Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-347/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 21. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9012254794 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 30.01.2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada i troškova, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu: članak 11.3. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje od 2,00 %, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila..”

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 375,26 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.2.2007. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj: 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, nadoknaditi tužiteljici BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 849,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 0,71 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 30.01.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012254794 kojim je ugovoreno da će kreditor, tuženik, isplatiti korisniku kredita, tužiteljici, iznos od 18.326,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita. Sredstvima iz kredita kupljeno je vozilo za osobne potrebe tužiteljice. Navedenim Ugovorom o kreditu također je predviđeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje od 2,00 % od iznosa kredita, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. O spomenutoj odredbi Ugovora o kreditu nije se pojedinačno pregovaralo, jer je kreditor unaprijed sastavio Ugovor, koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja, a Odluka Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila tužiteljici nije uručena, niti je na istu upozorena. Na ime naknada iz članka 11.3. Ugovora o kreditu tužiteljici je tuženik odmah naplatio iznos od 623,09 CHF, prilikom isplate kredita dana 30.01.2007., odnosno za navedeni iznos je umanjio isplatu ugovorenog iznosa kredita. Tuženik je sastavio obrazac Ugovora u kojem su već bile navedene citirane odredbe o naknadama i troškovima, a o kojim odredbama se uopće nije pregovaralo te u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da je isti prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 11.3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u visini 375,97 EUR, to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što znači da je odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu nepoštena i posljedično ništetna. U konkretnom slučaju ne radi o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, slijedom čega tužiteljica ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Na dan 30.01.2007. prema podacima iz arhive tečajne liste tuženika, srednji tečaj za 1 CHF iznosio je 4,546296 HRK. Tužitelju je naplaćen iznos od 623,09 CHF, što prema srednjem tečaju na dan naplate iznosi 2.832,75 kn, a prema fiksnom tečaju konverzije kune u euro, iznos naplaćene naknade je 375,97 EUR. Slijedom svega navedenog tužiteljica potražuje iznos od 375,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 21. studenog 2024. specificirala tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 375,26 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Prigovara vrijednosti predmeta spora od 1.705,97 EUR kako ju je naznačila tužiteljica u tužbi, budući da je kondemnatorni zahtjev za isplatu postavljen na iznos od 375,97 EUR. Ističe da je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naknada za obradu kredita ugovorena je u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, a naknada za osiguranje kredita u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, ukupno 375,97 EUR, stoga je tužiteljici, na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato koliko iznosi takva naknada te je ta odredba bila predmet pojedinačnih pregovora. Tuženik smatra da je zadovoljen uvjet transparentnosti pa stoga nije dozvoljeno provoditi test (ne)poštenosti.Tuženik ima pravo naplatiti ulaznu naknadu sukladno svojim internim propisima, a osim toga Zakonom o bankama i Zakonom o potrošačkom kreditiranju nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade za obradu kredita. Naknada je naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika s kojima je tužiteljica prije potpisivanja Ugovora o kreditu bila upoznata te je pristala na njihovu primjenu. Ulaznom naknadom naplaćuju se troškovi za usluge tuženika te se ta naknada sastoji od operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Uzimajući u obzir okolnosti konkretog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja u pogledu ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, očito je kako predmetna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača, a kada bi i uzrokovala, što tuženik osporava, takva neravnoteža se ne bi mogla smatrati značajnom. Tužiteljica je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imala mogućnost izbora te je između svega ponuđenog svjesno odabrala upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama. Osim toga Ugovor o kreditu soleminiziran je od strane javnog bilježnika. Tuženik osporava i zahtjev tužiteljice za isplatnom zateznih kamata kako je to navedeno u tužbi jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, a budući da je u svemu postupao u skladu s propisima. Zaključno tuženik ističe prigovor zastare.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope od 30. siječnja 2007. (str. 7 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9012254794 30. siječnja 2007. (str. 8-11 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb d.d. (str. 33-41 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidije Jurković (str. 57-58 spisa) te je saslušana tužiteljica AR.

5. U odnosu na vrijednost predmeta spora, treba istaknuti da je o prigovoru tuženika koji se odnosi na vrijednost predmeta spora raspravljeno na ročištu održanom 2. listopada 2024. Na tom ročištu sud je utvrdio da je tužiteljica ispravno odredila vrijednost predmeta spora (dalje: VPS), s obzirom na točku I. koja je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva te točku II. koja je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, koji iznosi VPS se zbrajaju u smislu članka 37. stavak 1. ZPP. Tako je raspravnim rješenjem od 2. listopada 2024. vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 1.705,97 EUR, a u skladu s člankom 40. stavak 3. ZPP.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

7. Nije sporno da je 30. siječnja 2007. tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 9012254794, u kojem Ugovoru je u članku 11.3. određeno da se korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

8. Sporno je da li je ugovorna odredba sadržana u članku 11.3. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku. Osim toga, sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

9. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica AR u svom iskazu u cijelosti je ostala kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunila i objasnila. Tako je iskazala da je predmetni kredit uzela radi kupnje osobnog automobila kojeg je koristila za vožnju na posao i kroz cijelo ugovorno razdoblje taj je automobil koristila isključivo za osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva i nije imala obrt. U autokući u kojoj je kupovala automobil dali su joj papire i rekli da s njima ide kod tuženika s obzirom da je tamo od ranije imala tekući račun. U banci ju je Ugovor o kreditu dočekao unaprijed pripremljen. Radilo se o standardnom tipskom ugovoru i ona nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Nije joj dana mogućnost pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je pročitala ali je isti mogla potpisati samo takav kakav joj je ponuđen ili ne bi dobila kredit. Kod javnog bilježnika, prilikom ovjere Ugovora o kreditu, javni bilježnik joj je samo kratko izložio odredbe Ugovora. U banci joj nije rečeno zašto se naplaćuje naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje, nije joj rečeno koje usluge banka pruža za te naknade niti joj je rečeno koji troškovi bi se pokrivali iz tih naknada. Što se tiče pojma naknade za obradu kredita smatra da isti označava neki trošak banke ali ne zna na što bi se točno taj trošak odnosio. Predmetne naknade su joj naplaćene na način da joj je za iznos naknada ustegnut iznos kredita. U banci nije pitala zašto joj je isplaćen manji iznos kredita jer nije imala koga pitati. Prije ovoga nije imala drugih kredita.

10. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati te je potvrdila da nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu.

11. Dalje je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidiji Jurković. U nalazu i mišljenju vještak navodi da prema knjigovodstvenoj kartici predmetnog kredita nedvojbeno proizlazi da je Korisnica kredita, tužiteljica, platila: naknadu za obradu kredita, preračunato u važeću valutu, u iznosu 110,37 EUR i naknadu za osiguranje kredita, preračunato u važeću valutu, u iznosu od 264,89 EUR. Obje naknade naplaćene su iz kredita na dan isplate 1. veljače 2007.

12. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, s obzirom da je isti jasan, razumljiv i izrađen u skladu s pravilima struke.

13. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

15. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, uzela kredit radi kupnje automobila kojeg je koristila isključivo za osobne potrebe, a osim toga u vrijeme podizanja kredita tužiteljica nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imala kakav obrt. Dakle, tužiteljica sredstva iz kredita nije koristila u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužiteljica potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

16. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 11.3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, iz čega proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u Ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogla odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 11.3. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

18. Tužiteljica je, u predmetnom slučaju, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužiteljici objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenutih naknada i zašto visina naknada ovisi o iznosu kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, a vezano za odredbu članka 11.3. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužiteljica nije bila informirana o obvezi plaćanja predmetnih naknada, niti je bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknada, odnosno nije navedeno niti tužiteljici pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada, koje usluge banka pruža za te naknade te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i više naknade, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom za obradu kredita i naknadom za osiguranje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužiteljice i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknada, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadama koje će platiti, i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovise te naknade i kako one utječu na iznos kredita koji će se isplatiti tužiteljici, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

19. U odnosu na navode tuženika da je odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, treba reći u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se sastoje naknade iz članka 11.3. Ugovora i koji troškovi se tim naknadama podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćenih naknada. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, a suprotno navodima tuženika, odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasnih i lako razumljivih odredaba.

20. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknada iz članka 11.3. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice na štetu tužiteljice kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužiteljici na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

21. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor joj je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknade koje će morati platiti i koje će joj u konačnici smanjiti iznos kredita koji će joj se isplatiti, odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

22. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana kada su naplaćene naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita, pa do isplate, valja reći da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade i osiguranja kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

23. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke Ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO). Iz nalaza i mišljenja vještaka za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidije Jurković, proizlazi da je tužiteljica platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 110,37 EUR i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 264,89 EUR, odnosno ukupno 375,26 EUR. S obzirom da se tužbeni zahtjev tužiteljice temelji na izračunima financijsko-knjigovodstveno vještaka isti ovaj sud nalazi osnovanim te je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 375,26 EUR, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 1. veljače 2007., kao dana kada su naknade naplaćene, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

24. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 23. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

25. Rješenjem je utvrđeno da se tužba smatra povučenom za iznos od 0,71 EUR s obzirom da je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev na način da je umjesto dotadašnjeg iznosa od 375,97 EUR tražila isplatu iznosa od 375,26 EUR, dakle tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 0,71 EUR.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

27. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 5.7.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 21.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 150,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, u skladu s Tbr. 7/1 i Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 849,54 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 30.9.2024. i trošak sastava podneska od 16.1.2024. s obzirom da su se isti odnosili na ročišta na kojima je prisustvovala tužiteljica osobno pa isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP.

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kutina, 28. veljače 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica po punomoćnici po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba