REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3223/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. prosinca 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. I. i VII. Ugovora o kreditu broj: 9010988633 sklopljenog dana 1. veljače 2006. g. kojom je ugovoreno valutna klauzula u švicarskim francima.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. IV. Ugovora o kreditu broj: 9010988633 sklopljenog dana 1. veljače 2006. g. kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.

III.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati ukupan novčani iznos od 4.200,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koje teku na iznos od:

- 6,82 eura od 16. kolovoza 2007. do isplate,

- 6,82 eura od 16. rujna 2007. do isplate,

- 6,69 eura od 16. listopada 2007. do isplate,

- 6,85 eura od 16. studenog 2007. do isplate,

- 6,72 eura od 16. prosinca 2007. do isplate,

- 6,94 eura od 16. siječnja 2008. do isplate,

- 12,05 eura od 16. veljače 2008. do isplate,

- 12,41 eura od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 12,33 eura od 16. travnja 2008. do isplate,

- 11,92 eura od 16. svibnja 2008. do isplate,

- 12,05 eura od 16. lipnja 2008. do isplate,

- 12,27 eura od 16. srpnja 2008. do isplate,

- 12,21 eura od 16. kolovoza 2008. do isplate,

- 12,24 eura od 16. rujna 2008. do isplate,

- 12,67 eura od 16. listopada 2008. do isplate,

- 13,11 eura od 16. studenog 2008. do isplate,

- 12,56 eura od 16. prosinca 2008. do isplate,

- 26,34 eura od 16. siječnja 2009. do isplate,

- 26,47 eura od 16. veljače 2009. do isplate,

- 20,33 eura od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 21,18 eura od 16. travnja 2009. do isplate,

- 21,91 eura od 16. svibnja 2009. do isplate,

- 18,18 eura od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 19,79 eura od 16. srpnja 2009. do isplate,

- 17,00 eura od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- 20,02 eura od 16. rujna 2009. do isplate,

- 16,72 eura od 16. listopada 2009. do isplate,

- 19,32 eura od 16. studenog 2009. do isplate,

- 18,40 eura od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 24,26 eura od 16. siječnja 2010. do isplate,

- 27,73 eura od 16. veljače 2010. do isplate,

- 26,89 eura od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 31,28 eura od 16. travnja 2010. do isplate,

- 37,85 eura od 16. svibnja 2010. do isplate,

- 38,49 eura od 16. lipnja 2010. do isplate,

- 47,47 eura od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 47,65 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 63,45 eura od 16. rujna 2010. do isplate,

- 53,94 eura od 16. listopada 2010. do isplate,

- 56,26 eura od 16. studenog 2010. do isplate,

- 65,06 eura od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 65,96 eura od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 62,20 eura od 16. veljače 2011. do isplate,

- 64,45 eura od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 65,50 eura od 16. travnja 2011. do isplate,

- 71,65 eura od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 84,86 eura od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 100,22 eura od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 119,96 eura od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 89,85 eura od 16. rujna 2011. do isplate,

- 80,18 eura od 16. listopada 2011. do isplate,

- 80,82 eura od 16. studenog 2011. do isplate,

- 82,73 eura od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 92,08 eura od 25. siječnja 2012. do isplate,

- 92,69 eura od 16. veljače 2012. do isplate,

- 89,82 eura od 16. ožujka 2012. do isplate,

- 89,66 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

- 91,34 eura od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 93,21 eura od 16. lipnja 2012. do isplate,

- 90,49 eura od 16. srpnja 2012. do isplate,

- 89,03 eura od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- 82,46 eura od 19. rujna 2012. do isplate,

- 89,47 eura od 16. listopada 2012. do isplate,

- 91,77 eura od 16. studenog 2012. do isplate,

- 89,75 eura od 16. prosinca 2012. do isplate,

- 87,12 eura od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 86,56 eura od 16. veljače 2013. do isplate,

- 85,28 eura od 16. ožujka 2013. do isplate,

- 91,24 eura od 16. travnja 2013. do isplate,

- 82,56 eura od 16. svibnja 2013. do isplate,

- 81,56 eura od 16. lipnja 2013. do isplate,

- 81,93 eura od 16. srpnja 2013. do isplate,

- 81,74 eura od 16. kolovoza 2013. do isplate

- 84,69 eura od 16. rujna 2013. do isplate,

- 87,03 eura od 16. listopada 2013. do isplate,

- 87,87 eura od 16. studenog 2013. do isplate,

- 86,76 eura od 11. siječnja 2014. do isplate,

- 91,28 eura od 11. veljače 2014. do isplate,

- 92,41 eura od 11. ožujka 2014. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.650,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

Dana 10. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su dana 1. veljače 2006. godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9010988633, tim ugovorom da se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 31.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita. Kredit da je odobren radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,30 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana, koja se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja. Nadalje, da je ugovoren rok otplate kredita od 96 mjeseci, plaćanje u jednakim mjesečnim anuitetima, za eventualne sporove da je ugovorena nadležnost prema mjestu sjedišta kreditora, ta odredba da je ništetna i da je nadležan upravo Općinski sud u Splitu. U tužbi se tužitelj poziva na kolektivni spor, odluke u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12; tužitelj navodi da su ništetne odluke tuženika vezane za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i promjenjiva kamatna stopa odlukom banke. Tužitelj opsežno obrazlaže navedene odluke, navodi i stav po pitanju zastare potraživanja individualnih restitucijskih zahtjeva vezan za odluku VSRH broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, po kojoj je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužitelj se poziva i na Zakon o zaštiti potrošača, navodi da je ništetna – nepoštena ugovorna odredba prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i razumne parametre. Tužitelj navodi da ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom vezano za predmetni pravni posao; svojim podneskom od 7. veljače 2020. godine uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da traži utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog 1. veljače 2006. godine kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF i da je ništetna i bez pravnog učinka odredba tog istog pravnog posla kojom je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana. Navodi da će tužbeni zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa postaviti nakon što tuženik dostavi zatražene podatke ili bude proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

Na pripremnom ročištu održanom dana 14. veljače 2022. godine sud je donio rješenje kojim je naloženo tuženiku u roku od 15 dana dostaviti knjigovodstveno- financijsku dokumentaciju po predmetnom kreditu, koju je tužitelj predložio pribaviti. Svojim podneskom od 25. veljače 2022. godine tuženik je dostavio zatraženu dokumentaciju i postupio po rješenju suda. Svojim podneskom od 16. studenog 2022. godine tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.064,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

Svojim podneskom od 15. lipnja 2024. godine, nakon što je sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj navodi da precizira tužbeni zahtjev na isplatu sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka tako da od tuženika potražuje iznos od 4.200,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u svom podnesku od 21. studenog 2024. godine navodi da je tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva te se protivi preinaci tužbe i ističe prigovor zastare u odnosu na isti. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu zatvoren i ispunjen još 17. travnja 2014. godine pa da je jasno kako niti jedan anuitet nije utužen unutar općeg zastarnog roka od 5 godina od podnošenja tužbe tužitelja – 10. lipnja 2019. godine. Tuženik upućuje iznova sud da je prilikom obračuna potrebno uzeti u obzir i negativne razlike prilikom otplate kredita odnosno razdoblja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni.

Sud je stava da je nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj bio ovlašten preinačiti tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na sada zatraženi iznos, radi se o preciziranju tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza vještačenjem i ovaj sud smatra da je potrebno dopustiti ovu preinaku tako da je odluka donesena po posljednjem zatraženom iznosu, a za tu razliku nije nastupila zastara nego se računa da je i taj dio zahtjeva podnesen onda kada je podnesena tužba.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe i prigovor zastare. Tužbenim zahtjevom tužitelj da zahtijeva utvrđenje ništetnima i da su bez pravnog učinka ugovorne odredbe čl. 1., 4., i 7. Ugovora o kreditu broj 9010988633 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 10. siječnja 2006.g. kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te isplata neutvrđenog iznosa sa nedefinirane osnove. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi da polazi od sasvim pogrešnih premisa: i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Tuženik detaljno obrazlaže ovaj svoj navod. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda da se ukazuju pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju da ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga da je opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, da je nesporno kako je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a da nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te da pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi da ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, da bi nepoštena bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim, poziva se na odredbu čl.215. ZOO-a i ovaj svoj prigovor obrazlaže.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka koje se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu i tzv.ulaznu naknadu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa temeljem više plaćenog sa ovih osnova i zahtjev za isplatu više plaćenog radi nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9010988633 zaključenog između stranaka dana 1.veljače 2006.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) ; saslušanjem svjedoka IA i saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je osnovan.

