REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2097/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja VODOOPSKRBA I ODVODNJA ZAPREŠIĆ d.o.o., Zaprešić, Pavla Lončara 2, OIB: 29113541841, kojeg zastupa Inoslav Korinčić, odvjetnik u Zaprešiću, Mihovila Krušlina 14, protiv tuženika ZAGORSKI VODOVOD d.o.o., Zabok, Ulica Šandora Gjalskog 1, OIB: 61979475705, kojeg zastupa Ivona Vlahović Pap, odvjetnica u Kovačević Prpić Simeunović odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6, radi utvrđenja cijene vode, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. siječnja 2025. u prisutnosti odvjetnika Filipa Tucmana, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Određuje se cijena isporuke vode namijenjene ljudskoj potrošnji na mjernom mjestu Luka II., ugovorene između tuženika kao isporučitelja vode i tužitelja kao primatelja isporuke vode, počevši od 12. lipnja 2015., u iznosu od 2,17 kn/0,29 EUR/m3 uvećano za porez na dodanu vrijednost.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se zahtijeva umanjenje cijene isporuke vode namijenjene ljudskoj potrošnji na mjernom mjestu Luka II., ugovorene između tuženika kao isporučitelja vode i tužitelja kao primatelja isporuke vode, u daljnjem iznosu od 0,91 kn/0,12 EUR/m3, kao neosnovan.

III. Određuje se da će svaka stranka snositi svoje troškove predmetnog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su obje stranke isporučitelji javnih vodnih usluga i to tužitelj na području Grada Zaprešića te općina Brdovec, Marija Gorica, Luka, Pušća, Dubravica i dijelu općine Bistra, pri čemu tužitelj isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji tuženiku, kao drugom isporučitelju vodnih usluga, na mjernim mjestima Veliki Vrh, Dubravica, Domahovo i Strmec, a tuženik, u tu istu namjenu, isporučuje vodu tužitelju na mjernom mjestu Luka. S obzirom da stranke nisu svoje međusobne odnose uredile ugovorom, to da se između njih vode sudski postupci radi utvrđenja cijene vode na gore navedenim mjestima preuzimanja (mjernim mjestima). Istodobno s pokretanjem tih sudskih postupaka, stranke da su, sukladno odredbi čl. 208. Zakona o vodama, zatražile od Vijeća za vodne usluge donošenje privremenih mjera kojima bi se privremeno odredila cijena vode na tim mjernim mjestima. Tako da je navedeno Vijeće, na zahtjev tužitelja, 24. travnja 2015., donijelo privremeno rješenje kojim se određuje cijena vode koju tuženik isporučuje tužitelju na mjernom mjestu Luka u visini od 1,29 kn/m3 isporučene vode uvećano za PDV. Nadalje, stranke da su 12. lipnja 2015. sklopile Ugovor o isporuci vode namijenjene ljudskoj potrošnji na mjernom mjestu Luka II. Mjerno mjesto Luka II. da se nalazi na istom gravitacijskom cjevovodu tuženika kao i mjerno mjesto Luka, samo što se mjerno mjesto Luka II. nalazi prije mjernog mjesta Luka i to na udaljenosti od 7,50 m od mjernog mjesta Veliki Vrh. Dakle, da tužitelj prodaje i isporučuje vodu tuženiku na mjernom mjestu Veliki vrh po cijeni od 1,07 kn/m3 isporučene vode uvećano za PDV, a tuženik nakon provoda te vode kroz svoj gravitacijski cjevovod u dužini od 7,50 km, na mjernom mjestu Luka II. prodaje i isporučuje tu istu vodu tužitelju po cijeni od 3,20 kn/m3 isporučene vode uvećano za PDV.

2. Tužitelj smatra da cijena po kojoj tuženik prodaje i isporučuje vodu tužitelju na mjernom mjestu Luka II. nije u skladu načelima utvrđenim čl. 208. Zakona o vodama prema kojemu isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji ne može drugom isporučitelju vodne usluge odrediti cijenu te vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe, a ako takvih korisnika nema, dužan je odrediti cijenu vode sukladno načelima iz čl. 197. st. 5. Zakona o vodama.

3. Tužitelj smatra da cijena vode od 1,07 kn/m3 po kojoj on isporučuje vodu tuženiku na mjernom mjestu Veliki vrh predstavlja za tuženika proizvodnu cijenu vode koju tuženik ponovno isporučuje njemu na mjernom mjestu Luka II., koja se ima uvećati za razuman trošak provoda te vode kroz gravitacijski cjevovod tuženika u duljini od 7,50 km, a koji da bi trebao iznositi 0,19 kn/m3 isporučene vode (0,22 : 8,4 x 7,5 = 0,19). Stoga da cijena vode koju tuženik na mjernom mjestu Luka II. isporučuje tužitelju ne može biti veća od 1,26 kn/m3 uvećano za trošak PDV-a.

4. Budući da prema odredbi čl. 208. st. 3. Zakona o vodama nezadovoljna strana ima pravo tražiti da nadležni sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavka 1. i 2. tog članka, to se tužbenim zahtjevom traži određenje cijene ugovorene isporuke vode na mjernom mjestu Luka II., između tužitelja kao primatelja isporuke i tuženika kao isporučitelja, tako da ista od 23. rujna 2015. umjesto 3,20 kn/m3 isporučene vode uvećano za PDV iznosi 1,26 kn/m3 isporučene vode uvećano za PDV.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da mu tužitelj isporučuje vodu na mjerim mjestima Dubravica, Domahovo i Strmec, ali da je isporuka vode na mjernom mjestu Veliki vrh regulirana međusobnim Samoupravnim sporazumom iz 1974. te Sporazumom iz 1992. Tim sporazumima da su se stranke dogovorile zajednički ulagati u razvoj zajedničkog dijela vodovoda s izvorištem u Šibicama te da je Sporazum iz 1992. i danas na snazi, ali ga se tužitelj ne pridržava pa da je tuženik podnio tužbu radi njegova raskida. Dakle, tuženik tvrdi da tužitelj ne isporučuje ''svoju'' vodu tuženiku na mjernom mjestu Veliki vrh, već se radi o vodi koju obje stranke zajednički proizvode na vodocrpilištu Šibice, koja voda da tada prolazi kroz zajedničke komunalne građevine, a na navedenom mjesnom mjestu se odvaja za sustav tuženika. Nakon mjernog mjesta Veliki vrh, a prije mjernog mjesta Luka da postoji odvojak za mjerno mjesto Jakovlje, kojemu mjestu je tuženik u 2014. isporučio ukupno 118.710 m3 vode, iz čega da jasno proizlazi kako je tužiteljev obračun cijene po kojoj bi tuženik trebao naplaćivati vodu koju tužitelju prodaje i isporučuje na mjernom mjestu Luka II. nepravilan.

