Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-51/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1909/2023-44 od 29. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1909/2023-44 od 29. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je tužba tužitelja ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu kojim traži isplatu iznosa 534,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama, povučena.

II Dopušta se preinaka tužbe učinjena na ročištu održanom 17. listopada 2024."

1.2. Presudom suda prvog stupnja oodlučeno je:

"I Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1. "Iznos kredita" i čl. 4. "Kamata na kredit" Ugovora o kreditu, broj ugovora 9011107761, sklopljenog dana **.**.2006. između Tužitelja ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno Odluci Tužene o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 9011107761, sklopljenog dana **.**.2006. između Tužitelja ČD 2 Poslovni broj: P-1909/2023-44 ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, kojom je ugovoreno plaćanje na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i plaćanje na ime naknade za osiguranje kredita u visini od 2.10% (slovima dva cijelih deset posto) sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 1.682,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 151,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2006. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 295,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2006. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 2.085,07 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da izreka presude ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude i rješenja, te nema razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nadalje, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na način da odlučne činjenice nije utvrdio odnosno pogrešno ih je utvrdio i na tome bazirao svoju odluku. Sud također prilikom odlučivanja nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti dok neke odredbe nije pravilno primijenio. U žalbi predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu te u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu svih troškova postupka tuženiku kao i troška ove žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura u 25% na ime PDV-a, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženi.

6. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

7. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 9011107761 od 25. ožujka 2006., solemniziran 27. ožujka 2006. u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te zahtjeva za isplatu više plaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule.

8.1. Predmet spora je i tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, te s tim u vezi zahtjevi za isplatu plaćenih iznosa po tim osnovama.

9. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu te je ocjenom dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

10. Među strankama je sporno:

- da li je ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, odnosno jesu li tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate,

- valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno je li u vezi te odredbe tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini 2,10%, sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripadaju li u tom slučaju tužitelju utuženi iznosi na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te iznos koji je temeljem odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku.

11. Odlučujući o valjanosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu VSRH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojima je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Nadalje, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Navedene pravomoćne presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe članka 138.a ZZP/07, članka 118., u vezi članka 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.

14. Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba članka 502.c ZPP-a.

15. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

16. Neosnovano tuženik sada u žalbi, kao i tijekom postupka tvrdi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, pa prema tome nije nepoštena, te u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli da je ta odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te zakonom dopuštena, a što je i tužitelj svojim potpisom potvrdio da je upoznat sa mogućim promjenama anuiteta i kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF.

17. U odnosu na ove žalbene tvrdnje tuženika potrebno je odgovoriti da je tužitelj u svom iskazu naveo da je kupovao auto koji mu je trebao za osobne potrebe. Sve u vezi Ugovora o kreditu riješio je u auto kući. U auto kući ponudili su mu kredit u valuti CHF kao najpovoljniji. Nitko ga nije upozorio na rizike vezane za valutu CHF. Bilo mu je poznato da se visina anuiteta može mijenjati jer je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu. Sada ne zna je li mu netko objašnjavao na koji će se način ta stopa mijenjati. Nije mogao pregovarati u vezi pojedinih ugovornih odredaba. Misli da je platio naknadu za obradu kredita, sada se više točno ne sjeća. Ne zna na što bi se odnosila na naknada, jer sa bankom nije imao nikakav doticaj. Sada više ne zna je li platio naknadu za osiguranje kredita, ali može reći da ju je platio, ako ju je morao platiti. Ne zna za što bi se odnosila ta naknada. Ugovor o kreditu je pročitao. Nije imao pitanja. Kredit je otplaćivao sam.

18. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i vjerodostojan, jer je tužitelj iskazivao jasno i uvjerljivo, dok je tuženik na ročištu od 17. listopada 2024. odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje RD, čiji bi iskaz eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost i vjerodostojnost iskaza tužitelja.

19. Naime, iako je tužitelj mogao načelno biti upoznat s valutnom klauzulom te mu je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da on kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku. Također, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da tužitelj nije bio upoznat niti s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope.

20. Dakle, propuštanje davanja bitne informacije o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

21. Prema tome, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, kao i prvostupanjskog suda tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija kako u pogledu parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope, tako i u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

22. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostrano u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (članak 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

23. Stoga je suprotno svim žalbenim navodima tuženika pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnima dijelove odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određeno da se ugovorena kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostrano te kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke prvostupanjske presude).

24. Ovdje je potrebno istaknuti da činjenica što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen, nije zapreka za postavljanje zahtjeva za utvrđenje da je točno određena odredba ili dio odredaba, točno određenog ugovora ništetna, kao niti kondemnatornog zahtjeva za isplatu, imajući pri tome u vidu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, kao odluka donesenih u kolektivnom sporu, te činjenicu da potraživanje tužitelja nije podmireno.

25. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika koji se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita. U tom pravcu pravilno je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza utvrdio i zaključio da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, a niti u pogledu naknade za osiguranje, a isto tako nije mu bilo objašnjeno na što se odnose troškovi obrade kreditnog zahtjeva i osiguranja. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ove naknade odnose, te o naknadama nije mogao pregovarati, a tuženik mu tijekom zaključenja predmetnog ugovora nije objasnio na što se točno navedene naknade odnose.

26. Prema odredbi članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

28. Prema stavku 3. istog članka činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4. istog članka). Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe članka 87. ZZP propisana je ništetnost.

29. Iako su predmetne odredbe transparentne u smislu članka 85. ZZP-a jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu naknada za obradu kredita i osiguranje (1,50% i 2,10% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Plaćanje troškova obrade i osiguranja kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 1,50% i 2,10% iznosa kredita, prema mišljenju ovog, kao i prvostupanjskog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno tuženik nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene. Kako se o spornoj odredbi članka 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. ZZP-a. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

30. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan isplate kredita.

31. Prema tome tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

32. Radi utvrđenja spornih iznosa koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju prvostupanjski sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po Ručević vještačenja d.o.o., po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću.

33. Iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručević, koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio objektivnim i vjerodostojnim proizlazi da razlika obveza u razdoblju dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (31. ožujka 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja na valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 1.682,22 eura pozitivnih tečajnih razlika (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), odnosno da iznosi ukupno 1.549,70 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike. Vještak je dalje utvrdio da visina jednokratne naknade prilikom korištenja kredita iznosila je 151,90 eura, a tuženik ju je naplatio 28. ožujka 2006. .

34. Na ročištu održanom 17. listopada 2024., odgovarajući na prigovore tuženika vještak se očitovao da iz kartice prometa po predmetnom kreditu proizlazi kako je prilikom korištenja kredita tužitelju iz iznosa kredita naplaćena i naknada u iznosu 413,13 CHF, što iskazano prema tečaju važećem na dan korištenja kredita (4,653972 kn/CHF) iznosi 1.922,70 kuna, što pak iskazano u protuvrijednosti eura primjenom fiksnog konverzijskog tečaja iznosi 295,19 eura.

35. Nakon što je vještak Zrinko Ručević otklonio sve primjedbe i prigovore tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio isplatu iznosa prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka i to tzv."pozitivne razlike".

36. Nije sporno da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja i to za iznose koji se eventualno manje plaćeni od onog kako to tužitelj potražuje, prvostupanjski sud je prigovor radi prebijanja pravilno raspravio kada je naveo da se prigovor radi prebijanja može staviti do zaključenja prethodnog postupka u smislu odredbe članka 288.a stavak 6. ZPP-a, pri čemu je potrebno posebno naglasiti da prigovor radi prebijanja u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne, te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantativno određena (VSRH Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.) a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio do zaključenja prethodnog postupka.

37. Dakle, kako tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije istaknuo kvantitativno određen prigovor radi prebijanja, to sud u ovoj pravnoj stvari nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (odluka proširenog vijeća VSRH u Rev 549/23 od 18. prosinca 2023., čime je odstupljeno na shvaćanju iz odluke VSRH Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.), a niti je o prigovoru odlučivao u izreci presude.

38. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tuženik naplatio jednokratnu naknadu prilikom korištenja kredita u iznosu 151,90 eura dana 28. ožujka 2006., dok je u svom usmenom očitovanju naveo da je tuženik naplatio i naknadu u iznosu 295,19 eura. Iz prometa po predmetnom kreditu proizlazi da je i ta naknada naplaćena 28. ožujka 2006..

39. Odredbom članka 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dan tuženikovog stjecanja utuženih iznosa. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje pravilno ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana tuženikovog stjecanja utuženog iznosa.

41. U odnosu na tuženikov prigovor zastare koji je tuženik isticao kako tijekom postupka tako i sada u žalbi potrebno je odgovoriti da je odredbom članka 328. ZOO- a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a.

42. S obzirom da se u ovom postupku, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/1919 i na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-8 od 4. travnja 2022.

43. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 20. ožujka 2023., to zastara utuženog potraživanja po osnovi valutne klauzule nije nastupila.

44. Isto tako, a obzirom na sadržaj žalbenih navoda tuženika ovdje je potrebno istaknuti da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da s obzirom na činjenicu da plaćeni iznosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranja predstavljaju restitucijske zahtjeve temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a, to zastara potraživanja tužitelja nije nastupila niti u pogledu zahtjeva za povrat tih naknada, koje je tužitelj platio tuženiku, jer ona počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (29. listopada 2024.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu i osiguranje kredita, a zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

45. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda i u točkama III., IV. i V. izreke.

46. Pravilna je i odluka o dosuđenom parničnom trošku sadržana pod točkom III. izreke, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP- a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

47. Prema tome, suprotno svim žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tuženik svojim žalbenim navodima nije doveli u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

48. Stoga je pobijana presuda u cijelosti zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu, slijedom čega je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti.

49. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 28. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić