Poslovni broj: P-598/2024-75
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U RIJECI
Rijeka, Zadarska 1 i 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Rijeci, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja OPĆINA KARLOBAG, Karlobag, Trg dr. Franje Tuđmana 2, OIB 24872552514, kojeg zastupa Veljko Miljević, odvjetnik iz Zagreba, Vlaška 7/I, protiv tuženika UP JADRAN d.d. Gospić, Kaniška 2, OIB 84633545224, kojeg zastupa Josipa Dasović, odvjetnica iz Zagreba, Gradišćanska 30, radi isplate po protutužbi, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marka Sedla, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnice tuženika RZ, odvjetničke vježbenice iz Rijeke, a objavljene dana 28. veljače 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži od tužitelja isplatu iznosa od 122.890,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. rujna 2019. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2 (ostali odnosi) ZOO-a.
II. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 10.681,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 (ostali odnosi) ZOO- a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana.
III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 8.586,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove odluke do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2 (ostali odnosi) ZOO- a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-547/2020 od 22. kolovoza 2022. godine naloženo je tuženiku da preda u isključivi posjed tužitelju nekretninu označenu kao zkč. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], slobodnu od osoba i stvari (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tražio od tužitelja isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 EUR i iznos od 180.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od tadašnjih 44.284,38 kn.
2. Presudom VTS RH poslovni broj Pž-4383/2022 od 24. rujna 2024.godine potvrđena je prvostupanjska presuda u točki I. izreke dok je ukinuta odluka u točkama II. i III. izreke. Iz obrazloženja ukidnog rješenja proizlazi da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi činjenicu je li tuženik vršio ulaganja u spornu nekretninu te kada je postao nepošteni posjednik te ovisno od toga utvrditi troškove koji bi bili nužni i vlasniku.
3. U ponovljenom postupku sud je s obzirom na pravomoćnost odluke o predaji nekretnine u posjed tužitelju odlučivao o osnovanosti protutužbenog zahtjeva za isplatom nužnih i korisnih troškova kao i o troškovima cjelokupnog postupka.
4. U ponovljenom postupku tužitelj je ustrajao kod svih navoda iznijetih u postupku. U prethodno vođenom postupku u bitnome je zatražio od tuženika povrat posjeda nekretnine označene kao zk.č. br 250, u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], opisane kao "zgrada, šupa, dvorište, terasa", površine 860 m2, upisane u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Gospiću, slobodne od osoba i stvari. Naveo je da je tužitelj isključivi vlasnik predmetne nekretnine i da je kao takav upisan u zemljišnim knjigama. Pravomoćnom i ovršnom presudom Županijskog suda u Karlovcu-Stalne službe u Gospiću, posl. br. Gž-x-3272013 od 28. veljače 2013. godine da je naložen upis prava vlasništva u korist tužitelja uz istovremeno brisanje tuženika. Revizija ovdje tuženika na predmetnu odluku da je odbijena. U podnesku od 25. veljače 2019. godine naveo je da je protiv presude revizijskog suda ovdje tuženik podnio ustavnu tužbu koja da je odbijena u predmetu U-III-5858/2014. Tuženik da nezakonito i bez pravne osnove drži i koristi nekretninu za svoje potrebe i da se oglušio na opomenu tužitelja od 23. listopada 2018. godine da u roku od 15 dana predmetnu nekretninu isprazni od osoba i stvari i preda u posjed tužitelju. Pravnu osnovanost zahtjeva utemeljio je na odredbi čl. 161. st. 1 i 2 i 162. ZVDSP-a. Predložio je uvid u dostavljene isprave i očevid na licu mjesta.
5. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio označenu vrijednost predmeta spora. Naveo je da je tuženik posjednik predmetne nekretnine od 1950. -tih pa nadalje, da je nekretninu kupio na temelju valjane pravne osnove odnosno da ju je stekao na temelju rješenja o iskazu čestica Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) Klasa:UP/I- 943-01/01-02/34, Ur.br.:563-03-04/04-2001 od 15. svibnja 2001. godine slijedom čega da je bio upisan kao vlasnik nekretnine. Presudom iz predmeta Gž-32/13 Županijskog suda u Karlovcu-Stalne službe Gospić da nije utvrđeno pravo vlasništva u korist tužitelja već da je prihvaćena brisovna tužba ovdje tužitelja radi brisanja upisa provedenog na temelju rješenja HFP-a od 15. svibnja 2001. godine te je naložena uspostava stanja prije tog upisa. U posjedovnom listu br. 412 da je na predmetnoj čestici kao posjednik bilo upisano ugostiteljsko poduzeće Gospić, Kaniška 2 koje da je prednik tuženika. U prilog tome pozvao se na povijesni pregled stanja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Gospić, Klasa:936- 02/14-05/76, ur.broj:541-18-02/2-14-2 od 2. rujna 2014. godine. Povijesni zemljišnoknjižni izvadak za predmetnu česticu da datira najranije s upisom iz 1994. godine i da se prema njemu predmetna čestica upisuje kao javno dobro. U naravi da se radi o depandansi hotela s ugostiteljskom djelatnosti koja da po svojoj prirodi ne može biti javno dobro. Upis tužitelja da je nezakonit, predmetna čestica nikada nije bila upisana u stari zk. ul. [broj ZK uloška] već da je kasnijim upisom dopisana tijekom 1990-tih godina. Upis nekretnine kao javnog dobra da je nezakonit. U prilog tome pozvao se na presudu Općinskog suda u Gospiću posl. br. P-196/94 i P-112/00 te stav iznijet u drugostupanjskoj odluci u predmetu Gž-42/10. Osim toga da nekretnina ne bi bila predmetom postupka pretvorbe da se radilo o stvari izvan prometa (res extra commercium). Pozvao se na okolnost da je pred Općinskim sudom u Gospiću podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva zbog čega je predložio prekid u ovom postupku, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva. Predložio je uvid u dostavljene isprave.
6. Na pripremnom ročištu od 14. svibnja 2019. godine stranke su učinile nespornom činjenicu da je tuženik u posjedu predmetne nekretnine. Raspravnim rješenjem od 14. svibnja 2019. godine utvrđena je vrijednost predmeta spora od 10.001,00 kn koju je tužitelj označio u tužbi pozivom na odredbu čl. 40. st. 2 ZPP-a. Tužitelj je u podnesku predanim na ročištu u bitnome naveo da je iz rješenja HFP-a od 15. svibnja 2001. godine vidljivo da zemljište nije procijenjeno u postupku pretvorbe društvenog poduzeća UP "Jadran" s.p.o.. Tuženik da nije dokazao pravno sljedništvo iza UP Jadran s.p.o. zbog čega da rješenje HFP-a ne može predstavljati valjani i zakoniti temelj za stjecanje vlasništva. Činjenica da je 1976. godine u posjedovnom listu br. 412 Republičke geodetske uprave za kč. br. [katastarska čestica] bilo upisano "Jadran" ugostiteljsko poduzeće Gospić, Kaniška 2, nije dokaz kvalificiranog posjeda budući da se radi o administrativnom upisu, a posebno u odnosu na zemljišnoknjižni upis javnog dobra. Predmetna nekretnina da je na temelju Sporazuma o podjeli imovine, prava i obveza bivše Općine Gospić, zamolbe državnog pravobraniteljstva od 23. listopada 1995. broj 7/95 i rješenja Općine Karlobag od 14. rujna 1995. godine otpisana u zk. ul. [broj ZK uloška] te upisana u vlasništvo tužitelja. Protivio se prekidu postupka budući da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari.
7. Na pripremnom ročištu od 26. rujna 2019. godine tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem očevida na licu mjesta s obzirom na nespornu okolnost da se nekretnina nalazi u posjedu tuženika. Tuženik je podnio protutužbu na ime nadoknade nužnih i korisnih troškova ulaganja tražeći od tužitelja isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB-a i iznosa od 180.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe do isplate. Istaknuo je da je prilikom uređenje zatekao derutno stanje nekretnine, da se radilo o objektu kojeg je koristila vojska, da je stanje sada više- manje nepromijenjeno iz razloga što tuženik više u tom objektu ne obavlja djelatnost već devet godina. Na okolnost osnovanosti istaknutih zahtjeva za isplatom predložio je dokaz očevidom na licu mjesta i građevinskim vještačenjem.
8. U podnesku od 24. listopada 2019. godine tužitelj je protutužbu osporio kao neodređenu, nerazumljivu i nedopuštenu s obzirom da nisu iznijete činjenice kojima se potkrepljuju navodi o postojanju toga prava. Osporio je osnovanost protutužbenog zahtjeva, naveo da je zahtjev za isplatom u zastari i da je tužba preuranjena pa da bi ju trebalo odbaciti.
9. Nakon što je rješenjem od 2. ožujka 2020. godine (str. spisa 194-196) određen prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka kojeg je tuženik, u svojstvu tužitelja, pokrenuo pred Općinskom sudom u Gospiću (P-392/2013) te je po tužiteljevoj žalbi, rješenjem VTS RH posl.br. Pž-2118/2020 od 30. rujna 2020. godine (str. spisa 224-228), tuženikov prijedlog za određivanjem prekida postupka odbijen, sud je nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari.
10. U podnesku od 2. ožujka 2021. godine tuženik je predložio građevinsko vještačenje na okolnost dokazivanja vremena izvršenih radova, vrijednosti radova i povećanja prometne vrijednosti radova od tuženikovog stupanja u posjed u 1999. godini pa sve do danas. Predložio je da se na okolnost izvršenih ulaganja, kojima da se bitno povećala tržišna vrijednost nekretnine, provede dokaz saslušanjem svjedoka FZ, bivšeg zastupnika po zakonu tuženika.
11. U podnesku od 11. ožujka 2021. godine tužitelj je naveo da je istekao zastarni rok od pet godina za traženje isplate iznosa s osnova stjecanja bez osnove. Naveo je da je tuženik proturječan u svojim navodima. Protivio se provođenju predloženog dokaza saslušanjem FZ smatrajući ga neprikladnim. Predložio je saslušanje svjedoka AZ na okolnost dokazivanja činjenice da tuženik nije obavljao djelatnost u predmetnoj nekretnini i da tuženik nije vršio ulaganja u predmetni objekt.
12. Uz podnesak od 4. svibnja 2021. godine tužitelj je dostavio rješenje Općinskog suda u Gospiću posl.br.P-392/2013 kojim je tužba ovdje tuženika radi utvrđenja prava vlasništva pravomoćno odbačena s obrazloženjem da je već pravomoćno odlučeno o pitanju vlasništva nad predmetnom nekretninom u predmetu Županijskog suda u Gospiću ( Gž-x-32/2013).
13. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. srpnja 2022. godine tužitelj je predložio zaključenje glavne rasprave, a tuženik je ustrajao kod dokaznih prijedloga za provođenjem očevida i građevinskog vještačenja.
14. U ponovljenom postupku tužitelj je ustrajao kod svih razloga osporavanja protutužbenog zahtjeva naročito prigovora da je zbog vođenja parnice u predmetu P- 112/2000 u vezi utvrđenja prava vlasništva tuženik imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Osporio je tuženiku legitimaciju i naveo da nema dokaza da je upravo tuženik vršio ulaganja. Tuženik je ustrajao kod dokaznih prijedloga provođenjem očevida i građevinskog vještačenja na okolnost dokazivanja osnovanosti visine.
15. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka FZ (str. spisa 288-290) i svjedoka AZ (str. spisa 290-291).
16. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je protutužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.
17. Nesporno je u postupku da je tužitelj upisan kao vlasnik nekretnine označene kao zk.č. br. 250, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], opisane kao "zgrada, šupa, dvorište, terasa", površine 860 m2 i upisane u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Gospiću (str. spisa 6-7). Nesporna je činjenica da je tuženik u posjedu predmetne nekretnine.
18. Sporno je u postupku je li zahtjev za naknadom troškova ulaganja, istaknut u protutužbi u zastari.
19. Sporno je također ima li tuženik pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova odnosno nužnih troškova koji bi bili nužni i vlasniku. S tim u vezi sporna je činjenica kada je tuženik postao nepošteni posjednik s obzirom da se poštenje posjeda presumira.
