Zakon.hr

Posl.br. P-473/2022-16

Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

52210 Rovinj-Rovigno, Obala Pina Budicina 4

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužiteljice VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom uredu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 22. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te punomoćnika tuženice, dana 28. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2.4. Ugovora o kreditu broj 3206497666/06, kreditna partija broj: 7103102534 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. travnja 2006., a koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora.";

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2. e). Ugovora o kreditu broj 3232877901, broj kreditne partije: 7106133643 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15. srpnja 2013., a koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora. ",

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.486,19 eura (11.197,69 kuna) zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 650,34 eura (4.900,00 kuna) od 14. travnja 2006. do isplate;

- na iznos od 835,85 eura (6.297,69 kuna) od 1. kolovoza 2013. do isplate; po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te od 1. kolovoza 2015. e pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.353,18 eura, sve u roku od 15 dana od donošenja ove presude, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i pod prijetnjom ovrhe; a u preostalom dijelu troškovi postupka do iznosa od 1.478,18 eura, se odbijaju.

Obrazloženje

1. Tužiteljica svojom tužbom od dana 14. srpnja 2022. tvrdi: da je kao korisnica kredita s tuženicom kao kreditorom zaključila dana 13. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 3206497666/06, kreditna partija broj: 7103102534, kojim joj je ugovorom tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 238.000,00 CHF, za izgradnju kuće; da odredba čl. 2.4. Ugovora propisuje: da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora; da predmetna odredba ugovora uopće ne precizira na koje se konkretne usluge ova naknada i troškovi odnose, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva; da joj je dana 14. travnja 2006. banka zaračunala i naplatila jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. "ulaznu naknadu" u iznosu od 4.900,00 kuna; da je kao korisnica kredita s tuženicom kao kreditorom zaključila dana 15. srpnja 2013. Ugovor o kreditu broj 3232877901, broj kreditne partije: 7106133643, kojim joj je ugovorom tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.000,00 eura, radi zatvaranja postojećeg stambenog kredita broj 7103102534; da odredba čl. 2. e) predmetnog Ugovora propisuje: da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora; da predmetna odredba ugovora uopće ne precizira na koje se konkretne usluge ova jednokratna naknada i troškovi odnose, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva; da joj je dana 1. kolovoza 2013. banka zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. "ulaznu naknadu" u iznosu od 6.297,69 kuna; da u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ona i tuženica nisu pojedinačno pregovarale o predmetnim naknadama za obradu kreditnih zahtjeva; da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno da visinu naknade određuje banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, da takva odredba nije određena niti odrediva, stoga da iznos koji je ona uplatila na ime obrade kreditnog zahtjeva predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak na teret tužiteljice) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su joj u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim.; da je Ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te da ona nije mogla niti prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe; da je ona ovako formulirani tipski ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora, tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo; da Vrhovni sud Republike Htvatske u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi "... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ..."; dakle, da njezina pozicija i pozicija tuženice u ovom ugovornom odnosu nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj; da se spornom odredbom ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ona i tuženica nisu pojedinačno pregovarale, zbog čega da iste stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača; da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog, tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te da ona nije mogla niti prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi; da takva odredba predstavlja netransparentan trošak; i da sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; te u konačnici ništetnim; da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; obzirom su ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obrade zahtjeva oba kredita, da joj je tuženica dužna vratiti utužene iznose, tj.: iznos od 4.900,00 kuna koji iznos je tužiteljica uplatila na ime naknade prilikom podizanja kredita broj 3206497666/06, kreditna partija broj: 7103102534 sa zateznom kamatom, koja na navedeni iznos teče od 14. travnja 2006., pa do isplate; i iznos od 6.297,69 kuna koji iznos je tužiteljica uplatila na ime naknade prilikom podizanja kredita broj 3232877901, broj kreditne partije: 7106133643 sa zateznom kamatom, koja na navedeni iznos teče od 1. kolovoza 2013., pa do isplate.

2. Svojim odgovorom na tužbu tuženica osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice; i predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti, jer je neosnovan; tuženica ističe i prigovor zastare potraživanja tužiteljica. Osim toga, da je nesporno: da su stranke zaključile predmetne Ugovore o kreditu; međutim, da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe navedenih Ugovora nepoštene, a time i ništetne; da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača; a da se tuženica takvim tvrdnjama izričito protivi; i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice.

