REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-419/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u Bjelovaru, Brune Bušića 2A, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupane po generalnom punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, Ul. M.A. Reljkovića 4, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 16. siječnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz točke 6.1. Ugovora o kreditu, broj 218274, sklopljenog dana 30. lipnja 2008. godine, zaključenog između tužitelja ŽB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, kojoj banci je sljednik Sberbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, kojoj je sljednik Nova hrvatska banka d.d. OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, a kojoj je sljednik tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10% od iznosa odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju ŽB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 365,52 Eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana 02. srpnja 2008. godine, do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine, do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju ŽB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.066,36 Eura, na ime naknade parničnih troškova, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 28. veljače 2025. godine, pa sve do isplate, koja se određuje prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, podneskom od 08. svibnja 2024. godine, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ali i u vezi isplate iznosa od 365,52 Eura sa zateznom kamatom, odnosno radi naknade parničnih troškova.

2. U tužbi tvrdi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb, dana 30. lipnja 2008. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 218274 (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojem se banka obvezala tužitelju isplatiti kredit u iznosu od 16.858,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz redovitu kamatu od 6,10% godišnje, promjenjivu, time da je u tom Ugovoru, prednik tuženika u točci 6.1., naveo odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita u kojoj je istaknuto da će tužitelj platiti naknadu u visini od 1,10% od iznosa odobrenog kredita, a koja naknada je inače iznosila 2.754,02 kuna, odnosno 365,52 Eura i ustegnuta je tužitelju prilikom isplate kredita dana 02. srpnja 2008. godine.

3. Tužitelj je naglasio kako prilikom sklapanja navedenog Ugovora o navedenoj odredbi, kao uostalom niti o drugim odredbama, tužitelj nije pregovarao, niti je uopće imao takvu mogućnost pregovarati sa navedenim prednikom tuženika, a taj prednik tuženika je navedenu odredbu u ugovoru jednostrano formulirao i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati na bilo koji način, pri čemu ta odredba ne sadržava parametre sukladno kojima bi tužitelj bio u mogućnosti znati koji troškovi i koje usluge se naplaćuju od strane prednika tuženika, tako da se ta odredba ne smatra jasnom i razumljivom.

4. Tužitelj smatra da prednik tuženika, za ugovaranje takve odredbe nije imao opravdanje jer mu obradom kreditnog zahtjeva nisu nastali neki troškovi koji bi tu naknadu opravdavali. Pozivajući se na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik ističe kako ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca, plaća kreditoru, pa prednik tuženika nije imao zakonskog uporišta tužitelju zaračunavati navedenu spornu naknadu.

5. Takvim opisanim postupanjem, odnosno ugovaranjem nejasnih, nerazumljivih i nepoštenih odredbi, po tužitelju, prednik tuženika je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača, važećeg u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja ujedno dovelo i do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, radi čega su navedene odredbe ništetne u smislu čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/2003).

6. Kako je tuženik (ovdje se spominje tuženik, kao i u većini ostalog dijela tužbe, iako se misli na prednika tuženika – opaska suca) na temelju ništetne odredbe Ugovora, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 365,52 Eura, tužitelj predlaže da se usvoji njegov tužbeni zahtjev, kojim je predložio da se utvrdi ništetnom navedena odredba Ugovora i da mu tuženik isplati iznos od 365,52 Eura sa zateznom kamatom, a također da mu nadoknadi parnične troškove sa zateznom kamatom.

7. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, tužitelj je podneskom od 20. lipnja 2024. godine, osporio tuženikovo protivljenje tužbenom zahtjevu, navevši da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, obzirom na pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, sukladno kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Tužitelj je u tom podnesku istakao i da je pravna osnova predmetnog zahtjeva navedena i dokazana i da se radi o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a u vezi osporene visine novčanog zahtjeva je naveo da ista proizlazi iz Potvrde tuženika datirane sa 26. travnjem 2024. godine, te naglasio da prema zauzetom stanovištu sudova u istovrsnim predmetima, nije sporna niti pravna osnova, niti visina.

8. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio i pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva (koje osporavanje visine tužbenog zahtjeva govori o potpuno površnom pristupu odvjetnika tuženika ovome predmetu u kontekstu činjenice da je tužitelj još uz tužbu dostavio materijalni dokaz u vidu tuženikovog podneska od 26. travnja 2024. godine, iz kojeg izričito proizlazi da je iznos od 2.754,02 kuna, bio naplaćen tužitelju, dana 02. srpnja 2008. godine, na ime naknade za obradu kredita – opaska suca).

9. U vezi krajnje neosnovanog osporavanja visine tužbenog zahtjeva, tuženik posredstvom tadašnjeg punomoćnika u osobi odvjetnika Mihovila Granića, unatoč činjenice da je tužitelj navedenim materijalnim dokazom kojeg je dostavio uz tužbu u spis, dokumentirao visinu tužbenog zahtjeva, nalazi primjerenim navesti da: "tuženik prigovora postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog jedinog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja" (kada je u daljnjem tijeku postupka, sud na ročištu održanom dana 11. studenog 2024. godine, pozvao tuženika posredstvom punomoćnika, da pojasni i obrazloži svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu u dijelu u kojem je tuženik prigovorio visini tužbenog zahtjeva, zbog navedenog razloga, tuženik ne samo da nije pojasnio osporavanje visine tužbenog zahtjeva u dodijeljenom roku, nego je odvjetnik tuženika, koji je i pisao pisani odgovor na tužbu, obavijestio sud podneskom od 30. prosinca 2024. godine, da više ne zastupa tuženika u ovome predmetu, zamolivši da sud sva pismena dostavlja izravno tuženiku).

10. U vezi osporavanja pravne osnove, tuženik je u odgovoru na tužbu, prije svega istakao prigovor zastare u vezi novčane tražbine tužitelja, bez obzira da je novčano potraživanje utemeljeno na naknadi štete ili stjecanju bez osnove (fantastična ideja tadašnjeg odvjetnika tuženika, da novčana tražbina u vezi naknade za odobrenje kredita, može biti utemeljena na nekakvom "Povratu mjesečnih anuiteta", također govori o potpuno površnom i paušalnom pisanju odgovora na tužbu u kojem očito šabloniziranom odgovoru na tužbu, odvjetnik tuženika nije dokučio koje odlomke iz šablone po kojoj je pisao predmetni odgovor na tužbu treba izostaviti jer nemaju veze sa predmetom ovoga spora, već se odnose na sasvim drugu vrstu novčanog potraživanja – opaska suca). U pogledu naknade za obradu kredita, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom, pa je po tuženiku ili njegovom odvjetniku utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

11. Nadalje, tuženik ističe kako je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP, tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

12. Tuženik navodi kako je člankom 6. Ugovora, jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora, naknadu za administraciju i obradu kredita, pri čemu se tadašnji odvjetnik tuženika opet iz samo njemu poznatog razloga poziva na nekakav čl. 7.1. Ugovora, tvrdeći iz samo njemu poznatog razloga da je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1.00% od iznosa kredita (iako je u ovom slučaju izričito u čl. 6.1. Ugovora, propisana naknada od 1,10% - opaska suca). Uglavnom, tuženik smatra da je već samim pregledom Ugovora, moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, pa nadalje zaključuje kako je stoga po tuženiku (ili njegovom odvjetniku) očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

13. Tuženik je naglasio i kako je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu kredita i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora, bila uvriježena praksa banaka, napomenuvši da tvrdnju tužitelja o tome da se nije pregovaralo o spornoj odredbi, tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom.

14. Nadalje pozivajući se na određene Direktive u odgovoru na tužbu, ali i na čl. 83. ZZP, tuženik tvrdi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, pa kako se pozvao i na izvjesnu praksu drugostupanjskog Županijskog suda u Zagrebu iz odluka broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine i Županjskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, koja ide u prilog tvrdnjama tuženika iz ove parnice, predložio je da se tužbeni zahtjev tužitelja, odbije kao neosnovan.

15. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u dopis Hrvatske poštanske banke od 26.04.2024.g. (list 4), Ugovor (list 7-15), sudsku praksu koju je tužitelj dostavio sudu (list 31-37), te saslušanjem tužitelja (list 43-44) u svojstvu stranke.

16. Sud je na zadnjem ročištu, na kojem je saslušan tužitelj, odbio prijedlog tužitelja u vezi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine tužbenog zahtjeva jer je izvođenje tog dokaz bilo sasvim nepotrebno, a istim bi se ujedno bespotrebno odugovlačio postupak, a ujedno bi se povećavali parnični troškovi, za što nije bilo opravdanog razloga.

17. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

18. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim.

19. Između stranaka praktički nije bilo sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika, Volksbankom d.d. Zagreb, zaključio dana 30. lipnja 2008. godine, Ugovor o kreditu broj 218274, za kupnju automobila u valuti CHF, te da je tim Ugovorom i to u čl. 6.1., bila ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10% (kako tuženik u jednom dijelu zbrkanog odgovora na tužbu, tadašnjeg punomoćnika tuženika, iz navedenih razloga, napominje da je ugovorena jednokratna naknada od 1,00 % za obradu kredita, valja naglasiti da iz čl. 6.1. Ugovora, jasno proizlazi da je ugovorena naknada od 1,10%).

20. Između stranaka je sporno da li je pravno osnovan, deklaratorni i kondemnatorni novčani zahtjev tužitelja, ali i da li je opravdano istaknuta visina tužbenog zahtjeva, te da li se možda radi o zastarjeloj novčanoj tražbini tužitelja.

21. Polazeći od spornih činjenica koje je inače najjednostavnije bilo obrazložiti, sud na temelju uvida u podnesak tužene banke, datiran sa 26. travnjem 2024. godine, ističe i utvrđuje da je u tom podnesku, koji predstavlja vjerodostojnu ispravu banke, važeću bez žiga i potpisa (što je uostalom na njoj i naznačeno), tuženik izričito naveo kako je temeljem kredita broj 218274 (a radi se očito o predmetnom Ugovoru – opaska suca), banka, prilikom isplate kredita naplatila i naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.754,02 kuna, dana 02. srpnja 2008. godine, a kako taj kunski iznos u sada važećoj valuti, predstavlja svotu od 365,52 Eura, na temelju tog materijalnog dokaza je utvrđena opravdanost predmetnog novčanog zahtjeva tužitelja u pogledu visine.

22. Osporavanje te visine tražbine tužitelja u tuženikovom odgovoru na tužbu, bez nekog konkretnog ili valjanog razloga (u kojem slučaju bi se tuženik posredstvom odvjetnika, primjerice trebao očitovati da je omaškom zaposlenika banke, taj podnesak tuženika od 26. travnja 2024. godine koji se nalazi u spisu na listu 4, dostavljen tuženiku, te da taj podnesak ne sadrži točan podatak o svoti koja je tužitelju obustavljena od kredita, prilikom isplate kredita po osnovi naplate naknade za obradu kredita), uz navođenje razloga da visina tužbenog zahtjeva "ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja", predstavlja više šalu tadašnjeg odvjetnika tuženika, nego li ozbiljnu tvrdnju, te upućuje na njegov potpuno površan pristup čitanju tužbe i priloga koje tužitelj dostavio uz tužbu, a posljedično tome i sastavljanju odgovora na tužbu.

23. Sasvim je jasno da u opisanim okolnostima slučaja, nakon što je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, nije trebalo financijskim vještačenjem izvoditi dokaz na okolnost visine tužbenog zahtjeva jer je tužitelj visinu svog zahtjeva i istakao na temelju navedenog materijalnog dokaza koji mu je upravo tužena banka dostavila – podneska od 26. travnja 2024. godine (priloženog tužbi), kojim je banka obavijestila tužitelja o svoti koja mu je bila naplaćena temeljem Ugovora, upravo za obradu kredita.

24. Iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke jasno proizlazi da sa službenikom banke prednika tuženika, a sa kojom Volksbankom d.d. Zagreb je i sklopio sporni Ugovor, nije uopće pregovarao baš niti oko jedne jedine odredbe Ugovora, a svakako ne i oko sadržaja sporne odredbe čl. 6.1. Ugovora u vezi obveze plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, već da je tužitelj u trgovini koja se bavi prodajom automobila (Autosalonu Rajković u [adresa]), pronašao automobil koji mu se svidio i kojeg je namjeravao kupiti kako bi, između ostalog, mogao svoje tada malo dijete voziti u školu (dakle, za osobne potrebe), a nakon što je muškog zaposlenika tog auto-salona pitao za mogućnost kupnje tog vozila na otplatu, ovaj mu je dao do znanja, da taj autosalon ima poslovni odnos sa Volksbankom d.d. Zagreb, pa da ukoliko tužitelj ispunjava uvjete za realizaciju kredita, da može preko te banke realizirati kredit za kupnju tog automobila kojeg je htio kupiti, a tužitelj nije nosio zaposleniku te banke svoje platne liste i dokumentaciju koju je zaposlenik salona od njega tražio, već je tu dokumentaciju donio baš tom zaposleniku auto salona, nakon čega mu je ovaj dao do znanja da s obzirom na visinu mjesečnih primanja može realizirati kredit kod te banke za kupnju navedenog automobila, na što je tužitelj pristao jer mu je odgovarala i cijena vozila i mjesečna rata koju će plaćati za otplatu automobila, a koju mu je zaposlenik autosalona rekao koliko će iznositi. Tužitelj je naglasio da sa tim zaposlenikom auto salona nije razgovarao ni o kakvom plaćanju naknade za obradu kredita, već isključivo o svoti kredita i mogućnosti da kupi taj automobil na rate, a kada mu je ovaj predočio da će mu mjesečna rata iznositi 1/3 plaće, što je tada tužitelju odgovaralo, tužitelj je pristao sklopiti takav ugovor o kupnji automobila na kredit. Tužitelj je bio siguran oko toga da je samo jedanput išao u bjelovarsku poslovnicu Volksbanke d.d. Zagreb i to ne stoga da pregovara sa zaposlenikom banke oko pojedinih odredaba Ugovora ili oko načina i modela realizacije kupnje vozila na kredit, već da preuzme i potpiše već sastavljeni Ugovor, kakav je s tužiteljem dogovorio zaposlenik navedenog auto salona.

25. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo nikakvog dokaza (tuženik u ovome predmetu nije predložio saslušanje niti jedne, jedine osobe, pogotovo ne one koja bi svojevremeno bila zaposlenik Volksbanke d.d. Zagreb i koja bi nešto konkretno znala o pregovorima vođenim svojevremeno između tužitelja i zaposlenika banke, oko sadržaja čl. 6.1. Ugovora) ili opravdanog razloga, tim više što je i predmetnom sucu poznato na koji način je svojevremeno funkcionirala prodaja automobila na kredit, posredstvom zaposlenika auto kuća, koje su banke tretirale posrednicima u sklapanju kredita, obzirom da je na potpuno identičan način i predmetni sudac sklopio sa jednom bankom u njezinoj bjelovarskoj poslovnici, ugovor o kreditu svojevremeno, kada je kupovao svoj automobil u situaciji kada je samo i isključivo sa zaposlenikom banke sve dogovorio, te kada je u banku išao samo da preuzme već sastavljeni ugovor radi potpisivanja i ovjere potpisa na njemu kod javne bilježnice.

26. Iz sadržaja prihvaćenog iskaza tužitelja, jasno proizlazi ne samo da s tužiteljem banka ili zaposlenik banke nije pregovarao o sadržaju čl. 6.1. Ugovora, već da nije bilo govora o bilo kakvom pregovaranju tužitelja i zaposlenika banke oko sadržaja cijelog Ugovora, te je banka samostalno sastavila tipski Ugovor (kakve ugovore o kreditu za kupnju automobila su u to vrijeme sastavljale i druge banke) u smislu čl. 295. ZOO, koji je tužitelju ponuđen da ga potpiše i da na taj način realizira kupnju automobila na kredit, uz obročnu otplatu kredita banci prednika tuženika, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita.

27. Ovakvo postupanje banke prednika tuženika, tj. Volksbanke d.d. Zagreb je po uvjerenju ovoga suda, kada se radi o predmetnom ugovaranju spornog čl. 6.1. Ugovora, bilo nepošteno i protivno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, radilo se o ništetnoj odredbi Ugovora.

28. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

29. U ovom slučaju je tijekom ove parnice utvrđeno ono što je tužitelj i naveo u historijatu tužbu i na temelju čega je utemeljio svoj zahtjev, dakle da se nije pojedinačno pregovaralo između njega i zaposlenika banke, odnosno između njega i prednika tužene banke u vezi čl. 6.1. Ugovora u vezi plaćanja nekakve naknade za obradu kredita, a ta odredba je sasvim jasno prouzročila neravnotežu u obvezama ugovornih stranaka jer je tužitelj banci morao platiti i nešto što nije imalo veze sa Ugovorom koji je sklopio s bankom, isključivo za kupnju automobila, u kontekstu činjenice da je trebao banci platiti po toj odredbi iznos od 2.754,02 kuna, a što je i učinjeno u smislu da je banka sama tu svotu obustavila od iznosa kredita za svoju korist.