6. Tuženik pojašnjava da njegov distribucijski sustav uključuje 6 vodocrpilišta na različitim mjestima, koja su međusobno povezana mrežom cjevovoda, kako bi se osigurala opskrba pitkom vodom iz više izvora. Ta povezanost da ujedno znači da postoji mogućnost svakodobnog miješanja voda iz različitih izvorišta sukladno trenutnim potrebama. Stoga da u situaciji kada tuženik proizvodi vodu na šest izvorišta i tu vodu isporučuje nekoliko javnih isporučitelja vodnih usluga, a ne samo tužitelju (pored tužitelja još u Humvio d.o.o. te Krakom – vodoopskrba i odvodnja d.o.o.), tuženikov trošak proizvodnje vode mora uzeti u obzir troškove proizvodnje na svih šest crpilišta, a ne samo na crpilištu Šibice. Tuženik ističe da je cijena vode koju on isporučuje svakom od javnih isporučitelja javnih usluga jednaka i iznosi 3,20 kn/m3. U protivnom, kada bi se samo na tužitelja primjenjivala niža cijena vode, da bi tuženik povrijedio načelo pružanja vodnih usluga prema nediskriminacijskim uvjetima (čl. 197. st. 1. Zakona o vodama).

7. Stoga, s obzirom da cjevovod o mjernog mjesta Veliki vrh do mjernog mjesta Luka II. ima odvojke na kojima se opskrbljuju i drugi javni isporučitelji i korisnici vodne usluge te da se mjerno mjesto Luka II. tehnički može i ponekad napaja iz drugih izvorišta tuženika, a ne iz crpilišta Šibice, da je taj dio cjevovoda dio jedinstvenog distribucijskog sustava tuženika ukupne dužine 2.000 km koji je međusobno povezan te da je tuženik u proteklih godinu dana, nekoliko puta, u tom sustavu promijenio smjer protoka vode, što je i njegovo pravo, to tuženik smatra da je tužiteljeva kalkulacija cijene vode nepravilna te ističe da je stvarni trošak proizvodnje vode za tuženika 2,57 kn/m3, a ukupna cijena vode 3,20 kn/m3. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

8. Tužitelj osporava navode tuženika da stranke zajednički proizvode vodu na crpilištu Šibice te podneskom od 15. ožujka 2016., predanim na ročištu od 19. rujna 2018., mijenja tužbeni zahtjev na način da primjenu zahtijevane, niže cijene, vode traži od 12. lipnja 2015., a ne više od 23. rujna 2015. Ističe i da je privremenim rješenjem Vijeća za vodne usluge od 5. travnja 2018. utvrđena cijena vode koju tuženik isporučuje tužitelju na mjernom mjestu Luka II. u iznosu od 1,29 kn/m3 isporučene vode uvećano za PDV.

9. Tuženik smatra da je gore navedeni podnesak tužitelja potpisan po neovlaštenoj osobi te predlaže da se isti ne uzme u razmatranje, a podredno ističe da je istim izvršena preinaka tužbe, kojoj da se on protivi. Predlaže izvesti dokaz hidro- dinamičkim vještačenjem kako bi se utvrdilo da li tuženik može na mjernom mjestu Luka II. tehnički isporučivati vodu i iz drugih izvorišta te da li je to tuženik ikada prije činio.

10. Tužitelj je predlagao da se izvede dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja cijene vode.

11. Obje stranke su predlagale da se izvede dokaz saslušanjem njihovih zastupnika po zakonu te svjedoka ĆP, NP, ĐP i GP, sve radi utvrđenja ispravnih kriterija za obračun cijene vode u ovom predmetu.

12. Sud je raspravnim rješenjem od 8. siječnja 2019. dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja predanom na ročištu od 19. rujna 2018. kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama.

13. Tijekom dokaznog postupka pročitani su izvadak iz sudskog registra za tužitelja (list 3. – 4. spisa), privremeno rješenje Vijeća za vodne usluge od 24. travnja 2015. (list 5. – 6. spisa), tužiteljev obračun cijene vode o 21. siječnja 2015. (list 7. spisa), Ugovor o isporuci vode namijenjenoj ljudskoj potrošnji na mjernom mjestu Luka II sklopljen 12. lipnja 2015. između tuženika kao isporučitelja i tužitelja kao primatelja vode (list 8. – 9. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o isporuci vode od 12. lipnja 2015.), račun tuženika ispostavljen tužitelju za kolovoz 2015. (list 10. spisa), prigovor tužitelja na jedan od računa tuženika (list 11. spisa), očitavanje tuženika na prigovor tužitelja (list 12. spisa), karta/grafički prikaz vodoopskrbnog područja tužitelja (poleđina lista 12. spisa), podaci tuženik o cijeni isporuke bode drugim isporučiteljima (list 26. spisa), tužba iz spisa ovog suda P-1360/15 (list 27. – 36. spisa), zaključak Ministarstva poljoprivrede od 30. travnja 2015. (list 40. spisa), dopis Vijeća za vodne usluge od 21. prosinca 2015. (list 59. – 60. spisa), nalaz i mišljenje vještaka Davora Banovića izrađenog za potrebe upravnog postupka pred Vijećem za vodne usluge od 31. listopada 2015. – cijena vode na mjernom mjestu Luka (list 61. – 69. spisa), isprave iz spisa upravnog postupka vođenog pred Vijećem za vodne usluge (list 70. – 83. i 85. – 92. spisa), Ugovor o priključenju na magistralni cjevovod AC DN 600 Zagorskog vodovod d.o.o., Zabok, sklopljen 9. travnja 2015. između tuženika, tužitelja kao naručitelja i Ferrostil Mont d.o.o. kao investitora (list 84. spisa), privremeno rješenje Vijeća za vodne usluge od 5. travnja 2018. o privremenoj cijeni vode na mjernom mjestu Luka II. (list 94. – 96. spisa) te isprave koje su stranke dostavile na poziv vještaka - Sporazum o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda – list 136. – 138. spisa, Cjenik vodne usluge tuženika od 1. veljače 2015. – list 139. – 140. spisa, poslovni plan tuženika za 2014., kalkulacija cijene isporuke vode drugim isporučiteljima prema planu za 2014., revizijsko izvješće poslovanja tuženika u 2014. i ostale knjigovodstveno – računovodstvene isprave tuženika – list 141. – 441. spisa, grafički prikaz cjevovodne mreže tuženika – list 442. spisa, podaci o zahvaćenoj/isporučenoj i fakturiranoj vodi za 2014. i 2015. uz pregled troškova proizvodnje – list 443. – 447. spisa te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (list 448. – 458. spisa – pisani nalaz i mišljenje, list 471. – 472. spisa – pisano očitovanje vještaka na prigovore, list 481. – 482. spisa – usmeni iskaz vještaka, list 571. – 572. – usmeni iskaz vještaka).

14. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

15. Predmet spora jest utvrđenje cijene vode, namijenjene ljudskoj potrošnji, koju temeljem Ugovora o isporuci vode od 12. lipnja 2015., tuženik isporučuje tužitelju na mjernom mjestu Luka II., za razdoblje od 12. lipnja 2015. pa ubuduće.

16. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o isporuci vode od 12. lipnja 2015. te da tuženik, kao isporučitelj vodne usluge, temeljem tog ugovora isporučuje tužitelju, kao drugom isporučitelju vodne usluge, vodu na mjernom mjestu Luka II. i istu da je naplaćivao tužitelju po cijeni od 3,20 kn/m3 uvećano za PDV, sve do donošenja privremenog rješenja Vijeća za vodne usluge od 5. travnja 2018. kojim je ta cijena (privremeno) određena u iznosu od 1,29 kn/m3.

17. Sporno je da li je cijena koja je ugovorena Ugovorom o isporuci vode od 12. lipnja 2015. previsoka s obzirom na parametre koje propisuje Zakon o vodama (Narodne novine, broj: 153/2009., 63/2011., 130/2011., 56/2013., 14/2014., 46/2018., dalje u tekstu: Zakona o vodama/09), a ako jest, koliko bi iznosila cijena vode u konkretnom slučaju sukladno tim parametrima, dakle, za koji iznos je potrebno umanjiti ugovorenu cijenu.

18. Naime, prema odredbi čl. 208. st. 1. Zakona o vodama/09 isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu za ljudsku potrošnju drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine za javnu vodoopskrbu.

19. Prema odredbi čl. 208. st. 3. Zakona o vodama/09 nezadovoljna stranka ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavka 1. tog članka, a do odluke suda nezadovoljna strana može tražiti da Vijeće za vodne usluge privremenom mjerom odredi cijenu vode.

20. Vijeće za vodne usluge je, na zahtjev ovdje tužitelja, dana 5. travnja 2018. donijelo privremeno rješenje kojim određuje privremenu mjeru kojom se u ugovornom odnosu između tuženika kao isporučitelja i tužitelja kao korisnika vodnih usluga na mjernom mjestu Luka II. određuje cijena vode u iznosu od 1,29 kn/m3 uvećano za PDV, uz napomenu da će se to rješenje ukinuti ako bude provedeno vještačenje kojim se cijena vode utvrđuje u drugačijem iznosu, ako se promijene činjenice uslijed kojih bi bilo doneseno drugačije rješenje ili kad sud u parničnom postupku donese pravomoćnu odluku o cijeni vode.

21. Stoga je tužba u ovom predmetu podnesena u skladu s odredbom čl. 208. st. 3. Zakona o vodama/09.

22. Napominje se da je 18. srpnja 2019. stupio na snagu novi Zakon o vodama (Narodne novine, broj: 66/2019., 84/2021., 47/2023.), koji više ne uređuje predmetnu materiju (isporuku i cijenu vode isporučene između dva isporučitelja vodnih usluga), već od 18. srpnja 2019. tu materiju uređuje Zakon o vodnim uslugama (Narodne novine, broj: 66/2019., dalje u tekstu: Zakon o vodnim uslugama)

23. Prema odredbi čl. 43. st. 1., 3., 4. i 5. Zakona o vodnim uslugama javni isporučitelj vodnih usluga može pružati uslugu javne vodoopskrbe drugom isporučitelju vodnih usluga, u kojem slučaju cijena vodne usluge ne može biti veća od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja i razumnog troška provoda vode kroz građevine za javnu vodoopskrbu. Određeno je da cijenu te vodne usluge određuje javni isporučitelj vodnih usluga – prodavatelj svojom odlukom, zasebnom od odluke o cijeni vodnih usluga koja se donosi za krajnje korisnike vodnih usluga, uz prethodnu suglasnost Vijeća za vodne usluge. Cijena tih vodnih usluga ne sadrži fiksni dio, kao ni naknadu za razvoj, naknadu za zaštitu voda i naknadu za korištenje voda iz zakona kojim se uređuje financiranje vodnog gospodarstva.

24. Dakle, od 18. srpnja 2019. više ne postoji mogućnost da nezadovoljni javni isporučitelj vodnih usluga, koji je u ugovoru s drugim javnim isporučiteljem primatelj isporuke vodnih usluga, od suda zahtijeva da izmijeni ugovornu cijenu za koju smatra da ne odgovara propisanim uvjetima iz čl. 43. st. 1. Zakona o vodnim uslugama, iz razloga što na tu cijenu prethodnu suglasnost daje Vijeće za vodne usluge.

25. Međutim, kako je predmetni postupak pokrenut za vrijeme važenja Zakona o vodama/09 prema kojemu je ta mogućnost postojala te kako je tužbenim zahtjevom obuhvaćeno razdoblje od 12. lipnja 2015. pa ubuduće, to će sud u ovom postupku donijeti odluku temeljem Zakona o vodama/09, ali ista, u slučaju ako njome bude utvrđena nova ugovorna cijena vode, neće obvezivati parnične stranke unedogled, već do postupanja parničnih stranaka sukladno odredbi čl. 105. Zakona o vodnim uslugama (tuženik je dužan u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu uredbe iz čl. 74. st. 3. tog zakona zatražiti suglasnost od Vijeća za vodne usluge na zasebnu odluku o cijeni vodnih usluga iz čl. 47. st. 4. tog zakona, kada ista stupa na snagu te se cijena vodne usluge javne vodoopskrbe drugim isporučiteljima može za buduća obračunska razdoblja obračunavati i naplaćivati isključivo na temelju te odluke, a dok se cijena vodne usluge posebne isporuke vode ne odredi sukladno čl. 47. st. 4. tog zakona, bilo koja strana u odnosu međusobne isporuke vode za ljudsku potrošnju može zatražiti da Vijeće za vodne usluge privremenom odlukom o cijeni vodne usluge odredi cijenu vodne usluge javne vodoopskrbe drugim isporučiteljima).

26. Iz Sporazuma o korištenju i ulaganju u objekte zajedničkih dijelova vodovoda, sklopljenog 22. siječnja 1992. između pravnog prednika tužitelja, Zaprešić poduzeća za obavljanje komunalnih djelatnosti d.o.o., Zaprešić, Pavla Lončara 2 i tuženika (dalje u tekstu: Sporazum), proizlazi da su istim parnične stranke uredile međusobna prava i obveze, način upravljanja i korištenja te sustav razvoja zajedničkih dijelova vodovoda.

27. U tom Sporazumu navode se objekti zajedničkog cjevovoda koji su do tada već bili izgrađeni, dok se stranke obvezuju zajedno još izgraditi, do stupnja dovršenosti, crpilište vode Šibice, vodospremu Veliki Vrh te spojni cjevovod između crpilišta Šibice i vodospreme na Velikom Vrhu (čl. II. i III. Sporazuma).

28. Nadalje, prema odredbi čl. IV. Sporazum od ukupnog kapaciteta izgrađenog crpilišta svaka strana može koristiti i ima pravo na 50% ukupnih količina, dok će kod novoizgrađenih bunara, prema tehničkoj dokumentaciji naziva Konačna faza crpilišta Šibice taj odnos biti uvjetovan visinom ulaganja u proširenje crpilišta Šibice i utvrdit će se aneksom tom Sporazumu.

29. Potpisnici Sporazuma obvezali su se da će nova investicijska ulaganja snositi u omjeru od 50% : 50% (čl. VI. st. 1. Sporazuma).

30. Tim Sporazumom ujedno je određeno da će prednik tužitelja biti zadužen za vođenje evidencije objekata zajedničkih dijelova vodovoda te za upravljanje istima (čl. VII. Sporazuma).

31. Nadalje, određeno je da proizvodnu cijenu vode utvrđuju stručne službe prednika tužitelja, a da istu kontrolira i potvrđuje zajednička komisija (čl. XI. st. 1. Sporazuma).

32. S druge strane, određeno je da će se količina vode koja je isporučena tuženiku utvrđivati mjerenjem na vodomjeru koji mora biti instaliran na spoju tuženikovih instalacija s objektima zajedničkih dijelova vodovoda, dok će se količina vode koja je isporučena predniku tužitelja utvrđivati tako što će se od ukupno ispumpane vode na crpilištu Šibice, mjerene na tlačnom cjevovodu u crpilištu na mjestu gdje se nalazi ukupna količina vode tog crpilišta, odbiti količina vode koju konzumira tuženik te količina vode koja otpada na gubitke u cjevovodima i vodospremama zajedničkih dijelova vodovoda (čl. XII. st. 1. i 2. Sporazuma).

33. Određeno je da će se količina vode koju prednik tužitelja isporučuje tuženiku preko vodomjera u Dubravici i količina vode koju tuženik isporučuje tužitelju preko vodomjera u Pojatno Luki utvrđivati prema odredbama posebnog ugovora (čl. XII. st. 3. Sporazuma), a nakon što se za to stvore uvjeti, da će se količina vode za prednika tužitelja obračunavati na bazi očitanja svih vodomjera na tlačnom cjevovodu i vodospremama Veliki vrh, preko kojih prednik tužitelja konzumira vodu (ogranak za Zaprešić, Savsku dolinu i Pušću Donju) (čl. XII. st. 7. Sporazuma).

34. Dakle, očito je da je još u 1992. tuženik isporučivao vodu tužitelju na vodomjeru u Pojatno Luki te da je način utvrđivanja količine tako isporučene vode trebao biti predmet posebnog sporazuma.

35. Takav posebni sporazum predstavlja očito i predmetni Ugovor o isporuci vode namijenjene ljudskoj potrošnji na mjernom mjestu Luka II (izgradnja priključka Luka II financirana je od strane društva Ferrostil Mont d.o.o. i isti je spojen na vodoopskrbni sustav tuženika i prenesen u njegovu dugotrajnu imovinu), kojeg su stranke, tuženik kao isporučitelj i tužitelj kao primatelj, sklopile 12. lipnja 2015., a u kojem se utvrđuje način očitanja vodomjera radi utvrđivanja količine tako isporučene vode te cijena iste u skladu s važećim cjenikom vodnih usluga tuženika, koji da čini sastavni dio tog ugovora.

36. Radi utvrđenja da li je tako ugovorena cijena vode namijenjene ljudskoj potrošnji bila u skladu s odredbom čl. 208. Zakona o vodama/09 te, ako nije, koliko bi iznosila cijena vode sukladno toj odredbi, određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

37. Vještak ponajprije u nalazu pojašnjava metodologiju obračuna cijene vode u konkretnom slučaju te navodi podatke za koje smatra da istu obrazlažu i podupiru.

38. Tako vještak navodi da iz dokumentacije u spisu proizlazi da tužitelj za potrebe vodoopskrbe svog distributivnog područja zahvaća vodu s izvorišta Šibice, koja se putem tlačnog cjevovoda doprema do vodospremnika i mjernog mjesta Veliki Vrh, koje je pod upravljanjem tužitelja. Od mjernog mjesta Veliki Vrh da se oko 75% zahvaćene vode distribuira u cjevovode vodoopskrbnog područja tužitelja, a oko 25% da se distribuira, preko magistralnog cjevovoda Veliki Vrh – Gredice (pod upravljanjem tuženika), u cjevovode vodoopskrbnog područja tuženika.

39. Nadalje, vještak navodi da iz dokumentacije u spisu proizlazi da tuženik za potrebe vodoopskrbe svog distributivnog područja zahvaća vodu s izvorišta Šibice, Lobor, Belečka Selnica, Mlačine Grabari, Osredek Desinčki i Harina Zlaka. Vodom iz izvorišta Šibice, Lobor i Mlačine Grabari, miješanjem iste na precrpnoj stanici Gredice, da se opskrbljuje dio općine Veliko Trgovišće, Krapinske Toplice, Tuhelj, Kraljevac na Sutli, Stubičke Toplice, Jakovlje, Gornja Stubica te gradovi Klanjec, dio grada Oroslavja, dio grada Donje Stubice, dio općine Sv. Križ Začretje i dio općine Desinić. Dio općine Veliko Trgovišće i dio grada Zaboka da se opskrbljuju vodom samo sa izvorišta Lobor i Mlačine Grabari. Dakle, da voda iz izvorišta Šibice u cjevovode vodoopskrbnog područja tuženika dolazi preko magistralnog cjevovoda Veliki Vrh – Gredice, a da na tom cjevovodu, na mjernim mjestima Luka II. i Luka, tuženik isporučuje vodu tužitelju kao drugom isporučitelju vodne usluge. Stoga da proizlazi da se na mjernim mjestima Luka II. i Luka isporučuje miješana voda s tri izvorišta, ali da iz grafičkog prikaza distributivnog područja tuženika proizlazi da je na tim mjernim mjestima moguća isporuka vode i samo s izvorišta Šibice.