3. U dokaznom je postupku izveden dokaz čitanjem: podneska tuženice od 19. studenoga 2021.; Ugovora o namjenskom kreditu od 12. travnja 2006. sa prilozima; Ugovora o namjenskom kreditu od 5. srpnja 2013. sa prilozima; odgovor na tužbu tuženice sa prilozima; podneska tužiteljice od 21. rujna 2022; podneska tuženice od 23. svibnja 2024; zapisnika od 3. lipnja 2024. Na kraju dokaznog postupka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Iz iskaza tužiteljice proizlazi (po zanimanju farmaceutski tehničar): da je s tuženicom zaključila navedene Ugovore o kreditu (prvi 2006. godine, a drugi 2013. godine), tj. prvi radi izgradnje kuće, a drugi radi zatvaranja postojećeg stambenog kredita br. 7103102534 u poslovnoj jedinici tuženice u Rovinju; da su ugovori ovjereni kod javnog bilježnika u Rovinju; da je razgovarala s bankarom poslovnice koji joj je objasnio uvjete prvog i drugog kredita; s drugim kreditom da je zapravo zatvorila prvi kredit; da je shvatila da mora plaćati mjesečni anuitet banci radi vraćanja kredita i u kojem roku mora vratiti kredit; da joj je najvažnije bilo znati da li će moći podnijeti plaćanje mjesečnog anuiteta; da nije pregovarala s djelatnikom banke niti prilikom zaključenja prvog ugovora, a niti prilikom zaključenja drugog ugovora; inače da odredbe tipskog ugovora se nisu mogle promijeniti; niti da je imala utjecaja na sadržaj ugovora; da je sistem banke bio ustrojen na način da ugovor prihvaća ili da ga ne prihvaća, upravo onako kako su ugovori prethodno napisani; da su joj u svezi "ulaznih" odredbi kredita rekli da je to tako; da je to politika banke i da to mora prihvatiti, u suprotnom, da se ugovori neće zaključiti; da je potpisala prvi ugovor godine 2006. i odmah po potpisu istoga da je platila naknadu u iznosu od 4.900,00 kuna; jer je bio uvjet za ostvariti i dobiti kredit; da je taj iznos morala, u svakom slučaju, platiti; da je taj iznos tuženica odmah ustegla po potpisu kredita. Nakon toga, 2013. godine kada je potpisala drugi ugovor kod iste banke (radi zatvaranja postojećeg stambenog kredita), iz istih razloga: da joj je banka ustegla 6.297,69 kuna; koji je iznos tuženica ustegla odmah po potpisu tog drugog ugovora; jer u suprotnom ne bi mogla uopće zaključiti drugi Ugovor o kreditu; da je shvatila prava i obveze ugovora, što je sve javni bilježnik ukratko i ponovio tijekom ovjere potpisa ugovora; da se prije potpisivanja drugog ugovora obratila bankaru tuženice i pitala da li se što može izmijeniti u tom ugovoru; da se pokušala dogovoriti i nagoditi s tuženicom, u svezi njezinih dugovanja; međutim, na kraju da je ispalo da ima dug prema tuženici i da jedini način vraćanja duga bio isti, kao i ranije, tj.: morala potpisati ponuđeni tipski ugovor tuženice; u suprotnom da ne bi mogla zatvoriti stambeni kredit; da uopće nije razumjela Opće uvjete banke, jer nije diplomirani pravnik, niti ekonomist, već farmaceutski tehničar; da su joj bankari tuženice jasno rekli: da mora platiti iznos kako se navodi u ugovoru i zato zaključila da to mora platiti odmah prilikom potpisivanja ugovora; jer da u suprotnom neće moći ostvariti kredit; da djelatnici tuženice nisu imali sluha za njezine iznijete prigovore; da je istima rekla: da te odredbe nisu u redu. Da je prvi kredit tražila za izgradnju nekretnine, a drugi kredit za zatvaranje prvog kredita, bez nekretnine; da je ta ostvarena sredstva mogla koristiti isključivo za predviđenu namjenu; da je tražila kredit kod tuženice radi rješavanja stambenog pitanja; da je od banke dobila (po potpisu ugovora) samo otplatni plan kredita i ugovor.

