REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9214/23-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje d.d., OIB 38922958547, Zagreb, Martićeva 71, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti pun. stranaka dana 10.veljače,2025. dana 28.veljače 2025

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: " Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje, OIB 38922958547, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, iznos od 14.129,82 kn / 1.875,35 EUR 1sa zateznim kamatama tekućim od 23.04.2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 €, sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

O b r a z l o ž e n j e

1. Odlukom ŽS u Osijeku Gž-2077/2022 od 12. srpnja 2023 ukinuta je ranija presuda ovoga suda P-6562/21-8 od 30. studenog 2022. kojom je zahtjev bio odbijen, a zbog bitne povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a; presuda je kontradiktorna jer u toč. 9. obrazloženja sud navodi da nije sporno među strankama da je osiguranik tuženika suodgovoran za nastanak štetnog događaja 10 %, dok u toč. 18. obrazloženja navodi da je nesporno među strankama da je odgovornost osiguranika tuženika 20 %, osim toga, u toč. 18. obrazloženja sud prvog stupnja obrazlaže dosudu zatezne kamate i visinu stope zatezne kamate kao da je prihvatio tužbeni zahtjev. Nadalje je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je o tužbenom zahtjevu odlučivao primjenom odredbi ZMO-a NN 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18., jer tu materiju uređuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja treba primijeniti relevantne odredbe tog Zakona (Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022.). Uputa žalbenoga suda je pribaviti spis iz upravnog postupka a koji dokaz predlaže tužitelj.

2. Tužitelj u tužbi navodi da se 14.07.1995. u Poreču dogodila prometna nesreća koju je skrivila EJ, upravljajući osobnim vozilom AO 162 672 (Italija) br police 13118, a u kojoj je sudjelovao osiguranik tužitelja KJ, koji je upravljao motociklom PU 778DC, pri čemu je zadobio teške tjelesne ozljede. Odgovornost osiguranika tuženika utvrđena je pravomoćnom presudom OS u Puli P 1424/98, uz suodgovornost osiguranika u omjeru od 10%. Nadalje navodi da je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj 459137od **.**.2027. KJ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, čijom je isplatom tužitelju nanesena šteta. Još navodi da je 02.04. 2021. uputio odštetni zahtjev tuženiku i Croatia osiguranju d.d. (kao ovlaštenom članu tuženika, čl 34 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu), koja je izvršila djelomičnu isplatu u iznosu od 21.915,62 kn, pa preostala šteta za tužitelja iznosi 14.129,82 kn, koji iznos potražuje od tuženika sa zateznom kamatom od 23.04.21. do isplate, a mirovina se i nadalje isplaćuje. Naglašava da se ne radi o razmjernom dijelu mirovine sukladno čl 27 st 3 ZOOP.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i u daljnjem tijeku postupka ne osporava pasivnu legitimaciju , niti suodgovornost osiguranika tuženika u omjeru od 10%. Osporava se osnovanost tužbenog zahtjeva, isplaćeni nesporni iznos od strane Croatia osiguranja d.d. u svoti od 21.915,62 kn predstavlja razmjerni iznos mirovine prema čl. 27. ZOOP, te ističe da je isplatom nespornog iznosa u cijelosti nadoknadio nastalu štetu.

4. Tuženik smatra da se ima primijeniti odredba u trenutku štetnog događaja važećeg Zakona osnovana sistema osiguranja imovine i osobe koji u čl. 94 navodi:

Kad organizacija koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili mirovinskog osiguranja istakne odštetni zahtjev, organizacija za osiguranje dužna je u okviru odgovornosti svojeg osiguranika platiti naknadu u visini troškova liječenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu sa zakonskim propisima o zdravstvenom osiguranju odnosno dužna je platiti razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje. Razmjerni iznos doprinosa za invalidsko i mirovinsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičke osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu.“ napominje i da je obveza tuženika i danas propisana odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu čl. 27.

5. Tuženik se poziva na praksu VTS u odluci Pž-3459/2020 od 27/12/2021 u kojoj se zauzima stav da bi tužitelj eventualno imao pravo potraživati razmjeran iznos invalidske mirovine, ukoliko bi njegovom osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, a što ovdje nije slučaj.“ Stoga navedeno jasno ukazuje da bi tužitelj eventualno ima pravo na naknadu štete SAMO U SLUČAJU KADA JE MIROVINA PRIZNATA S OSNOVE OZLJEDE NA RADU i u tom slučaju štetu predstavlja razlika mirovine koju plaća u odnosu na mirovinu koju bi plaćao i koja bi bila utvrđena da se u tom slučaju ne radi o ozljedi na radu.

6. Kako se u predmetnoj stvari radi o priznavanju prava na mirovinu zbog ozljede izvan rada HZMO nema pravo na naknadu štete uopće, pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 27. st.3. ZOOP, uz naknadu troška.

7. U odnosu na primjenu materijalnog prava poziva se na odluke VSRH Rev x - 388/2018, Rev 1354/2016, te Rev 909/2021.

8. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u zapisnik o uviđaju (list 3-7), pravomoćnu presudu OS Pula P 1424/98 (list 8-15) pravomoćno rješenje tužitelja Klasa 141-02/12-01 od 27.08.2012. (list 16-18), pravomoćno rješenje tužitelja klasa 141-02/12-01 od 28.08.12. (list 20), izvod iz banke podataka o isplatama osiguraniku DJ (list 23-32), spis HZMO 459137 (list 160-180), odštetni zahtjev od 07.04. 2021. s preslikom dostavnice (list 33-34), te sukladno čl. 8. i 219 ZPP (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u visini dijela invalidske mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1.4.2019. do 28.2.2021., sukladno omjeru odgovornosti tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja od 10%, i umanjeno za isplaćeni dio od strane Croatia osiguranje d.d. 10. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija i suodgovornost tuženika u omjeru od 10%, radi čega na navedene okolnosti nije bilo potrebno izvoditi dokaze.

11. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva.

12. Uvidom u spis HZMO 459137 (list 160-180), utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja KJ, rođ.1974, ovlaštenoj službenoj osobi, priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, i to 30% zbog ozljede izvan rada i 70% zbog bolesti, počevši od 24. 01.2012., koji postupak je pokrenuo LOM 04.01.2012.

13. Uvidom u presudu OS Pula P 1424/98 razvidno je da je osiguranik tužitelja KJ DJ teško stradao u nezgodi 14.07.1995. zbog čega je bio na bolovanju do 12.04.1997. kada je djelomično osposobljen za rad. Iz navedene presude, kao niti iz zapisnika o štetnom događaju nije razvidno da bi osiguranik tužitelja stradao na radnom mjestu ili u svojstvu službene osobe.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako primjerice Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-850/2022 od 25. listopada 2022. i dr.).

15. Tužitelj svoj zahtjev temelji na čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21., dalje: ZOMO) kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Također, čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

16. U ovoj pravnoj stvari treba primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014 ,; dalje: ZOOP). Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisana je obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovora o osiguranju (st.1.) s time da se stvarnom štetom smatra između ostalog, razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.), a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4.). U konkretnom slučaju stoga je valjalo primijeniti odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (tako i prema pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-x-388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022 od 12.siječnja 2022. i Rev-552/2022 od 17.svibnja 2022.), a ovo stoga što je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja pa tako i obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti zbog čega se obvezno-pravni odnos stranaka prosuđuje prema odredbama navedenog zakona.

17. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu.

18. Tužitelj je dostavio izvod iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 23-32) dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje visinu štete koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženiku u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a.

19. Kako tužitelj nije dokazao postojanje razlike između mirovine koja se osiguraniku tužitelja isplaćuje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP, to isti dakle nije dokazao osnovanost svog potraživanja (tako i ŽS u Zagrebu Gž-413/22 od 18.04.2023.), pa je tužiteljev zahtjev valjalo odbiti i presuditi kao u izreci.

20. Kako u sporu nije uspio, to je sukladno čl 154 i 155 ZPP, tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi trošak koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Uz vps iz tužbe, sukladno OT (NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23) i specificiranom troškovniku sud je tuženiku priznao; za sastav odgovora na tužbu 100 bodova, zastupanje na roč 10.05.22. 100 bodova, podnesak 21.09.23. 100 bodova, roč. 05.03.24. 100 bodova, podn. 06.03.24. 100 bodova, ročište 10.02.2025. 100 b, a sve prema Tbr 52, 54, 7/1, Tbr 8/1 i 8/3, Tbr 9/1 i Tbr 46 OT., dok trošak odgovora na žalbu nije priznat tuženiku jer nije bio neophodan za vođenje postupka, dodan je pdv, ukupno 1.500,00 €

21. Sud je tuženiku dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 28 veljače 2025.

Sutkinja

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- tužitelju

- tuženika