40. Napominje se da vještak financijske struke nije ove činjenice utvrđivao, budući da utvrđenje istih niti ne ulazi u područje njegove stručnosti, već je iste preuzeo iz isprava koje su stranke dostavile u sudski spis, a koje činjenice (u dijelu koji se tiču vodoopskrbnog područja svake od njih te crpilišta iz kojih crpe vodu za to područje) stranke međusobno nisu osporavale, u svrhu uvoda u metodologiju izračuna cijene vode.

41. Vještak, nadalje, navodi da Vijeće za vodne usluge, u izvješću o radu za razdoblje od ožujka 2015. do prosinca 2016., daje pojašnjenje veleprodajne cijene vodnih usluga koju jedan javni isporučitelj vodne usluge naplaćuje drugom takvom isporučitelju te navodi da se radi o veleprodajnoj cijeni uvećanoj za troškove transporta vode do drugog isporučitelja, a ako to nije moguće da se cijena određuje prema načelu punog povrata troškova, socijalne prihvatljivosti cijene vode i zaštite od monopola. Prema Vijeću da ta cijena može sadržavati samo cijenu prema isporučenoj količini vode u m3 te PDV, a ne može sadržavati fiksni dio cijene, jer da je predmetna cijena u cijelosti varijabilna, niti da može sadržavati naknadu za razvoj, jer se ona može zakonito naplaćivati samo uz cijenu vodne usluge, niti da može sadržavati naknadu za korištenje voda i naknadu za zaštitu voda, jer da se one mogu zakonito naplaćivati samo korisnicima vodnih usluga priključenim na sustav javne vodoopskrbe, a ne i drugim isporučiteljima kao upraviteljima tog sustava. Osim toga, da se u tom izvješću napominje da veleprodajna cijena pretpostavlja da se cjelokupno poslovanje isporučitelja na veliko (materijalni troškovi, broj zaposlenih, struktura troškova) mora prilagoditi veleprodaji.

42. Vještak zaključuje da je očito da cijena vode između dva javna isporučitelja ne može odgovarati cijeni vode koja se naplaćuje krajnjim korisnicima vodnih usluga, ali da su Zakonom o vodama/09 i podzakonskim propisima propisana određena ograničenja obračuna maloprodajne cijene koja da da su nužna za razumijevanje obračuna veleprodajne cijene.

43. Tako da je Uredbom o najnižoj osnovnoj cijeni vodnih usluga i vrsti troškova koje cijena vodnih usluga pokriva (Narodne novine, broj: 112/2010., dalje u tekstu: Uredba) određeno kako cijena vodnih usluga mora osigurati povrat troškova zahvaćanja vode, pogona i održavanja komunalnih vodnih građevina (proizvodnje) te isporuke vodnih usluga, a sastoji se od fiksnog i varijabilnog dijela.

44. Fiksni dio da služi podmirivanju troškova koji ne ovise o količini isporučenih vodnih usluga i to troškova očitanja vodomjera, obrade očitanih podataka, izrade i dostave računa korisnicima vodnih usluga, umjeravanja i servisiranja vodomjera, tekućeg i investicijskog održavanja priključka nekretnine na komunalne vodne građevine vodoopskrbe i/ili odvodnje, redovitog održavanja funkcionalne ispravnosti komunalnih vodnih građevina za isporuku vodnih usluga te ispitivanja i održavanja zdravstvene ispravnosti vode za piće.

45. S druge strane, varijabilni dio cijene da ovisi o količini isporučenih vodnih usluga, pri čemu da najniža cijena vodne usluge predstavlja količnik ukupnih troškova i volumena (količine) isporučene usluge.

46. Budući da cijena vode jednog isporučitelja prema drugom ne može sadržavati fiksni dio cijene, to da proizlazi kako varijabilni dio najniže osnovne cijene vodne usluge služi za pokriće ukupnih troškova proizvodnje, troškova isporuke vode krajnjim kupcima (umanjeno za fiksne troškove iz Uredbe – tzv. varijabilni troškovi isporuke vode krajnjim kupcima) i troškova isporuke vode drugim isporučiteljima vodne usluge (tzv. varijabilni troškovi isporuke vode drugim isporučiteljima vodne usluge).

47. Iz toga vještak zaključuje kako je u varijabilnom dijelu najniže osnovne cijene vodne usluge sadržana cijena vode drugim isporučiteljima vodnih usluga te da se iz iste može izraziti, odnosno izračunati cijena proizvodnje vode koja je jednaka za sve kupce i koja je u cijelosti varijabilna, kao i cijena isporuke vode, kako na maloprodajnoj, tako i na veleprodajnoj razini te navodi da cijena vode prema drugim isporučiteljima predstavlja zbroj cijene proizvodnje vode i cijene isporuke vode drugom isporučitelju.

48. Vještak je kao polazišnu osnovu za izračun tuženikove cijene vode drugim isporučiteljima u 2015. uzeo tuženikov izračun najniže osnovne cijene vodne usluge za djelatnost javne vodoopskrbe, odnosno varijabilni dio te najniže osnovne cijene koji da iznosi 7,7371 kn/m3 vode, a koji da predstavlja cijenu kojom se pokrivaju ukupni troškovi proizvodnje vode te varijabilni troškovi isporuke vode kupcima na maloprodajnoj i veleprodajnoj razini.

49. U nalazu se navodi da će se u svrhu procjene udjela troškova proizvodnje u varijabilnom dijelu najniže osnovne cijene javne vodoopskrbe iz podataka plana poslovanja javne vodoopskrbe tuženika za 2015. i plana proizvodnje po izvorištima tuženika za 2015. iskazati ukupni troškovi proizvodnje vode i udio tih troškova u troškovima javne vodoopskrbe koji se pokrivaju iz varijabilnog dijela najniže osnovne cijene vodne usluge te da će se na temelju tako izraženog udjela izraziti cijena proizvodnje vode po m3.

50. Vještak je u tablici 1 prikazao strukturu i iznos ukupnih troškova javne vodoopskrbe tuženika u 2015. iz koje proizlaze da se radi o iznosu od 49.291.590,00 kn.

51. Nakon toga je u tablici 2 vještak prikazao isključivo troškove proizvodnje vode tuženika u 2015. po pojedinom crpilištu vode (Šibice, Lobor, Mlačine Grabari, Belečka Selnica, Harina Zlaka, Osredek Desinčki), a koji ukupno iznose 8.833.619,00 kn.

52. Nakon što se od ukupnih troškova javne vodoopskrbe oduzmu troškovi proizvodnje vode utvrđuje se da troškovi isporuke vode kupcima/korisnicima iznose 40.457.971,00 kn.