4.1. Dakle, osnovom prihvaćenih logičnih navoda tužiteljice, sud je utvrdio: da je tužiteljica prije zaključenja ugovora s bankom primila od tuženice obrasce, tj. tipske ugovore; i od djelatnika banke saznala da mora platiti sada sporne iznose; jer u suprotnom, ukoliko ne želi potpisati tako sastavljene obrasce ugovora banke, da neće moći ostvariti ugovore. Dakle, da je morala potpisati predmetne ugovore i pristati na sve uvjete iz predmetnih ugovora; da je željela ostvariti kredit kod tuženice radi izgradnje kuće (u iznosu od 238.000,00 CHF); da se opredijelila za takav ugovor kod tužene banke, jer je tada imala povoljnu kamatnu stopu; da je drugim ugovorom zatvorila prvi ugovor; da nije nikada, u svezi predmetnih ugovora, mogla pregovarati s djelatnicima banke u svezi točaka ugovora, tako ni u svezi sada utuženih iznosa; da joj djelatnici banke nisu htjeli ništa posebno u svezi toga objasniti; da su joj jasno rekli: da te iznose mora platiti; da joj nisu objasnili na koji se način obračunavaju sada sporni iznosi; tj. način na koji tuženica obračunava te iznose; slijedom, da joj nisu objasnili koje će troškove imati prilikom otvaranja predmetnih kredita; da su joj samo rekli da mora platiti naknadu za otvaranje kredita, navodeći joj: da je to tako i da se to mora platiti; naposljetku da je pristala na navedeno, jer se htjela riješiti tog problema s bankom; da joj je bilo jedino jasno (u svezi poslovanja s bankom): da kredite neće dobiti ukoliko ne potpiše tipske ugovore; i ukoliko ne prihvati u cijelosti sadržaj Ugovora o kreditu. Dakle, na osnovu iskaza saslušane tužiteljice, ovaj je sud utvrdio: da je ista zaključila predmetne ugovore s tuženicom; da joj je u prvom navratu odobren kredit, u prije gore navedenom iznosu u švicarskim francima (u protuvrijednosti kuna); da je prilikom zaključenja ugovora platila tzv. "ulaznu ratu"; tako i prilikom zaključenja drugog ugovora s tuženicom, jer je opet platila tzv. "ulaznu ratu" (u gore navedenim iznosima); prilikom zaključenja istih ugovora, da joj djelatnici tuženice nisu posebice obrazložili sve točke potpisanih ugovora, niti joj predočili koji su realni troškovi zaključenja samih ugovora, a koji bi opravdali naplaćene naknade za obrade kredita; da joj djelatnici tužene banke nisu objasnili koje će sve realne troškove snositi ostvarenjem kredita; da sa službenicima banke nije nikada pregovarala, niti mogla pregovarati, o uvjetima istih ugovora; da su joj predočili "tipske ugovore" i objasnili joj da: ako ne prihvati te odredbe tipskih ugovora, da jednostavno neće kredit ostvariti; da je prvi ugovor potpisala, jer u suprotnom ne bi ostvarila kredit; da je drugi ugovor potpisala radi zatvaranja prvog kredita.

4.2. Tijekom održanog pripremnog ročišta, tužiteljica je, obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, visinu svojih potraživanja prikazala u euro novčanoj vrijednosti; tako da umjesto iznosa od 11.197,69 kuna, iskazala taj iznos u domaćoj valuti u visini od 1.486,19 eura; te tako i pojedinačne iznose, tj. 4.900,00 kuna, iskazala u visini od 650,34 eura; te iznos od 6.297,69 kuna, iskazala u iznosu od 835,85 eura.

5. Sud nije proveo financijsko vještačenje, jer iz priložene potvrde tuženice od 19. studenoga 2021. (kao i iz preostale priložene dokumentacije prometa po kreditu - list 17 - i potvrda o obavljenim transakcijama - list 31) proizlazi: da su u svezi obrade navedenih kredita od tužiteljice naplaćene, tj. ustegnute, slijedeće naknade za obradu kreditnih zahtjeva: dana 14. travnja 2006. u iznosu od 4.900,00 kuna, za kreditnu partiju: 7103102534; i dana 1. kolovoza 2013. u iznosu od 6.297,69 kuna, za kreditnu partiju: 7106133643. Stoga, ovaj je sud zaključio: da je nepotrebno i neekonomično provesti predloženo financijsko vještačenje, slijedom nije provedeno; jer je navedenu potvrdu izdala upravo tuženica dana 19. studenoga 2021., na traženje tužiteljice. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužiteljice; odnosno, tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radi o potvrdi tuženice.

6. Temeljem provedenog postupka, cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno, što proizlazi i iz predmetnih Ugovora o kreditu, da su tužiteljica (kao korisnik kredita) i tuženica (kao davateljica kredita - banka), dana 13. travnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu i banka stavila na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 238.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; i da su iste stranke dana 15. srpnja 2013. zaključile drugi Ugovor o namjenskom kreditu radi zatvaranja prethodnog stambenog kredita; koji su ugovori ovjereni kod javnog bilježnika iz Rovinja.

7.1. Nije sporno među strankama, da je u čl. 2. točka 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da: "korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora" i da se naplaćuje jednokratno; da dana 14. travnja 2006., kada je uslijedila ovjera potpisa kod javnog bilježnika, je (istoga dana) banka tužiteljici naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u iznosu od 4.900,00 kuna; i da je taj iznos dakle, navedenog dana ustegnut od iznosa odobrenog kredita.

7.2. Također nije sporno među strankama, da je u čl. 2. točka e). Ugovora o kreditu, od dana 15. srpnja 2013., ugovoreno da: "korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora" i da se naplaćuje jednokratno; da je dana 1. kolovoza 2013., nakon ovjere potpisa kod javnog bilježnika (koja je uslijedila 25. srpnja 2013.), banka tužiteljici naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u iznosu od 6.297,69 kuna; i da je taj iznos dakle ustegnut dana 1. kolovoza 2013., od iznosa odobrenog kredita.

8. Sporna je valjanost navedenih točaka spomenutih ugovora, kojima su ugovorena prava banke, na naplatu naknada za obradu kreditnih zahtjeva, u navedenim iznosima kao gore.

9. Istaknuti prigovor zastare tuženice je u potpunosti neosnovan, jer je Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da: je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije); posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji je bezvremenski. U svezi zastare kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka vjerovnik ima pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetne odredbe ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje "ex tunc", dakle od trenutaka kada je ugovor zaključen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredba čl. 215. ZOO-a propisuje da: zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu); zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi na strani tužiteljice nastupila je povreda, obzirom je tužiteljica uslijed ništetne odredbe platila sporne naknade temeljem kojih je tuženica neosnovano stekla određene novčane iznose. Posljedica ništetnosti jest povrat u prijašnje stanje "restitutio in integrum", što znači da svaka strana mora vratiti ono što je primila po ništetnoj odredbi. Povreda postoji i dalje, i postojati će sve dok ne bude otklonjena na način da tuženica tužiteljici isplati preplaćene iznose koje potražuje u ovom postupku.

9.1. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."; u ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi; i kondemnatornog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

10. Ukazivanje tuženice da u konkretnom slučaju tužba u kolektivnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se vodio pod posl.br. P-1401/2012 nije prekinula tijek zastarnog roka u potpunosti je promašeno; jer tužiteljica u niti jednom dijelu historijata tužbe nije spomenula, niti se pozvala na presude iz kolektivnog postupka iz razloga što sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uopće nije bila predmetom postupka P-1401/2012; stoga je razvidno: da su ti navodi tuženice u potpunosti neosnovani. Na Ugovor o kreditu broj: 3206497666/06, kreditna partija broj: 7103102534 primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji u odredbi čl. 81. propisuje: da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ti kriteriji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, što je u ovom slučaju neupitno ispunjeno. Odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je: da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano je: da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.1. Na Ugovor o kreditu broj: 3232877901, broj kreditne partije: 7106133643 primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 79/07), a koji u odredbi čl. 96. propisuje: da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 98. ZZP-a određeno je: da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 102. istog zakona propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.2. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi "1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.". Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Ovaj sud drži da se tuženica, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila načelo: savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Valja nadodati da jedna od profesionalnih djelatnosti banaka jeste zaključiti ugovore o kreditu; a dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovori o kreditu su formularni i tipski ugovori, unaprijed pripremljeni od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti bila u mogućnosti prigovoriti; niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog zaključenja ne bi niti došlo. Pozicija tužiteljice i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka, niti ravnopravna; stoga, da se nikako ne može zaključiti da je u tom poslovnom odnosu banka postupila pošteno prema potrošačici, korisnici kredita; jer tuženica je sklapanje ugovora vezala uz prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu ugovora i pritom nije bila moguća nikakva promjena. Dakle, radi se o tzv. "take it or leave it" ugovoru. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio je Vrhovni sud RH u odluci Revt-249/14: "...kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale."; dakle, da bi tužiteljici bio odobren kredit, ista je morala platiti jednokratnu naknadu za obrade zahtjeva, odnosno banka si je te iznose naplatila i ustegnula iz iznosa odobrenih kredita; da tužiteljica nije pristala na plaćanje spornih naknada, ista ne bi mogla uopće dobiti kredite, a što je u suprotnosti i s odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud Europske Unije u predmetu broj C-26/13 u kojem se navodi "…propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti…". Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl. 4. st. 2. pojašnjava i Sud Europske Unije u predmetu Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 kada navodi: "...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti..."; tužiteljica je, naime, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženicu kao banku, kako u pogledu njezine pregovaračke moći, tako i njezina stupnja znanja; što je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženice, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredbi.

12. Sud drži da su sporne odredbe neodređene i neodredive; te kao takve da su suprotne istaknutim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, te NN 79/07); obzirom da se navedenim odredbama potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku zaključenja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu; tuženica tek sad ističe koje su usluge i troškovi pokriveni naknadom za obradu kreditnog zahtjeva, što sada nije od odlučnog značaja budući da je isto trebala učiniti i objasniti tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu, te to navesti u sadržaju predmetnih Ugovora. Banka je bila dužna pojasniti što uopće takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje i koji eventualni troškovi nastaju banci, da bi se ona mogla primijeniti; a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke; te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnim ugovorima; u predmetnim ugovorima sporna odredba ukazuje da tuženica ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima, niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge i troškove se ova naknada odnosi (što se odnosi na oba ugovora); naime, predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge i troškove ova naknada odnosi; niti koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim tužiteljici.

13. Tuženica smatra da je u ugovorima sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pregovaralo, da predstavlja transparentan trošak, te da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; dodatno da je kreditni referent, tj. djelatnik tuženice, prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici objasnio značenje svih odredbi ugovora o kreditu, stoga da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istim odredbama. U svezi navedenog, sud zaključuje: da se navedene odredbe u ugovorima nalaze na vidljivom mjestu, tj. u svezi naknade za obradu kredita; međutim, sud isto tako zaključuje: da navedene odredbe, oba kredita, nisu nikako jasne, ni razumljive, a niti konkretizirane; jer se ovdje ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade; jer potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, o čemu se jasno očitovao sud Europske Unije u predmetima C-125/18, te C-84/19; kada tvrdi: da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, te iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Prilikom odlučivanja o jasnoći, lakoj razumljivosti i lakoj uočljivosti spornih odredbi treba uzeti u obzir činjenicu da je tužiteljica potrošačica u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a, odnosno fizička osoba koja predmetni Ugovor o kreditu nije zaključila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi: da nema pravnih ni ekonomskih znanja koja su potrebna da bi joj takve odredbe bile jasne i lako razumljive u usporedbi s tuženicom koja je zaključenju predmetnog Ugovora pristupila u okviru svoje trgovačke djelatnosti.

13.2. O spornim odredbama tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, niti je tužiteljica imala ikakvu stvarnu mogućnost o istima pregovarati zbog čega iste stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica tužiteljici nije prezentirala koje ona točno troškove ima u vezi postupaka odobravanja kredita, niti joj je objasnila strukturu tih troškova, niti zašto je iznos te naknade u izravnoj vezi s iznosom kredita koji se traži. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog, tipskog ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti bila u mogućnosti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada, tj. trošak odnosi. Stoga, takva odredba u oba ugovora predstavlja netransparentan trošak; te da sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim, te u konačnici ništetnim.

14. Navod tuženice da su sporne naknade jasno određene u aktima tuženice, konkretno u Odluci o Tarifi naknada za usluge (dalje u tekstu: Odluka) je irelevantno; jer se radi o aktu koji je donesen upravo od strane banke; a iz navedene Odluke tuženice ne proizlazi na temelju čega se određuju sporne naknade; što zapravo one predstavljaju, niti čemu služe tuženici. U odnosu na navode tuženice kako je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/2013), zakonodavac dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi; što je učinjeno 31. siječnja 2014.; slijedom se navedeni pravilnik i zakonski tekst ne mogu primijeniti na predmetni slučaj. Pozivanje tuženice na Direktivu 2008/48/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi od čega se sastoje troškovi kredita je u potpunosti irelevantno; jer navedena direktiva je donesena u periodu kada Republika Hrvatska nije bila punopravna članica Europske unije te kao takva nije imala obvezu primjene iste; već je isto učinjeno nakon pristupanja Europskoj uniji, kada se hrvatsko zakonodavstvo usklađivalo s europskim. Tužiteljica tvrdi: da je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i kao takva ništetna; da je tuženica dužna vratiti iznos koji je na temelju ništetne odredbe primila.

14.1 U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir i sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojoj navodi: "da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.".

15. U odnosu na osporavanje visine tužbenog zahtjeva, sud drži da su ovakvi navodi tuženice neosnovani, obzirom je tužiteljica uz tužbu priložila dokumentaciju iz koje je razvidna visina tužbenog zahtjeva (potvrda banke).

16. Na osnovu priloženih Ugovora o kreditu koji su priloženi predmetu, utvrđeno je da se radi o standardiziranim, tipskim ugovorima. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

17. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama (Narodne novine broj 96/2003 – u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano je da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18.1. Na Ugovor o kreditu broj: 3232877901, broj kreditne partije: 7106133643, dakle, primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 79/07), a koji u odredbi čl. 96. propisuje da: se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 98. ZZP-a propisuje da: se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 102. istog zakona propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18.2. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnim tipskim formulacijskim obrascima ugovora, unaprijed sročenim i priređenim od strane banke, koje korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti Ugovori sadrže odredbe prema kojima se korisnik kredita obvezuje prilikom ostvarenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tj. za obradu kredita, međutim u Ugovorima nije navedeno: od čega se sastoji navedena naknada, niti zašto je baš određena u visini iznosa kao u tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice; bez istovremenog preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samim ugovorima po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

19. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada logično i uvjerljivo navodi: da su predmetni ugovori bili tipski, tj. unaprijed sastavljeni od strane tuženice; i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila, a niti je bila upoznata sa naknadom za obrade kredita u točnom iznosu.

20. Iskaz tužiteljice je sud prihvatio u potpunosti, jer je: životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti, uvjerljiv, te podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka.

21. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužiteljice; odnosno, tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenim standardnim ugovorima; što nije dokazala, niti ponudila dokaze u tom pravcu.

22. Valja istaknuti kako pravilno tužiteljica interpretira navedene ugovore po principu «uzmi ili ostavi», jer je imajući u vidu prethodno navedeno, tužiteljica mogla samo iste prihvatiti ili ne.

23. Navodi tuženice da su ugovori prilagođeni potrebama tužiteljice su samo djelomično točni, jer su navedeni ugovori prilagođeni samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično; no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranim oblicima Ugovora o kreditu, u kojima se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bili zaključeni.

23.1. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je tužiteljica u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije zaključila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi: da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takve odredbe bile jasne i lako razumljiva (inače je tužiteljica farmaceutski tehničar što dodatno ukazuje sudu da nema pravnog niti ekonomskog znanja) i to sve za razliku od tuženice, koja je sklapanju predmetnih Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

24. S obzirom da je tužiteljica temeljem navedenih točki predmetnih Ugovora platila tuženici naknade za obradu kreditnih zahtjeva, u visini kako je to ranije navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice; iz čega proizlazi: da su navedene odredbe ništetne sukladno prije navedenim odredbama ZZP-a; jer predstavljaju nepoštene odredbe, u smislu istog zakona (što se odnosi na oba ugovora).

25. Nadalje, budući da odredbe Ugovora o kreditu kojima su određene: visine naknade tzv. "ulazne" za obradu kredita, isključivo vezane uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade; jer da je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik kredita nema potom nikakvo pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne su točke ugovornih odredbi (gore navedenih) Ugovora utvrđene ništetnim.

25.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da: se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 26. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u prije gore navedenim točkama Ugovora o kreditu od 13. travnja 2006. i od 15. srpnja 2013.; te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

27. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu naplaćivanja naknade za obrade kreditnih zahtjeva; te je stoga tuženica u obvezi tužiteljici platiti iznose naknada koje je naplatila zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnih Ugovora o kreditu od dana 13. travnja 2006., tj. iznos od 4.900,00 kuna, a sada 650,34 eura i Ugovora o kreditu od 15. srpnja 2013., tj. iznos od 6.297,69 kuna, a sada 835,85 eura, tj. u ukupnom iznosu od 11.197,69 kuna, tj. sada u iznosu od 1.486,19 eura; a imajući u vidu da tuženica tijekom postupka nije izričito osporavala da joj je tužiteljica platila predmetne naknade; što sve proizlazi i iz priložene potvrde banke od dana 19. studenoga 2021. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koji propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude.

30. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženica vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan.

31. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim gore pobliže navedenih točaka Ugovora o kreditu od 13. travnja 2006. i od dana 15. srpnja 2013. kojim su ugovorene obveze tužiteljice da tuženici plati naknade za obrade kreditnih zahtjeva; i posljedično isplata navedenih iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici gore navedene iznose u kunskoj protuvrijednosti; te da se navedeni iznosi prilikom otvaranja kredita naplaćuju jednokratno odmah po potpisu ugovora; te da je navedene iznose, kao u izreci ove presude, banka naplatila, tj. tuženica iste ustegnula. Uvidom u Ugovore o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranim, tipskim ugovorima; odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je da: činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

31.1. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnim tipskim formulacijskim obrascima ugovora, unaprijed sročenim i priređenim od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovori sadrže odredbe prema kojima se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnih zahtjeva, međutim u ugovorima nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena toj visini u odnosu na iznos kredita; bez istovremenog preciznog označavanja na što se iste naknade odnose, odnosno bez točne informacija o načinu određivanja tih naknada. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama citiranih ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja uvjerljivo tvrdi: da su predmetni ugovori bili unaprijed sastavljeni od strane tuženice; i da se: u trenutku zaključenja ugovora s tuženicom nije pojedinačno pregovaralo o nikakvim naknadama za obradu kredita; niti da joj je objašnjeno koliko bi ona iznosila; a navode iz iskaza tužiteljice ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i neuvjerljivi; a s druge stranke, tuženica nikakvim dokazima, nije osporila te njezine tvrdnje.

31.2. Odredbe Ugovora o kreditu koje utvrđuju obvezu korisnika kredita za plaćanje "ulazne naknade" za obradu kredita, ovaj sud drži: da su ništetne (u odnosu na oba ugovora), ovo iz razloga jer se radi o ugovorima sa standardnim stipulacijama koje sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, ovdje tužiteljicu, u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, ovdje tuženicu, iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim. Ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama oba Ugovora o kreditu tužiteljica nije pregovarala, niti imala mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale; dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama oba Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samim Ugovorima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Zato sud zaključuje: da su navedene odredbe Ugovora ništetne, jer ih je prethodno pripremila tuženica; jer da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo. Sud dodatno drži dokazanim: da su navedene odredbe ugovora ništetne, budući tuženica nije dokazala suprotno od toga.

32. Prema tome, očito je da plaćanje naknada za obrade kreditnih zahtjeva, prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; sve jer je visina naknade promjenjiva sukladno odlukama banke; stoga je presuđeno kao u izreci.

33. Valja napomenuti da je tužiteljica postupka, obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, uskladila visinu njezinih potraživanja u sadašnjoj domaćoj valuti euro; tako da je u točki III. tužbenog zahtjeva (umjesto iznosa od 11.197,69 kuna) iskazala iznos od 1.486,19 eura; u točki III. alineji I. (umjesto iznosa od 4.900,00 kuna) iskazala iznos od 650,34 eura; u točki III. alineji II. (umjesto iznosa od 6.297,69 kuna) iskazala iznos od 835,85 eura.

34. Predmetne su sporne ugovorne odredbe ništetne i osnovom odredbi Zakona o obveznim odnosima. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. propisuje da: je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. propisuje da: je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi; da u konkretnom slučaju ugovori ne sadrže parametre ni metode osnovom kojih bi tužiteljici bilo poznato kako se određuje visina tzv. "ulazne naknade"; obzirom je spornim ugovornim odredbama određeno da visinu naknade određuje tj. zaračunava "banka" sukladno svojoj jednostranoj odluci; da takve odredbe, odnosno visine naknada, nisu određene, a niti odredive; da je iz svega navedenog razvidno da je obveza tužiteljice glede naknade za otvaranje kredita u trenutku zaključenja oba Ugovora bila neodređena i neodrediva; sve obzirom istu određuje tj. zaračunava sama banka, sukladno svojoj jednostranoj odluci. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Kako su ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva tih kredita, to je tuženica dužna platiti utužene iznose tužiteljici, sa zateznim kamatama koje na navedene iznose teku od navedenih nadnevaka, pa do isplate.

34.1. U svezi statusa potrošača, ovaj sud drži: da tužiteljica ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužiteljica kao korisnik kredita i fizička osoba zaključila s tuženicom kao davateljicom kredita i to radi gradnje objekta. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi izgradnje stambenog objekta, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka; jer nije dokazala, da tužiteljica predmetni kreditni iznos nije iskoristila u ugovorenu svrhu.

34.2. Dakle, ovaj sud drži da: prije citirani ugovori propisuju iznose jednokratne naknade; i da se iznosi naplaćuju prilikom otvaranja kredita; da predmetne odredbe ugovora ne preciziraju na koje se konkretne usluge, tj. troškove ove naknade odnose; i koje vrste usluga i troškova one pokrivaju; da je banka zaračunala i naplatila, ustegla jednokratne naknade, tzv. "ulazne naknade"; da u vrijeme zaključenja istih ugovora tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj naknadi; da je visina tzv. "ulazne naknade" jednostrano određena od strane tuženice; da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak; dakle, da odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak na teret tužiteljice) ugovorena; da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužiteljici u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim; da su Ugovori o kreditu tipični formulacijski obrasci ugovora, unaprijed sročeni i priređeni od strane banke (tj. tipski ugovori) za veći broj korisnika i da tužiteljica nije mogla prigovoriti, niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, pa niti o predmetnim; da je ovako formulirane tipske ugovore tužiteljica mogla samo prihvatiti; a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora, da do njihovog zaključenja ne bi niti došlo. Da pozicija tužiteljice i tuženice, u ovakvom ugovornom odnosu, nije ni jednaka niti ravnopravna; da je Direktivom Vijeća 93/13, koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; da je pravna posljedica ovakvih odredbi njihova nepoštenost i ništetnost; da se spornim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te nije niti razvidan razlog njihove naplate, jer su iste suviše općenite; da je tužiteljica mogla samo nagađati što sve one obuhvaćaju; da o spornim odredbama tužiteljica i tuženica nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, zbog čega: ta okolnost stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve dakle, isključivo na štetu potrošača. Slijedom je ovaj sud zaključio: da takve odredbe predstavljaju netransparentan trošak; slijedom da sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim; a u konačnici ništetnim; te je presuđeno kao u izreci.

35. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.); podneska od 21. rujna 2022. 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.); za zastupanje na ročištima dana 3. lipnja 2024. i 22. siječnja 2025. 2x 100 bodova (Tbr. 9.); za izbivanje iz pisarnice radi pristupa ročištima, 2x2 sata, tj. 25 bodova x4 (Tbr. 39.); dakle ukupno 500 bodova; na koji se iznos nadodaje PDV od 25%; pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura; te za troškove korištenja osobnog automobila radi pristupa ročištima 2x70 km, tj. 2x35,00 eura (Tbr. 50.); što ukupno iznosi 1.353,18 eura. U preostalom dijelu, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka do iznosa od 1.478,18 eura, se odbija jer je neosnovan. 36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rovinju, 28. veljače 2025.

Sudac:

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.

2. Tuženici po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte