Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-583/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice NĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Ulica Franje Račkog 6, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te punomoćnice tužene NĆ, odvjetničke vježbenice u ZOU Houška i Grubešić iz Zagreba, u zamjeni za Maju Čuljak, odvjetnicu iz Zagreba, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj 9010813260 od 04. studenog 2005. napisane unutar podnaslova "kamata na kredit", a koja glasi "na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana".

II. Utvrđuje se ništetnim dio ugovorne odredbe napisan unutar podnaslova „otplata kredita“ koja je sadržana u Ugovoru o kreditu broj 9010813260 od 04. studenog 2005., a koji glasi "kredit u iznosu od 19.997,36 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio ovog Ugovora".

III. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Ulica Franje Račkog 6, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici EĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.988,22 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 7,19 eura od 01.04.2008. pa do isplate,

- 6,98 eura od 01.05.2008. pa do isplate,

- 6,94 eura od 01.06.2008. pa do isplate,

- 7,00 eura od 01.07.2008. pa do isplate,

- 6,88 eura od 01.08.2008. pa do isplate,

- 6,88 eura od 01.09.2008. pa do isplate,

- 6,96 eura od 01.10.2008. pa do isplate,

- 12,19 eura od 01.11.2008. pa do isplate,

- 7,17 eura od 01.12.2008. pa do isplate,

- 12,93 eura od 01.01.2009. pa do isplate,

- 14,75 eura od 01.02.2009. pa do isplate,

- 15,54 eura od 01.03.2009. pa do isplate,

- 13,04 eura od 01.04.2009. pa do isplate,

- 13,44 eura od 01.05.2009. pa do isplate,

- 10,19 eura od 01.06.2009. pa do isplate,

- 7,42 eura od 01.07.2009. pa do isplate,

- 8,03 eura od 01.08.2009. pa do isplate,

- 9,63 eura od 01.09.2009. pa do isplate,

- 9,45 eura od 01.10.2009. pa do isplate,

- 7,92 eura od 01.11.2009. pa do isplate,

- 10,78 eura od 01.12.2009. pa do isplate,

- 12,87 eura od 01.01.2010. pa do isplate,

- 16,22 eura od 01.02.2010. pa do isplate,

- 15,35 eura od 01.03.2010. pa do isplate,

- 19,67 eura od 01.04.2010. pa do isplate,

- 18,73 eura od 01.05.2010. pa do isplate,

- 20,70 eura od 01.06.2010. pa do isplate,

- 33,81 eura od 01.07.2010. pa do isplate,

- 31,01 eura od 01.08.2010. pa do isplate,

- 38,57 eura od 01.09.2010. pa do isplate,

- 36,14 eura od 01.10.2010. pa do isplate,

- 30,99 eura od 01.11.2010. pa do isplate,

- 40,94 eura od 01.12.2010. pa do isplate,

- 53,33 eura od 01.01.2011. pa do isplate,

- 44,79 eura od 01.02.2011. pa do isplate,

- 47,89 eura od 01.03.2011. pa do isplate,

- 43,73 eura od 01.04.2011. pa do isplate,

- 44,35 eura od 01.05.2011. pa do isplate,

- 60,90 eura od 01.06.2011. pa do isplate,

- 62,02 eura od 01.07.2011. pa do isplate,

- 76,30 eura od 01.08.2011. pa do isplate,

- 69,38 eura od 01.09.2011. pa do isplate,

- 61,74 eura od 01.10.2011. pa do isplate,

- 60,79 eura od 01.11.2011. pa do isplate,

- 60,11 eura od 01.12.2011. pa do isplate,

- 63,47 eura od 01.01.2012. pa do isplate,

- 67,00 eura od 01.02.2012. pa do isplate,

- 67,26 eura od 01.03.2012. pa do isplate,

- 64,89 eura od 01.04.2012. pa do isplate,

- 66,07 eura od 01.05.2012. pa do isplate,

- 67,17 eura od 01.06.2012. pa do isplate,

- 65,42 eura od 01.07.2012. pa do isplate,

- 66,00 eura od 01.08.2012. pa do isplate,

- 65,02 eura od 01.09.2012. pa do isplate,

- 62,50 eura od 01.10.2012. pa do isplate,

- 65,16 eura od 01.11.2012. pa do isplate,

- 66,62 eura od 01.12.2012. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Ulica Franje Račkog 6, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužiteljici EĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.543,61 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 4. studenog 2005. sklopila ugovor o kreditu broj 9010813260 na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 19.997,36 CHF, na rok od 84 mjeseca s kamatnom stopom koja je promjenjiva i uz valutnu klauzulu, a koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila dana 30. studenog 2012. Navodi kako je navedenim ugovorom i to u članku 4. i 7. koji se odnosi na kamate određeno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno odluci banke o kamatnim stopama te da je iz tog razloga u ugovor o kreditu uglavljena ništetna odredba sukladno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužiteljica nadalje ističe da je ugovorna odredba ništetna iz razloga što se radi o odredbi koja je neodređena i ovisi o volji samo jedne strane ugovornog odnosa i to jačoj ugovornoj strani te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena nije pojedinačno i egzaktno sa tužiteljicom utvrdila osnove izračuna i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana utemeljenju na jednostranom povećanju obveze, kamatne stope, od strane tužene, a na štetu tužiteljice. Na taj način, tužiteljica navodi kako je tužena postupila protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) i to članku 84. u svezi članka 87. (NN 96/03), odnosno članku 99. u svezi članka 102. ZZP-a (NN 79/07) te da je navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna odredbama Zakona o obveznim odnosima i to člancima 269. i 272. Tužiteljica ističe kako ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva te kako je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava te da je sukladno pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu u kolektivnom sporu protiv tužene, pobijana odredba unijeta u ugovor o kreditu, u suprotnosti sa svim nabrojanim načelima jer unošenje u ugovor neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope bilo je takvo da je jedino tužena mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dok niti približno nije mogla ocijeniti zašto, kako, kada i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Tužiteljica tako nadalje navodi kako osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da su ugovorne odredbe bile sastavljene na način da prosječnom potrošaču nisu bile niti su mu objektivno mogle biti razumljive, a da prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nitko od djelatnika tužene nije pojasnio i obrazložio sporne ugovorne odredbe slijedom čega ona nije mogla spoznati učinke ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. U svojoj tužbi, tužiteljica navodi kako se člankom 1. ugovora u kreditu obvezala vratiti kredit uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita koji je na dan 31. prosinac 2005. iznosio 4,739397 kuna/CHF, a da je odredba ugovora o kreditu u odlomku koji se odnosi na kamate kojom je određeno da je tužena ovlaštena promijeniti kamatnu stopu sukladno važećim odlukama Banke ništetna obzirom na sve ranije izneseno te zbog promjene tečaja CHF/HRK tijekom otplatnog razdoblja odnosno zbog valutne klauzule za navedeni kredit zbog čega je isplaćeno više no što bi bilo da tijekom otplate nije dolazilo do promjene tečaja. Time je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to člancima 269. i 272. Slijedom svega iznesenoga, tužiteljica smatra kako je odredba ugovora u odlomku koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna te predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini. Tužena navodi kako smatra da tužiteljici nisu ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača budući da tužena nije koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) te da prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tužene. Tužena navodi kako je netočan navod tužiteljice da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. bile utvrđene povrede iz predmetnog Ugovora o kreditu. Navodi da budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog između stranaka, to se tužiteljica ne može pozivati na tu presudu niti bi to imalo smisla, pa je ista presuda irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom smislu. Nadalje, tužena navodi kako je potpuno pogrešna tvrdnja tužiteljice da bi sud bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa u slučaju ˝Potrošač˝ jer zakon u svojoj kogentnoj odredbi i to u članku 502.c Zakona o parničnom postupku jasno navodi da u konkretnom slučaju tužiteljica nema nikakvo pravo jer potražuje isplatu, a u činjeničnom supstratu navodi da tu isplatu traži temeljem odredaba o stjecanju bez osnove. Tužena navodi da je predmetni ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen 2012. čime je ugovor prestao otplatom kredita, a da iz članka 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP, a da je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan još 2012. i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti te da se pozivanje na utvrđenje iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Tužena nadalje navodi kako su vjerovnici svoje tražbine osiguravali valutnim klauzulama, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima, a da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju, tužena navodi kako je tužiteljica prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu mogla birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za sufinanciranje svojih potreba. Budući da se valutne klauzule već dugo primjenjuju na ovim prostorima, tužena ističe kako su danas one općepoznate i jasne te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi. Navodi i kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te se iz tog razloga primjenjuje onako kako glasi. U odnosu na navod tužiteljice kako je ugovor o kreditu nepošten jer je tužena propustila tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, tužena navodi kako su ti navodi u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama ugovora o kreditu kojim odredbama je tužiteljica izjavila i potpisala da je informirana o svim parametrima za donošenje odluka, a tako i o onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF, a i prilikom sklapanja ugovora javni bilježnik je strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog. Tužena navodi kako se iz navedenog može zaključiti da se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor s svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovaraju, a isto tako svaka osoba koja je kao potrošač koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorila promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno je i svojevoljno, bez prisile, ušao u rizik promjene kamatne stope. Tužena navodi kako je i u ovom konkretnom slučaju volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije-fiksne kamatne stope. Nadalje, postavljeni tužbeni zahtjev odnosi se na ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz predmetnog ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti su nepodobni za odlučivanje. Tužena ističe i činjenicu kako je ona pod stalnim nadzorom Hrvatske Narodne Banke koja tijekom predmetnog razdoblja nije kod tužene utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima. U odnosu na navod tužiteljice da je ugovorna odredba o mijenjanju kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke ništetna, ali samo u dijelu koji se odnosi na jednostranu odluku banke, tužena navodi kako dio odredbe koji ne bi bio oglašen ništetnim je da je ugovorna kamatna promjenjiva, a ako je valjana odredba da je ugovorna kamata promjenjiva, tada je na tužiteljici teret dokaza koji je iznos (stopa) promjenjive kamate koja je tijekom kredita trebala biti naplaćivana, ukoliko to nije onaj iznos koji se navodi u jednostranim odlukama banke, no međutim tužiteljica uopće nije išla za time da dokaže koja bi stopa promjenjive kamate kao dopuštena trebala biti primijenjena tijekom otplate kredita, već potpuno neosnovano promjenjivu kamatnu stopu pokušava svesti na fiksnu. Zaključno, tužena u svom odgovoru na tužbu ističe i prigovor zastare, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnim iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no što je zakonom određeno za pravo na ostvarivanje isplata tih vrsta potraživanja. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da joj naknadi parnične troškove.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 147-152 spisa) te saslušao financijskog vještaka (list 168-170) i tužiteljicu kao stranku (list 260 spisa).

3.1. Na ročištu održanom 17. siječnja 2025. tužena je odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka EĆ, RĆ i BĆ.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 14. srpnja 2020. preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 14.980,22 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate, a koji iznos je u skladu sa tečajem konverzije specificirala podneskom od 19. lipnja 2024. na 1.988,22 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate.

5. Tuženik se protivio preinaci tužbe.

6. Ovaj sud je na ročištu održanom 14. siječnja 2021. rješenjem dopustio preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva kako je to navedeno u podnesku od 14. srpnja 2020. obzirom je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja pa sukladno odredbi članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Tužbeni zahtjevi specificirani podneskom od 14. srpnja 2020. su osnovani.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule sadržaja navedenog u točkama I. i II. izreke presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 1.988,22 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 9010813260 od 4. studenog 2005. za kupnju motornog vozila, kojim je tužena odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.997,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je u članku 4. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

9.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača. Naime, tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003. – u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila koje je tužiteljica koristila u privatne svrhe, a isto vozilo koristi još i danas.

9.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti isplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. 9.3. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

10. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.2. Nadalje, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

11. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

12. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007.i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom te je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da su sporne odredbe ništetne jer o njima banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

16. Tijekom ovog postupka, tužiteljica je saslušana na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama, a iz njezinog iskaza (list 260 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignula radi kupnje osobnog vozila, a koje vozilo je koristila samo u privatne svrhe te ga koristi i danas

- da joj je od strane banke ponuđeno sklapanje ugovora samo u CHF valuti i to kao najpovoljnijem izboru

- da su je kod potpisivanje ugovora dočekali već unaprijed pripremljeni ugovori u CHF valuti te nije mogla utjecati na odredbe ugovora

- da ju nitko nije upozorio na mogućnost velikog rasta tečaja te da bi sama kamata mogla toliko narasti

16.1. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF te u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužiteljici sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

17. Također se upućuje da je u međuvremenu donesena odluka ESLP od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke, i drugih banka, pa tako i ovdje tužene banke, protiv RH, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci.

18. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C-179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

19. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje kako su odredbe Ugovora o kreditu, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i o valutnoj klauzuli, nepoštene, a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok su određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. [adresa]. Zadatak vještaka bio je utvrditi koliki je iznos tužiteljica pretplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama Banke o promjeni kamatnih stopa u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije te koliki je iznos kredita tužitelj preplatio na ime razlike u valuti CHF između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF u mjesečnim iznosima i ukupno, a sve temeljem Ugovora o kreditu broj 9010813260 od 4. studenog 2005.

21. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 709,16 CHF više nego što bi platila da se kamatna stopa nije mijenjala. Ova razlika, radi promjene kamatne stope, iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan svake izvršene uplate iznosi ukupno 3.813,53 kn. Pojedinačne iznose razlika vještak je iskazao u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza vještaka u stupcu 15 u CHF, a u stupcu 16 u kunama. Nadalje, utvrđeno je da razlika s osnove valutne klauzule, zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćen i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 11.357,98 kn. Pojedinačne iznose razlika vještak je iskazao u tablici koja se nalazi u prilogu nalaza vještaka u stupcu 17.

21.1. Zaključno, vještak zaključuje da ukupna razlika po obje osnove iznosi 14.980,22 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 18 tablice u prilogu nalaza vještaka.

21.2. Na ročištu održanom 14. siječnja 2021. sud je proveo dokaz saslušanjem financijskog vještaka Darija Jankovića (list 168-170 spisa), a sve budući je tužena prigovarala nalazu i mišljenju vještaka. Ističe se kako tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

21.2.1. Vještak je u svom iskazu naveo kako su prigovori tužene više pravne prirode te je u bitnome naveo da mu je sukladno odluci suda zadatak vještačenja bio utvrditi koliko je tužitelj pretplatio s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na početno korištenu te da je vještvo napravljeno na osnovi dokumentacije koja je dostavljena na spis predmeta. Nadalje, vještak navodi kako u ovom kreditnom odnosu nije postojalo niti jedno razdoblje u kojemu je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, a da je početno ugovorena kamatna stopa bila 5,5% godišnje.

21.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim. Vještak je nalaz i mišljenje dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

22. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO) prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

23. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

24. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

25. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

27. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.

27.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

27.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13), dok je u odnosu na ugovorenu valutu CHF presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017).

27.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela ponovno teći u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

27.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

27.7. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te 14. lipnja 2018. kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu, to proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan. 27.7.1. Također se ističe i kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV-123/2024-5) zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom toga, nije osnovan prigovor zastare koji je istaknuo tuženik niti u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, a koji je preinačen nakon provođenja financijskog vještačenja.

28. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučiti kao u točki I., II. i III. izreke presude.

29. Trošak tužiteljice sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 14. srpnja 2020., 19. lipnja 2024. i 1. travnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR za svaki, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 23. siječnja 2020., 14. siječnja 2021. i 17. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištu za objavu presude od 22. veljače 2021. i 28. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu od 4. prosinca 2019. u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 5. Tarife/23, a ne kako je to tužiteljica zatražila u iznosu od 200,00 EUR, budući je isto bilo odgođeno prije početka raspravljanja, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 412,50 EUR. Tužiteljici je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 143 spisa) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR (potvrda o uplati – list 106 spisa), pristojbe na presudu od 22. veljače 2021. u iznosu od 66,36 EUR (potvrda o uplati – list 201 spisa) te pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 16,59 EUR (potvrda o uplati – list 230 spisa), pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 2.543,61 EUR, a na koji trošak je tužiteljici dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 28. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

29.1. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak pristojbe na ovu presudu u iznosu od 66,36 EUR obzirom ista neće biti ni pozivana na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 28. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Iva Zlatić, odvjetnica u Karlovcu

2. Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu