Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-196/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužiteljice ZGĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković odvjetnica iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz OD Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 29. siječnja 2025., na ročištu za objavu presude 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50- 4949566 koji su dana 24. lipnja 2008. sklopili tužiteljica ZGĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ( OIB: 53056966535 ) , kao kreditor u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,00 % godišnje.

II/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50- 4949566 koji su dana 24. lipnja 2008. sklopili tužiteljica ZGĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ( OIB: 53056966535 ) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. ( OIB: 53056966535 ) da tužiteljici ZGĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj] ) isplati iznos od 21.997,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

na iznos od 2,32 € počam od 30.09.2008.g.,

na iznos od 46,84 € počam od 31.10.2008.g.,

na iznos od 16,51 € počam od 30.11.2008.g.,

na iznos od 54,92 € počam od 31.12.2008.g.,

Na iznos od 58,94 € počam od 31.01.2009.g,

na iznos od 115,23 € počam od 28.02.2009.g.,

na iznos od 102,06 € počam od 31.03.2009.g.,

na iznos od 104,57 € počam od 30.04.2009.g.,

na iznos od 84,42 € počam od 31.05.2009.g.,

na iznos od 69,58 € počam od 30.06.2009.g.,

na iznos od 73,53 € počam od 31.07.2009.g.,

na iznos od 81,35 € počam od 31.08.2009.g.,

na iznos od 80,67 € počam od 30.09.2009.g.,

na iznos od 72,77 € počam od 31.10.2009.g.,

na iznos od 87,60 € počam od 30.11.2009.g.,

na iznos od 99,50 € počam od 31.12.2009.g.,

na iznos od 116,42 € počam od 31.01.2010.g.,

na iznos od 112,54 € počam od 28.02.2010.g.,

na iznos od 135,50 € počam od 31.03.2010.g,

na iznos od 131,14 € počam od 30.04.2010.g,

na iznos od 139,63 € počam od 31.05.2010.g,

na iznos od 213,12 € počam od 30.06.2010.g.,

na iznos od 197,99 € počam od 31.07.2010.g.,

na iznos od 244,21 € počam od 31.08.2010.g.,

na iznos od 228,24 € počam od 30.09.2010.g.,

na iznos od 202,56 € počam od 31.10.2010.g.,

na iznos od 256,75 € počam od 30.11.2010.g.,

na iznos od 325,70 € počam od 31.12.2010.g.,

na iznos od 276,88 € počam od 31.01.2011.g.,

na iznos od 294,00 € počam od 28.02.2011.g.,

na iznos od 272,22 € počam od 31.03.2011.g.,

na iznos od 276,13 € počam od 30.04.2011.g.,

na iznos od 368,56 € počam od 31.05.2011.g.,

na iznos od 377,56 € počam od 30.06.2011.g.,

na iznos od 229,20 € počam od 31.07.2011.g.,

na iznos od 209,21 € počam od 31.08.2011.g.,

na iznos od 181,28 € počam od 30.09.2011.g.,

na iznos od 184,98 € počam od 31.10.2011.g.,

na iznos od 177,38 € počam od 30.11.2011.g.,

na iznos od 193,73 € počam od 31.12.2011.g.,

na iznos od 202,27 € počam od 31.01.2012.g.,

na iznos od 190,36 € počam od 29.02.2012.g.,

na iznos od 197,21 € počam od 31.03.2012.g.,

na iznos od 194,95 € počam od 30.04.2012.g.,

na iznos od 204,35 € počam od 31.05.2012.g.,

na iznos od 193,04 € počam od 30.06.2012.g.,

na iznos od 416,79 € počam od 31.07.2012.g.,

na iznos od 409,20 € počam od 31.08.2012.g.,

na iznos od 392,79 € počam od 30.09.2012.g.,

na iznos od 410,28 € počam od 31.10.2012.g.,

na iznos od 418,67 € počam od 30.11.2012.g.,

na iznos od 412,79 € počam od 31.12.2012.g.

na iznos od 379,79 € počam od 31.01.2013.g.,

na iznos od 407,82 € počam od 28.02.2013.g.,

na iznos od 410,27 € počam od 31.03.2013.g.,

na iznos od 399,28 € počam od 30.04.2013.g.,

na iznos od 365,11 € počam od 31.05.2013.g.,

na iznos od 364,24 € počam od 30.06.2013.g.,

na iznos od 372,63 € počam od 31.07.2013.g.,

na iznos od 386,09 € počam od 31.08.2013.g.,

na iznos od 404,73 € počam od 30.09.2013.g.,

na iznos od 395,11 € počam od 31.10.2013.g.,

na iznos od 401,92 € počam od 30.11.2013.g.,

na iznos od 409,65 € počam od 31.12.2013.g.,

na iznos od 393,67 € počam od 31.01.2014.g.,

na iznos od 403,31 € počam od 28.02.2014.g.,

na iznos od 400,16 € počam od 31.03.2014.g.,

na iznos od 389,49 € počam od 30.04.2014.g.,

na iznos od 386,07 € počam od 31.05.2014.g.,

na iznos od 387,62 € počam od 30.06.2014.g.,

na iznos od 399,72 € počam od 31.07.2014.g.,

na iznos od 409,92 € počam od 31.08.2014.g.,

na iznos od 407,80 € počam od 30.09.2014.g.,

na iznos od 416,61 € počam od 31.10.2014.g.,

na iznos od 422,60 € počam od 30.11.2014.g.,

na iznos od 419,07 € počam od 31.12.2014.g.

na iznos od 423,88 € počam od 31.01.2015.g.,

na iznos od 423,88 € počam od 28.02.2015.g.,

na iznos od 423,88 € počam od 31.03.2015.g.,

na iznos od 175,74 € počam od 30.04.2015.g.,

na iznos od 175,74 € počam od 31.05.2015.g,

na iznos od 175,74 € počam od 30.06.2015.g,

na iznos od 175,74 € počam od 31.07.2015.g.,

na iznos od 175,74 € počam od 31.08.2015.g.,

na iznos od 175,74 € počam od 30.09.2015.g.,

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ZGĐ u pogledu isplate iznosa preko 21.997,20 Eura ( dosuđenog pod točkom III/ ove presude ) pa do ukupno zatraženog iznosa od 25.462,90 Eura.

V/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank d.d. usmjeren na postojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja u iznosu od 2.499,26 Eura.

VI/ Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. ( OIB: 53056966535 ) dužan je tužiteljici ZGĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.562,50 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. 28. veljače 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi dostavljenoj ovome sudu **.**.2023. ZGĐ ( u daljnjem tekstu: tužiteljica ) u bitnom navodi da je sa tuženikom 24. lipnja 2008. sklopila ugovor o kreditu broj 158-50-4949566 te 20. veljače 2016. Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 158-50-4949566. Prvo se osvrće na čl. 14. ugovorenu nadležnost suda prema mjestu središta kreditora, te stajalište da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi obzirom da se o istoj nije pojedinačno raspravljalo te je bila unaprijed formulirana od strane tuženika a tužitelj nije imao mogućnost na nju utjecati. Navodi da joj je ugovorom odobren kredit u iznosu od 271.036,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoreni rok otplate kredita je 240 mjeseci. Odredbom čl. 2. je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,00%. Odredbom čl. 7. je ugovorena valutna klauzula te je propisano da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tužiteljica se potom poziva na sudsku prasku i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz tih presuda u smislu čl. 502. c ZPP-a. Ističe da je temeljem čl. 7. ugovora bila dužna otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima uz primjenu valutne klauzule u CHF, pa obzirom da je takva ugovorena odredba ništetna i nepoštena, to je plaćala veći iznos te je na taj način preplatila 25.462,90 eur/ 191.850,49 kn. U odnosu na sklopljenu konverziju ukazuje da je istom utvrđena nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015. koja je iznosila 133.894,47 eur/1.008,827,99 kn. Da konverzijom nije izgubila pravo na povrat preplaćenog iznosa temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi smatra da proizlazi iz presuda suda EU, posebice presude C-118/17 od 14. 03. 2019.. Imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika u glavnicama u iznosu od 16.192,93 eura/122.005,69 kn. Stoga tužbom traži:

- utvrđenje ništetnim odredbe osnovnog ugovora u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope,

- utvrđenje ništetnim odredbe osnovnog ugovora u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF,

- isplatu iznosa od 25.462,90 eur/ 191.850,49 kn temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF,

Zaključno predlaže usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 6. 10. 2023. detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih u cijelosti osporava zahtjev u pogledu pravne osnove i visine. Ne spori činjenicu sklapanja ugovora o kreditu te dodatka istome. Osvrće se na pitanje mjesne nadležnosti te ukazuje da ZPP propisuje mogućnost stranaka da ugovore mjesnu nadležnost što je učinjeno čl. 14. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. ZPP-a, pa budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no odluku o mjesnoj nadležnosti tuženik prepušta sudu. Smatra nespornim da je tužitelj slobodnom voljom sklopio ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja uručeni i opći akti kreditora te se potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe i prigovor zastare. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti valutne klauzule tuženik ukazuje kako je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osim navedenog tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U odnosu na provedenu konverziju tuženik ističe kako su njenim provođenjem otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. O dosegu konverzije je odlučivao i VSRH u postupku broj Gos 1/2019 te je zauzeo shvaćanje da sporazum o konverziji ima pravne učinke te je valjan u slučaju kada su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se VSRH i u odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. kojom je naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Podneskom od 3. 7. 2024. tužiteljica je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, specificirala tužbeni zahtjev za isplatom na način da potražuje 21.997,20 eura sa kamatom.

4. Tuženik je na ročištu 29. siječnja 2025. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužiteljice.

5. U odnosu na postupanje tužiteljice sadržano u podnesku od 3. 07. 2024. valja ukazati i da je čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ali samo ako tuženik na to pristane. Obzirom da tuženik u konkretnom slučaju nije pristao na takvo povlačenje, sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva mora odlučiti meritornom odlukom, budući da protivljenje djelomičnom povlačenju suspendira procesnu dispoziciju tužitelja usmjerenu prema djelomičnom povlačenju zahtjeva.

6. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH zauzetog na sjednici građanskog odjela 26. travnja 2021. Koje glasi:

" Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

7. Stoga, kako se tuženik izričito usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva sadržanog u podnesku od 3. 7. 2024., to predmet tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju predstavlja odlučivanje o zahtjevu za isplatom 25.462,90 EUR-a koji je prvotno utužen u sklopu tužbe.

8. Na pripremnom ročištu 6. ožujka 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja, koji je potom specificirao na ročištu 26. studenog 2024., tako da u prijeboj predlaže staviti iznos od 2.499,26 Eur, od čega se 3,48 Eura na ime negativne tečajne razlike te 2.495,78 eura na ime niže kamate od ugovorene.

9. Tužiteljica je u odnosu na prigovor radi prijeboja istaknula protivljenje te prigovor zastare.

U odnosu na dokazni postupak

10. U tijeku dokaznog postupka prvostupanjski sud je pročitao i izvršio uvid u provedene dokaze i to tužbu sa ugovorom o kreditu, izvatkom iz zemljišne knjige, otplatnim planom, dodatkom ugovoru od 20. veljače 2016., prijepisom knjigovodstvene kartice (str. 1-38 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa zahtjevom za kreditom, izjavom o prihvatu konverzije, dodatkom ugovoru o kreditu i sudskom praksom (str. 47-80 spisa), podnesak tužitelja od 28. prosinca 2023. sa sudskom praksom (str. 81-123 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Kseniji Vrebac koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje 29. travnja 2024. (str. 135- 144 spisa) a koji je i usmeno iznesen na ročištu za glavnu raspravu 26. studenog 2024., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku.

11. Saslušana u svojstvu stranke u postupku tužiteljica je u bitnome navela da se 2008. odlučila za kupnju stana pa se obratila banci tuženika čiji nije bila klijent. Misli da je do banke tuženika došla uslijed preporuka i oglašavanja. Nakon što je sklopila ugovor, u toj banci je i otvorila račun. Što se tiče samog ugovaranja, trebao joj određeni novac za kupnju tog stana, bila je dužnosnik na mjestu županice Sisačko - moslavačke županije pa je mogla plaćati i veću ratu kredita, slijedom čega joj je predložena rata od oko 5.700,00 kuna bila prihvatljiva i mogla ju je plaćati. Ugovor joj je dan na obrascu i obliku koji je unaprijed sačinjen od strane banke i na koji sadržaj nije mogla utjecati. Isto tako, djelatnici banke ju nisu upozorili na rizičnost konkretnog ugovaranja već su joj preporučili da je riječ o najpovoljnijem kreditu. Ugovorena mjesečna rata je počela rasti i to znatno. Premašila je 11.000,00 kuna što joj je predstavljalo značajno financijsko opterećenje. O kakvom se opterećenju radilo govori to da je u dva ili tri navrata tražila banku moratorij na otplatu kroz period od 6 mjeseci i misli da joj je to u tih par navrata i odobreno. Međutim i dalje su rate bile visoke pa je radi toga pristala na konverziju u sklopu koje joj je smanjena glavnica. Kredit je još uvijek u otplati. Nije imala nikakvih saznanja o tome da bi u ugovoru bila sadržana klauzula o mjesnoj nadležnosti i na to nije upozorena. Ponavlja da je kredit dignula kao fizička osoba za osobne potrebe.

12. Tužiteljica je u sklopu svoj iskaza odgovorila i na pitanje punomoćnika tuženika da li je pri sklapanju imala saznanje o značenju bankarskih pojmova sadržanih u ugovoru poput valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope, pa je tom prilikom navela kako se smatra prosječnim potrošačem sa prosječnim znanjem, a ti pojmovi su često sitno napisani u ugovoru pa ne može reći da je u potpunosti sa njima bila upoznata. Nije joj bilo u primisli da bi mjesečna rata mogla rasti već je očekivala da će ostati kako je i ugovorena, a shvatila je da je ugovorena kamata fiksna. Ne sjeća se da li joj je ponuđen kredit gdje je valuta vezana uz euro, a kako joj je od strane djelatnika predočen kao najpovoljniji o drugim kreditnim aranžmanima nije ni razmišljala više. Nije pročitala u cijelosti dodatak o konverziji. Na ugovor o konverziji je pristala kao jedinu mogućnost da si olakša plaćanje i cjelokupnu financijsku situaciju.

13.Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru nalazeći kako iz istoga proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupala kao potrošač sklapajući ugovor za osobne potrebe i rješavanja stambenog pitanja. Iz iskaza je osim toga razvidno da tužiteljica kao potrošač nije upozorena na rizičnost ugovaranja valutne klauzule u CHF, a ugovor je sklopljen u formi standardnog ugovora na obrascu sačinjenom od strane tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati.

14.Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je u ranijem tijeku postupka temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, dipl.oec, koja je dostavila nalaz i mišljenje ( str. 135-143 spisa ), u sklopu kojega je na razumljiv, logičan i stručan način pojasnila sve segmente sklapanja osnovanog ugovora o kreditu kao i same konverzije odnosno dodatka ugovoru, pri čemu je u odnosu na osnovni ugovor ukazala da su stranke 24. 6. 2008. sklopile ugovor o stambenom kreditu.

15.U osnovnom ugovoru su u bitnome ugovoreni sljedeći uvjeti kreditiranja:

- iznos odobrenog stambenog kredita je kunska protuvrijednost od 271.036,89 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita,

- ugovorena redovna kamatna stopa iznosi 4,00 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukama kreditora,

- rok otplate kredita iznosi 20 godina (240 mjeseci),

- ugovoren je GRACE period na otplatu glavnice kredita na rok od 6 mjeseci, a istekom kojeg perioda se kredit ( glavnica i kamata ) otplaćuje u 234 mjesečnih anuiteta,

- korisnik otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća za CHF, prema početnom otplatnom planu,

- anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, zadnjeg dana u mjesecu,

- početni anuitet iznosi 1.669,98 CHF,

- kredit je iskorišten 14. 07. 2008. po tečaju 4,460513 kn za 1 CHF,

- dospijeće prvog anuiteta je 31. 08. 2008.,

- od 31. 07. 2011 do 30. 06. 2012 je bio dogovoren moratorij na otplatu glavnice,

- temeljem ZIDZPK 20. 2. 2016. je između stranka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je po prihvatu izračuna na dan 30. 09. 2015., izvršena konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR.

16.Zadatak vještačenja se odnosio na izračun razlike po osnovni valutne klauzule pa je vještačenjem ( tablica br. 1. – str. 137-138 spisa ) utvrđeno da pozitivna razlika više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane uplate pojedinih anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, u utuženom razdoblju od rujna 2008. do konverzije u rujnu 2015., iznosi 165.7,8,04 kuna, odnosno 21.997,20 eura.

17.Osim pozitivnih razlika po osnovi valutne klauzule, vještak se osvrnuo i na tzv. negativne razlike te ukazao da razlika manje plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane uplate pojedinih anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, ukupno u razdoblju otplate kredita od srpnja 2006. do konverzije u rujnu 2015., iznosi -26,20 kuna, odnosno 3,48 eura.

18.Iako predmet tužbenog zahtjeva nije isplata u pogledu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope ( već samo ništetnost takve ugovorne odredbe ) vještak je po prijedlogu tuženika iskazao i tzv. negativne razlike po osnovi ugovorene promjenjive kamatne stope ( pozitivnih nije bilo jer banka nije povećavala prvotno ugovorenu kamatu od 4,00% usprkos ugovornoj odredbi kojom je na to bila ovlaštena), pri čemu je ukazao da se manje plaćena kamata odnosi na razdoblje od 31.01.2014. do konverzije ( tablica 3 str. 139 spisa) te iznosi 18.804,49 kuna, odnosno 2.495,78 eura. Vještak je u tom dijelu ukazao da je kamata od 2014. bila niža iz razloga jer je kamata na stambene kredite sa valutnom klauzulom u CHF u tom periodu bila zakonski ograničena na 3,23 % (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 143/2013).

19.Osim navedenog, vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenim uvjetima te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije. Naime, nedospjela glavnica kredita ugovorenog uz valutnu klauzulu u CHF prema otplatnom planu na dan konverzije iznosi 214303,46 CHF, te uz početno ugovoreni tečaj za CHF (važeći na dan isplate kredita), protuvrijednost u kunama iste nedospjele glavnice iznosi 955 903,37 kuna. U izračunu konverzije, banka je utvrdila nedospjelu glavnicu na dan konverzije u iznosu od 132.182,61 EUR, protuvrijednost u kunama 1.008.827,99 kuna. To znači da razlika u tako izračunatim glavnicama, na štetu tužiteljice, iznosi 52.924,62 kune, odnosno 7.024,30 eura.

20.Kao četvrto, vještak se izričito očitovao na sporno pitanje da li je konverzijom ispravljena ravnoteža u ugovornim odnosima nastalim po uvjetom nepoštenog ugovaranja, odnosno da li je tužiteljica istom obeštećena. Pri tome je naglasila da ukupne uplate za kreditne obveze do konverzije iznose 719.206,40 kuna. Pod uvjetom da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, potrebne uplate do konverzije za dospjele anuitete iznose 553.494,56 kn.

21.Međutim, nakon više od 7 godina otplate kredita u ukupnom iznosu od 719.206,40 kn, nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosi 1.496.003,59 kuna, i ona je čak veća za 287 tisuća kuna od početnog stanja isplaćene glavnice (1.496.003,59 – 1.208.963,57 = 287.040,02), što znači da je ukupna uplata od cca 719 tisuća kuna iskorištena za otplatu početno ugovorenih anuiteta, ali i drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.

22.Vještak ukazuje kako upravo taj podatak upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete.

23.Vještak dalje ističe ( str. 141 spisa ) da pod uvjetom ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, u otplati kredita do 30.09.2015., sa potrebnom uplatom od 553.494,56 kuna tužiteljica bi došla do nedospjele glavnice u iznosu od 955.903,37 kuna, a na realizirani način, uz uplatu za anuitete, većeg, stvarnog iznosa od 719.206,40 kuna, došla je do nedospjele glavnice u iznosu od 1.496.003,59 kuna, odnosno 1.008.827,99 kuna, koliko joj je priznato konverzijom. Drugim riječima, konverzijom je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica te omogućen lakši način otplate kredita u daljnjem razdoblju, ali smanjenje glavnice nije bilo do razine koliko bi ona iznosila uz početno ugovorene uvjete.

24.Stoga u odnosu ključno pitanje vještak zaključuje kako tužiteljica kao potrošač nije u cijelosti obeštećena provođenjem konverzije u odnosu na nepoštenost ugovorenih odredbi po pitanju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a obzirom da je oštećena po osnovi valutne klauzule za iznos od 21.997,20 eura a također je oštećena u izračunu konverzije za razliku u glavnicama u iznosu od 7.024,30 eura, što sveukupno iznosi 29.021,50 eur odnosno 218.662,66 kn.

25. Ako bi se gledali pozitivni učinci konverzije, osim nedovoljno smanjene nedospjele glavnice, tužiteljici je po izračunu konverzije utvrđen višak uplate za EUR anuitete u iznosu od 17.732,94 eura ili 135.339,18 kn ( dodatak ugovoru o kreditu čl. 4. toč. 4. ). Taj višak predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015., te bi se sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trebao koristiti za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije, a koje nije obuhvaćeno ovim vještačenjem.

26.Imenovana vještakinja je svoj nalaz i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu za glavnu raspravu 26. studenog 2024., kojom prigodom je ostala kod iznesenog pismenog nalaza i mišljenja, navodeći kako je u sklopu vještačenja krenula od izračuna pod pretpostavkom ništetnosti valutne klauzule u CHF te utvrdila da je tužiteljica u tom segmentu oštećena za 21.997,20 eura. Relevantan element za procjenu obeštećenja tužiteljice čini i to da je u sklopu konverzije sa danom 30. rujna 2015. izračunata nova neotplaćena glavnica, a koja je za 7.024,30 eura viša od glavnice koja bi na taj isti datum iznosila prema početno ugovorenim uvjetima i pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule nepošteno. U skladu sa zadatkom vještačenja je utvrdila i da je tužiteljici temeljem konverzije obračunata preplata u visini od 17.732,94 eura te je riječ o iznosu koji joj je uzet u obzir u otplati nakon konverzije. Što se tiče samog prebijanja iznosa koji su utvrđeni konverzijom i iznosa koji su utvrđeni izračunom u ovom postupku, navodi da, kao vještak sa dugogodišnjim iskustvom, samo matematičko prebijanje takvih iznosa nije moguće niti bi u financijskom smislu bilo pravilno. Ovo stoga jer je izračun konverzije, koji kao takav nije sporan te je zakonit, proveden u skladu sa zakonskom osnovom i gdje je jedan proizvod nakon višegodišnje otplate, u ovom slučaju nakon 7 godina, zamijenjen drugim kreditnim proizvodom gdje se polazilo od toga kao da je od početka kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u eurima. Takav izračun nije polazio od pretpostavke nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je izračun koji je korišten za potrebe ovog postupka potpuno drugačiji i različit od onoga provedenog prema simuliranom otplatnom planu u sklopu konverzije. Laički se radi o "kruškama i jabukama" čije prebijanje je u financijskom smislu upitno. Do čega je dovelo ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju prikazala je sa činjenicom da je nakon otplate kredita kroz period od 7 godina u visini od oko 700.000,00 kuna, tužiteljica nakon tog perioda, u rujnu 2015., došla u situaciju da joj je neotplaćena glavnica bila za oko 300.000,00 kuna viša od glavnice koja joj je početno isplaćena. Iz toga je jasno da je kroz 7 godina i otplatu od 700.000,00 kuna istom plaćala upravo razliku u valuti.

27.Nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrabac, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja viška utvrđenog konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

28.Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) a koja je u osnovi identična odredbi čl. čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019), te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 i 59/2023; ), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 98. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Odredbom čl. 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništenost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost cjelokupnog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

29.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2023;dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).

Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika

30.Predmet postupka predstavlja tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope ( točka I/ izreke ) i valutne klauzule u CHF ( točka II/ izreke ) u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 24. lipnja 2008., te potom tužbeni zahtjev za isplatom isključivo temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF.

31.Tuženik se tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti, ukazuje na činjenicu da su stranke provele konverziju odnosno sklopile dodatak ugovoru o kreditu pa iznosi stajalište da uslijed takve okolnosti tužiteljica nema pravo na isplatu traženih iznosa. Osim toga tuženik je istaknuo prigovor zastare i prigovor radi prijeboja.

32.U samom postupku nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 24. lipnja 2008. ugovor o kreditu kojim su joj dodijeljena sredstva u kunskoj protuvrijednost od 271.036,89 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan korištenja kredita.

33.Također nije sporno da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,00% ( čl. 2. Ugovora ) i koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama banke tj. kreditora.

34.Odredba čl. 7. st. 1. Ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da korisnik otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećim za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

35.Nadalje, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 29. 2. 2016. potpisale dodatak ugovoru o kreditu pri čemu je sam kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

36.Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužiteljica ostvaruje to pravo kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i prijeboja te utvrditi osnovanost ili neosnovanost istih. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno. Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF

37.Tužiteljica prvim dijelom tužbenog zahtjeva ( točkama I/ i II/ ) iznosi stajalište uslijed kojega smatra da su ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu sklopljenom 2008., u dijelu u kojem su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF ( čl. 2. i 7. Ugovora), nepoštene i posljedično ništetne.

38.U odnosu na taj dio zahtjeva na utvrđenjem djelomične ništetnosti, valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 2008., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP) koji je vrijedio prije 2007., kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022 i 59/2023; ).

39.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

40.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. . Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

41.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

42.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

43.Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

44.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

45.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

46.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ZG i ČG, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 Z od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 RG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 Č i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

47.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO- a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

48.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo i tuženica u navedenom razdoblju, a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

49. Stoga iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u periodu, koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku, povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

50.U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

51.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi da je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

52.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

53.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Pri tome činjenica prema kojoj banka tužiteljici nije povećavala kamatnu stopu ne utječe na ugovorenu odredbu prema kojoj je to mogla u bilo kojem trenutku učiniti bez volje tužiteljice kao potrošača.

54.Teret dokazivanja činjenice da li se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo je u konkretnom slučaju na banci ( u tom smislu i Ustavni sud RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja).

55.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 96. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

56.U ovom postupku je temeljem provedenog dokaza saslušanjem tužiteljice utvrđeno da je potpisala ugovor koji je u sebi sadržavao unaprijed formuliran sadržaj na koji nije mogla utjecati. Osim navedenog je utvrđeno da ju tuženik nije informirao o rizicima ugovaranja u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već je naprotiv od strane djelatnika banke poticana na takvo ugovaranje.

57.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

58.Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF- a u odnosu prema kuni.

59.Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva.

60.Tužiteljici se na potpisivanje daje ugovor koji u sebi navodi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima ( čl. 7. ugovora ) te joj se predočava iznos tog mjesečnog anuiteta i na temelju kojeg on pristaje na sklapanje ugovora, čime ju se dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata i vršiti prema tako ugovorenim i predočenim uvjetima.

61. Međutim, upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te naknadni rast tečaja i mijenjanje kamatne stope, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužiteljica ne može biti niti približno sigurna koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

62.U tom smislu je vještačenjem utvrđeno da je visina mjesečnog anuiteta u velikom broju mjeseci ( tablica str. 138 spisa) bila više od 3.000,00 kn veća od početno ugovorenih uvjeta.

63.Kakva je bila dinamika otplate kredita do konverzije vještak je ukazao prije svega činjenicom da je do 2015. tužiteljica ( nakon više od 7 godina ) otplatila na ime kredita 719.206,40 kn, nakon čega joj je nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosila 1.496.003,59 kuna, što je čak za 287 tisuća kuna više od početnog stanja isplaćene glavnice (1.496.003,59 – 1.208.963,57 = 287.040,02).

64.Drugim riječima, tužiteljica je nakon više od 7 godina otplate kredita došla u situaciju da joj je iznos neotplaćene glavnice viši od početno isplaćene glavnice, a koji podatak upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama.

65. Stoga je rast mjesečnih anuiteta uslijed ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nedvojbeno doveo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.

66.Slijedom iznesenog proizlazi da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pri čemu je riječ o djelomičnoj ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 24. 06. 2008., koja ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan( čl. 324. st. 2. ZOO-a). Posljedica djelomične ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

Posebno u odnosu na provedenu konverziju

67.U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela a priori isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

68.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.

69.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišen prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu a koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.

70.Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

71.Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 42. ovog obrazloženja).

72.U tom smislu je predmetnom direktivom ( u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja ) propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).

73.Iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje ( samom činjenicom sklapanja konverzije), nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe.

74.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 RG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).

75.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom ( čl. 323. st. 1. ZOO-a).

76.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 RG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).

77.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.

78.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.

79.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je uvjetovano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju kada je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.

80.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

81.Pri tome je bitno naglasiti da izračun na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije, od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ).

82.Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sa svrhom kako bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

83.U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ 84.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti dijela ugovornih odredbi.

85.To vrijedi poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije.

86.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

87.Stoga, kada su stranke u slučaju poput ovog, u lipnju 2008. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije 2016. ( s izračunom na konkretan dan tj. 30. rujan 2015.) plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon više od 7 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo ukoliko je konverzija u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.

88.U samom postupku nije sporno da je konverzija provedena temeljem valjane zakonske osnove. Takvu činjenicu je potvrdilo i provedeno vještačenje, pri čemu je ukazano da je u sklopu konverzije utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

89.I sam vještak u nalazu i mišljenju jasno ukazuje na činjenicu da konverzijom tužiteljica nije obeštećena u odnosu na izračun na kojem se temelji tužbeni zahtjev u ovom postupku.

90.U prilog navedenom, vještak je predstavio izračun u sklopu kojeg je uzeo u obzir dva elementa nepoštenosti ugovaranja. Prvi čini samo nepošteno ugovaranja u pogledu valutne klauzule u CHF, dok drugo čini izračun koliko bi neotplaćena glavnica iznosila na dan konverzije 30. rujna 2015. pod pretpostavkom da konverzija nije provedena.

91.Takvim izračunom je u konkretnom slučaju dobiven iznos od 29.021,50 Eura koji se sastoji od 21.997,20 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 7.024,30 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015.. Ako bi se u odnos prema takvim negativnim učincima nepoštenog ugovaranja stavio višak uplata utvrđen konverzijom u visini od 17.732,94 eura ( koji tuženik nije predložio staviti u prijeboj), jasno proizlazi da je tužiteljica nepoštenim ugovaranjem oštećena za znatno viši iznos od onoga koji potražuje u ovom postupku.

92.Stoga, iako je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača jer je izjednačila položaj tužiteljice kao da je ugovorila kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca, ona u izračunu nije polazila od pretpostavke nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ( odnosno izračuna koji je rađen u ovom postupku ), te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.

Posebno u odnosu na prigovor zastare tuženika

93.U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako isti nije osnovan.

94.Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP- a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlaštena temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka.

95.U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba.

96. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a.

97.Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž-1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).

98.Stoga se u odnosu na pitanje zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 28. svibnja 2023. ona podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

99.S druge strane, tužiteljica ne može ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova.

100.Kako je najstarije utuženo potraživanje dospjelo u rujnu 2008., to ono nije obuhvaćeno istaknutim prigovorom zastare i slijedom čega isti nije osnovan. Općenito u odnosu na prigovor prijeboja

101.Nakon isticanja na pripremnom ročištu 6. ožujka 2024., tuženik je na ročištu 26. studenog 2024. predložio da se u prijeboj sa tražbinom tužiteljice stavi iznos od 2.499,26 Eura.

102.Taj iznos se temelji na dvije različite pravne osnove i to 3,48 Eura temeljem negativne tečajne razlike te 2.495,78 eura temeljem niže kamatne stope od početno ugovorene.

103.Iz navedenog proizlazi da tuženik ne predlaže staviti u prijeboj iznos viška koji je utvrđen konverzijom u iznosu od 17.732,94 Eura, slijedom čega nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice po toj osnovi ( tako i VSRH u odluci Rev-549723 od 18. 12. 2023. iz koje proizlazi da prigovor radi prebijanja u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena).

104.Tužiteljica je na taj prigovor tuženika istaknula prigovor zastare. 105.U odnosu na tako istaknuti prigovor tuženika valja prije svega ukazati kako treba razlikovati dvije vrste prijeboja. Prvi je građanskopravni prijeboj (compensatio civilis) čije osnove su uređene ZOO-om, i gdje je riječ o prijeboju u kojem dva subjekta steknu jedan prema drugom istovrsno i dospjelo potraživanje uslijed kojeg može doći do prestanka uzajamnih potraživanja prijebojem do visine do koje su uzajamna potraživanja jednaka. Postojanje međusobnih potraživanja nema konstitutivni značaj za institut civilnog prijeboja, a za konstituiranje ovog instituta potrebno je da jedna od strana slobodnim očitovanjem volje drugoj strani da kompenzacijsku izjavu. 106.Kako tužiteljica nije dala kompenzacijsku izjavu, to nije riječ o građanskopravnom prijeboju, već o institutu prijeboja u parnici na temelju odluke suda ( compensatio per judicem) predviđenog odredbama čl. 333. st.

3. i 338. st. 3. ZPP-a.

107.Prigovor prijeboja uređen ZPP-om nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda koja ga treba utvrditi.

108.Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja ( čl. 333. st. 3. ZPP-a) a nakon čega ( i ako je prigovor tuženika osnovan ), temeljem čl. 338. ZPP-a u izreci presude mora izvršiti kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda na način da za iznos tražbine koju je utvrdio kao osnovanom na strani tuženika umanjiti tražbinu tužitelja koju je utvrdio kao osnovanom u tom postupku ( tako npr. i ŽS Varaždin u odluci Gž-2189/2017-2 od 12. 1. 2018.).

109.Kako tuženik prigovor radi prijeboja ističe s dvije različite osnove to će se radi boljeg razumijevanja pojasniti stajalište ovog suda u odnosu na svaku od navedenih osoba posebno.

Posebno u odnosu na prigovor prijeboja temeljem negativnih tečajnih razlika 110.U tom smislu tuženik predlaže potraživanje tužiteljice po osnovi pozitivnih tečajnih razlika ( utvrđenih vještačenjem u iznosu od 21.997,20 eura), prebiti sa tzv. negativnim tečajnim razlikama odnosno periodima u kojima je plaćanje za tužitelja po osnovu ugovorene valutne klauzule u CHF, bilo povoljnije od početnih uvjeta.

111.Riječ je izračunu sadržanom u tablici br. 2 pismenog nalaza i mišljenja vještaka ( str. 139 spisa ) gdje je vidljivo da je tužiteljica plaćala niže anuitete od početno ugovorenih uvjeta samo u kolovozu 2008. i to u iznosu od 3,48 eura.

112. U odnosu na navedeno valja prije svega ukazati da je potraživanje tužiteljice u pogledu nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ograničeno zastarnim rokovima koji teku od 14. lipnja 2018. ( vidi točku 97. ovog obrazloženja).

113.Potraživanje tužiteljice po toj osnovi nije obuhvaćeno zastarom obzirom da je ista podnijela tužbu kojom je prekinula zastarijevanje 28. svibnja 2023. odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka.

114.Pravila koja vrijede za potraživanje tužiteljice bi u slučaju osnovanosti vrijedila jednako i za tuženika, pa kako je isti prigovor radi prijeboja istaknuo tek na pripremnom ročištu 6. ožujka 2024., to je osnovan istaknuti prigovor zastare tužiteljice u pogledu takvog potraživanja tuženika.

115.Uz navedeno, ovaj prvostupanjski sud pronalazi da potraživanje koje tuženik predlaže staviti u prijeboj sa tražbinom tužiteljice po predmetnoj osnovi nije moguće iz sljedećeg razloga.

116.Naime, u ovom postupku nije utvrđena ništetnost cjelokupnog ugovora ( i u kojem slučaju bi svaka stranka trebala vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora) već djelomična ništetnost i to isključivo u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. 117.Osim toga, valja ukazati da jednu od pretpostavki ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, čini postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ali isključivo na štetu potrošača.

118.Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji ( te može biti utvrđena ) samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača.

119. To znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo znatne neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja odnosno ništetnost niti ne odnose na takve periode.

120.Stoga se posljedica ništetnosti ( čl. 323. st. 1. ZOO-a) u predmetu poput ovog gdje je utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a ) odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača, ali ne i u mjesecima u kojima takve neravnoteže nije bilo. 121.Tuženik kao banka je i u takvim periodima ( u kojima su postojale tzv. negativne razlike ) također ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.

122.Stoga prijeboj negativnih razlika u konkretnim okolnostima slučaja uslijed nepostojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača nije moguć, čemu osim gore navedenog govori u prilog i stajalište ( izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a.

123.Slijedom iznesenog istaknuti prigovor prijeboja tuženika u pogledu negativnih tečajnih razlika temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a nije moguće usvojiti i utvrditi postojanje istoga iz razloga jer je obuhvaćeno istaknutim prigovorom zastare tužitelja, a osim toga nije riječ o potraživanju koje proizlazi iz nepoštenog i posljedično ništetnog ugovaranja.

Posebno u odnosu na prigovor prijeboja temeljem promjenjive kamatne stope

124.Tužitelj po toj osnovi sa tražbinom tužitelja ( temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF ) predlaže staviti u prijeboj iznos od 2.495,78 eura.

125.U odnosu na navedeno valja ponoviti da je tužitelju o ovom postupku tužbeni zahtjev ( osim na nepošteno ugovaranje valutne klauzule u CHF ) usmjerio na utvrđenje nepoštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope. 126.Međutim, tužitelj po toj osnovi nije postavio tužbeni zahtjev za isplatom, pri čemu bi se na takvo potraživanje primjenjivao petogodišnji rok zastare koji je počeo teći 13. lipnja 2014. ( vidi točku 97. ovog obrazloženja ), pa kako je tužba u ovom postupku podnesena 2023., to bi potraživanje temeljem nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope ( i da je postojalo ) bilo očigledno obuhvaćeno zastarom.

127.Kako za tužiteljicu, pravila o zastari vrijede i za tuženika, pa kako je tuženik prigovor radi prijeboja u pogledu promjenjive kamatne stope istaknuo tek na pripremnom ročištu 6. ožujka 2024. ( str. 125 spisa)., to je njegovo potraživanje koje predlaže staviti u prijeboj obuhvaćeno prigovorom zastare ( koji je tužitelj na takvo potraživanje tuženika istaknuo na ročištu 26. 11. 2024.).

128.Uz navedeno, ovaj prvostupanjski sud smatra nužnim ukazati da su negativne razlike po osnovi kamatne stope ( tabela 3 str. 139 spisa) postojale od siječnja 2014. do rujna 2015..

129.Do toga da je kamatna stopa od siječnja 2014. niža od prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene ugovorom ( od 4,00% ), dolazi jer je od 1. 1. 2014. maksimalna kamata na stambene kredite vezane uz švicarski franak za sve korisnike takvih kredita iznosila 3,23 %.

130.Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 143/13) zakonodavac je unio promjene u potrošačko kreditiranje čl. 11. b regulirajući maksimalne kamatne stope na stambene kredite vezane uz švicarski franak, snižavanjem istih putem izračuna Hrvatske narodne banke.

131.Po tom izračunu je prosječna ponderirana kamatna stopa u 13-godišnjem razdoblju za te kredite iznosila 4,62 %, pa obzirom da je na tu kamatu predviđen 30% diskont, to znači da je 1. 1. 2014. kamata umanjena za takve kredite na 3,23%.

132.Stoga iznos do kojega se dolazi izračunom razlike između zakonski propisane kamate od 3,23 % ( regulirane od strane države ) i one koju je banka prvotno ugovorila u višem iznosu 2008. sa tužiteljicom, ne može niti smije predstavljati osnovu za prebijanje.

133. Ovo iz razloga jer je tuženik kao banka na iznose glavnice i u tom periodu ostvarivao kamatu, ali ne u ugovorenom već iznosu koji je zakonodavac limitirao upravo iz razloga da bi utjecao na situaciju u sklopu koje potrošači nisu bili zaštićeni u pogledu ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama ( a koje su bankama omogućavale povećanje kamatnih stopa bez pregovaranja i mogućnosti potrošača da utječe na njihovu visinu). 134.Dakle, ako bi se razlika između zakonom propisane kamate od 3,23 % od siječnja 2014. i ugovorene kamate od 4,00 % tretirala kao tzv. "negativna kamata", te uzela u prijeboj, tada bi tuženik osim pripadajuće kamate od 3,23 % za taj period dobio i razliku koja mu ne pripada temeljem zakona, a koji je kamatnu stopu za kredite poput onog koji je predmetom postupka limitirao na 3,23 %.

135.S druge strane, to pak znači da bi tužiteljica kao potrošač morala platiti višu kamatu od zakonom propisane za taj period i koji niti jedan potrošač u RH sa kreditom poput onog koji je predmetom postupka, nije plaćao nakon 1. siječnja 2014..

136.Stoga bi takvim postupanjem tužiteljica bila dovedena u nepovoljniji položaj od svih korisnika stambenih kredita te zakonom propisanog maksimuma kamatne stope na stambene kredite vezane uz švicarski franak, a s druge bi tuženik primio u izračun iznose koji mu temeljem zakona i propisane kamatne stope od 3,23 % u periodu nakon 1. siječnja 2014. nisu pripadali. 137.Stoga istaknuti prigovori tuženika radi prijeboja nisu osnovani, pa kako sud u sklopu takvog prigovora temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a mora odlučiti o postojanju ili nepostojanju istoga, to je valjalo odlučiti kao pod točkom V/ izreke presude.

Posebno u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva

138. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja ponoviti da je tužiteljica prvotno tužbom utužila po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF iznos od 25.462,90 Eura, koji je nakon vještačenja smanjila na iznos od 21.997,20 Eura.

139.Tuženik se takvom procesnom raspolaganju usprotivio, pa kako njegovo protivljenje suspendira mogućnost tužiteljice ( vidi točke 5. i 6. ovog obrazloženja) usmjerene na djelomično povlačenje tužbe, to je sud u obvezi odlučiti meritorno o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. 140.Kako je u ovom postupku utvrđeno da je ništetna odredba čl. 7. ugovora o kreditu sklopljenog 24. 06. 2008., u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF, a riječ je o djelomičnoj ništetnosti čija posljedica je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčane iznose za one mjesece u kojima su nepoštene ugovorne odredbe dovele do znatne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača ( tzv. pozitivne razlike ) i u kojim mjesecima je tuženica primila novčane iznose temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

141.U konkretnom slučaju pozitivne razlike po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF iznose 21.997,20 Eura pa je tužbeni zahtjev u tom djelu osnovan (točka III/ ove presude ) dok je sa preostalim dijelom zahtjeva ( do ukupno zatraženog iznosa od 25.462,90 Eura) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan ( točka IV/ izreke presude).

Posebno u odnosu na troškove postupka

142.Kako je tužiteljica u kvantitativnom smislu djelomično uspjela sa tužbenim zahtjevom u postotku od 86,40 % ( iznosom od 21.997,20 Eura u odnosu na tužbom zatraženih 25.462,90 Eura ) to je riječ o pretežitom i većinskom uspjehu u sporu, radi čega ostvaruje pravo na naknadu cjelokupnih troškova temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, uzimajući pri tome u obzir i činjenicu prema kojoj je tuženik u kvalitativnom smislu osporavao tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i visini, koja naknada se odnosi na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife ( 100 bodova x 2 Eura + PDV) od 625 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 06. 03. 2024., 26. 11. 2024. i 29. 01. 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 625 eura ( x 3 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7.1. Tarife i 46. Tarife, ukupno 1.875,00 eura po toj osnovi,

- trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura temeljem Tbr. 9.3. u vezi. Tar.br. 7.1. Tarife i 46. Tarife,

- trošak sastava obrazloženog podneska od 28. 12. 2024. ( kojim se očitovalo na prigovore tuženika iznesene u odgovoru na tužbu ) u iznosu od po 625 eura temeljem Tbr. 8.1. i 46. Tarife,

- trošak sastava ostalog podneska od 27. 04. 2024. ( kojim se odredio tužbeni zahtjev nakon vještačenja ) u iznosu od 62,50 eura temeljem Tbr.

8.4. i 46. Tarife,

- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eura

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 3.562,50 eura ( 5 x 625 + 125 + 62,50 + 250).

Zaključno

143.Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 24. lipnja 2008. nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, te istovremeno ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotnog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan te kamatne stope koja je ugovorena,

pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužiteljici kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže i potpunog obeštećenja u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja, pa kako je posljedica djelomične ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i tečaja važećeg kod isplate kredita a iznosi ukupno 21.997,20 Eura ( točka III/ izreke presude) prema pojedinačno dospjelim iznosima u mjesecima u kojima je uslijed nepoštenog ugovaranja postojala znatnija neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača ( tzv. pozitivne razlike), pri čemu je riječ o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a), na koje iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO-a,

dok tužbeni zahtjev u preostalom dijelu potraživanja preko dosuđenog iznosa od 21.997,20 Eura ( pa do prvotno tužbom zatraženih 25.462,90 Eura ) nije osnovan ( točka IV/ izreke presude ),

kao što nije osnovan niti istaknuti prigovor tuženika radi prijeboja ( točka V/ izreke presude ) u visini od 2.499,26 Eura koji se temelji na osnovi negativne tečajne razlike te niže kamatne stope od početno ugovorene, pri čemu su oba prigovora obuhvaćena osnovanim prigovorom zastare tužiteljice, a osim toga se posljedica djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a ) odnosi na ispravljanje nepoštenih posljedica u mjesecima u kojima je postojala znatna neravnoteža u ugovornim odnosima na štetu potrošača, ali ne i u mjesecima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a ako bi se razlika između zakonom propisane kamate od 3,23 % od siječnja 2014. i ugovorene kamate od 4,00 % tretirala kao tzv. "negativna kamata", te uzela u prijeboj, takvim bi postupanjem tužiteljica bila dovedena u nepovoljniji položaj od svih korisnika stambenih kredita te zakonom propisanog maksimuma kamatne stope na stambene kredite vezane uz švicarski franak, a s druge bi tuženik primio iznose koji mu temeljem zakona i propisane kamatne stope od 3,23 % u periodu nakon 1. siječnja 2014. nisu pripadali. dok potraživanje temeljem utvrđenog viška u konverziji nije razmatrano obzirom da tuženik takvo potraživanje nije predložio staviti u prijeboj slijedom čega nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja po takvoj osnovi.

144. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 28. veljače 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužitelju po pun.

• Tuženiku po pun.