Poslovni broj: P-50/2024-88

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu prvotužiteljice ZRŠ iz [adresa] i drugotužiteljice ZR iz [adresa] (kao nasljednice iza pok. ĆR iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]), koje zastupa privremeni zastupnik Luka Vukasović, odvjetnik iz Rijeke, Žabica 1, protiv tuženika ORTIS COMMERCE d.o.o., u stečaju, Čavle, Kikovica bb, OIB: 27408374267, kojeg zastupa Edviga Sušenj Janjatović, odvjetnica iz Rijeke, Zagrebačka 18, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2025. godine u prisutnosti privremenog zastupnika prvotužiteljice Z i drugotužiteljice ZR te punomoćnice tuženika Edvige Sušenj Janjatović, odvjetnice iz [adresa], a objavljene dana 28. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi kao osnovana novčana tražbina prvotužiteljice ZRŠ i drugotužiteljice ZR (kao nasljednica iza pok. tužitelja ĆR) u iznosu od 5.232.950,35 EUR (39.427.664,43 kn) kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

II. Prvotužiteljica Ć i drugotužiteljica ZR dužne su naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 20.230,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi iz čl. 29. stavak 2 (ostali odnosi) ZOO-a od donošenja presude do isplate, sve u roku od 8 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 12.095,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi iz čl. 29. stavak 2 (ostali odnosi) ZOO-a od donošenja presude do isplate.

Obrazloženje

1. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-434/2021 od 17. travnja 2023. godine odbačena je tužba tužiteljica. Takvu je odluku prvostupanjski sud temeljio na utvrđenju da su tužiteljice bile pozvane na uplatu predujma za rad privremenog zastupnika, a da predujam u dodijeljenom im roku nisu uplatile. Odluka je donijeta na temelju odredbe čl. 85. st. 3 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23) kojim je propisano da ako tužitelj ne predujmi sredstva za rad privremenog zastupnika u roku koji je odredio sud da će sud tužbu odbaciti (str. spisa 437-438).

2. Povodom žalbe tužiteljica, podnijete po privremenom zastupniku, rješenjem VTS RH poslovni broj Pž-2850/2023 od 13. prosinca 2023. godine, ukinuto je prvostupanjsko rješenje od 17. travnja 2023. godine i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak s uputom da sud u ponovljenom postupku zatraži pomoć u utvrđivanju adresa tužiteljica te da po utvrđivanju adresa službenim putem ponovno izvrši dostavu pismena te provede postupak u kojem će utvrditi sve odlučne činjenice i donijeti novu, na zakonu, osnovanu odluku.

3. Sud je imajući u vidu uputu iz obrazloženja drugostupanjskog suda uzeo u obzir da u spisu postoji pravomoćno rješenje o postavljanju privremenog zastupnika prvotužiteljici Đ i drugotužiteljici ZR (str. spisa 415-417) budući da je nakon višekratnih pokušaja dostave pismena prevedenih na talijanski jezik po tadašnjoj Uredbi (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. godine o dostavi u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima izravno po čl. 15. citirane Uredbe i putem nadležnog tijela za zaprimanje u vezi s čl. 4-10. citirane Uredbe utvrđeno da se dostave na adrese prebivališta nisu mogle obaviti (str. spisa 318-346, 401-413). Osim toga, sud je uzeo u obzir da je tuženik prilikom podnošenja prijedloga za nastavak postupka i označavanja nasljednika iza pok. ĆR dostavio, u prijevodu po ovlaštenom sudskom tumaču za talijanski jezik, odgovarajuće potvrde o prebivalištu, a kako to proizlazi iz isprava na str. spisa 281-285 za prvotužiteljicu Z, a za drugotužiteljicu ZR prema ispravama na str. spisa 286-290 koje je sud prihvatio kao vjerodostojan dokaz njihove adrese prebivališta. S obzirom da su sudu bile poznate prijavljene adrese prebivališta nasljednica iza pok. ĆR izdane od strane nadležnih tijela nije bilo mjesta primjeni čl. 7. nove Uredbe (EU) 2020/1784 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. godine o dostavi u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima budući da se tom odredbom predviđa traženje pomoći kod utvrđivanja adrese, ako adrese osoba u drugoj državi članici nisu poznate.

4. U ponovljenom postupku stranke su ustrajale kod svih navoda iznijetih u prethodno vođenom postupku. Tužiteljice su predložile provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost dokazivanja osnovanosti utuženog potraživanja kao i činjenice istinitosti knjiženja u poslovnim knjigama tuženika. Tuženik je u podnesku od 21. studenoga 2024. godine izvijestio sud da u stečajnom postupku otvorenim nad tuženikom nije nikada izvršena službena primopredaja dokumentacije stečajnom upravitelju zbog čega stečajni upravitelj ne može jamčiti da je dokumentacija kojom raspolaže cjelovita i vjerodostojna.

5. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. siječnja 2025. godine tužiteljice su ustrajale kod dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a tuženik kod osporavanja osnovanosti i visine utuženog potraživanja.

6. Valja navesti da je tužitelj tužbom od 24. travnja 2014. godine zatražio da se utvrdi osnovanom novčana tražbina u iznosu od 67.145.664,43 kn kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku otvorenim nad tuženikom koju je stečajni upravitelj tuženika osporio kao neosnovanu. Za utuženo potraživanje je naveo da se temelji na činjenici uloženog temeljnog kapitala kojeg je tužitelj kao član društva unio u društvo tuženika u iznosu od 18.000,00 kn kao i da se radi o potraživanju koje je tužitelj stekao od društva Ortis Grandi Macchine s.r.l. Basiliano, u likvidaciji, prema ispravi od 18. lipnja 2004. godine, a koje je trebalo poslužiti kao osnov za dokapitalizaciju tuženika kojoj se zbog tehničkih poteškoća nije pristupilo. Dodatno se u postupku pozvao na činjenicu da mu je tuženik priznao predmetno potraživanje prema očitovanju od 28. prosinca 2009. godine ovjerenom kod javnog bilježnika dana 30. prosinca 2009. godine, da je izjave o otpisu ustupljenog duga tužitelj dao u svrhu izbjegavanja otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, kao i da je te izjave o otpisu duga povukao dana 30. ožujka 2012. godine kada je dao nalog da se u knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika to potraživanje ponovno uknjiži kao obveza prema tužitelju.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da tuženik nije dužan vratiti tužitelju kao članu društva temeljni kapital u iznosu od 18.000,00 kn, odnosno, da se ne radi o tražbini višeg isplatnog reda pozivom na odredbu čl. 195. SZ-a, da tužitelj u postupku nije naveo pravnu osnovu utuženog potraživanja, da je sam sebi priznao dugovanje te je osporio tužitelju legitimaciju u pogledu potraživanja društva Ortis Grande Macchine s.r.l. kao i vjerodostojnost isprava dostavljenih uz tužbu. Istaknuo je prigovor zastare te je podredno naveo da je izjavama o otpisu duga od 2. rujna 2011. i 6. rujna 2011. godine tuženik otpustio dug kako u pogledu glavnice tako i u pogledu zakonskih zateznih kamata, da je takva izjava o otpustu duga neopoziva i da tužiteljev nalog za ponovnim knjiženjem tog duga od 30. ožujka 2012. godine ne proizvodi pravne učinke.

8. Tužitelj je osporio osnovanost tuženikovih prigovora, pozvao se na desetogodišnji zastarni rok po talijanskom pravu za potraživanja koja potječu iz poslova isporuke strojeva i dijelova za strojeve koje je društvo Ortis Grandi Macchine s.r.l.imalo s tuženikom. Naveo je da je tuženik izvršio priznanje duga u 2004. i 2009. godini i da je dodatno prekid zastare uslijedio i prijavom utuženog potraživanja u stečajni postupak dana 23. svibnja 2013. godine. Podneskom od 9. listopada 2014. godine precizirao je da se iznos od 49.050.276,00 kn odnosi na dugovanja tuženika prema likvidiranom društvu Ortis Grande Macchine s.r.l., da se iznos od 18.077.378,43 kn odnosi na zakonske zatezne kamate obračunate na to potraživanje od 29. prosinca 2009. godine do dana otvaranja stečajnog postupka, a da se iznos od 18.000,00 kn odnosi na uplaćeni temeljni kapital kod tuženika.

9. Presudom ovoga suda poslovni broj P-863/2014 od 22. kolovoza 2016. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tadašnjeg tužitelja ĆR za utvrđenjem osnovanosti novčane tražbine tužitelja u iznosu od ondašnjih 67.145.664,43 kn kao tražbine drugog višeg isplatnog reda (str. spisa 240-243).

10. Povodom žalbe tužitelja, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7730/2016 od 26. studenoga 2019. godine potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u iznosu od 27.718.000,00 kn. Prvostupanjska presuda ukinuta je za iznos utvrđenja novčane tražbine u visini od 39.427.664,43 kn za koji je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (str. spisa 266-270).

11. U postupku koji se vodio nakon naznačenog ukidnog rješenja sud je rješenjem od 30. ožujka 2020. godine utvrdio prekid postupka zbog smrti tužitelja (str. spisa 272-273). Postupak je nastavljen rješenjem od 11. veljače 2021. godine (str. spisa 298-299) nakon što je tuženik podnescima od 8. siječnja i 8. veljače 2021. godine predložio nastavak postupka označivši zakonske nasljednice iza pok. tužitelja ĆR te dostavio njihove potvrde o prebivalištu (str. spisa 281-290).

12. U nastavku postupka, rješenjem od 24. ožujka 2021. godine, ponovno je utvrđen prekid postupka zbog izvanrednih događaja (čl. 215. st. 3 ZPP-a) zbog kojih su tužiteljice bile odsječene od suda s obzirom na uvedene protuepidemijske mjere uzrokovane bolešću Covid-19 koje su bile na snazi u regiji Friuli Venezia Giulia s najstrožim ograničenjima u pogledu kretanja, a zbog kojih je sud utvrdio da ograničavaju pristup tužiteljicama ovome sudu (str. spisa 313-315).

13. Na prijedlog tuženika, postupak je nastavljen rješenjem od 21. listopada 2021. godine (str. spisa 340-341).

14. Nakon višekratnih bezuspješnih izravnih dostava pismena prevedenih na talijanski jezik po Uredbi (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. godine o dostavi u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima izravno po čl. 15. citirane Uredbe i putem nadležnog tijela za zaprimanje u vezi s čl. 4-10, sud je prvotužiteljici Đ i drugotužiteljici ZR postavio privremenog zastupnika u osobi odvjetnika u Rijeci, Luke Vukasovića, a sve pozivom na odredbu čl. 84. st. 2 toč 5 i st. 4 ZPP-a budući da se radi o strankama koje nisu imale punomoćnika u Republici Hrvatskoj, a koje se nalaze u inozemstvu te za koje se dostava nije mogla obaviti. Pritom sud je utvrdio da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tužiteljicama trajao dugo zbog čega bi u postupku mogle nastati štetne posljedice (str. spisa 415-417). Navedena odluka o postavljanju privremenog zastupnika postala je pravomoćna dana 30. listopada 2022. godine.

15. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka ĐR (str. spisa 121-122) i stečajnog upravitelja tuženika BR (str. spisa 134-136).

16. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je i preostali dio tužbenog zahtjeva neosnovan.

17. Tužba od 24. travnja 2014. godine, podnijeta po uputi iz rješenja stečajnog suca ovoga suda poslovni broj St-91/2012 od 4. travnja 2014. godine, pravovremena je te predana unutar dodijeljenog roka od osam dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu (str. spisa 5 i 124-125) budući da je tužitelj rješenje o upućivanju na parnicu zaprimio dana 16. travnja 2014. godine prema dokazu označenom kao prilog 2 iza lista spisa 125.

18. Potraživanje od 18.000,00 kn koje je tužitelj kao član društva uložio u temeljni kapital društva tuženika, pravomoćno je odbijeno budući da se ne radi o tražbini višeg isplatnog reda pozivom na odredbu čl. 195. SZ-a (NN 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12, 45/13), važećeg u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, kojom je predviđeno da se tek u slučaju namirenja tražbina svih stečajnih vjerovnika u stečajnom postupku udio u dužniku može vratiti osnivačima, odnosno članu društva, i to u dijelu na koji bi ta osoba imala pravo na povrat uloženog u slučaju likvidacije izvan stečajnog postupka. Stoga se ne radi o tražbini koja se ispituje kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

19. U odnosu na preostalu razliku glavnice i obračunate kamate za koju tužitelj tvrdi da potječe od potraživanja društva Ortis Grandi Macchine s.r.l. prema tuženiku, a koje je prenijeto na tužitelja prema ispravi od 18. lipnja 2004. godine (str. spisa 14- 15), u postupku je utvrđeno da je tužitelj ovlaštenik tog potraživanja. Navedeno iz razloga što je iz ovjerenog prijevoda isprave od 18. lipnja 20014. godine, po ovlaštenom sudskom tumaču za talijanski jezik, s lista spisa 218-227, a sve u vezi dokumentacije u spisu označene kao prilog 1 uz list spisa 119, utvrđeno da su potraživanja društva Ortis Grandi Macchine s.r.l. s osnova prodaje robe tuženiku, u postupku likvidacije tog društva prenijeta na tužitelja ĆR prema pripadajućem popisu potraživanja sa str. spisa 12, 16-18, 219-221 i 224-227. Stoga je prednik tužiteljica ĆR bio aktivno legitimiran u odnosu na taj dio utuženog potraživanja.

20. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je prednik tužiteljica ĆR kao ovlaštenik ustupljenog mu potraživanja dao izjavu o otpustu duga u smislu odredbe čl. 203. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) koja predviđa u stavku 1 tog članka da obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Navedeno je utvrđeno uvidom u Izjavu tužitelja o povlačenju terećenja društva za potraživanje koje ima prema društvu tuženika u ukupnom iznosu od 12.700.000,00 kn ovjerenu kod javnog bilježnika 6. rujna 2011. godine prema ispravi sa strane spisa 46, kao i izjavu o otpisu potraživanja koje ima prema društvu tuženika za iznos od 15.000.000,00 kn koje se odnosi na pripadajuće kamate prema ispravi ovjerenoj 2. rujna 2011. godine - str. spisa 47. Stvarnu volju otpusta duga potvrdio je u svom iskazu i svjedok ĐR (str. spisa 121- 122), koji je bio imenovan za privremenog stečajnog upravitelja tuženika, kada je naveo da je dug društva prema tužitelju umanjen s osnova oprosta zbog čega je predložio da se bilanca s tako iskazanim stanjem nakon izvršenog umanjenja obveza društva prema tužitelju ovjeri kod bilježnika što da je i učinjeno pa je došlo do situacije da ne postoje razlozi za otvaranje stečajnog postupka zbog čega je postupak po tom prijedlogu bio obustavljen. Za ponovni nalog za knjiženjem, kojeg je tužitelj izdao dana 30. ožujka 2012. godine, a kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, klasa: 741-02/11-01/680, ur.br.: 513-07- 08/12-27 od 20. rujna 2012. godine (str. spisa 69-102), prema izjavi o povlačenju odobrenja za ukupan iznos od 27.700.000,00 kn, utvrđeno je da je bez učinka na pitanje postojanja obveze po toj osnovi s obzirom da su izjave o otpustu duga proizvele svoje pravne učinke jer je tuženik kao dužnik saznao za otpust odnosno odobrenje, štoviše i proveo ga u svojoj poslovnoj dokumentaciji. Za utvrđeni otpust duga u iznosu od 27.700.000,00 kn pravomoćno je odlučeno u ovom postupku (Pž- 7730/2016 od 26. studenog 2019. godine- str. spisa 266-270)

21. U odnosu na preostalu razliku do utuženog iznosa u visini od 39.427.664,43 kn, o kojoj je odlučivano u ponovljenom postupku, sud je odluku donio primjenom pravila o teretu dokazivanja čl. 221. a ZPP-a. Navedeno iz razloga što je tuženik osporio osnovanost visine potraživanja i istinitost provedenih knjiženja u poslovnim knjigama tuženika. Tužiteljice nisu uplatile predujam za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja (str. spisa 468-469) kojim bi se utvrdila utemeljenost knjiženja kao i osnovanost visine koju potražuju u ovom postupku na temelju dokumentacije dostavljene uz podnesak od 5. veljače 2015. godine (Prilog 1) i to kako s osnova glavnice tako i obračunatih kamata čiju je strukturu potraživanja obrazložio tužitelj u podnesku od 9. listopada 2014. godine. Stoga je sud raspravnim rješenjem od 21. siječnja 2025. godine, na temelju odredbe čl. 153. st.3 ZPP-a, odustao od provođenja toga dokaza.

22. Svjedok ĐR), koji je bio imenovan za privremenog stečajnog upravitelja tuženika, je u svom iskazu (str. spisa 121-122) naveo da prilikom izrade mišljenja u vezi postojanja stečajnih razloga nije provjeravao istinitost knjiženja kako glavnice tako i kamata te da se istinitost knjiženja može provjeriti financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Zbog navedenog, utvrđeno je da osnovanost visine potraživanja u preostaloj utuženoj razlici, tužiteljice u postupku nisu dokazale imajući u vidu da je tuženik osporio osnovanost visine i da je do 28. prosinca 2009. godine bilo i gotovinskih isplata ĆR u ukupnom iznosu od tadašnjih 13.380.363,97 kn (po istom kontu na kojem su knjižene obveze prema osnivaču), a kako to proizlazi iz točke f) nalaza o obavljenom poreznom nadzoru prema sadržaju zapisnika Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, klasa: 471-02/11-01/680, ur.broj: 513-07- 08/12-27 (str. spisa 69-102). Stoga u postupku nije dokazana osnovanost visine preostalog dijela tražbine. Zbog navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev ocijeniti pravno neosnovanim. Stoga je primjenom odredbe čl. 338. st. 3 ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke.

23. Tijekom postupka ni tužiteljice, a niti njihov pravni prednik ĆR nije dostavio popis konkretnih obveza na koje se odnosio otpust duga u visini od ondašnjih 27.700.000,00 kn, a niti popis po kojim su osnovama zatvarane kod tuženika pojedine obveze gotovinskim isplatama s predmetnog konta 2679. Stoga sud nije bio u mogućnosti niti cijeniti istaknuti prigovor zastare, na koji se primjenjuje talijansko materijalno pravo s obzirom da se izvorno radi o potraživanju talijanskog društva prema tuženiku iz odnosa kupoprodaje i desetogodišnjem zastarnom roku prema sadržaju pribavljenog stranog prava ( str. spisa 187-190).

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 151., 154. st. 1 i 155. ZPP-a. Tuženiku su s obzirom na uspjeh u sporu priznati troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 132.722,81 EUR /1.000.000,00 koju je označio tužitelj u tužbi (str. spisa 103-104) prema tada, pretežitoj sudskoj praksi koja je u ovoj vrsti parnica dozvoljavala oznaku vrijednosti predmeta spora sukladno izglednosti namirenja u stečajnom postupku i to: za sastav odgovora na tužbu 1.998,00 EUR (t.br. 8.1.), zastupanje na pripremnom ročištu od 1. listopada 2014. godine 999,00 EUR (T.br. 9.2.), zastupanje na pripremnom ročištu od 26. studenoga 2014. godine 999,00 EUR (T.br. 9.2.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 26. ožujka 2015. godine 1.998,00 EUR (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 3. rujna 2015. godine 1.998,00 EUR (t.br. 9.1.),zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 27. siječnja 2016. godine 999,00 EUR (T.br.9.2.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 7. srpnja 2016. godine 1.998,00 EUR (T.br. 9.1.), sastav podnesaka od 8. siječnja i 8. veljače 2021. godine 50,00 EUR (T.br. 8.4.), sastav podneska od 7. listopada 2021. godine 50,00 EUR (T.br. 8.4.), sastav podneska od 10. veljače 2022. godine 50,00 EUR (T.br. 8.4.), ročište za glavnu raspravu od 21. rujna 2022. godine 999,00 EUR(T.br. 9.2.), sastav žalbe na rješenje od 14. listopada 2022. godine 999,00 EUR (T.br. 10.4.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 13. studenoga 2024. godine 999,00 EUR (T.br. 9.2.), sastav podneska od 21. studenoga 2024. godine 50,00 EUR (T.br. 8.4.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 21. siječnja 2025. godine 1.998,00 EUR (T.br. 9.1.), PDV 25% 4.046,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

25. U preostalom dijelu, zahtjev za nadoknadom troškova prema troškovniku na str. spisa 483-484 sud je ocijenio neutemeljenim u zatraženoj visini u odnosu na priznate radnje, neosnovanim s obzirom na neplaćanje pristojbe za odgovor na tužbu i nastupanje zastare naplate te nepotreban za vođenje parnice (ročište za objavu 22. kolovoza 2016. godine, odgovor na žalbu od 21.rujna 2016. godine s pristojbom kao i sastav podneska od 28. travnja 2020. godine). Zbog navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke.

U Rijeci, 28. veljače 2025. godine

Sudac

Jasenka Pavišić Čačić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.