REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-129/21-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužitelja BR OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Patricii Đurić, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnika stranaka dana 04. veljače 2025. godine, dana 28.veljače 2025

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., čl. 2., čl. 6. i čl. 17. R) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206563667/06 sklopljenog dana 27. travnja 2006. godine, potvrđenog od javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz Karlovca pod br. OU-407/06 dana 28. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora.

II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 2.683,51 EUR / 20.218,93 HRK sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., po stopi sukladno čl. 29. st.2. ZOO počev od 01.01.2008. do 01.08.2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena

od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

na iznos od 0,46 EUR / 3,43 kn od dana 7.6.2006. godine do dana isplate, na iznos od 0,85 EUR / 6,41 kn od dana 21.6.2006. godine do dana isplate, na iznos od 1,76 EUR / 13,25 kn od dana 21.9.2006. godine do dana isplate, na iznos od 0,65 EUR / 4,86 kn od dana 21.10.2006. godine do dana isplate, na iznos od 0,95 EUR / 7,15 kn od dana 26.3.2008. godine do dana isplate, na iznos od 17,65 EUR / 132,98 kn od dana 28.10.2008. godine do dana isplate, na iznos od 8,23 EUR / 61,99 kn od dana 30.12.2008. godine do dana isplate, na iznos od 17,26 EUR / 130,01 kn od dana 27.1.2009. godine do dana isplate, na iznos od 19,93 EUR / 150,14 kn od dana 26.2.2009. godine do dana isplate, na iznos od 12,96 EUR / 97,63 kn od dana 26.3.2009. godine do dana isplate, na iznos od 13,85 EUR / 104,38 kn od dana 28.4.2009. godine do dana isplate, na iznos od 9,50 EUR / 71,57 kn od dana 26.5.2009. godine do dana isplate, na iznos od 10,25 EUR / 77,33 kn od dana 27.6.2009. godine do dana isplate, na iznos od 8,26 EUR / 62,24 kn od dana 28.7.2009. godine do dana isplate, na iznos od 9,22 EUR / 69,44 kn od dana 26.8.2009. godine do dana isplate, na iznos od 8,00 EUR / 60,25 kn od dana 26.9.2009. godine do dana isplate, na iznos od 7,03 EUR / 53,03 kn od dana 27.10.2009. godine do dana isplate, na iznos od 10,09 EUR / 76,01 kn od dana 26.11.2009. godine do dana isplate, na iznos od 12,56 EUR / 94,66 kn od dana 29.12.2009. godine do dana isplate, na iznos od 15,99 EUR / 120,50 kn od dana 26.1.2010. godine do dana isplate, na iznos od 16,77 EUR / 126,35 kn od dana 26.2.2010. godine do dana isplate, na iznos od 22,24 EUR / 167,54 kn od dana 26.3.2010. godine do dana isplate, na iznos od 20,98 EUR / 158,04 kn od dana 27.4.2010. godine do dana isplate, na iznos od 20,52 EUR / 154,64 kn od dana 26.5.2010. godine do dana isplate, na iznos od 33,07 EUR / 249,13 kn od dana 29.6.2010. godine do dana isplate, na iznos od 36,36 EUR / 273,95 kn od dana 27.7.2010. godine do dana isplate, na iznos od 44,14 EUR / 332,61 kn od dana 26.8.2010. godine do dana isplate, na iznos od 44,67 EUR / 336,59 kn od dana 28.9.2010. godine do dana isplate, na iznos od 39,04 EUR / 294,17 kn od dana 26.10.2010. godine do dana isplate, na iznos od 46,95 EUR / 353,77 kn od dana 26.11.2010. godine do dana isplate, na iznos od 60,82 EUR / 458,25 kn od dana 28.12.2010. godine do dana isplate, na iznos od 52,65 EUR / 396,69 kn od dana 26.1.2011. godine do dana isplate, na iznos od 58,31 EUR / 439,31 kn od dana 26.2.2011. godine do dana isplate, na iznos od 55,13 EUR / 415,36 kn od dana 26.3.2011. godine do dana isplate, na iznos od 53,46 EUR / 402,80 kn od dana 27.4.2011. godine do dana isplate, na iznos od 66,43 EUR / 500,52 kn od dana 26.5.2011. godine do dana isplate, na iznos od 77,45 EUR / 583,57 kn od dana 28.6.2011. godine do dana isplate, na iznos od 83,43 EUR / 628,57 kn od dana 26.7.2011. godine do dana isplate, na iznos od 96,15 EUR / 724,41 kn od dana 26.8.2011. godine do dana isplate, na iznos od 74,62 EUR / 562,20 kn od dana 27.9.2011. godine do dana isplate, na iznos od 72,56 EUR / 546,74 kn od dana 26.10.2011. godine do dana isplate, na iznos od 72,79 EUR / 548,47 kn od dana 26.11.2011. godine do dana isplate, na iznos od 75,37 EUR / 567,87 kn od dana 28.12.2011. godine do dana isplate, na iznos od 81,90 EUR / 617,07 kn od dana 26.1.2012. godine do dana isplate, na iznos od 82,90 EUR / 624,59 kn od dana 28.2.2012. godine do dana isplate, na iznos od 80,48 EUR / 606,40 kn od dana 27.3.2012. godine do dana isplate, na iznos od 81,08 EUR / 610,91 kn od dana 26.4.2012. godine do dana isplate, na iznos od 83,17 EUR / 626,66 kn od dana 26.5.2012. godine do dana isplate, na iznos od 82,12 EUR / 618,74 kn od dana 27.6.2012. godine do dana isplate, na iznos od 80,16 EUR / 603,96 kn od dana 26.7.2012. godine do dana isplate, na iznos od 80,08 EUR / 603,37 kn od dana 28.8.2012. godine do dana isplate, na iznos od 73,80 EUR / 556,04 kn od dana 26.9.2012. godine do dana isplate, na iznos od 80,74 EUR / 608,33 kn od dana 26.10.2012. godine do dana isplate, na iznos od 81,94 EUR / 617,40 kn od dana 29.11.2012. godine do dana isplate, na iznos od 80,13 EUR / 603,77 kn od dana 28.12.2012. godine do dana isplate, na iznos od 73,85 EUR / 556,40 kn od dana 26.1.2013. godine do dana isplate, na iznos od 76,42 EUR / 575,81 kn od dana 26.2.2013. godine do dana isplate, na iznos od 78,73 EUR / 593,18 kn od dana 26.3.2013. godine do dana isplate, na iznos od 76,65 EUR / 577,49 kn od dana 26.4.2013. godine do dana isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.763,76 € sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Među strankama nije sporno da je tužitelj je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206563667/06 dana 27. travnja 2006. godine, potvrđen od javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić iz [adresa] pod br. OU-407/06 dana 28. travnja 2006. godine. Navedenim Ugovorom tužitelju je odobren iznos kredita od 26.805,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje. Kredit je isplaćen u cijelosti dana 1. svibnja 2013. godine.

2. Ovom tužbom potražuje razliku preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, a obzirom da je navedeno pravno pitanje u kolektivnom sporu riješeno i potvrđeno odlukom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019., smatra da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Predlaže sudu utvrditi da su dijelovi odredaba čl. 1., čl. 2., čl. 6. i čl. 17. R Ugovora o kreditu ništetni, budući je tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu. Ugovaranje "valutne klauzule" dopušteno je u skladu s odredbama ZOO-a, no to ne znači da je ugovornu odredbu dopušteno ugovoriti ako bi ugovaranje iste bilo u suprotnosti s drugim kogentnim propisima –Zakona o zaštiti potrošača,kao lexspecialis,testemeljnim načelima ZOO-a, odnosno,ako bi posljedice ugovaranja predmetne odredbe, kao bitnog sastojka ugovora, dovele do toga da je ugovor u suprotnosti s drugim odredbama i temeljnim načelima ZOO- a kao i Zakona o zaštiti potrošača.

3. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega povoljniji nije mu dano obrazloženje, kako njemu tako i brojnim drugim dužnicima koji su uzeli kredit u valuti CHF.

4. Nadalje navodi da je tuženik kao banka , za razliku od tužitelja, kao specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znao ili mogao znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupio u dobroj vjeri. Banka je dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njezinim uslugama, ali nikada na štetu potrošača. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o takvim poslovima prosječnog potrošača. Bitni elementi ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, ovdje tužitelj, a da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate, za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja, kao potrošača, na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja, "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, a s obzirom na to da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te iste nisu bile razumljive tužitelju kao potrošaču nastala je znatna neravnoteža između ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika, a prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

5. Tužitelj nadalje smatra kako je sud vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 (potvrđena presudom VTS Pž-7129/13) u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.03. do 31.12.08., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koja povreda traje i nadalje, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, bez da je pojedinačno pregovarao sa korisnicima kredita o kriterijima koji utječu na odluku tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi. Temeljem čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/09, 79/09) citirana presuda obvezuje ostale sudove u postupcima u kojima potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, na taj način obvezuje i sud.

6. Tužitelj traži da mu tuženik vrati sve iznose koje je primio na temelju ništetnih odredaba, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO (povrat u prijašnje stanje) uz primjenu pravila o stjecanju bez osnove čl. 1111. – 1117. ZOO, te posljedično tome da isplati tužitelju sve preplaćene iznose koji su nastali zbog nepoštenih ugovornih odredbi, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate. Nakon izvršenog financijskog vještačenja tužitelj potražuje iznos od ukupno 2.683,51 EUR / 20.218,93 HRK sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava postojanje ugovornog odnosa između stranaka, osporava osnov i visinu zahtjeva, te osporava tužitelju svojstvo potrošača. Smatra da tužitelj nije obrazložio ni osnov ni visinu zahtjeva.

8. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 8. siječnja 2016 g. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom 5 godina. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare.

9. Kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018., jer tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka .

10. Osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Na tužitelju je teret dokaza o suprotnome, jer se potrošačka svrha ne presumira. Na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

11. Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) je za pojedine anuitete vidljivo da su plaćani s računa čiji vlasnik je nepoznat, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije.

12. Tužitelj je podnescima od 05.04.2024 i 11.04.2024. preinačio tužbeni zahtjev, a tuženik se toj preinaci protivi. Ukoliko sud takvu preinaku dopusti, ističe prigovOr zastare na sve preinačene iznose.

13. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora, kao i u članku 17. r) Ugovora gdje se, navodi da je tužitelj: „upoznat s činjenicom da su sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“.

14. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom.

15. Navodeći da je tužitelj bio upoznat s rizicima koje nosi valutna klauzula, a tuženik nije znao, niti je mogao znati za rast tečaja CHF. Taj tečaj je u odnosu na EUR bio dugo godina stabilan, a tečaj CHF štiti legitimno Švicarska narodna banka. Na strani tuženika dakle nije bilo znanja o budućem kretanju tečaja CHF. Također navodi da su u dnevnim novinama objavljivani članci u kojima je problematiziran rizik tečaja CHF i Eur, pa tuženik smatra da su to bili javno poznati podaci.

16. Tuženik nije znao/ mogao/morao znati za rast tečaja CHF , tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF . Prilikom sklapanja Ugovora tuženik je o tome pružio sve potrebne informacije tužitelju, a o navedenoj problematici su u tisku objavljeni brojni članci. u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj. Stoga je nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama, na tom tragu je i obrazloženje odluke VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g. Treba imati u vidu i recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci B (C-186/16) navedeno:

„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.." Prema tome, tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako tuženik nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

17. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a CR prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

18. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB- a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

19. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Poziva se na recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci B (C-186/16).

20. Stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C- 81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:5321 potvrdilo je pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

21. Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik smatra da pri odluci o visini tužbenog zahtjeva sud mora uzeti u obzir i tzv. „negativne razlike“, odnosno oni slučajevi u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan, a koje je vještak iskazao u svom Nalazu i mišljenju. Ovo obzirom da članak 323. stavak 1. ZOO-a propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

22. Tuženik osporava i tijek zatezne kamate; vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Ovo stoga što se ne tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2006, je je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS Zagreb istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenost odredbi. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, uz naknadu troška postupka.

23. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3206563667/06 ( list 11-15) otplatni plan (list 19-26), proveo financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković, pisano očitovanje vještaka ( list 274-280, 342 ), saslušao tužitelja ka o stranku (list 338) te temeljem čl. 8 i 219 ZPP utvrdio da je tužbeni zahtjev preciziran u podnesku tužitelja od 14.03.23 i 11.04.24 osnovan.

24. Među strankama je sporna osnovanost zahtjeva, pitanje zastare, pitanje preinake tužbenog zahtjeva, pitanje da li se radi o potrošačkom ugovoru, te utjecaj domaće sudske prakse i nekih odluka Suda EU na konkretan spor.

25. Istaknuti prigovor zastare je neosnovan, Kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i nakon prekida zastara počela ponovno teći primjenom čl. 245. st. 1. ZOO-a i to u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka TS Zagreb P-1401/12 je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke. Kako je tužba je podnesena 08.01.2021. za razliku u valuti, to je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, pa je prigovor zastare neosnovan.

26. Treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti i čl.5. direktive 93/13/EEZ.

27. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženica iz ovog spora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe.

28. Temeljem čl. 502c ZPP i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) sud je vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude TS u Zagrebu P 1401/12 u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita.

29. Čl. 86 i 87, tada važećeg (u vrijeme sklapanja ugovora) Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), kao i Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, itd.) čl. 81, 82 i 90, obzirom da tuženik nije tužitelja u informirao o svim parametrima koji mogu utjecati na odluku tužitelja da sklopi ugovor, čime je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

30. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

31. Stoga sud u ovom konkretnom slučaju utvrđuje da je ništetan dio odredbe čl 1., čl. 2., čl. 6. i čl. 17. R ugovora koji se odnosi na plasman kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan dospijeća anuiteta, izjavu da kreditor preuzima sve rizike koji mogu proizaći iz odredbe o val.klauzuli, a sve primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takve odredbe ugovora.

32. Obzirom da su stranke u čl. 1 Ugovora ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeće svakog anuiteta, a sukladno otplatnom planu, u kojem su anuiteti bili određeni u CHF, a isplata u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, tuženik je stekao određene novčane iznose temeljem nepoštene (i djelomično ništetne) odredbe.

33. Tužitelj ispravno traži povrat neosnovano mu više naplaćenog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove, propisanog odredbom čl. 1111. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, a visina ovog dijela zahtjeva utvrđena je nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

34. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi sud je saslušao tužitelja. Isti iskazuje da je kredit trebao za kupovinu osobnog automobila. U auto kući su mu rekli da rade samo sa Zagrebačkom bankom i to je bio uvjet kupovine automobila. Nije bio osobno u banci. U auto kući su mu rekli da imaju povoljne ponude za kredit i rekli su mu da je CHF stabilna valuta te da treba ići samo kod javnog bilježnika. Nije pomislio da bi moglo biti problem valuta CHF, to je bila valuta s najmanje oscilacija u to vrijeme. Automobil mi je trebao za osobne svrhe. Osobno je plaćao kredit preko trajnog naloga. Pročitao je ugovor o kreditu, nije tražio pojašnjenja jer mu je bilo bitno koja je kamata i to je potpisao. Bilježnik ga je pitao da li sam pročitao ugovor i da li ima kakvih pitanja i bilježnik mu je potvrdio da puno ljudi u zadnje vrijeme diže kredit u CHF. Nije tražio izmjenu odredbi ugovora. Prigovarao je povećanju visini anuiteta, bio je osobno u banci te mu je rečeno da je takav ugovor potpisan te da se kamata diže odlukom banke. Dobivao je obavijest pisano na adresu o promjeni kamatne stope. Bio je svjestan da tečaj može varirati međutim ne u tom obimu kako se dogodilo, a nije niti nitko drugi to mogao predvidjeti obzirom da je CHF godinama imao stabilan tečaj u odnosu na kunu.

35. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te na temelju njega nalazi utvrđenim da tužitelj nije dobio potpunu informaciju o parametrima koji utječu na rizike ugovaranja kredita vezanih uz valutu CHF, niti je dobio informaciju na koji način tuženik mijenja kamatnu stopu tijekom trajanja ugovora, a tužitelj se rukovodio isključivo kriterijem povoljne rate, a kod tuženika prije potpisivanja ugovora nije niti bio, već je cjelokupan kreditni posao odrađivala auto kuća kod koje je tužitelj kupovao automobil, stoga nije bilo mogućnosti pregovaranja s tuženikom.

36. Budući da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke, te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, tuženik nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama odredbe o valutnoj klauzuli, pa je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

37. Time je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa je i prouzrokovana značajna neravnoteža pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su predmetne odredbe Ugovora o kreditu čl. 1, 2, 6 i 17 R nepoštene, a slijedom toga i ništetne sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, te čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine broj" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21., dalje: ZOO), pa je sud naložio tuženiku isplatu tako primljenih iznosa.

38. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi kako pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, te pod pretpostavkom da nije vođen postupak za utvrđenje preplata zbog promjene kamatne stope na štetu tužitelja ukupan iznos preplata anuiteta koja proizlazi iz razlike između većeg tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 21.182,41 kn (stupac ‘21’ Tabele 1 nalaza).

39. Međutim, ukoliko se vodio postupak za utvrđenje preplaćenih iznosa po osnovu promjene kamatne stope na štetu tužitelja, visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u većem tečaju prilikom otplate kredita u odnosu na početni tečaj, primijenjeno na početni anuitet, iznosi 20.218,93 kn/ 2.683,51 €

40. Tuženik prigovora nalazu vještaka jer je (nesporno ) tužitelj razliku kamate tužio pred Naslovnim sudom predmetu pod posl. br. P-2/2019. Prigovara načinu obračuna i tvrdi da prilikom izračuna razlike u tečaju se ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Tuženik navodi da treba odvojiti efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, a vještak treba zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove. Nadalje smatra da je vještak uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, odnosno nije uzeo u obzir tzv.negativne razlike.

41. Vještak se dana 14.02.24. pisanim putem očitovao na prigovore tuženika. U tom očitovanju navodi da je zadatak vještaka bio utvrditi pozitivnu razliku u valuti u svakom plaćenom anuitetu u odnosu na početni tečaj prilikom isplate kredita. Vještak je u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo. Vještak opreza radi računao tečajnu razliku u dvije varijante. Prva varijanta se odnosila na izračun tečajnih razlika na način da se uzelo u obzir da kamatna stopa ranije nije bila utužena, a druga varijanta da je bila utužena.

42. U mišljenju je vještak (str. 7 Nalaza) naveo kako potraživanje po osnovi promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, a pod pretpostavkom da nije vođen postupak za utvrđenje preplata zbog promjene kamatne stope iznosi ukupno 21.182,41 kn (stupac ‘21’ Tabele 1 nalaza), a ukoliko se vodio postupak za utvrđenje preplaćenih iznosa po osnovu promjene kamatne stope da bi visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u većem tečaju prilikom otplate kredita u odnosu na početni tečaj, primijenjeno na početni anuitet, iznosila 20.218,93 kn (stupac ‘19’ Tabele 1 nalaza). Upravo taj iznos tužitelj konačno potražuje, pa se prigovor tuženika ukazuje neosnovnim.

43. Stoga je u toč II presude naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od ukupno 2.683,51 EUR / 20.218,93 HRK sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine uplate tuženiku do isplate.

44. U odnosu na tzv negativne razlike ,nije podnesen procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

45. U odnosu na prigovor preinake tužbe, čl 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka od pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogle znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi bez stručnog znanja vještaka. U odnosu na prvotno postavljen kondemnatorni zahjtev koji je iznosio 20.633,03 kn (2.738,47 €), prema nalazu vještaka je to iznos od 20.218,93 kn (2.683,51 €) koliko tužitelj točno konačno potražuje. Ne radi se dakle o preinaci tužbe u smislu čl 190 i 191 ZPP.

46. Stopa zatezne kamate na dosuđene iznose utvrđena je kamatama do 31.12.2007. po stopi iz Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05; dalje u tekstu: ZOO/05), a u smislu čl. 1165 ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15.). Od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022., zatezna kamata se računa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

47. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154 i čl. 155 ZPP, a prema VPS u trenutku poduzimanja pojedine radnje, a tužitelj je u konačnici uspio sa u cijelosti. Trošak je određen sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23, dalje: OT).

48. Tužitelju je za zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno zatraženom i specificiranom trošku odmjereno za sastav tužbe – 100 bodova, podnesak 24.08.21 100 bodova, roč.15.02.21. 100 bodova, podnesak 14.03.23. 100 bodova, roč.05.02.24. 100 bodova, podn.05.04.24. 100 bodova, roč.04.02.25. 100 bodova, čemu je dodan pdv i trošak pristojbe na tužbu 38,14 €, troškovi vještačenja 225,62 € ukupno 1.763,76 €. Podnesak 24.08.21. nije priznat tužitelju jer nije bio potreban za vođenje postupka.

49. Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove temelji se na odredbi čl. 30 st. 2 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 94/14), a po stopi iz čl. 29 st. 2 ZOO-a/05.

U Zagrebu, 28. veljače 2025. godine

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.