Svjedok IA, dipl.oecc, zaposlenik tuženika, nesrodan sa tužiteljem, u svom iskazu navodi da tužitelja osobno poznaje preko zajedničkog prijatelja, da je radio kao osobni bankar u vrijeme kada je tužitelj podigao predmetni kredit u švicarskim francima, da se ne može sjetiti detalja i pojedinosti tog kredita, da zna samo da je u ponudi kod banke bio eurski kredit i kredit u švicarskim francima, kredit u švicarskim francima da je bio jeftiniji kredit odnosno povoljniji za klijente, da nije bilo nikakve upute banke da preferirano švicarski kredit strankama kod odlučivanja niti da su bili posebno stimulirani za to od strane banke za zaključenje ugovora u kreditu švicarski franak. Navodi da se tužitelj očito odlučio za ovaj kredit u valuti švicarski franak, oba kredita da su bila sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, to da se strankama objašnjavalo i da nije bilo nikakve sumnje u ovaj valutni kredit u švicarskim francima niti je bilo što ukazivalo na toliku promjenu tečaja u budućnosti. Na posebno pitanje pun. tužitelja, svjedok navodi da na njegovom nivou rada odnosno zaposlenja nisu bili upoznati sa parametrima koji su odlučivali za promjenu kamatne stope odnosno na koji je način trebalo doći do promjene kamatne stope. Svjedok ponavlja da u vrijeme ponude kredita u švicarskim francima s njegove strane nije bilo razloga sumnjati u nagli rast valute švicarski franak niti je u to upućen od strane poslodavca. Navodi da mu nije poznato zašto je banka odredila kamatnu stopu kao nižu kamatnu stopu kod kredita u valuti švicarski franak, a da je ova vrsta kredita bila jeftinija u odnosu na eurski baš vezano za tu nižu početnu kamatnu stopu. Navodi da se ne sjeća da bi se u to vrijeme od strane klijenta išta moglo postići pregovaranjem, povoljniji uvjeti za klijenta, navodi da se radilo o gotovom proizvodu, navodi da misli da u to vrijeme nije bilo nikakvih snižavanja odnosno poboljšavanja uvjeta za klijente po pitanju pregovaranja klijenta. Na posebno pitanje pun. tuženika, navodi da je u to vrijeme klijentima od dokumentacije predavan ugovor o kreditu, otplatni plan, zadužnica i mjenica ukoliko je tako bilo, da je svaki klijent mogao uredno proučiti dokumentaciju i sam ugovor o kreditu jer se to predavalo klijentu da odnese na ovjeru kod javnog bilježnika i u tom intervalu je svaki klijent uredno mogao to detaljno pročitati ili dati bilo kome na provjeru.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je umirovljenik, K, prije ovog kredita u švicarskim francima da je imao samo kunske kredite i to jedan u Splitskoj banci, ovo da mu je prvi kredit sa valutnom klauzulom, to da je bilo 2006. godine i novac da mu je trebao zbog izgradnje obiteljske kuće u [adresa]. Već tada da je bio u mirovini kao K, njih dosta da je dizalo takav kredit, da se obratio samo banci – tuženiku jer je inače bio klijent te banke i da mu se čini da je bankar bio svjedok IA, ali da nije siguran u to, da mu je rečeno da može dići kredit u eurima i u švicarskim francima, a da je ovaj u švicarskim francima sa najpovoljnijom kamatom, da tada nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula, sve da se to dogodilo brzo, da tada nije bilo razloga u sumnju da bi moglo doći do rasta švicarskog franka i da u banci ništa o tome nisu govorili, ugovor o kreditu da je samo letimično pročitao, kako se radilo o najpovoljnijem kreditu odnosno povoljnijem kreditu to da se odlučio za isti, otišao kod javnog bilježnika, tamo da mu ništa nije kazivano vezano za odredbe kredita, početna rata da je bila 1.400,00 kn, a u jednom trenutku da je porasla čak do nekih 2.700,00 kn, da se nije javio u banku radi moguće pomoći u vezi ovog kredita i promjene uvjeta jer da je očito smatrao da je to uzaludno, da kući nije dobivao nikakve obavijesti banke i navodi da nije bio vlasnik niti trgovačkog društva niti obrta. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da mu u banci nisu objasnili parametre o kojima ovisi visina kamatne stope, navodi da mu nisu objasnili rizike valutne klauzule CHF, da mu je ovaj kredit ponuđen takav kakav je, kao i eurski i da sa bankom u to vrijeme nije mogao pregovarati o tome hoće li kamatna stopa biti fiksna ili promjenjiva, a da je kredit uredno otplatio.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 1.veljače 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 31.000,00 CHF s rokom otplate u 96 mjesecI, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 4,30 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je kredit već otplaćen. Prema stavu ovog suda tužitelj je u ovom pravnom poslu imao status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za uređenje kuće za stanovanje.

Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, a iskaz svjedoka IA, zaposlenika tuženika ne daje drugačiji zaključak, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna, a iskaz svjedoka IA također ne dovodi do tog zaključka.

To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,30%. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,30 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, iako tužitelj nije postavio zahtjev na takvo utvrđenje. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

I temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Međutim, u ovom dijelu za isplatu više plaćenog temeljem ništetne odredbe o valuti CHF prigovor zastare istaknut od strane tuženika je osnovan pa je u tom dijelu zahtjev valjalo odbiti.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu daje prikaz svih utvrđenja vezano za predmetni pravni posao, pa tako i kretanje kamatne stope od zaključenja predmetnog pravnog posla. Navodi da je na temelju spisu dostupne dokumentacije, uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Plan otplate ustanovila da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

4,30% godišnje do 15.12.2006.,

4,25% godišnje do 15.07.2007.,

5,25% godišnje do 15.01.2008.,

6,00% godišnje do 15.06.2008.,

6,05% godišnje do 15.07.2010.,

6,10% godišnje do 15.11.2010.,

5,75% godišnje do 15.05.2011.,

5,50% godišnje do 15.08.2011.,

5,25% godišnje do 15.07.2012.,

5,20% godišnje do 15.07.2013.,

5,25% godišnje do 15.01.2014.,

3,23% godišnje do kraja otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 382,21 CHF do 403,31 CHF. Vještak je sačinio usporedne otplatne planove, iskazujući anuitete obračunane sa stvarno primijenjenim kamatnim stopama prilikom otplate kredita, s anuitetima obračunanima primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu za utuženo razdoblje. U vještvu se navodi da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj da je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, da predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili na dan isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu da je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Sudski vještak daje zaključno u kojem navodi:

"Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 4.200,83 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 1.023,40 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 3.177,43 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 300,55 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 2,76 EUR, te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 297,79 EUR. Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 1.020,64 EUR,

Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.900,28 EUR i to:

-Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznosi ukupno 1.020,64 EUR,

-Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 2.879,64 EUR."

Za ponoviti je da je sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj konačno postavio svoj zahtjev na isplatu navedenih preplata temeljem ništetnih odredbi ugovora, sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan, logičan i uvjerljiv, tužitelj navodi da nema primjedbi na ovo vještvo i sukladno tome uređuje zahtjev (dijelom i postavlja novi zahtjev) u eurima. Tužitelju pripada na ime preplate upravo zatraženi iznos od 4.200,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama, prema stavu ovog suda.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 10.lipnja 2019.godine) u potpunosti neosnovan, i za isplatu preplaćenog radi ništetnosti promjenjive kamatne stope neosnovan, i za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF. U oba slučaja primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, za ponoviti je da prigovor zastare nije osnovan.

Dakle, tužitelju sa naslova ove dvije osnove preplate pripada upravo ukupan iznos iz stupca 10 vještva, odnosno zatraženi iznos od 4.200,83 eura, ovaj iznos predstavlja iznos preplate na ime promjene kamatne stope i iznos preplate zbog rasta tečaja CHF (valutne klauzule u CHF).

Što se tiče zatraženih zakonskih zateznih kamata, primjenom odredbe čl.1111. i čl.1115. ZOO-a, tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan je platiti tužitelju ovaj iznos od 4.200,83 eura sa pripadajućim kamatama.

Navod tuženika da tužitelju ne pripadaju tzv. negativne razlike nije osnovan, tzv. negativne razlike bile bi tražbina tuženika kao kreditora s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni koji je vrijedio na dan korištenja kredita i manje plaćeni iznos na ime promjene kamatne stope. Vještak je iskazao te negativne razlike u svom vještvu, za slučaj preinake ove presude, dakle, radi se o ukupnom iznosu od 300,55 eura. U ovom postupku vezano za tzv.negativne razlike tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, tuženik u parničnom postupku zaista može isticati procesnopravne prigovore (prigovor radi prebijanja) i materijalnopravne prigovore (građanskopravni prijeboj, prigovor prijeboja). Tuženik nije postavio svoj protutužbeni zahtjev, nije istaknuo prigovor radi prebijanja, ove negativne razlike nije trebalo odbiti od dosuđene preplate tužitelju. Svejedno, stav je suda, da i kada bi prigovor radi prebijanja tuženik podnio i podnio na vrijeme, ponovno ne bi trebalo umanjiti dosuđeni iznos tužitelju za tzv. negativne razlike. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

Na dosuđene iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog iznosa preplate do isplate, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, a prema stavu suda taj dan je dan dospijeća svake pojedine obveze, pa tužitelju tako zatražene kamate i pripadaju, sve temeljem odredbe čl.29.ZOO-a..

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 24.studenog 2020.godine i 15.lipnja 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 14.veljače 2022.godine, 8.studenog 2022.godine, 13.travnja 2023.godine, 26.rujna 2023.godine, 5.lipnja 2024.godine i 3.prosinca 2024.godine; za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura daje iznos od po 200,00 eura, odnosno ukupno 1.800,00 eura. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 450,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura; tako da je konačno na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.650,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 28. veljače 2025. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika