REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2963/2024-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Žganecu, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. veljače 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 68, OIB: 53056966535, da tužitelju TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 4.157,71 EUR, s osnova preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-4249075 od 15.03.2006., potvrđenog po javnom bilježniku Ivanu Marodiju, broj OV-15521/07 od 10.07.2007. godine, i to sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

na iznos 3,14 EUR od 01.09.2007.

na iznos 2,04 EUR od 01.02.2008.

na iznos 3,75 EUR od 01.03.2008.

na iznos 9,18 EUR od 01.04.2008

na iznos 3,78 EUR od 01.05.2008.

na iznos 9,70 EUR od 01.06.2008.

na iznos 2,96 EUR od 01.07.2008.

na iznos 7,51 EUR od 01.08.2008.

na iznos 9,96 EUR od 01.10.2008.

na iznos 12,13 EUR od 01.11.2008.

na iznos 10,90 EUR od 01.12.2008

na iznos 9,85 EUR od 01.01.2009.

na iznos 23,60 EUR od 01.02.2009.

na iznos 25,06 EUR od 01.03.2009.

na iznos 17,84 EUR od 01.04.2009.

na iznos 17,70 EUR od 01.05.2009.

na iznos 20,11 EUR od 01.06.2009.

na iznos 17,60 EUR od 01.07.2009.

na iznos 17,95 EUR od 01.08.2009.

na iznos 17,28 EUR od 01.09.2009.

na iznos 17,47 EUR od 01.10.2009.

na iznos 2,83 EUR od 01.11.2009.

na iznos 18,41 EUR od 01.12.2009.

na iznos 19,71 EUR od 01.01.2010.

na iznos 23,25 EUR od 01.02.2010.

na iznos 25,02 EUR od 01.03.2010.

na iznos 29,12 EUR od 01.04.2010.

na iznos 28,90 EUR od 01.05.2010.

na iznos 34,53 EUR od 01.06.2010.

na iznos 36,36 EUR od 01.07.2010.

na iznos 40,03 EUR od 01.08.2010.

na iznos 46,82 EUR od 01.09.2010.

na iznos47,55 EUR od 01.10.2010.

na iznos57,36 EUR od 01.11.2010.

na iznos 47,21 EUR od 01.12.2010.

na iznos 62,50 EUR od 01.01.2011.

na iznos 59,63 EUR od 01.02.2011.

na iznos 60,52 EUR od 01.03.2011.

na iznos 63,16 EUR od 01.04.2011.

na iznos 59,58 EUR od 01.05.2011.

na iznos 67,78 EUR od 01.06.2011.

na iznos 79,40 EUR od 01.07.2011.

na iznos 91,70 EUR od 01.08.2011.

na iznos 101,05 EUR od 01.09.2011.

na iznos 83,71 EUR od 01.10.2011.

na iznos 75,89 EUR od 01.11.2011.

na iznos 78,31 EUR od 01.12.2011.

na iznos 86,98 EUR od 01.01.2012.

na iznos 87,51 EUR od 01.02.2012.

na iznos 80,37 EUR od 01.03.2012.

na iznos 86,58 EUR od 01.04.2012.

na iznos 86,28 EUR od 01.05.2012.

na iznos 88,71 EUR od 01.06.2012.

na iznos 88,48 EUR od 01.07.2012.

na iznos 85,96 EUR od 01.08.2012.

na iznos 84,89 EUR od 01.09.2012.

na iznos 82,09 EUR od 01.10.2012.

na iznos 86,45 EUR od 01.11.2012.

na iznos 87,25 EUR od 01.12.2012.

na iznos 86,46 EUR od 01.01.2013.

na iznos 78,39 EUR od 01.02.2013.

na iznos 82,40 EUR od 01.03.2013.

na iznos 84,84 EUR od 01.04.2013.

na iznos 80,80 EUR od 01.05.2013.

na iznos 79,69 EUR od 01.06.2013.

na iznos 78,61 EUR od 01.07.2013.

na iznos 78,74 EUR od 01.08.2013.

na iznos 82,54 EUR od 01.09.2013.

na iznos 83,27 EUR od 01.10.2013.

na iznos 84,72 EUR od 01.11.2013.

na iznos 84,22 EUR od 01.12.2013.

na iznos 86,39 EUR od 01.01.2014.

na iznos 83,98 EUR od 01.02.2014.

na iznos 88,19 EUR od 01.03.2014.

na iznos 87,69 EUR od 01.04.2014.

na iznos 84,71 EUR od 01.05.2014.

na iznos 85,31 EUR od 01.06.2014.

na iznos 24,94 EUR od 01.07. 2014.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 68, OIB: 53056966535, da tužitelju TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od ukupno 852,42 EUR, s osnova preplate ništetne odredbe kredita temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu broj 218-50-4249075 od 15.03.2006., potvrđenog po javnom bilježniku Ivanu Marodiju, broj OV-15521/07 od 10.07.2007. godine sa zateznom kamatom računatom kako slijedi:

na iznos 5,98 EUR od 01.12.2007.

na iznos 5,98 EUR od 01.01.2008.

na iznos 5,98 EUR od 01.02.2008.

na iznos 5,98 EUR od 01.03.2008

na iznos 5,98 EUR od 01.04.2008.

na iznos 5,98 EUR od 01.05.2008.

na iznos 7,74 EUR od 01.06.2008.

na iznos 7,74 EUR od 01.07.2008.

na iznos 7,74 EUR od 01.08.2008.

na iznos 7,74 EUR od 01.09.2008.

na iznos 7,74 EUR od 01.10.2008

na iznos 7,74 EUR od 01.11.2008.

na iznos 7,74 EUR od 01.12.2008.

na iznos 7,74 EUR od 01.01.2009.

na iznos 7,74 EUR od 01.02.2009.

na iznos 7,74 EUR od 01.03.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.04.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.05.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.06.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.07.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.08.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.09.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.10.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.11.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.12.2009.

na iznos 12,94 EUR od 01.01.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.02.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.03.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.04.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.05.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.06.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.07.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.08.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.09.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.10.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.11.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.12.2010.

na iznos 12,94 EUR od 01.01.2011.

na iznos 12,94 EUR od 01.02.2011.

na iznos 12,94 EUR od 01.03.2011.

na iznos 12,94 EUR od 01.04.2011.

na iznos 12,94 EUR od 01.05.2011.

na iznos 12,94 EUR od 01.06.2011.

na iznos 12,94 EUR od 01.07.2011.

na iznos 12,16 EUR od 01.08.2011.

na iznos 12,16 EUR od 01.09.2011.

na iznos 12,16 EUR od 01.10.2011.

na iznos 10,02 EUR od 01.11.2011.

na iznos 10,02 EUR od 01.12.2011.

na iznos 10,02 EUR od 01.01.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.02.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.03.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.04.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.05.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.06.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.07.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.08.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.09.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.10.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.11.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.12.2012.

na iznos 10,02 EUR od 01.01.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.02.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.03.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.04.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.05.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.06.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.07.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.08.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.09.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.10.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.11.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.12.2013.

na iznos 10,02 EUR od 01.01.2014.

na iznos 10,02 EUR od 01.02.2014.

na iznos 10,02 EUR od 01.03.2014.

na iznos 10,02 EUR od 01.04.2014.

na iznos 10,02 EUR od 01.05.2014.

na iznos 10,02 EUR od 01.06.2014.

na iznos 10,02 EUR od 01.07.2014.

na iznos 10,02 EUR od 01.08.2014.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka 2.346,56 eura i to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana 28. veljače 2025. pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 218-50-4249075 od dana 10.07.2007. godine, potvrđenim po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz [adresa], broj OV-155212/07 od 10.07.2007. godine.

Parnične stranke su u čl. 12. Ugovora u slučaju spora ugovorile nadležnost suda prema mjestu sjedištu Kreditora. Međutim, tužitelj smatra da je citirana ugovorna klauzula, kojom se ugovara isključiva nadležnost suda u poslovnom mjestu tuženika kao pružatelja usluge, nepoštena u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to zbog toga jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Pravna posljedica takve odredbe propisana je ZZP-om u čl. 50. st. 1. i sastoji se u tome da je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna. Isto proizlazi i iz stava suda EU izraženog, primjerice, u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr. (C-240/98 do C-244/98). Tužitelj napominje da sukladno odredbi čl. 19.st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK) u sporovima iz ugovora o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Budući da tužitelj kao potrošač ima prebivalište na području naslovnog suda, isti smatra da je naslovni sud mjesno nadležan za odlučivanje u ovom predmetu.

Točnost iznesene argumentacije proizlazi i iz sudske prakse sudova u Republici Hrvatskoj, i to primjerice, odluka Županijskog suda u Rijeci broj Gž- 2054/2018-2 od 03.12.2018. godine i Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 28.02.2019. godine, koje se dostavljaju u prilogu.

Budući da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], a tuženik sjedište u [adresa], tužiteljica bi bila stavljena u nepovoljan položaj ako bi trebala na svako ročište putovati više od 100 km, koliko iznosi put od [adresa] do Zagreba.

Predmetni kredit je ugovoren na iznos od 22.824,26 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke za CHF. Kredit je odobren uz promjenjivu redovitu kamatnu stopu koja je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora iznosila 5,49% godišnje, a definirana je kao promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

Otplata kredita utvrđena je na način da se kredit vraća u 84 mjesečnih anuiteta. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne i nepoštene, zbog čega ne proizvode pravne učinke među strankama. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbma tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Osim toga, gore navedenom presudom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

Navedenom je presudom utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, što proizlazi iz potvrde Hrvatske narodne banke od 07.06.2013. godine), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom, posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine preinačio je dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i odbio tužbeni zahtjev, a dio kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi koji se odnosi na tuženika je potvrdio.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. godine prihvatio utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovne.

Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom, posl.br. U-III-252/215, U-III- 2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/2015 od 13.12.2016. godine djelomično usvojio ustavnu tužbu, ukinuo ranije navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u točki I. izreke i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija protiv presude Visokog trovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I.1 izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovarao) i točki I.2 izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane.

Postupajući prema odredbi čl. 77. st. 1. i 2. te čl. 76. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, polazeći od odredbe čl. 392a. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, te je rješenjem broj Revt-575/16-5 od 03.10.2017. godine tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I.1. i 2. te u točki V. Izreke i u tom dijelu predmet vratio sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom odlukom Pž-663272017-10 od dana 14.06.2018. godine potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule, a što je i predmet ove tužbe.

Napominje se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku.

U odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske između ostalog navodi da se po ocjeni suda ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženici su potpuno izbjegli utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima/91, odnosno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima/05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i cijena, a kamate su cijena.

Osim toga, u navedenoj se odluci navodi da „imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da prema čl. 46. St. 2. Zakona o obveznim odnosima/05 mora biti određena, odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi banka, a na temelju koje se cijena određuje odnosno mijenja prema odluci banke, dakle jednostrano, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocjenjuje protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Analizirajući ostale ugovorne odredbe prvostupanjski sud je ocijenio da dodatnu težinu predstavlja činjenica da je u istim ugovorima ugovorena i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, jer se na taj način predmet ugovora i cijena vežu za dva promjenjiva bitna elementa – promjenjivu glavnicu i promjenjivu kamatnu stopu, što bitno utječe na obvezu potrošača tako da je čini još rizičnijom.

Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi rijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.

Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Dodatnu okolnost koja je po ocjeni ovog suda presudna za ocjenu uzrokuje li ta odredba znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara.

Činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i i metodu izračuna tih parametra jer u razdoblju od 2004. -2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci banke. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga, nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan, a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati.

U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadržava tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebale odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 368. St. 1. Zakona o parničnom postupku valjalo žalbe tuženika 1. – 7. djelomično uvažiti i presudu u točkama 1-7., 9. I 10. izreke djelomično potvrditi, kako je odlučeno u točki II. I IV. Izreke ove presude.“

Navedeno je stajalište zauzeto i odlukom Županijskog suda u Splitu, posl.br. Gž- 199/14 od dana 21.08.2014. godine, a u kojoj se odluci sud pozvao i na presudu Europskog suda pravde od 30.04.2014. godine u predmetu broj C-26/13, te na čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 Europske unije.

Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

U konkretnom slučaju tužitelj nije sa tuženikom, odnosno njegovim pravnim prednikom, pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama, niti je o tome mogao pregovarati, budući se upravo radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca. Upravo se time ogleda, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

Dakle, činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik jednostrano mijenja, sukladno vlastitoj odluci, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano čl. 4. Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je štoviše, tuženik tužitelja obavijestio o promjeni time da je samo poslao pisanu obavijest, a bez da je za promjenu kamatne stope tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja.

Tuženik je u periodu otplate kredita mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata, odnosno kako slijedi:

Početni datum, Završni datum, Visina kamatne stope, Iznos mjesečnog anuiteta u CHF, Tečaj, Iznos mjesečnog anuiteta u HRK:

31.08.2007. do 31.10.2007. 5,49% , 327,88, 4,435528, 1.454,31

30.11.2007. do 30.04.2008., 6,45%, 338,03, 4,435528, 1.499,34

31.05.2008. do 28.02.2009., 6,75%, 341,02, 4,435528, 1.512,61

31.03.2009. do 30.06.2011., 7,75%, 349,85, 4,435528, 1.551,77

31.07.2011. do 30.09.2011., 7,50%, 348,53, 4,435528, 1.545,92

31.10.2011. do 31.07.2014., 6,75%, 344,89, 4,435528, 1.529,77

Navedene izmjene kamatnih stopa tuženik je izvršio samo svojom odlukom, na koju tužitelj nije imao nikakav utjecaj, već mu je samo poslana obavijest o promjeni kamatne stope.

Iz svih gornjih navoda, proizlazi da je odredba čl. 2. Predmetnog Ugovora o kreditu ništetna budući se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na sadržaj iste, a što proizlazi i iz ranije citiranih pravomoćnih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske te niza pravomoćnih presuda donesenih u činjenično i pravno istovrsnim predmetima. Obzirom je na dan sklapanja Ugovora o kreditu kamatna stopa iznosila 5,49% godišnje, a sukladno ranijim navodima iz tužbe, ništetna su jednostrana promjena kamatnih stopa od stranke tuženika, sudski vještak je u svojem Nalazu izračunao iznos kojeg je tužitelj platio tuženiku na ime više plaćane kamate radi nezakonitog i ništetnog povećanja kamatne stope iznad ugovorenih 5,49% godišnje.

U odnosu na ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je već spomenutom presudom, posl.br. Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. I 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. I 97. Te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenom presudom sud između ostalog navodi, a što se može primijeniti i na ovaj konkretni slučaj: „Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji načni nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanja ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovor u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnsu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzeti obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržavati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene se okolnosti ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima, nego prema pravnim standardima.

Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača.

Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.

Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovorna nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe čl. 368. St. 1. Zakona o paničnom postupku, kako je odlučeno u I. izreke ove presude.“

Osim toga, prema tumačenju čl. 4. St. 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30.04.2014. predmetu posl. Br. C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13.12.2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03.10.2017. godine, propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima pa i tužitelju u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač pa i tužitelj, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Ugovorima čiji su sastavni dio ugovorne odredbe odnosno dijelovi ugovornih odredaba kojima se glavnica veze za valutu švicarski franak nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima, banka te informacije potrošačima pa ni tužitelju, koji su vjerovali njenim reklamama, nije pružila ni prije sklapanja ugovora, čime su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača pa i tužitelja.

Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj pa ni tužitelj u predmetno vrijeme nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik valute utočišta koji ne postoji kod valutne klauzule u eruima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču pa ni tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

Ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa i tužitelja već zbog činjenice da potrošači pa time i tužitelj, nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama.

Stoga bez obzira što u vrijeme kad je ugovor bio sklopljen nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banka je sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače i tužitelja trebala informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja, postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.

Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Kako je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj potrošač to ne zna da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja potrošača, na način da svaki potrošač pa i tužitelj koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima banka nije u odnosu na tužitelja i njegove interese kao potrošača postupala obzirno i savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Korištenjem predmetnih odredaba banka je povrijedila interese i prava tužitelja potrošača.

Slijedom navedenog, ništetna je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, te je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu, umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka).

Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, dok je čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima određeno vraćanje stečenog bez osnove.

Sukladno navedenom, vještačkim nalazom je izračunat iznos kojeg je tužitelj trebao uplatiti tuženiku da je predmetni kredit bio u kunama, bez valutne klauzule vezane uz CHF, kao i razlika iznosa kojeg je tužitelj tuženiku na taj način preplatio. Budući da iz navedenog proizlazi kako su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, tužitelj ovom tužbom poseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba, te ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta po početnome otplatnom planu umanjenih za preplaćene kamate, do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Slijedom svega navedenog, tužiteljica je temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ustala tužbom i tužbenim zahtjevom.

Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev.

Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika.

Sve i da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kako to tvrdi tužitelj, za ocjenu njezine (ne)poštenosti potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj navodi da znatna neravnoteža na štetu potrošača proizlazi iz udaljenosti i cijene putovanja iz mjesta stanovanja tužitelja do [adresa] i natrag. Okolnost što bi tužitelj morao putovati u Zagreb radi ostvarenja svojih prava tuženik ne može smatrati značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova osobna prisutnost ne bi bila potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužitelja (eventualno) morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja (ne)ravnoteže jer tužitelja ništa nije priječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu.

U tom pogledu tuženik dostavlja najnovije odluke županijskih sudova o istom pravnom pitanju.

S druge strane, tužitelj uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koja pretpostavka također mora biti ispunjena da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. U smislu svega navedenog, tuženik ukazuje i na pravno shvaćanje VSRH od 5.11.2020. sukladno kojem za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o ugovorenoj nadležnosti sud mora u obzir uzeti vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Niti jednu od navedenih pretpostavki tužitelj ne dokazuje.

Međutim, sve i da je prorogacijska klauzula nepoštena, a što nije kako je prethodno navedeno, sukladno odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a Općinski građanski sud u Zagrebu je i opće mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj temelji mjesnu nadležnost suda primjenjujući odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZPK). Međutim u konkretnom slučaju odredbe čl. 19.l ZPK nisu primjenjive, jer se iste odredbe primjenjuju isključivo na sporove s međunarodnim elementom, što ovaj spor svakako nije.

Također, odredbe tog Zakona stupile na snagu 30.09.2015., a sam Zakon izrijekom propisuje da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije njegova stupanja na snagu. Predmetni ugovor o kreditu ne samo da je zaključen davno prije stupanja na snagu te odredbe (točnije, 10.7.2007.), nego je u cijelosti i otplaćen prije stupanja na snagu (1.9.2014.)

Stoga tuženik predlaže da se Naslovni sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odredi da će se postupak nastaviti pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu.

Tužitelj u točki I. tužbenog zahtjeva predlaže utvrditi ništetnima u cijelosti odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Usvajanje ovakvog zahtjeva dovelo bi do toga da uopće nije ugovorena kamatna stopa, niti otplata u jednakim mjesečnim anuitetima. Dakle, više se ne bi radilo o ugovoru o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a. Osim toga, postavljeni zahtjevi su međusobno kontradiktorni jer tužitelj zahtjev za isplatu u t. III tužbenog zahtjeva temelji na valjanosti odredbi koje predlaže utvrditi ništetnima.

Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika.

Postupak zaštite kolektivnih interesa

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Takav stav tužitelja je neosnovan.

Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“2. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž- 6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.

Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu.

O valutnoj klauzuli u CHF

Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli

Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 21. - 22. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.

Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“6.

Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“7

Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF.

Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.

Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“8

Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16.

VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“.

Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

Pojedinačno pregovaranje

Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla.

U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita).

Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“10.

Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja.

Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu.

Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti.

S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). O promjenjivoj kamatnoj stopi

Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika.

Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope.

S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta.

Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope.

Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

6-mjesečnog Libor-a za CHF,

3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

64. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine.

Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena.

Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima.

Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite.

Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa.

Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove.

Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. KM pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama.

Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati.

Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH RM od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I- 392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“

Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

Prvostupanjski sud je svojom presudom pod broj P-5522/22 od 30. lipnja 2023. usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u visini 5.010,12 eur, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Na presudu je žalbu uložio tuženik.

Po žalbi tuženika Županijski sud u Osijeku ukinuo je prvostupanjsku presudu, uputio prvostupanjski sud da ponovno obrazloži prigovor zastare potraživanja te obzirom nisu u tužbenom zahtjevu razdvojeni iznosi koji predstavljaju više preplaćenu kamatu od iznosa koji predstavlja više plaćeno po tečajnoj razlici, stoga je činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno, što je utjecalo na pravilnost primjene materijalnog prava o zastari.

Sukladno Odluci Županijskog suda u Osijeku, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 21. siječnja 2025.

U ponovljenom dokaznom sud je ponovno izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušana je tužiteljica.

Tužbeni zahtjev u cijelosti je osnovan.

U ovom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara.

Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva od 21. siječnja 2025.

Utvrđujući osnovanost tužbenog zahtjeva sud je u ponovljenom postupku saslušao tužiteljicu.

Tužiteljica je iskazala da je ugovor o kreditu sa tuženom sklopila u svrhu kupnje automobila kojeg koristi u privatne svrhe. Oko uvjeta kredita pregovarala je u banci i predložen joj je ugovor u CHF kao najpovoljniji ugovor. Ugovori u drugim valutama nisu joj niti predloženi. Nisu joj spominjani nikakvi rizici vezani uz CHF, već joj je objašnjeno da se baš radilo o najpovoljnijoj varijanti ugovora za mene. Ugovor je pročitala, glede promjenjive kamatne stope tada je mislila da je to za nju najpovoljnija varijanta, kao što joj je i u banci objašnjeno, nisu joj posebno izlagali uvjete pod kojima se eventualno kamatna stopa tijekom otplate ugovora može mijenjati. Ugovorne rate sama je plaćala. Istakla je da je tijekom otplate kredita se interesirala u banci kako su se rate mijenjale, međutim objašnjeno joj je da mora nastaviti plaćati rate i ispunjavati svoju ugovornu obvezu, nije bilo mogućnosti nikakve promjene. Niti kod javnog bilježnika nisu joj detaljno pojašnjene sve odredbe ugovora, već joj je napomenuto da mora uredno plaćati rate. Početna rata bila je oko 1.480,00 kuna, da bi kasnije porasla na 2.180,00 kuna, što joj je bilo teško plaćati.

Nakon saslušanja tužiteljice sud je nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu, nisu joj pojašnjeni rizici koji mogu biti eventualno vezani uz tečaj CHF, niti kriteriji pod kojima se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita. Dakle, tužiteljici nisu dane sve relevantne informacije kako bi stranka mogla na temelju potpune informacije sklopiti za sebe povoljni ugovor. Takvom postupanjem je banka iskoristila svoj položaj jače pregovaračke strane, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima (čl. 4. ZPP-a). Također tužiteljici je na potpis dan već unaprijed sačinjen ugovor od strane banke na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g.

Presuda Visokog Trgovačkog suda potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske Revt- 249/14 od 09.04.2015 g.

Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak presude da sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

Ono što je bitno jest što je presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavještavanje tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka jednako je vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., a pozivajući se sve na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

Prema odredbama čl. 87. citiranog zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Nadalje, u smislu odredbe čl. 269. st. i čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe po predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama Vrhovni sud RH u svom obrazloženju povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13, Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je "visoko stručna", i kao takva razumljiva je isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem. Za običnog potrošača ovakva terminologija je nerazumljiva, to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu primjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja kredita."

Time potrošač od samog početka tog ugovornog odnosa doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovoru o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu buduća kamatna stopa koja je ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, niti odrediva.

Nadalje važno je istaknuti da su banke kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu u okviru zakonom dopuštene mogućnosti da se koriste njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na prosječnog potrošača je superiorno. Upravo zato banke su dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaji, odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način učinile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja je kao takva potrošačima postala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 75/09 i 112/12), formalno propisano što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Nadalje, nesporna je činjenica da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio unaprijed sastavljenog od banke standardnog ugovora o kreditu, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač mogao imati utjecaja na njegov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita potrošača, kao jedne ugovorne stranke u odnosu na banku – trgovca, kao druge ugovorne stranke, što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale.

Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjenjivoj kamatnoj stopi, jasno da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja je sadržana u standardnom prethodno formuliranom ugovoru od banke.

Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu bile su nepoštene u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe su ništave.

Uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbe čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93 …), je ocijeniti ako je to moguće jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, te objasniti i smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju tog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili, ali tijekom solemnizacije predmetnog ugovora korisnici nisu izrazili svoje dvojbe vezane uz predmetni posao, da sadržaj i značaj tih ugovora, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti svoja ovlaštenja iz čl. 58. citiranog zakona u smislu upozoravanja korisnika na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može govoriti o propustu rada javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezane za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.

Odredba čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje: "Ako su ugovorne promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošaču, b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a)" ovog stavka, i utjecaja kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visina kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referenta razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovog članka i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog zakona u kojem nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametre i to jednu od slijedećih varijabli:

- referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR), ili – NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija, ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa …

Vjerovnici su u roku od 6 mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog dijela kredita u kunskim ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz čl. 29. ovog zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno čl. 11. b. st. 1. ovog zakona.

Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s time ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iz iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i tada su one slobodne raskinuti ugovor.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio. Tužitelj u ovom postupku traži razliku između jedine važeće kamatne stope u ugovoru, a to je ona fiksno ugovorena navedena kamata u Ugovoru o kreditu od 5,49%. Iz svake nezakonito promijenjene kamatne stope budući da u konkretnom ugovoru i nema druge kamatne stope osim fiksne, a što je sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Predmet ovog spora je i zaštita tužitelja u smislu odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojima su odredbe Ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren CHF kao valuta za koju je vezana glavnica.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojima je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF , a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti .

Ovdje se napominje da se radi o Ugovoru koji je sklapan u spornom razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. u kojem je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), a od 07.07.2007.g. novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) dopunjen i izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona i dopunama zakona o zaštiti potrošača koji je stupio na snagu 16.07.2009.g., a odredbama čl. 81. -88. bilo je uređeno piranje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima tj. kasnije odredbama čl. 96. -102. ZZP- a.

Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Člankom 84. ZZP-a/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetnoj cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbama novo ZZP-a i odredbom čl. 96. st. 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, sud prihvaća tvrdnju tužitelja da banka nije upozorila na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF.

Ovaj sud smatra da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužiteljica nije bila upozorena na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF. Sud smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je odredba sastavljena po unaprijed napisanom i tipskom ugovoru.

I konačno primjenom valutne klauzule CHF uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da se tuženik zaduživao na inozemnim tržištima u CHF iznosima.

Zaključno zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ugovor bi bio ništetan jer ne bi mogao opstati bez odredbe o valutnoj klauzuli.

Slijedom navedenog sud smatra da tužiteljici pripada razlika koja je nastala povećanjem tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita, i banka je dužna tužiteljici vratiti ono što je banka stekla po takvom ugovoru u skladu s čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima.

Glede istaknutog prigovora zastare potraživanja, sud ponovno ističe da je ova tužba podnesena 16. rujna 2022. g.

Analizirajući istaknuti prigovor zastare potraživanja glede valutne klauzule ugovorene u CHF, sud je utvrdio da je neosnovan prigovor zastare.

Naime, zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Obzirom da odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., to se ima smatrati kako tužitelju pravo na zahtjev za isplatu kreće od navedenog datuma.

U konkretnom slučaju sud smatra da nema zastare potraživanja niti mjesta primjeni trogodišnjeg zastarnog roka i primjene odredbe čl. 226. ZOO-a jer je potraživanje tuženika usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat kamata. Ovdje valja istaknuti da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka stranka dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila.

Isto je tako u slučaju ništetnosti odredbe.

Vraćanje se vrši po pravilima po stjecanju bez osnove te se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

Glede promjenjivosti kamatne stope jednostranom Odlukom banke postoji i novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st.1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što se posebno odnosi na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom predmetu, tek od tog trenutka počinje teći rok za zastaru.

Punomoćnik tužitelja predlagao je saslušanje javnog bilježnika, međutim, sud je taj prijedlog odbio jer javni bilježnik nije dužan niti ovlašten strankama objašnjavati ugovorne odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i tečaj CHF te eventualne rizike sklapanja takvog ugovora. Saslušavanjem javnog bilježnika ne dokazuje se obaviještenost stranke o ugovornim odredbama.

Tuženik je također predlagao i da se financijskim vještačenjem utvrdi negativna razlika, koja je eventualno nastala tijekom otplate Kredita. Međutim sud je i taj prijedlog odbio obzirom tuženik nije istakao prigovor prijeboja u ovom postupku, niti je tužitelj temeljem ovog ugovornog odnosa od tuženika stekao neosnovanu korist, niti dobit, da bi se trebala utvrđivati ta razlika. Stoga je taj prijedlog tuženika neosnovan.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku sud je tužitelju dosudio preplatu kredita uslijed promjene kamatne stope tijekom trajanja otplate kredita iznos od 852,42 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, te preplatu uslijed rasta tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita iznos od 4.157,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženika detaljno iznesenih u nalazu i mišljenju, jer je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan vratiti tužitelju preplaćene iznose mjesečnih anuiteta od dana stjecanja (primitka) temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91 odnosno, čl. 1115. ZOO/05, sve kako je to specificirao tužitelj u podnesku od 21. siječnja 2025. g prema nalazu vještaka koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan u koji sud nema razloga sumnjati.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 5.010,13 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. 1 O.T.R.H./ u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta dana 23.5.2022., 12.6.2023., 30.6.2023., 15.1.2025., 17.2.2025. i 28.2.2025.

/Tbr. 9. toč. 1. O.T.R.H./ u iznosu od 1.000,00 €, trošak sastava podnesaka od 17.11.2021., 4.1.2022., 23.1.2025.g. /Tbr. 8. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 600,00 €, što sveukupno iznosi 1.800,00 €, te 25% PDV-a u iznosu od 450,00 €, , pristojba na tako da ukupni trošak iznosi 2.250,00 €, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 48,28 eur, trošak pristojbe na prvostupanjsku presudu 48,28 eur, što ukupno iznosi 2.346,56 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sudac

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od dana dostave presude. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika