Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-235/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, OIB:32284739479, Stalna služba u Ivanić Gradu po sucu toga suda Damiru Gazdiku, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Mateja Horvatiček, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Andreis & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate

, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 22. siječnja 2025. u prisustvu zamjenika punomoćnika stranaka, objavljeno 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.882,01 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:

26,18 EUR od 22.12.2010. godine

59,61 EUR od 26.01.2011. godine

65,70 EUR od 24.02.2011. godine

67,47 EUR od 02.03.2011. godine

56,01 EUR od 09.04.2011. godine

67,92 EUR od 07.05.2011. godine

86,31 EUR od 08.06.2011. godine

83,06 EUR od 07.07.2011. godine

93,21 EUR od 17.09.2011. godine

91,43 EUR od 22.09.2011. godine

87,09 EUR od 27.10.2011. godine

82,72 EUR od 09.12.2011. godine

91,79 EUR od 06.01.2012. godine

97,57 EUR od 08.02.2012. godine

97,12 EUR od 07.03.2012. godine

94,18 EUR od 29.03.2012. godine

3.634,64 EUR od 29.03.2012. godine

do isplate po stopi koja se od 22.12.2010. do 31.7.2015. računa po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima prema važećoj eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 01.01.2023.do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici CN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.755,23 € sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče donošenja presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sukladno čl. 29. ZOO-a, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 200,00 € uvećan za PDV u iznosu 50,00 € sa zakonskim zateznim kamatama.

III Odbija se tuženik Erste & Steiermärkische Bank d.d. sa zahtjevom za isplatu svojih troškova parničnog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu u kojoj navodi da su ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile kako će tuženik staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 38.735,00 (slovima: tridesetosamtisuća sedamstotridesetpet) CHF u kunskoj protuvrijednosti, odnosno ugovorena je valutna klauzula. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u presudi posl. broj Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrdio je kako su tuženi, tj. tužene banke, ugovarajući kredite vezane uz valutu CHF „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak…“. U obrazloženju predmetne presude Visoki trgovački sud obrazložio je kako je: „iz izreke pobijane presude jasno da ništetnost obuhvaća dio svake ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima svakog pojedinog tuženika iz kojeg proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak“. Takvo stajalište potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju brpj: Rev-2221/2018. Dakle, nije sporno kako je ugovaranje zaštitne klauzule u švicarskim francima ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u švicarskim francima nije valjana. Tuženik je tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u hrvatskim kunama te se smatra kako je predmetni Ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta hrvatska kuna. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 15. studenog 2005., Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12, obvezuje i u ovome postupku. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja u vrijeme utuženog razdoblja bila je hrvatska kuna pa su se sva plaćanja, pa tako i iznos ugovora o kreditu koji je tuženik isplatio tužiteljici te anuiteti koje je tužiteljica plaćala tuženiku, plaćala isključivo u hrvatskim kunama. Tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužiteljici iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih pa stoga tužiteljica smatra da je tuženik sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora pa podnosi ovu tužbu kojom predlaže sudu da donese presudu kojom se tuženiku nalaže povrat preplaćenog iznosa.

1.2. Tužiteljica ističe kako je tužba podnesena ovom sudu kao mjesno nadležnom u konkretnom slučaju, a imajući u vidu sljedeća stajališta iz sudske prakse i teorije. Naime, iz Zaključka sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) posl.br. Su-IV-308/2020 od 5. studenog 2020. proizlazi kako prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo te se smatra ništetnom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na način da bi u slučaju spora zbog mogućih troškova odvratila potrošača od podizanja tužbe (imajući u vidu udaljenost između prebivališta tužiteljice i sjedišta banke).

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 42-53) prvenstveno prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda u jer je odredbom čl.14. predmetnog ugovora o kreditu broj 5102717826 od dana 15. studenog 2005. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke te da je u ovom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, a opreza radi, tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare jer smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok jer se tom roku mogu podnijeti tužbe za naknadu štete prouzročene kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe, a budući da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio do dana podnošenja tužbe 9.6.2023. to je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.3. Tuženik ističe da tužitelj tužbom nije dokazao da ima status potrošaća, jer se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

2.4. Nadalje, tuženik napominje da je člankom 22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, a da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Potrošačima su, pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Kao dokaz predlaže saslušanje službenika Banke ĐN, te prilaže pisani iskaz službenika Banke UN koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Slijedom navedenog tuženik drži da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer da ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu budući da je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.5. Tuženik napominje da je čl.11. ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 30,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] od 21.11.2005. godine, iznosi 11.620,50 CHF. U trenutku ugovaranja (uplate na depozitarni račun dana 23.11.2005.) depozit od CHF 11.620,50 vrijedio je kn 55.233,40/EUR 7.330,73, a na dan isplate, odnosno na dan 28.03.2012. isti depozit iznosio je CHF 11.620,50, odnosno kn 72.405,01/EUR 9.609,80, iz čega proizlazi da je tužiteljica profitirala na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 17.620,50/ EUR 2.279,06. Ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.527,55/ EUR 468,19 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 17.620,50/ EUR 2.279,06 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita.

2.6. Opreza radi, ukoliko sud smatra da navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita.

2.7. S obzirom na navedeno tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i obveže tužiteljicu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.1. O navodima tuženika očitovala se tužiteljica podneskom od 10.11.2023. (list 202-205), a izjavljuje da je nepoštena ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu tuženiku jer se o istoj nije pregovaralo i na takvu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati, a udaljenost Rijeke od Ivanić- Grada je oko 200 kilometara. Zastarni rok i to petogodišnji počinje teći od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 odnosno od potvrđivanja te odluke u dijelu u kojem je odlučeno o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske dana 14.6.2028., a tužba je podnijeta 9.6.2023. što je unutar roka. O prigovru statusu tužiteljice kao potrošaća odgovara da svojstvo potrošaća tužiteljice proizlazi iz namjene predmetnog kredita i činjenice da je tužiteljica fizička osoba koja je sklopila ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njezinog zanimanja niti njezine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. O osporavanju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli napominje da je „kolektivnom presudom“ utvrđeno da je tuženik ugovarao ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, a u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača isti se mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi temeljem čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku. Navodi tuženika da su prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tužitelju bili predočeni posebni rizici ugovaranja valutne klauzule u CHF u potpunosti su nelogični. Tužiteljica je fizička osoba koja ne raspolaže ekonomskim znanjima (zanimanje tužiteljice je kemijski tehničar) te uz svu potrebnu pažnju prilikom sklapanja konkretnog ugovora nije mogla predvidjeti sve rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF niti takvo višestruko povećanje anuiteta otplate. U odnosu na navode tuženika o tijeku zateznih kamata tužiteljica ističe da je u tužbenom zahtjevu postavila tijek zakonskih zateznih kamata od trenutka plaćanja preplaćenih anuiteta, a ne od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, da je tuženik nepošteni stjecatelj te treba primijeniti čl.1115. Zakon o obveznim odnosima, a u vezi prigovora prijeboja napominje da je već prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva uzela u obzir manje plaćene anuitete kada je tečaj CHF bio niži od od tečaja na dan puštanja kredita. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj „profitirao“ ugovorenim depozitom tužiteljica ističe da su u potpunosti neutemeljeni budući da predmetna ugovorna odredba predstavlja instrument osiguranja u korist tuženika, no opreza radi u odnosu na prigovor radi prijeboja po osnovi depozita ističe prigovor zastare.

3.2. U podnesku od 12.2.2024. (list 229-230) dodatno ističe da je prigovor radi prijeboja u potpunosti neosnovan s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici s osnove „razlike u depozitu“ i da ugovorna odredba o depozitu nije predmet ovog postupka s obzirom da tužiteljica ne potražuje isplatu s osnove ništetnosti navedene odredbe.

4. Među strankama nije sporno da su 15.11.2005. zaključile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da je namjena kredita zatvaranje prethodnih kreditnih obveza, da je kao instrument vraćanja kredita ugovoren i depozit u iznosu od 30,00 % ugovorenog kredita, da je kredit otplaćen 2012.g.

5. Među strankama su sporni mjesna nadležnost suda u slučaju spora, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, svojstvo potrošaća tužiteljice, zastara, prijeboj, te tijek zateznih kamata.

6. U dokaznom postupku pročitan je predmetni ugovor o kreditu, saslušana je tužiteljica te je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka ĐN na ročištu 27.3.2024. (list 234), dok sud nije prihvatio kao dokaz po tuženiku priložen pisani iskaz službenika tuženika UN.

7. Iz predmetnog ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5102717826 (list 14-18) sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnice kredita dana 15.11.2005., da je iznos kredita tužiteljici 38.735,00 CHF u protuvrijednosti u kunama s namjenom za zatvaranje obveza, da je ugovorena valutna klauzula u CHF, da je kao instrument vraćanja kredita ugovoren i depozit u iznosu od 30,00 % ugovorenog kredita.

8. Tužiteljica u svojem iskazu (list 234-235) navodi da je kod tuženika 2005.g. ugovorila kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF. Taj kredit zatvorila je drugim kreditom kod tuženika. Kredit je tražila da bi mogla platiti ranije dugove i kredite, a otišla je u poslovnicu tuženika u Čazmi jer je kod tuženika imala i otvoren tekući račun, a u poslovnici tuženika predložili su joj kredit vezan uz CHF. Imala je mogućnosti podizanja kredita u kunama ili kredita vezanog uz euro, a prihvatila je kredit vezan u CHF jer su je u poslovnici tuženika nagovarali na takav kredit jer da je CHF najstabilnija valuta. U poslovnici tuženika razgovarala je o tome koje kredite ona treba zatvoriti predmetnim kreditiom i koliki iznos treba, a nakon nekoliko dana nazvali su je iz poslovnice i rekli da je ugovor spreman i da može doći potpisati ugovor. Prilikom sklapanja ugovora njoj je bilo bitno koliki iznos kredita može dobiti da bi mogla podmiriti dotadašnja dugovanja npr. da može zatvoriti kredit za osobni automobil. Dodaje da je u financijskim teškoćama bila nakon završetka porodiljnog dopusta tijekom kojeg su joj primanja bila manja, a na vezanje kredita uz CHF pristala je jer su je na to nagovarali u poslovnici tuženika i njihovo je obrazloženje bilo da je CHF najstabilnija valuta. O odredbi ugovora koji sud bi bio nadležan u slučaju spora nisu razgovarali već je potpisala ugovor kako je pripremljen i ponuđen joj na potpis, a dodaje da joj ne odgovara da se postupak vodi pred sudom u Rijeci kao sudom u kojem tuženik ima sjedište budući da živi u [adresa] tj. mjestu pored Ivanić-Grada. U vrijeme kada je započela otplaćivati predmetni kredit rata kredita iznosila je oko 1/3 njene plaće, a potom je narasla na oko polovinu njene plaće te je zapala u veoma tešku materijalnu situaciju. Na pitanje tuženika odgovorila je da nije imala primjedbi na predloženi ugovor o kreditu, da je bila svjesna da je ugovorena promjenjiva kamata što znači da otplatne rate mogu varirati, ali da nije očekivala da se mogu toliko promijeniti mjesečne rate kredita. Misli da je u poslovnicu tuženika odlazila tri puta, a sjeća se da je nosila dokumentaciju u vezi svojih prijašnjih kredita koje je zatvarala predmetnim kreditom. Dodaje da je na potpisivanje ugovora bila pozvana od strane službenice tuženika ĐN, da joj je ista i dala pripremljeni ugovor i rekla da pogleda ugovor te ako nema primjedbi da može potpisati, ali nije mogla dobiti više dana da se može posavjetovati s nekim o ugovoru.

9. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući da je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo.

10. Tuženikov prigovor mjesne nadležnosti ovaj sud je odbio rješenjem u zapisniku na ročištu 8.2.2024. (list 224-225) budući da je zaključio da tužiteljica i tuženik nisu pregovarali o odredbi u kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika u slučaju spora, odnosno Općinskog suda u Rijeci, već je tužiteljici od strane tuženika ponuđen prethodno sastavljeni tipski ugovor o kojem tužiteljica nije niti mogla pregovarati te ga je tako ponuđenog prihvatila. Tužiteljici bi pred sudom u Rijeci bilo znatno teže sudjelovati u postupku. Tužiteljica živi i stanuje u mjestu Graberje Ivaničko na području Grada Ivanić-Grada te joj je Stalna služba u Ivanić-Gradu Općinskog suda u Velikoj Gorici najpogodniji sud za postupanje u konkretnom predmetu budući da je i fizički najbliži, dok je Rijeka udaljena od Ivanić-Grada oko 200 kilometara. Stoga ovaj sud zaključuje da prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora, a da ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača s obzirom na udaljenost između prebivališta tužiteljice i sjedišta tuženika, što tužiteljici znatno otežava mogućnost dolaska na sud i povećava troškove. Stoga ovaj sud ocjenjuje da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ništetna pa nije prihvatio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na valutnu kauzulu u CHF, pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Istom je utvrđeno da su tužene banke sklapale ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nisu potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tako i tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošaća radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

12. Tuženikov prigovor zastare nije prihvaćen jer se primjenjuje petogodišnji zastarni rok, zastara je počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broja Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., a tužba je podnijeta 9.6.2023., dakle, unutar roka.

13. U provedenom postupku sud je utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošaća budući da je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, odnosno zatvaranje svojih ranijih obveza.

14. Tuženikov prigovor radi prijeboja s osnove depozita sud nije prihvatio jer je depozit predstavljao instrument osiguranja u korist tuženika, nije utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o depozitu niti je takvo utvrđenje tuženik tražio.

15.1. Radi utvrđenja koliki su iznosi preplata po osnovi tečajnih razlika do dana podnošenja tužbe izraženi u EUR i kunama po mjesecima koje je tužiteljica preplatila stvarnom otplatom kredita zbog promjene tečaja CHF, uzimajući u obzir prigovor prijeboja tuženika, proveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo Draženi Mucha koja je dostavila u spis predmeta pisani nalaz i mišljenje od 29. srpnja 2024. (list 242- 248), na koji nalaz su prigovorili tuženik podneskom od 21.8.2024. (list 252- 257) i tužiteljica podneskom od 28.8.2024. (list 280-283), nakon čega je vještak dostavio I dopunu vještačenja (list 289-295), a po prigovoru tužiteljice podneskom od 8.11.2024. (list 298-299) vještak je saslušan na ročištu 14.11.2024. (list 300) te je dostavio II dopunu vještačenja (list 301-304).

15.2. U nalazu i mišljenju vještak je analizirao dokumentaciju u spisu predmeta te je dao mišljenje da su zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme korištenja kredita nastale pozitivne razlike u ukupnom iznosu od 5.350,05 € (II dopuna, list 304), a ukupna negativna tečajna razlika iznosi 468,06 € (II dopuna, list 303).

16. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke, kao i svoj izračun, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, a u svim svojim navodima nalaz i mišljenje su jasni i nedvosmisleni.

17. Tužbenim zahtjevom tužiteljica nakon, u parničnom postupku, provedenog vještačenja potražuje od tuženika isplatu iznosa od 4.882,01 € (list 307-309), kao razliku pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos. Tužiteljica potražuje i troškove postupka.

18. U provedenom postupku sud je utvrdio kao nesporno da tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora nije informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o vezanju otplate kredita uz tečaj CHF, niti je tužiteljica o odrebama ugovora mogla pregovarati već je mogla samo prihvatiti ili odbiti ponuđeni joj ugovor, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice. Stoga je zahtjev tužiteljice osnovan, a iznos koji je tužiteljica preplatla tuženiku utvrdio je vještak, čiji nalaz je sud u cijelosti prihvatio, te je temeljem čl. 323. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

19.1. Tužiteljica troškovnikom (list 313) potražuje trošak postupka, a troškovi su tužiteljici priznati jer je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti. Tražene troškove tužiteljice sud ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice budući da su učinjeni izravno u toku spora i bili su potrebni za uspjeh tužiteljice u sporu, odnosno odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici su priznati traženi troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 € po Tbr.7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarife), zastupanja na ročištima od 08.02.2024., 27.03.2024., 14.11.2024. i 22.01.2025. u iznosima od po 200,00 € za svako ročište po Tbr.9. t.1. u vezi Tbr.7. t.1. Tarife, sastavljanje četiri obrazložena podneska po Tbr.8. t.1. u vezi Tbr.7. t.1. Tarife i to od 10.11.2023., 28.08.2024., 08.11.2024. i 28.11.2024. u iznosima od po 200,00 € za svaki podnesak, podnesak od 17.06.2024. u iznosu od 50,00 € po Tbr.8. t.4. Tarife, sve uvećano za PDV 25% tj. u iznosu od 462,50 €, sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 142,73 €, te trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 300,00 €, što je sveukupno 2.755,23 €.

19.2. Sud tužiteljici nije priznao kao potreban trošak naknadu za sastavljanje podneska od 12.02.2024. u iznosu od 200,00 €, uvećan za PDV odnosno ukupno 250,00 €, jer se u tom podnesku tužiteljica nepotrebno očituje o navodima tuženika u vezi prijeboja s osnove razlike u depozitu, a imajući u vidu da Tbr.8 t.1. Tarife dopušta naknadu za četiri obrazložena podneska, a što je tužiteljici već priznato kao potreban trošak.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen je jer je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti.

21. Slijedom naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Ivanić-Gradu, 28. veljače 2025.

S U D A C:

Damir Gazdik

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pismenog otpravka presude.

1. Presuda nepravomoćna

2. Vidi upisnik P

3. DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.

4. sredi spis

5. kal. 15 dana