20. Sporna je okolnost je li tuženik legitimiran na podnošenje zahtjeva za naknadom troškova ulaganja.
21. U vrijeme isticanja protutužbenog zahtjeva na pripremnom ročištu od 26. rujna 2019. godine između stranaka je bila nesporna okolnost da se tuženik nalazio u posjedu predmetne nekretnine. Kako je zahtjev za naknadom troškova ulaganja istaknut u postupku u kojem se zahtijeva predaja stvari, tuženikov zahtjev za isplatom nije u zastari budući da mu to pravo zastarijeva tek u roku od tri godine od dana predaje stvari. Navedeno proizlazi iz primjene odredbe čl. 164. st. 7 (pošteni posjednik) i 165. st. 3 (nepošteni posjednik) ZVDSP-a (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14,81/15,94/17).
22. Protutužba isto tako nije preuranjena budući da je isticanje zahtjeva za naknadom troškova ulaganja dopušteno kada vlasnik traži predaju stvari.
23. Iz iskaza FZ ( str. spisa 288-290), koji je u razdoblju od 1997. do 2007. faktično obavljao poslove direktora društva tuženika, iako je ostao formalno upisan sve do 2012. godine, proizlazi da su se u predmetnom objektu pružale ugostiteljske i smještajne usluge. Opisao je da se predmetna zgrada sastoji od prizemlja, konobe ispod prizemlja od nekih 80 m2, prvog kata i drugog kata koji se proteže samo nad jednim dijelom zgrade. Prema njegovim izjavama tuženik da je uredio kompletno prizemlje 1997. godine, a 2005. godine da je počela prava rekonstrukcija objekta kada je u prizemlju uređen lounge bar na prvom katu i sedam apartmana na drugom katu. Izjavio je da su predmetna uređenja financirali on i supruga iz svojih privatnih sredstava jer da tuženik u to vrijeme nije mogao dobiti kredit. O svemu tome da postoji pisana dokumentacija. Istaknuo je da je uređena i fasada te još jedan apartman u 2008. godini. Naveo je da se radi o ugovorima o kreditu koje su njegova supruga i on osobno dizali kao fizičke osobe te su kao fizičke osobe i vraćali obveze po kreditima, a da je kao sredstvo osiguranja povrata kredita upisana hipoteka.
24. U prilog izvršenih ulaganja, kako po vrsti tako i opsegu, tuženik nije dostavio odgovarajuće pisane isprave iako se bivši direktor tuženika u razdoblju od 1997. godine pa faktično do 2012. godine, FZ, u svom iskazu (str. spisa 288- 290) izrijekom pozvao na činjenicu da o tome postoji pisana dokumentacija.
25. U postupku je utvrđeno da je tuženik nepošteni posjednik predmetne nekretnine i to od ožujka 2013. godine budući da je primitkom presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću u predmetu Gž x-32/2013 od 28. veljače 2013 (str. spisa 7-10) primio odluku na temelju koje je brisano njegovo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini s učinkom pravomoćnosti. Iz obrazloženja predmetne odluke proizlazi da tuženik, u toj parnici u svojstvu tužitelja, nije dokazao da bi bile ispunjene pretpostavke propisane odredbama čl. 360. i 362. st. 1 ZVDSP-a za pretvorbu i stjecanje prava vlasništva, a koje se odnose na sposobnost nekretnine da bude predmetom prava vlasništva, da je na predmetnoj nekretnini upisano društveno vlasništvo, da je društveno poduzeće kao pravni prednik sadašnjeg trgovačkog društva uknjiženo u zemljišne knjige kao nositelj prava, upravljanja, korištenja ili raspolaganja i da je vrijednost nekretnine procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća kao pravnog prednika te iskazana po nadležnom tijelu u kapitalu društva. Slijedom utvrđenja iznijetih u obrazloženju naznačene drugostupanjske odluke ( str. spisa 7—10) proizlazi da predmetna nekretnina nije bila upisana kao društveno vlasništvo, da prednik tužitelja (u ovog parnici tuženika) nije nikada imao upisano pravo upravljanja ili korištenja na predmetnoj nekretnini, a niti da je dostavljen dokaz da bi tužitelj u toj parnici dokazao pravno sljedništvo iza bivšeg društvenog poduzeća.
26. S obzirom da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari sud je utvrdio da navedeno predstavlja okolnost na temelju koje je tuženik imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18. st.3. ZVDSP-a)
27. Uzgred se ističe da je revizija protiv predmetne odluke u predmetu koji se pred Vrhovnim sudom RH vodio u predmetu Rev x-963/13 od 19. ožujka 2014. godine (str. spisa 11-13) bila odbijena kao i da je ustavna tužba koju je podnio tuženik bila također odbijena u predmetu koji se pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske vodio pod brojem: U-III-5858/2014 (str. spisa 24-27).
28. Unatoč činjenici što se u parnici koja se pred Općinskim sudom u Gospiću vodila pod poslovnim brojem P-112/00 i u kojem je donijeta pravomoćna odluka Gž x- 32/2013 postupak vodio po brisovnoj tužbi, ovaj sud smatra da su u tom predmetu razmatrane okolnosti na temelju kojih je tuženik došao do saznanja o razlozima zbog kojih se njegov posjed iz poštenog pretvorio u nepošten posjed.
29. Kako se poštenje posjeda, primjenom odredbe čl. 18. st. 5 ZVDSP-a presumira, tužitelj je u ovom postupku dokazao da je od ožujka 2013. godine tuženik, s obzirom na sadržaj obrazloženja iz naznačene presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću u predmetu Gž x-32/2013 od 28. veljače 2013. godine, kao i učinke pravomoćnosti, tuženik došao do saznanja o razlozima zbog kojih je imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Stoga je, prema stavu ovoga suda od ožujka 2013. godine tuženik postao nepošten posjednik predmetne nekretnine.
30. Činjenica da je tuženik podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva pred Općinskim sudom u Gospiću 9. srpnja 2013. godine (str. spisa 45-51), a prema izvršenoj preslici tog spisa na str. spisa 76-181, ovaj sud smatra da ne utječe na utvrđeno nepoštenje tuženika kao posjednika. Tuženik je s formalne strane i unatoč odluci po brisovnoj tužbi bio u prilici podnijeti tužbu radi utvrđenja prava vlasništva budući da nije postojao objektivni identitet istaknutog zahtjeva. Kao pravni temelj za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, tužitelj u tužbi od 9. srpnja 2013. godine ( str. spisa 45-51) navodi propise o pretvorbi društvenog vlasništva o čemu je Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću u predmetu Gž x-32/2013 od 28. veljače 2013. godine već prethodno, u predmetu koji se pred Općinskim sudom u Gospiću vodio pod posl.br. P-112/00, iznio svoje pravno stajalište navodeći da nema dokaza da bi se radio o nekretnini u društvenom vlasništvu, a niti da bi prednik UP Jadran imao pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja na društvenom vlasništvu. Zbog toga ta okolnost, prema stavu ovoga suda, ne utječe na iznijeto utvrđenje o nastupanju nepoštenja.
31. Sud je stava da je tuženik imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Navedeno iz razloga što je svjedok FZ (raniji zastupnik po zakonu tuženika, u svom iskazu ( str. spisa288-290) izjavio da je prije pretvorbe i privatizacije tuženik bio društveno poduzeće no da nije zatekao ispravu iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik po svom pravnom predniku imao prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na društvenom vlasništvu. Njegova izjava da je o postojanju tog prava zaključio na temelju činjenice da je prednik društva tuženika od 70-ih godina predmetnu nekretninu davao u najam društvu Industrogradnja za potrebe smještaja njihovih radnika nije dovoljna, po ocjeni ovoga suda, za utvrđenje poštenja i nakon ožujka 2013. godine. Davanjem prostora u najam Industrogradnji, kako je to naveo svjedok FZ (str. spisa 288-289) dokazano je faktično raspolaganje društvenog poduzeća koje ne može nadomjestiti izvorna prava koja po čl. 390.a ZVDSP-a uživaju pravnu zaštitu. Iskaz nekretnina procijenjenih u vrijednost temeljnog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća UP "JADRAN" s p.o. Gospić, Klasa:UP/I-943-01/01-02/34, Ur.br.:563-03-04/04-2001 od 15. svibnja 2001. godine (str. spisa 34-37) nije dovoljan dokaz u prilog dokazivanja te činjenice. Iz te je isprave na str. spisa 34-37, utvrđeno da je Depandansa hotela Velinac u Karlobagu procijenjena u vrijednost temeljnog kapitala dok zemljište na kojem je izgrađeno nije. Činjenica da je objekt ušao u postupak procijene vrijednosti temeljnog kapitala ne predstavlja dokaz da bi tuženik bio pravni slijednik društvenog poduzeća koje je nad predmetnom nekretninom imalo pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja u smislu odredbe čl. 390.a ZVDSP-a. Odredbom čl. 390. a ZOVDSP-a (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14) propisano je da je trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:
a. društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i
b. koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i
c. čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapital društva.
Slijedom, iznijetog, sud je utvrdio da tadašnje društveno poduzeće UP "JADRAN" s p.o. nije imalo pravo upravljanja predmetnom nekretninom već da je prema sadržaju dopisa od 6. siječnja 1986. godine (str. spisa 180-181), bilo u nesamostalnom posjedu budući da se zainteresirana osoba "INDUSTROGRADNJA" OOUR "Ugostiteljstvo" Karlobag obraćala Izvršnom vijeću Skupštine općine Gospić kao tijelu ovlaštenom za donošenje odluke u vezi korištenja predmetne nekretnine.
32. Stoga je, po stavu ovoga suda istekom 15 dana od primitka opomene tužitelja od 23. listopada 2018. godine (str. spisa 14), a prema dokazu o primitku te opomene 30. listopada 2018. godine (str. spisa 16), tuženik već bio u statusu nepoštenog posjednika predmetne nekretnine.
33. Ovaj sud i nadalje smatra, a kako je to već iznijeto u ukinutoj presudi, da tuženik u postupku nije dokazao da bi bio aktivno legitimiran za isticanje zahtjeva za naknadom troškova ulaganja i to kako na ime nužnih i korisnih troškova do ožujka 2013. godine (dok je bio pošteni posjednik), tako i onih troškova koji bi bili nužni i vlasniku za razdoblje nakon toga (dok je bio nepošteni posjednik). Navedeno iz razloga što u prilog izvršenih ulaganja tuženik nije dostavio odgovarajuće pisane isprave iako se bivši direktor tuženika FZ u svom iskazu (str. spisa 288- 290) izrijekom pozvao na činjenicu da o tome postoji pisana dokumentacija. Osim toga, bivši zastupnik po zakonu tuženika je naveo da se radi o ugovorima o kreditu koje su njegova supruga i on osobno dizali kao fizičke osobe te su kao fizičke osobe i vraćali obveze po kreditima, a da je sredstvo osiguranja povrata kredita upisana hipoteka. Stoga troškove ulaganje nije imao tuženik već fizičke osobe.
34. Tuženik nije dokazao okolnost da bi potraživanje s osnova ulaganja, a koje su vršili bračni par FZ, bilo ustupljeno tuženiku. Stoga nema dokaza da je tuženik legitimiran na isticanje zahtjeva za naknadom troškova na ime ulaganja. Zbog toga je sud odbio provesti tuženikove dokazne prijedloge očevidom i građevinskim vještačenjem cijeneći ih suvišnim i nepotrebnim. Navedeno osobito i iz razloga što je g. FZ bio i prokurista društva Lika Jadran d.o.o. (str. spisa 295-296), a kako je to naveo u svom iskazu svjedok AZ (str. spis 290-291), tužiteljev zaposlenik. On je izjavio da se predmetna nekretnina koristila od strane jedinice lokalne samouprave za smještaj izbjeglica kao i za prostor za skladištenje za potrebe Hotela "Zagreb". Tom nekretninom da je u 2009. godini upravljalo društvo Lika- Jadran s kojim da tuženik nema veze. Društvo Lika Jadran da je otišlo u stečaj, a da je jedina poveznica s tuženikom ta što je u društvu Lika Jadran g. FZ bio prokurista društva (str. spisa 295-296). Povod za otvaranje stečajnog postupka nad društvom Lika Jadran d.o.o. da su bili dugovi s osnova koncesijske naknade i neplaćene struje zbog čega da se djelatnost u tom objektu nije obavljala od 2011./2012. godine. Navodi svjedoka AZ o tome da je poslovanje u predmetnom objektu obavljalo društvo Lika Jadran d.o.o. nalaze potvrdu u tužiteljevoj knjigovodstvenoj kartici zaduženja za predmetni prostor od 2003. do 2010. godine i (str. spisa 298) i rješenju o obvezniku plaćanja komunalne naknade u 2007. godini (str. spisa 301).
35. Slijedom iznijetog, tuženik nije dokazao činjenicu da bi bio ovlaštenik zahtjeva za naknadom troškova ulaganja kada je od 2003. godine korisnik tog prostora bila druga pravna osoba Lika-Jadran Gospić d.o.o.(str. spisa 295-296), a osim toga prijenos prava s osnova ulaganja s bračnog para FZ na tuženika nije dokazan niti pisanim ispravama, a niti proizlazi iz iskaza svjedoka FZ ( str. spisa 288-290).
36. Zbog iznijetih utvrđenja, valjalo je protutužbeni zahtjev ocijeniti pravno neosnovanim te primjenom odredbe čl. 338. st. 3 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23) odlučiti kao u točki I. izreke.
37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 151., 154. st. 1 i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu i s tužbenim zahtjevom (v.p.s. 1.327,36EUR/10.001,00 kn) i s protutužbenim zahtjevom (v.p.s. 122.890,11 EUR). Stoga je valjalo priznati tužitelju troškove zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to u granicama specificiranog troškovnika na str. spisa 374 za sastav tužbe 200,00 EUR (t.br. 7.1.), sastav podneska od 25. veljače 2019. godine 200,00 EUR (T.br. 8.1.), za zastupanje na pripremnom ročištu od 14. svibnja 2019. godine i sastav podneska predanog na ročištu 200,00 EUR (T.br. 9.1.), zastupanje na pripremnom ročištu od 26. rujna 2019. godine 100,00 EUR (T.br. 9.2.), sastav podneska od 24. listopada 2019. godine 1.850,00 EUR (T.br. 8.1.), sastav žalbe od 13. ožujka 2020. godine 100,00 EUR (T.br. 10.4.), sastav podneska od 11. ožujka 2021. godine 1.850,00 EUR (T.br. 8.1.), sastav podneska od 4. svibnja 2021. godine 50,00 EUR (T.br. 8.4.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 6. srpnja 2022. godine 1.850,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav odgovora na žalbu (s obzirom na djelomičan uspjeh u vezi točke I. izreke, a u odnosu na vps po tužbi) 200,00 EUR (T.br. 10.6.) te zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 21. siječnja 2025. godine 1.850,00 EUR (T.br. 9.1.), PDV 25% 2.112,50 EUR, sudske pristojbe za tužbu 53,09 EUR, presudu 53,09 EUR i odgovor na žalbu 13,27 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19, 92/21 i 37/23). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke dok je preostalu razliku prema tužiteljevom troškovniku na str. spisa 374 sud ocijenio neosnovanim kako zbog neutemeljeno zatražene razlike u visini tako i zbog činjenice da se ne radi o troškovima nužnim za vođenje parnice (ročište za objavu presude). Zbog navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke.
38. Za trošak zastupanja na ročištu od 3. ožujka 2021. godine sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 156. st. 1 ZPP-a i to prema rješenju od 12. svibnja 2021. godine (str. spisa 269) budući da je utvrđeno da je tuženik prouzročio odgodu glavne rasprave zbog toga što je u podnesku predanom dan prije rasprave iznio nove činjenice i dokaze zbog kojih je sud udovoljio tužiteljevom zahtjevu za dodjelom roka za očitovanje.
U Rijeci, 28. veljače 2025. godine
Sudac
Jasenka Pavišić Čačić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
