bi pripao njenoj sestrični ali kako nisu uspjeli izgraditi objekt što je bila namjera, ona je svoj dio, tu polovicu, vratila sestrični na njezino traženje. Između nje i bivšeg supruga nije postojao dogovor oko podjele imovine jer se radilo o manjoj imovini i računala je na to da će to naslijediti sin. Glede stana u KAŽ taj stan su prodali međutim, iako su trebali podijeliti taj novac, svakome u jednoj polovici, ona je pristala da taj cjelokupni iznos ide na račun njenog bivšeg supruga. U vrijeme prodaje tog stana još uvijek su bili u braku. Ona je vidjela kupoprodajni ugovor za zemljište na Hvaru, u tom trenutku nije inzistirala da se vlasništvo prenese na nju, nije očekivala da će kasnije nastati problemi oko te imovine. O prodaji zemljišta saznala je iz priča i kada je saznala da je tuženik prodao zemljište na Hvaru, tada je tražila da joj se vrati novac, i nakon što joj nije vraćen išla sam u utuženje.

Tuženik je iskazao da novac kojim je kupljeno zemljište na Hvaru a koji je predmet kupoprodajnog ugovora između njega i OA bio je zajednički novac njega i bivše supruge i to na način da je on dao 1.800,00 njemačkih maraka, a supruga je dala 5.000,00 maraka, a tih 5.000,00 maraka ona je ostvarila nasljedstvom. 1.500,00 maraka kojih je dao ja sam osobno zaradio svojim radom. Nakon što je saslušao iskaz svoje bivše supruge istakao je njezin iskaz nije točan. Točno je da je prodao zemljište na Jelsi i prodao ga je za 8.000,00 maraka, međutim smatra da se odužio tužiteljici tako što joj je darovao pola stana u [adresa]. U tom stanu danas on živi. Supruga i on su se rastali 2008.g., a on je zemljište prodao 2011. ili 2012.g. za 8.000,00 eura. Tužiteljica nikada nije tražila osobno da joj vrati novac koji je ostvario prodajom tog zemljišta, tek 2018. je podnijela tužbu. Smatra da je tužiteljicu 10 puta više namirio darujući joj pola stana u [adresa]. Dodao je da on nema kupoprodajni ugovor sa koji je sklopio sa kupcem nekretnine, te da nije sklopljen Ugovor, on je nešto potpisao ali danas se više ne sjeća što, novac mu je bio potreban za popravak zubi i za dugove koje je načinila tužiteljica.

Temeljem uvida u dokumentaciju koja prileži spisu utvrđeno je da je tužiteljica u ostavinskom postupku temeljem Rješenja donesenog 24.3.1994.g. u Općinskim sudom u Zagrebu posl.br. O-1716/96, stekla novac i pored novca stekla i 1/4 suvlasničkog dijela stana u [adresa] koji je stan upisan u Knjigu položenih ugovora Općinskog građanskog suda u Zagrebu, k.o.: Zaprudski otok, poduložak broj: 6553, ZK uložak [broj ZK uloška], a radi se o stanu površine 63,50 m2 koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, smočnice, kupaonice, WC-a i predsoblja.

Temeljem priloženog kupoprodajnog ugovor utvrđeno je da je stan prodan za iznos 367.000,00 kn, a temeljem tog ugovora je tužiteljici isplaćen iznos od 91.715,00 kn.

Osim tog novca tužiteljica je još ranije temeljem rješenja i potvrde od 16.7.1996.g. izdana od odvjetnika Laze Palića, dobila iznos od 33.589,00 DEM, a dana 1.9.1998.g. imala je na svom računu što je vidljivo iz izvoda Nava Bank d.o.o., iznos od 17.509,00 DEM.

Cjelokupnu dokumentaciju je tužiteljica priložila u spis.

Upravo iz navedene dokumentacije sasvim je razvidno da je tužiteljica imala daleko više novaca koje je stekla nasljeđivanjem, od novca koji je dala tuženiku za kupnju nekretnine u Jelsi na otoku Hvaru.

Pri tome treba dodati da i sam tuženik u svom podnesku u predmetu pod brojem POb-168/17 priznaje da je novac za zemljište koje je kupio u Beogradu od OA, novac tužiteljice.

Upravo tu nekretninu koja je kupljena novcem tužiteljice tuženik je prodao bez suglasnosti i odobrenja tužiteljice iako se radilo o imovini kupljenoj njezinim nasljedstvom.

Tuženik u svom iskazu ne navodi koji je iznos novca za tu prodaju dobio, već iznosi da je tek nešto potpisao, da nema kupoprodajni ugovor koji je sklopljen sa kupcem nekretnine, ali je činjenica da se upravo temeljem toga što tuženik naziva da je "nešto potpisao" kao novi vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisao novi kupac EA. Stoga sud zaključuje da se ne može raditi ni o kakvom slučajnom potpisu, već sklopljenom kupoprodajnom ugovoru jer u protivnom novi kupac ne bi se mogao uknjižiti kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

Tuženik tu prodaju nekretnine koja je kupljena novcem tužiteljice opravdava činjenicom da je darovao tužiteljici 1/2 stana u [adresa], koji mu je darovala majka.

Tužiteljica suprotno takvim navodima ističe da je stan u [adresa] kupljen od majke tuženika, ali je sklopljen darovni ugovor upravo iz razloga kako bi se izbjeglo plaćanje poreza.

Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice da je taj stan zapravo kupljen, a ne darovan tuženiku od majke, jer na kraju svog iskaza tužiteljica ističe da tuženik ima i sestru, stoga bi taj stan bio predmet nasljeđivanja između tuženika i njegove sestre, pa je nelogično da je njemu majka darovala taj stan u cijelosti, jer bi u tom slučaju tuženik morao isplatiti sestru u njezinom nasljednom dijelu.

Dakle, sud zaključuje da se nije radilo o darovanju, već o kupoprodaji. Čak i da je točan navod tuženika, opet bi tuženik bio dužan isplatiti svoju sestru u svom nasljednom dijelu.

Slijedom navedenog, sud iskaz tuženika smatra nelogičnim, neživotnim, jer u svakom slučaju, bez obzira radilo se o darovanju ili kupoprodaji, dio stana morao je biti kupljen, ili je za taj dio sestra tuženika trebala biti isplaćena za života.

Prema objašnjenju tužiteljice novac kojim je kupljen taj stan u [adresa] ostvaren je prodajom ranijih nekretnina koje su stranke stekle u braku, odnosno stana u [adresa], koji je bio vlasništvo u 1/2 dijela svakome koji su poslije prodali i kupili drugi stan u ĆA [adresa] i stan u [adresa]. Dakle, novac kojim je faktično plaćen stan u [adresa] je bračna stečevina i bez obzira na formalno darovanje između majke i sina i tuženika i tužiteljice, je učinjeno samo iz razloga kako bi se izbjeglo plaćanje poreza.

Shodno navedenome ne stoje navodi tuženika da je darovanjem stana u [adresa] na izvjestan način osigurao tužiteljicu, jer tuženi i živi u navedenom stanu, a tužiteljica ne, ali je on prodao nekretninu koju je kupio njezinim sredstvima bez njezinog znanja i bez njezinog odobrenja.

Na taj način tuženi je stekao neosnovano imovinu, koju tužiteljica traži da joj vrati, u tržišnoj protuvrijednosti iznosa, odnosno vrijednosti nekretnine.

Pri tome valja naglasiti da se nekretnina nalazi na otoku Hvaru u Jelsi, izuzetno atraktivnoj zoni, čije cijene su danas također izuzetno visoke. S time ne stoji niti navod tuženika da je na neki način darovanjem polovice stana u [adresa] u [adresa] osigurao tužiteljicu i uzeo si pravo raspolagati nekretninom koja je kupljena njezinim nasljedstvom.

Iz navedenog razloga sud smatra da tužiteljici pripada pravo na protuvrijednost iznosa nekretnine koju je tuženik prodao bez znanja i suglasnosti tužiteljice.

Glede visine tužbenog zahtjeva tužiteljica je u spis priložila nalaz i mišljenje vještaka dipl.ing. Daria Šerera iz spisa POb-168/17, koji je utvrdio vrijednost nekretnine koju je prodao tuženik a koju je vještak procijenio u visini 23.948,23 EUR. Međutim, kako u ovom postupku tužiteljica traži iznos od 23.521,62 EUR, sud je tu visinu utvrdio primjerenom obzirom na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženi je prigovarao nalazu vještaka jer nije uzeo u obzir vrijednost nekretnine u vrijeme prodaje nekretnine te je uzeo vrijednosti susjednih zemljišta koja su građevinska, a predmetno zemljište nije građevinsko.

Međutim, na tu okolnost tuženik nije predlagao niti dopunsko vještačenje niti provođenje novog vještačenja u ovom postupku.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno, koje je korišteno i u predmetu POb-186/17, te radi ekonomičnosti postupka kao i dugotrajnosti postupka, ovaj sud smatra da je izrađeni nalaz prihvatljiv i u ovom postupku.

Novih prijedloga na visinu tužbenog zahtjeva nije bilo.

Glede prigovora zastare potraživanja koji je tuženik istakao u svom odgovoru na tužbu, valja napomenuti da je tužiteljica za prodaju nekretnine doznala iz priča, odnosno točno vrijeme saznanja nije mogla odrediti. Međutim, činjenica je da je tuženik priznao tužbeni zahtjev EA u predmetu P-4041/16 dana 2.9.2016.g., a tužiteljica je ovu tužbu podnijela 20.9.2018.g., prije tog datuma tužiteljica nije mogla niti imati saznanja da je nekretnina prodana, a za početak tijeka zastarnog roka važan je upravo datum kada je donesena presuda kojom je vlasništvo nekretnine prenijeto na EA.

Stoga sud smatra da je tužbeni zahtjev podnesen u zakonskom roku koji je propisan za stjecanje bez osnove po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, odnosno unutar 5 godina od prodaje nekretnine drugoj osobi.

Slijedom svega navedenoga sud je temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u visini 23.521,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2.9. 2016.g. odnosno po odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, odnosno od trenutka kada je ostvarena vrijednost od prodaje nekretnine prešla u imovinu tuženika, a to je svakako sa danom donošenja presude temeljem priznanja u predmetu pod brojem P-4041/16.

Sud je usvojio i privremenu mjeru koju je tužiteljica predložila da se donese u ovom postupku, obzirom smatra da postoji realna opasnost da bi tuženik mogao otuđiti polovicu stana u [adresa] u [adresa], obzirom druge imovine tuženik nema, te bi stoga tužiteljica nesporno trpjela nenadoknadivu štetu.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 23.522,94 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 500,00 EUR, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 4.1.2019., 7.5.2019., 14.4.2021., 2.5.2024., 7.10.2024., 15.1.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 2.700,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 10.6.2019., 27.12.2019., 11.1.2021., 8.2.2021., 22.10.2021.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 2.500,00 EUR, što sveukupno iznosi 5.750,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 1.431,50 EUR, trošak pristojbe na presudu 512,31 €, tako da ukupni trošak iznosi 7.699,81 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 512,31 €

2. Punomoćniku tuženika