30. Nedvojbeno je da prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: kreditor), nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, nedvojbeno je da se radilo isključivo o tipskom ugovoru koji je sačinila banka bez pregovaranja sa tužiteljem u smislu čl. 295. ZOO, a nedvojbeno je i da se o toj spornoj odredbi čl. 6.1. Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo između tužitelja i kreditora, što je u svojoj ukupnosti, pogotovo u kontekstu činjenice da je tužitelj platio kreditoru iznos od 2.754,02 kuna, očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba po uvjerenju ovoga suda ništetna u smislu odredbi navedenih čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

31. U ovom slučaju je svakako, po uvjerenju ovoga suda, povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, a koje načelo inače podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, nedvojbeno je u ovome postupku, na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza saslušanog tužitelja, utvrđeno da se u odnosu na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita sukladno Ugovoru, nije pojedinačno pregovaralo između kreditora i tužitelja i da nije bilo zbog toga, jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču, uopće prezentirano u čemu se sastoje ti navodni stvarni troškovi banke, koji se podmiruju iz te naknade (kakve su to konkretne usluge uopće ili troškovi u vezi administracije i/ili obrade kredita i slično).

32. Kako kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, niti je tu opravdanost dokazao tuženik u ovoj parnici, zaključuje se da tom spornom naknadom, nisu niti bili pokriveni neki doista stvarni troškovi, koje je kreditor eventualno imao, pri obradi kreditnog zahtjeva tužitelja (makar posredstvom zaposlenika auto kuće u [adresa]) i odobravanja kredita, a činjenica koju je iznio tuženik u odgovoru na tužbu, da su sve banke u to vrijeme ugovarale plaćanje naknade za obradu kredita, nema nikakve veze sa predmetom ovoga spora i ne znači ujedno da su to banke činile na zakonit i dopušten način.

33. Zbog toga je valjalo usvojiti početni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnom navedene odredbe Ugovora jer je isti ocijenjen pravno osnovanim, a analogno tome je ocijenjen osnovanim i kondemnatorni novčani zahtjev tužitelja, za isplatu navedenog novčanog iznosa koji iznos za prednika tuženika (kreditora), predstavlja novčanu svotu koju je stekao na temelju ugovorne odredbe koja je ovom presudom utvrđena ništetnom, pa se radilo o stjecanju temeljem pravne osnove koja je otpala i koji iznos je tuženik, kao pravni sljednik tog kreditora, dužan tužitelju isplatiti u smislu čl. 323., odnosno čl. 1111.st.1. i 3., te čl. 1115. ZOO, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana stjecanja. Naime, od dana stjecanja tužitelju pripada zatezna kamata po uvjerenju ovoga suda na dosuđeni iznos jer je banka, koja je bila odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, bila nepošten stjecatelj u ovom slučaju, a zbog toga je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelj imao pravo zahtijevati zateznu kamatu, na taj dosuđeni mu iznos, tekuću od dana plaćanja te naknade kreditoru ili predniku tuženika.

34. Da je u ovakvim pravnim situacijama već ustanovljena sudska praksa u korist tužitelja – oštećenih potrošača i to ne na nižestupanjskom nivou, već na nivou najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, na jasan i konkretan način upućuju odluke Vrhovnog suda

Republike Hrvatske i to primjerice:

a) Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine (a u kojem predmetu se primjerice raspravljalo i o spornom revizijskom pitanju:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", a što je svakako bilo od značaja i za ovu parnicu jer tuženik u ovome predmetu posredstvom odvjetnika, neosnovano sugerira također da je ta odredba čl.6.1. Ugovora, bila jasno uočljiva i razumljiva, izvodeći ujedno pri tome sasvim neosnovan zaključak da je utoliko bespredmetno utvrđivati nepoštenost te odredbe), b) Revd -1601/2024 od 30. travnja 2024. godine,

c), Rev-1035/2024 od 06. studenog 20244. godine ( a u kojem predmetu se praktički uz revizijsko pitanje o kojem se razmatralo u predmetu broj Rev-673/2023, razmatralo i slijedeće revizijsko pitanje:

"Treba li stranku iz ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno čl.10.st.1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa, i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“, a u vezi koje pitanja je revizijski sud potvrdio pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su ocijenili da je upravo banka, koja je bila odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelj imao pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade).

35. Imajući u vidu te navedene odluke najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sasvim su bespredmetne i potpuno nebitne u kontekstu važeće sudske prakse samo drugostupanjske odluke, na koje se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, tim više što je primjerice protiv odluke zagrebačkog suda, broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine (na koju se tuženik pozvao, kao nešto bitnu za razrješenje ovoga spora), podnesena revizija (što je razvidno iz e-spisa, te odluke VSRH broj Revd-437/2023-2 od 27. lipnja 2023. godine, kojom je dopušteno podnošenje revizije u pogledu te drugostupanjske odluke i to u vezi pitanja: "Je li ništetna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke?“), a ovaj sud smatra potrebnim dodati, da je objektivno vrlo izvjesno kakva će odluka biti donesena povodom te revizije, obzirom na sadržaj revizijskih odluka VSRH, navedenih u točci 30., obrazloženja ove presude.

36. Također, za razrješenja predmeta ovoga spora, nebitna je odluka revizijskog suda koju je dostavio tužitelj u spis u ovoj parnici jer se odluka broj Rev 112/2018-2 od 09. ožujka 2022. godine, ne odnosi na ugovornu odredbu u vezi naplate naknade za obradu kredita, već na odredbu u vezi prijevremenog zatvaranja kredita, tj. na tzv. izlaznu naknadu, a ne ulaznu naknadu.

37. Nakon što je obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare novčane tražbine tužitelja.

38. Tužitelj je u tom kontekstu, posredstvom punomoćnice, sasvim opravdano istakao u podnesku od 20. lipnja 2024. godine, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno stajalište o tome da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a kako se u ovom slučaju upravo radi o tome da je ovom presudom utvrđena ništetnom odredba čl. 6.1. Ugovora, temeljem kojeg utvrđenja ništetnosti te odredbe je tužitelj učinio pravno osnovanim i svoj predmetni novčani zahtjev u smislu čl. 323, čl. 1111 i čl. 1115. ZOO, ne radi se i ne može se raditi u ovom slučaju o zastarjelom novčanom potraživanju tužitelja jer predmet ove parnice nije bilo samo i jedino novčano potraživanje tužitelja, već je isto bilo utemeljeno na prejudicijelnom deklaratornom zahtjevu za tu novčanu tražbinu, koji deklaratorni zahtjev je također utvrđen osnovanim, a rok zastare u slučaju novčanog restitucijskog zahtjeva utemeljenog na ništetnoj ugovornoj odredbi, počinje tek teći od dana kada je ta ugovorna odredba utvrđena ništetnom, dakle od dana donošenja ove presude ili praktički od dana pravomoćnosti iste.

39. Shodno tome, valjalo je u cijelosti udovoljiti i deklaratornom i kondemnatornom zahtjevu tužitelja u vezi isplate novčanog iznosa od 365,52 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom od dana 02. srpnja 2008. godine, jer je toga dana kreditor ili prednik tuženika, stekao od tužitelja taj novčani iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora, a tužitelj je kao pravni sljednik Volksbanke d.d. Zagreb, dužan tužitelju isplatiti taj novčani iznos.

40. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154.st.1. ZPP.

41. Parnični trošak je odmjeren tužitelju na temelju troškovnika punomoćnice tužitelja, sukladno vrijednosti predmeta spora, a primjenom važeće Odvjetničke tarife.

42. Za sastav tužbe je tužitelju priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 20. lipnja 2024. godine, je priznat isti iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima održanim dana 11. studenog 2024. godine i 16. siječnja 2025. godine je priznat ukupan iznos od 400,00 Eura ili 200,00 Eura za svako zastupanje, dok je na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 800,00 Eura, priznat tužitelju pripadajući porez od 200,00 Eura.

43. Kako je tužitelju još priznat iznos od 66,36 Eura u vezi zatražene sudske pristojbe, odlučujući u granicama tako istaknutog paušalnog zahtjeva, bez posebne naznake u vezi koje je to točno pristojbe istaknut takav zahtjev tužitelja (obzirom da tužitelj treba u ovome predmetu platiti sudsku pristojbu na tužbu u iznosu do 66,36 Eura, ali još i sudsku pristojbu na presudu jer se u ovome slučaju ne radi o tome da bi tužitelj bio oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 11.st.1.t.20. Zakona o sudskim pristojbama), tužitelju je dosuđen iznos od 1.066,36 Eura u vezi naknade opravdanih parničnih troškova, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke.

44. Ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnog troška u iznosu od 125,00 Eura u vezi zastupanja tužitelja, na ročištu za objavu presude, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u vezi tog troška, jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade presude, hoće li odvjetnica tužitelja uopće pristupiti na to ročište, na kojem će dana 28. siječnja 2025.godine, biti objavljena predmetna presuda i ujedno uručena osobama koje su pozvane i koje pristupe na to ročište. Tek nakon održavanja navedenog ročišta za objavu presude, ukoliko budu ispunjeni uvjeti da se udovolji i navedenom zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnih troškova, odlučiti će se o tom zahtjevu tužitelja, posebnim rješenjem.

U Bjelovaru, 28. siječnja 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 01. ožujka 2025. godine, a putem ovoga suda.