53. Budući da fiksne troškove iz Uredbe snose kupci na maloprodajnoj razini i isti se pokrivaju iz fiksnog dijela najniže osnovne cijene javne vodoopskrbe, to je u svrhu izračuna udjela troškova proizvodnje vode u troškovima koji se pokrivaju iz varijabilnog dijela najniže osnovne cijene javne vodoopskrbe potrebno ukupne troškove koji se pokrivaju iz tog dijela korigirati za fiksne troškove.

54. Fiksni troškovi javne vodoopskrbe tuženika da su u 2015. bili planirani u iznosu od 5.722.600,00 kn. Stoga, kada se od ukupnih troškova javne vodoopskrbe u 2015. u iznosu od 49.291.590,00 kn oduzmu fiksni troškovi u iznosu od 5.722.600,00 kn, da se dobiju varijabilni troškovi javne vodoopskrbe u iznosu od 43.568.990,00 kn. S obzirom da troškovi isporuke vode kupcima/korisnicima iznose 40.457.971,00 kn, a fiksni troškovi javne vodoopskrbe 5.722.600,00 kn, to da varijabilni troškovi isporuke vode kupcima/korisnicima iznose 34.735.371,00 kn. Udio troškova proizvodnje vode (8.833.619,00 kn) u ukupnim varijabilnim troškovima javne vodoopskrbe (43.568.990,00 kn) da iznosi 20%.

55. Iz toga da se zaključuje da cijena proizvodnje vode po m3 iznosi 7,7371 kn/m3 x 20% = 1,55 kn/m3, a da razlika između najniže osnovne cijene javne vodoopskrbe (7,7371 kn/m3) i cijene proizvodnje vode po m3 (1,55 kn/m3) u iznosu od 6,19 kn/m3 da predstavlja dio varijabilne najniže osnovne cijene javne vodoopskrbe kojim se pokrivaju tzv. varijabilni troškovi isporuke vode do krajnjih kupaca (maloprodaja) i do drugih isporučitelja vodnih usluga (veleprodaja).

56. Vještak je udio troškova isporuke vode drugim isporučiteljima vodnih usluga u ukupnoj cijeni isporuke vode izračunao temeljem podataka u udjelu vode isporučene drugim isporučiteljima vodnih usluga u ukupno isporučenoj količini vode. Iz podataka tuženika za 2015. da proizlazi da je u ukupno isporučenoj količini vode (gospodarstvo, domaćinstva, stambene zgrade i drugi isporučitelji) isporuka vode drugim isporučiteljima vodnih usluga sudjelovala u omjeru od 10%.

57. Iz toga da proizlazi kako cijena transporta vode drugim isporučiteljima vodnih usluga iznosi 6,19 kn/m3 x 10% = 0,619 odnosno 0,62 kn/m3.

58. Iz toga da se zaključuje kako je tuženikova cijena vode javnim isporučiteljima u 2015. pa tako i cijena vode na mjernom mjestu Luka II., koja je isporučena tužitelju, u skladu s odredbom čl. 208. Zakona o vodama /09, trebala iznositi 1,55 kn (trošak proizvodnje) uvećano za 0,62 kn/m3 (trošak provoda vode javnim isporučiteljima), dakle, ukupno 2,17 kn/m3.

59. Tuženik nije imao prigovora na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tužitelj prigovarao metodologiji obračuna cijene vode koju je primijenio vještak, smatrajući da ista nije u skladu s odredbom čl. 208. Zakona o vodama/09, a što da proizlazi i iz privremenog rješenja Vijeća za vodne usluge od 5. travnja 2018. kojim je utvrđena cijena isporuke vode na mjernom mjestu Luka II. u visini od 1,29 kn/m3 uvećano za PDV. Naime, u tom rješenju da Vijeće za vodne usluge nije prihvatilo obračun vještaka u tom predmetu, jer da vještak nije prepoznao ključnu činjenicu kako tuženik na mjernom mjestu Luka II isporučuje tužitelju onu istu vodu koju je tužitelj prethodno isporučio njemu, na istom opskrbnom smjeru, po cijeni od 1,07 kn/m3, već je vještak posebno utvrđivao prosječnu cijenu proizvodnje vode na svim crpilištima tuženika.

60. U pisanom očitovanju na prigovore tužitelja vještak Ručević vještačenja d.o.o. navodi da iz odredbe čl. 208. Zakona o vodama/09 ne proizlazi da se cijena vode za druge isporučitelje vodne usluge kalkulira za svakog kupca (drugog isporučitelja) posebno, ali da se isto tako navedenom odredbom ne isključuje takva mogućnost te da isto očito ovisi o poslovnoj odluci prodavatelja vodnih usluga i o pregovaračkoj moći kupca. U svakom slučaju da se cijena vode za druge isporučitelje vodne usluge određuje kao veleprodajna cijena kojom se moraju pokriti troškovi proizvodnje i/ili nabave vode te troškovi transporta vode do drugog isporučitelja, odnosno transporta vode kroz cjevovod određenog vodoopskrbnog područja. Vještak navodi da se troškovi transporta vode izračunavaju iz troškova izgradnje, održavanja i upravljanja svim cijevima određenog vodoopskrbnog područja, a koji da na svim dijelovima vodoopskrbnog područja ne generiraju jednake troškove, što da je posljedica starosti određenih cijevi, investiranja u izgradnju i obnovu istih i sl. Prema tome, da se utvrđivanjem troška transporta vode na bazi prosjeka troška održavanja cjelokupne vodoopskrbne mreže osigurava jednaka cijena za sve, u protivnom bi određeni kupci na veleprodajnoj razini plaćali znatno veću cijenu provoda vode od primjerice kupca koji kupuje vodu na dijelu cjevovoda koji je obnovljen, amortiziran i ne zahtijeva učestale intervencije. U skladu s time da je vještak u inicijalnom nalazu i mišljenju, za cijelo vodoopskrbno područje tuženika odredio cijenu m³ vode za drugog isporučitelja vodne usluge kao trošak proizvodnje m³ vode, u koji trošak su uračunati i troškovi nabave vode iz vanjskih izvora, uvećano za trošak provoda m³ vode kroz cjevovode vodoopskrbnog područja. Preciznije, da je vještak na temelju ukupnih podataka o troškovima i isporučenim količinama vode tuženika za 2015. sačinio izračun cijene vode koja je jednaka za sve druge isporučitelje vodne usluge, što da je po mišljenju vještaka u skladu sa odredbom čl. 208. Zakona o vodama/09 i poslovnom praksom. Prema tome, da neovisno o tome je li sva voda koju tuženik na mjernom mjestu Luka II. isporučuje tužitelju u biti voda koju je tužitelj isporučio tuženiku na mjernom mjestu Veliki Vrh po cijeni od 1,07 kn/m³, da je pristup kalkulaciji cijene vode na temelju prosjeka (cijena na veleprodajnoj razini jednaka za sve kupce) po mišljenju vještaka ispravan. Stoga da u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza, kao i kod danog mišljenja.

61. Međutim, vještak navodi da ako bi sud smatrao da se za konkretan slučaj u cijenu isporuke vode tužitelju, uz troškove provoda vode, uračunaju samo troškovi nabave vode, a ne i troškovi proizvodnje vode, tada da bi cijena vode za tužitelja prema podacima tuženika za 2015. iznosila 1,07 kn/m³ + 0,62 kn/m³ = 1,69 kn/m³.

62. Tužitelj je prigovarao i tim utvrđenjima vještaka Ručević vještačenja d.o.o. smatrajući da trošak provoda vode ne može biti veći od 0,50 kn/m3, jer da iz dostupnih objava Vijeća za vodne usluge proizlazi da je trošak provoda vode kroz tlačne cijevi cjevovoda 0,50 kn/m3 vode, s time da je trošak provoda vode kroz gravitacijske cijevi niži od toga. Predložio je pozvati vještaka da se očituje da li priloženi računi opravdavaju obračun troškova vode u konkretnom slučaju.

63. Tuženik je prigovorio dopunskom očitovanju vještaka Ručević vještačenja d.o.o., konkretno onom dijelu u kojem vještak daje obračun cijene vode bez uračunavanja troška proizvodnje vode. Ovo stoga, što iz odredbe čl. 208. st. 1. Zakona o vodama/09 proizlazi da se u veleprodajnu cijenu vode, pored troškova provoda vode, trebaju uračunati ili troškovi proizvodnje vode ili, ako isporučitelj ne proizvodi vodu, troškovi nabave vode, a s obzirom da voda na mjernom mjestu Luka II dolazi iz ukupno 6 crpilišta na kojima tuženik proizvodi vodu. Dakle, ističe se da je tuženik proizvođač vode koji samostalno proizvodi vodu na 5 tih crpilišta, dok na crpilištu Šibice tužitelj i tuženik zajednički proizvode vodu.

64. U usmenom očitovanju na prigovore tužitelja na ročištu od 11. studenog 2020. vještak Zrinko Ručević je naveo da u cijelosti ostaje kod osnovnog nalaza i mišljenja, da iz privremenog rješenja Vijeća za vodne usluge od 5. travnja 2018., na koje se poziva tužitelj, proizlazi da je vještak u tom postupku utvrdio da cijena isporuke vode tuženika prema tužitelju na mjernom mjestu Luka II. ne bi smjela prelaziti iznos od 2,17 kn/m3 uvećano za PDV, iz čega da se zaključuje da su dva različita vještaka primjenom metoda i pravila knjigovodstvene i financijske struke došla do gotovo identičnog zaključka, budući da je on utvrdio da bi cijena trebala iznositi 2,17 kn/m3 uvećano za PDV.

65. Tužitelj je i dalje ostao kod iznijetih prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te je predložio obnoviti vještačenje po drugom vještaku financijske struke.

66. U ponovljenom prvostupanjskom postupku, na postavljeni upit suda na ročištu održanom 30. siječnja 2025. da li u situaciji kao što je predmetna, u kojoj tuženik ima tehničku mogućnost isporučivati tužitelju vodu iz nekoliko vodocrpilišta, koju tehničku mogućnost tuženik i prakticira, a tehničkim putem nije moguće utvrditi količinu vode koja je tužitelju isporučena iz svakog pojedinog od tih vodocrpilišta, da li poznaje neku drugu metodu obračuna ''razumnog'' troška provoda vode kroz građevine za javnu vodoopskrbu koju bi bilo moguće primijeniti u konkretnom slučaju pored metode koju je i sam vještak primijenio u nalazu u mišljenju, vještak Zrinko Ručević je odgovorio da osim metode koja je primijenjena u nalazu i mišljenju, ne poznaje niti jednu drugu metodu koja bi se mogla primijeniti u konkretnom slučaju, dakle, da upravo zbog činjenice što se tehničkim putem ne može utvrditi količina vode koja je isporučena iz pojedinog vodocrpilišta, da su se izračunavali prosječni troškovi proizvodnje i provoda vode po m3 te se je na taj način izračunavala veleprodajna cijena vode u konkretnom slučaju.

67. Tužitelj je predložio obnoviti vještačenje po drugom financijskom vještaku.

68. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o., jer su isti jasni i logični, izrađeni sukladno mjerodavnim zakonskim i podzakonskim propisima te pravilima financijske struke.

69. Za razliku od tužitelja, sud smatra da je metodologija koju je financijski vještak koristio za izračun cijene vode u konkretnom slučaju u cijelosti u skladu s odredbom čl. 208. Zakona o vodama/09 i mjerodavnim podzakonskim propisima.

70. U ovom postupku nije provođeno ''hidro-dinamičko'' vještačenje, predloženo po tuženiku, jer nitko niti ne spori da tuženik unutar svog vodo-distributivnog sustava ima tehničku mogućnost isporučivati vodu krajnjim kupcima te drugim isporučiteljima vodnih usluga istovremeno iz različitih vodocrpilišta pa tako i da tu mogućnost ima u odnosu na tužitelja na mjernom mjestu ZP.

71. Doduše, tuženik tvrdi da je u mogućnosti tužitelju na mjernom mjestu Luka II isporučivati vodu iz svih šest crpilišta, dok iz dokumentacije u spisu proizlazi da je u mogućnosti na tom mjestu isporučivati vodu iz tri crpilišta, od kojih je samo jedno crpilište Šibice na kojem su i tužitelj i tuženik zajednički financirali izgradnju vodovodnih uređaja te iz kojeg tužitelj zahvaća vodu koju onda, dijelom, predaje tuženiku na mjernom mjestu Veliki Vrh, da bi potom tuženik tu vodu, ali i vodu dopremljenu iz njegovih drugih vodocrpilišta, isporučivao, između ostalog, tužitelju na mjernom mjestu Luka II.

72. Sporno je da li u situaciji kada je tuženik tehnički u mogućnosti opskrbljivati tužitelja na mjernom mjestu Luka II., kako s vodom koju je prethodno od njega preuzeo na mjernom mjestu Veliki Vrh, tako i s vodom koju je tuženik proizveo na ostalim vodocrpilištima unutar svoje vodoopskrbne mreže, pri čemu se više ne može utvrditi koja količina vode je tužitelju isporučena iz pojedinog vodocrpilišta (uz napomenu da ne postoji posebna cijev koja bi odjeljivala vodu koju tužitelj isporučuje tuženiku na mjernom mjestu Veliki Vrh, od tog mjernog mjesta do mjernog mjesta Luka II.), tuženik ima pravo u cijenu isporučene vode tužitelju na mjernom mjestu Luka II. uračunati i trošak proizvodnje vode na ostalim vodo-crpilištima odnosno da li se u trošak proizvodnje vode koji se uračunava u cijenu vode uzimaju u obzir i troškovi proizvodnje na ostalim crpilištima te da li se u razuman trošak provoda vode kroz cjevovod uračunavaju troškovi provoda vode kroz cijelu cjevovodnu mrežu tuženika ili, kako bi to htio tužitelj, samo troškovi provoda vode kroz dio gravitacijskog cjevovoda od mjernog mjesta Veliki Vrh do mjernog mjesta Luka II. koji iznosi oko 7,5 km.

73. Za ponoviti je da prema odredbi čl. 208. st. 1. Zakona o vodama/09 isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu za ljudsku potrošnju drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od troška proizvodnje vode ili nabave vode od trećeg isporučitelja, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine za javnu vodoopskrbu.

74. Kako je vještačenjem utvrđeno da se trošak provoda vode kroz građevine za javnu vodoopskrbu izračunava iz troškova izgradnje, održavanja i upravljanja svim cijevima određenog vodoopskrbnog područja, a koji ne mogu biti jednaki na svim dijelovima vodoopskrbnog područja (što je posljedica starosti određenih cijevi, investiranja u izgradnju i obnovu istih i sl.), to se kao jedino pravično rješenje za obračun razumnog troška provoda vode nameće utvrđenje prosječnog troška održavanja cjelokupne vodoopskrbne mreže i izražavanje istog po m3 isporučene vode, u protivnom bi određeni kupci na veleprodajnoj razini plaćali znatno veću cijenu provoda vode od primjerice kupca koji kupuje vodu na dijelu cjevovoda koji je obnovljen, amortiziran i ne zahtijeva učestale intervencije.

75. Osim toga, ako se voda koju tuženik isporučuje tužitelju na mjernom mjestu Luka II. crpi iz nekoliko vodocrpilišta (tuženik tvrdi iz svih šest, financijski vještak iz grafičkog prikaza vodoopskrbne mreže tuženika te iz tuženikovih podataka utvrđuje da se voda za to mjerno mjesto crpi iz tri vodocrpilišta, ali u svakom slučaju voda se crpi iz više međusobno udaljenih vodocrpilišta, budući da iz grafičkog prikaza tuženikove vodoopskrbne mreže proizlazi da su vodocrpilišta krajnje točke te mreže), u koju svrhu mora biti provedena kroz različite cjevovode (dakle, ne samo kroz jedan poseban odvojen cjevovod, već kroz više njih), različite duljine, stanja i starosti, tada je jedino logično i razumno da se trošak provoda vode kroz cijevi u konkretnom slučaju izračunava kao prosječan trošak provoda vode u cijeloj vodoopskrbnoj mreži tuženika. Dakle, u ovom slučaju je prosječni trošak provoda vode kroz cijevi isto što i razuman trošak provoda vode kroz cijevi. Svaki drugi način izražavanja troška provoda vode bi u konkretnom slučaju bio nelogičan i, stoga, nerazuman.

76. Nadalje, kao što je već navedeno, tuženik je proizvođač vode na više crpilišta te ima tehničku mogućnost isporučivati vodu tužitelju na mjernom mjestu Luka II. iz svih tih crpilišta, a ne samo iz crpilišta Šibice iz koje vodu prethodno, prije isporuke tuženiku, zahvaća tužitelj. Stoga tuženikov trošak proizvodnje vode po m3 vode mora obuhvatiti sve troškove koje je tuženik imao pri proizvodnji vode u svom distributivnom sustavu, uzimajući u obzir i troškove nabave vode od tužitelja na mjernom mjestu Veliki Vrh.

77. Primjenom tih kriterija i metodologije prikazane u nalazu i mišljenju financijskog vještaka utvrđeno je da bi cijena vode po kojoj je tuženik u 2015. (i kasnije) bio dužan isporučivati vodu drugim javnim isporučiteljima pa tako i tužitelju na mjernom mjestu Luka II., u skladu s odredbom čl. 208. Zakona o vodama/09, trebala iznositi 1,55 kn (trošak proizvodnje) uvećano za 0,62 kn/m3 (trošak provoda vode javnim isporučiteljima), dakle, ukupno 2,17 kn/m3 odnosno 0,29 EUR/m3.

78. Tužbenim zahtjevom kojim se traži utvrđenje cijene vode na mjernom mjestu Luka II. u iznosu od 1,26 kn/m3 umjesto ugovorenih 3,20 kn/m3, tužitelj u biti traži umanjenje ugovorene cijene vode za 1,94 kn/0,26 EUR, a kako je u ovom postupku utvrđeno da bi ugovorena cijena vode trebala iznositi 2,17 kn/m3 ili 0,29 EUR/m3, to je tužitelj dokazao osnovanost umanjenja cijene za 1,03 kn/0,14 EUR (3,20 kn – 2,17 kn), a nije dokazao osnovanost umanjenja cijene preko 1,03 kn/0,14 EUR do zahtijevanih 1,94 kn/0,26 EUR, u daljnjem iznosu od 0,91 kn/0,12 EUR.

79. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo djelomično prihvatiti na način da se utvrđuje cijena isporuke vode namijenjene ljudskoj potrošnji na mjernom mjestu Luka II., ugovorene između tuženika kao isporučitelja vode i tužitelja kao primatelja isporuke vode, počevši od 12. lipnja 2015. (kao dana sklapanja ugovora), u iznosu od 2,17 kn/0,29 EUR/m3, a djelomično odbiti u dijelu u kojem se zahtijeva umanjenje cijene vode na navedenom mjernom mjestu u daljnjem iznosu od 0,91 kn/0,12 EUR/m3.

80. Budući da je tužbenim zahtjevom traženo umanjenje cijene vode u iznosu od 1,94 kn/0,26 EUR/m3, a tužitelj je uspio s umanjenjem cijene vode za iznos od 1,03 kn/0,14 EUR/m3, dok je tuženik uspio s osporavanjem osnovanosti umanjenja cijene vode za daljnjih 0,91 kn/0,12 EUR, to proizlazi da je uspjeh stranaka u ovoj parnici približno jednak pa je određeno da će svaka stranka snositi svoje troškove predmetnog parničnog postupka (čl. 154. st. 4. ZPP-a).

81. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Viskom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda (kada je stranka ili njen punomoćnik obveznik korištenja elektroničke komunikacije), odnosno u pisanom obliku putem pisarnice ovog suda (poštom ili neposrednom predajom) u tri primjerka (kada stranka nije obveznik korištenja elektroničke komunikacije).

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici