REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4238/2024-34
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Šuti odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1.a) Ugovora o kreditu broj 238-50-4427100 od dana 26. rujna 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Bakrač, pod brojem: OV-11817-07 dana 27. rujna 2007. godine,koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1.b) Ugovora o kreditu broj 238-50-4427100, od dana 26. rujna 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Bakrač, pod brojem: OV-11817-07 dana 27. rujna 2007. godine,koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d.,Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju JR, [adresa], OIB: 60103682156zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.434,67 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
na iznos od 3,24 EUR od 04.2.2008 g. pa do isplate
na iznos od 3,41 EUR od 25.2.2008 g. pa do isplate
na iznos od 3,92 EUR od 29.2.2008 g. pa do isplate
na iznos od 6,00 EUR od 31.3.2008 g. pa do isplate
na iznos od 2.88 EUR od 30.4.2008 g. pa do isplate
na iznos od 0,22 EUR od 31.5.2008 g. pa do isplate
na iznos od 3,16 EUR od 30.6.2008 g. pa do isplate
na iznos od 0,93 EUR od 31.7.2008 g. pa do isplate
na iznos od 1,04 EUR od 31.8.2008 g. pa do isplate
na iznos od 2,36 EUR od 30.9.2008 g. pa do isplate
na iznos od 13,48 EUR od 03.11.2008 g. pa do isplate
na iznos od 6,03 EUR od 11.12.2008 g. pa do isplate
na iznos od 15,11 EUR od 04.2.2009 g. pa do isplate
na iznos od 15,28 EUR od 05.2.2009 g. pa do isplate
na iznos od 16,11 EUR od 02.3.2009 g. pa do isplate
na iznos od 14,47 EUR od 31.3.2009 g. pa do isplate
na iznos od 14,79 EUR od 30.4.2009 g. pa do isplate
na iznos od 12,29 EUR od 31.5.2009 g. pa do isplate
na iznos od 10,45 EUR od 30.6.2009 g. pa do isplate
na iznos od 10,94 EUR od 31.7.2009 g. pa do isplate
na iznos od 11,91 EUR od 31.8.2009 g. pa do isplate
na iznos od 11,82 EUR od 30.9.2009 g. pa do isplate
na iznos od 10,84 EUR od 31.10.2009 g. pa do isplate
na iznos od 12,68 EUR od 30.11.2009 g. pa do isplate
na iznos od 16,38 EUR od 12.2.2010 g. pa do isplate
na iznos od 16,38 EUR od 12.2.2010 g. pa do isplate
na iznos od 21.48 EUR od 17.5.2010 g. pa do isplate
na iznos od 22,86 EUR od 12.6.2010 g. pa do isplate
na iznos od 22,86 EUR od 12.6.2010 g. pa do isplate
na iznos od 22,86 EUR od 12.6.2010 g. pa do isplate
na iznos od 24,69 EUR od 21.7.2010 g. pa do isplate
na iznos od 26,37 EUR od 31.7.2010 g. pa do isplate
na iznos od 32,10 EUR od 31.8.2010 g. pa do isplate
na iznos od 28,96 EUR od 18.10.2010 g. pa do isplate
na iznos od 26,93 EUR od 31.10.2010 g. pa do isplate
na iznos od 39,72 EUR od 22.12.2010 g. pa do isplate
na iznos od 36,14 EUR od 31.1.2011 g. pa do isplate
na iznos od 33,99 EUR od 10.2.2011 g. pa do isplate
na iznos od 38,06 EUR od 01.3.2011 g. pa do isplate
na iznos od 33,53 EUR od 07.4.2011 g. pa do isplate
na iznos od 39,73 EUR od 10.5.2011 g. pa do isplate
na iznos od 45,90 EUR od 01.6.2011 g. pa do isplate
na iznos od 59,42 EUR od 18.8.2011 g. pa do isplate
na iznos od 59,38 EUR od 18.8.2011 g. pa do isplate
na iznos od 50,19 EUR od 14.9.2011 g. pa do isplate
na iznos od 48,07 EUR od 03.10.2011 g. pa do isplate
na iznos od 47,32 EUR od 31.10.2011 g. pa do isplate
na iznos od 47,23 EUR od 01.12.2011 g. pa do isplate
na iznos od 49,51 EUR od 04.1.2012 g. pa do isplate
na iznos od 51,94 EUR od 01.2.2012 g. pa do isplate
na iznos od 52,01 EUR od 01.3.2012 g. pa do isplate
na iznos od 50,46 EUR od 02.4.2012 g. pa do isplate
na iznos od 51,09 EUR od 02.5.2012 g. pa do isplate
na iznos od 52,00 EUR od 19.6.2012 g. pa do isplate
na iznos od 50,19 EUR od 03.9.2012 g. pa do isplate
na iznos od 50,19 EUR od 03.9.2012 g. pa do isplate
na iznos od 50,19 EUR od 03.9.2012 g. pa do isplate
na iznos od 50,88 EUR od 29.10.2012 g. pa do isplate
na iznos od 51,60 EUR od 26.11.2012 g. pa do isplate
na iznos od 51,31 EUR od 03.12.2012 g. pa do isplate
na iznos od 47,29 EUR od 16.1.2013 g. pa do isplate
na iznos od 48,39 EUR od 08.2.2013 g. pa do isplate
na iznos od 49,42 EUR od 04.3.2013 g. pa do isplate
na iznos od 50,56 EUR od 02.4.2013 g. pa do isplate
na iznos od 48,78 EUR od 07.5.2013 g. pa do isplate
na iznos od 46,83 EUR od 03.6.2013 g. pa do isplate
na iznos od 44,97 EUR od 03.7.2013 g. pa do isplate
na iznos od 46,51 EUR od 14.8.2013 g. pa do isplate
na iznos od 47,78 EUR od 10.9.2013 g. pa do isplate
na iznos od 48,32 EUR od 16.10.2013 g. pa do isplate
na iznos od 49,13 EUR od 13.11.2013 g. pa do isplate
na iznos od 50,54 EUR od 30.12.2013 g. pa do isplate
na iznos od 50,37 EUR od 29.1.2014 g. pa do isplate
na iznos od 51,59 EUR od 20.2.2014 g. pa do isplate
na iznos od 52,00 EUR od 24.3.2014 g. pa do isplate
na iznos od 50,95 EUR od 28.4.2014 g. pa do isplate
na iznos od 50,10 EUR od 21.5.2014 g. pa do isplate
na iznos od 50,30 EUR od 23.6.2014 g. pa do isplate
na iznos od 51,48 EUR od 28.7.2014 g. pa do isplate
na iznos od 52,82 EUR od 28.8.2014 g. pa do isplate
na iznos od 53,97 EUR od 30.10.2014 g. pa do isplate
na iznos od 1 .735,82 E UR o d 3 0.10.2014. g. p a do isplate,
sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka 3.380,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužiteljica je dana 26.09.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 238- 50-4427100, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu 18.805,69 CHF.
Tužiteljica se sukladno čl. 7.1. predmetnog Ugovora obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.
Tuženik osim što je u Ugovoru određeno kako je kamatna stopa promjenjiva prilikom sklapanja ugovora, tuženik nije precizirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom.
Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka stranka sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se ugovorna kamata uplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a pri tome je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita kao i na tužiteljičinu egzistenciju ne bi preuzela kreditnu obvezu.
U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica od tuženika temeljem stjecanja bez osnova po čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima potražuje iznos od 33.413,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti.
Ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu kako je to navedeno ad.1. tužbe.
Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U navedenim postupcima sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne obveze nepoštene.
Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev Ugovor, tužitelj mora dokazati nepoštenost, ništetnost konkretnih ugovornih odredaba na koju okolnost on nije predložio nikakve dokaze.
Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007.g.) tužitelj mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, a sve da bi dokazao njihovu poštenost. U tom slučaju potrebno je utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te ukoliko nije tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača po načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su i u Zakonu o zaštiti potrošača (2003.g.) čl. 81.st. 1. i 84.
Glede valutne klauzule u CHF tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna i razumljiva te lako uočljiva i o istoj se pojedinačno pregovaralo te nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a na štetu potrošača.
Odluka kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u Ugovoru o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.
Tuženik je tužitelju prije zaključenja Ugovora i odabira da zaključi predmetni ugovor, dao sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a predmetni Ugovor je i solemniziran od javnog bilježnika.
Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju kao razumno dobro informiranom, pažljivu i opreznu osobu predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF te je mogao shvatiti ekonomske posljedice iz ugovaranja takve odredbe odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Napominje se da u vrijeme sklapanja ugovora nisu postojale naznake koje bi upućivale na okolnosti koje bi izgledno izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni. To ne mogu znati ni korisnik kredita ni banka unaprijed, kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica bez obzira da li se radi o CHF, euru ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati.
Ističe se prigovor zastare kao i visine zahtjeva.
Sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZOO-a tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku 3 godine od kada je oštećenih saznao za štetu i osobu koja je počinila štetu.
Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavljaju zahtjev za naknadu štete te je nesporno da je navedeni dio potraživanja u zastari. Ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na razdoblje pet godina od podnošenja predmetne tužbe.
Predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.
Sud je svojom presudom pod brojem P-523/19 od 22. ožujka 2022. u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.
Na presudu žalbu je uložio tuženik, a po žalbi tuženika Županijski sud u Vukovaru svojim rješenjem Gž-389/22 od 19. lipnja 2024. ukinuo je prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka predloženih od strane tuženika i tužiteljice na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
Sud je u ponovljenom dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 238-50-4427100, u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013., u presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13.06.2014., u presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 09.04.2015.g., analizirano je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Darfin d.o.o., saslušana je tužiteljica.
Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.
Među strankama sporna je osnovanost i visina zahtjeva tužitelja i zastara potraživanja.
Na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je saslušavao tužiteljicu.
Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu sa tuženikom sklopila u svrhu kupnje automobila koji koristi isključivo za vlastite potrebe. U auto kući u kojoj je kupovala automobil uputili su je u Raiffeisen banku sa kojom su bili u suradnji. U banci je zatražila kredit koji joj je bio potreban za kupnju automobila i predloženo joj je isključivo sklapanje ugovora u CHF, ugovori u drugim valutama nisu joj ni ponuđeni. Obzirom joj je automobil bio potreban pristala je na sklapanje ugovora u francima. Međutim, u banci joj nisu objašnjeni nikakvi eventualni rizici vezani uz CHF, faktično dobila je već gotov ugovor, te joj je rečeno da takav ugovor sklapaju i sa drugim klijentima i da nikakve promjene u ugovoru nisu moguće. Ugovor je pročitala, iako joj neke stvari iz ugovora, odnosno odredbe nisu bile jasne, pojašnjenja u banci nije dobila. Nitko je u banci nije upozorio na rast tečaja.
Nakon saslušanja tužiteljice sud je nesporno utvrdio da se sa tužiteljicom nije posebno pojedinačno pregovaralo oko odredbi ugovora o kreditu, nisu joj ponuđeni ugovori u drugim valutama osim u valuti CHF, i pritom nije bila upozorena na eventualne rizike tečaja CHF tijekom otplate kredita. Ugovor je sastavljala banka, a tužiteljica nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Takvim postupanjem banka nije pružila tužiteljici dovoljno informacija kako bi mogla sklopiti povoljniji ugovor o kreditu, a banka je takvim postupanjem iskoristila svoj položaj jačeg pregovarača. Banka je samim time dovela do neravnopravnosti stranaka prilikom sklapanja ugovora i postupala je protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZPP-a) kao jednim od najosnovnijih načela obveznog prava. Tužiteljici je na potpis dan već unaprijed pripremljeni ugovor na čiji sadržaj nije mogla utjecati i sačinila ga je banka.
Tijekom postupka tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem djelatnika tuženika.
Sud je odbio prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, obzirom javni bilježnik nije dužan niti ovlašten strankama objašnjavati ugovornu odredbu vezanu uz tečaj CHF i eventualne rizike sklapanja takvog ugovora. Saslušavanjem javnog bilježnika ne dokazuje se obaviještenost stranke u ugovornom odnosu.
Nije sporno među strankama da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 238-50-4427100 na iznos od 18.805,69 CHF.
Osim što je u ugovoru određeno kako je kamatna stopa promjenjiva prilikom sklapanja ugovora, tužiteljici nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom.
Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što svaki prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka stranka sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Upravo iz navedenog razloga tužiteljica u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje preplatu s osnova ugovorene valutne klauzule u CHF u konačnom iznosu od 33.231,65 kn, temeljem stjecanja bez osnove u čl. 1111 ZOO-a. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 potječe od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Presuda Visokog Trgovačkog suda potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09.04.2015 g.
Člankom 118 a. Zakona o zaštiti potrošača i 502. c Zakona o parničnom postupku propisan je obrezujući učinak presuda za sudove koje pojedinačno pokrene potrošač.
Naime, predmet ovog spora je i zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.
Ovdje se ponovno napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP-a.
Ponovno sud napominje kako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.
Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.
I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.
Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.
Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.
Slijedom navedenog sud smatra da tužitelju pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužitelju vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po Darfin d.o.o.
Vještak dipl. oec. Darko Prpić u svom nalazu i mišljenju utvrdio je da je razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, iznosi 33.413,00 kn za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos.
Na nalaz i mišljenje vještaka punomoćnik tužitelja nije imao primjedbe. Tuženik je istakao da nema prigovora na matematički izračun vještaka. Međutim, naveo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osobito u kontekstu tužiteljevog radnog mjesta u vrijeme zaključenja ugovora, te da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).
U vrijeme zaključenja ugovora nisu postojale naznake na tržištu da postoji mogućnost značajnog porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu. Tuženik je tužitelja informirao o okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je sam imao saznanja u kojem smislu se ponovno ukazuje na tužiteljevo zaposlenje kod tuženika. Shodno navedenome navedena ugovorna odredba ne može se smatrati nepoštenom, i ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, vještački nalaz izrađen je sukladno zadatku suda, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu nalaza, a vještak je svoj nalaz izradio temeljem dostavljene dokumentacije i u skladu s pravilima struke i objektivnosti takvog nalaza sud nema razloga sumnjati te je nalaz prihvatio u cijelosti.
Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja valja istaknuti da je ova tužba podnesena 8.5.2019. g.
Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.
Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH potječe od 14. lipnja 2014.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.
U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.
Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.
Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.
Slijedom navedenog jasno je da u ovom konkretnom slučaju nema zastare potraživanja.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed rasta tečaja CHF-a tijekom trajanja otplate kredita iznos od 4.434,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 5. prosinca 2024. g. prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.
Radi svega navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci presude.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 4.434,67 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 4.11.2019., 13.11.2019., 13.1.2022., 28.2.2022., 22.3.2022., 2.12.2024. i 16.1.2025. /Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.400,00 eur, trošak sastava podnesaka od 19.8.2019., 5.7.2021., 5.12.2024.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 600,00 EUR, što sveukupno iznosi 2.400,00 EUR, te 25% PDV-a u iznosu od 600,00 EUR, predujam za vještačenje 199,08 €, pristojba na tužbu 90,65 € i na presudu 90,65 €, tako da ukupni trošak iznosi 3.380,38 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.
U Zagrebu 28. veljače 2025.
Sudac
Sanja Krovinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
