Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici
Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10
Poslovni broj: P-129/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužiteljice RI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku odvjetniku Denisu Pediću iz Popovače, Zagrebačka 17, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po punomoćnicima OD Glamuzina & Grošeta .o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. veljače 2025., a donesene i objavljene 28. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50- 2879366 koji su dana 08. lipnja 2005. sklopili tužiteljica RI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici RI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 122,33 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2005. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 158-50-2879366 koji su 8. lipnja 2005. sklopili tužiteljica RI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.
IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici RI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 132,72 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana
V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da naknadi tužiteljici RI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u visini od 1.204,64 € sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja, tj. od dana 28. veljače 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici.
Obrazloženje
1. Tužiteljica RI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužiteljica) podnijela je ovom sudu tužbu 16.4.2024. godine protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb (dalje: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi tužiteljica navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 8.6.2005. Ugovor o kreditu broj: 158-50-2879366 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Tužiteljica tvrdi da joj je ugovorom odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Tužiteljica je dana 31. prosinca 2015.. u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu, kojim je kredit i zatvoren. Navodi da je temeljem odredbe članka 10. Ugovora, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužiteljici zbog prijevremene otplate kredita dana 31.12.2015. obračunao i naplatio iznos od 1.000,00 kn, odnosno 132,00 €. Ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP), koji je u odredbi članka 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena ugovorna odredba iz članka 10. Ugovora prema kojoj tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik je ništetna, jer je suprotna kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Tvrdi da je člankom 3. Ugovora ugovorena naknada od 1 % od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sukladno navedenom tužiteljici je na dan isplate/korištenja kredita tj. 10.6.2005. na ime navedene naknade tj. naknade za obradu kredita naplaćen/ustegnut iznos od 921,70 kn, odnosno 122,33 €. Tužiteljica prvenstveno navodi kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika. Tužiteljica nije uopće imala mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi (niti je o istoj s tuženikom pregovarala). Tužiteljica t rdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primijenio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a sve navedeno je suprotno načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zlouporabe prava. Tužiteljica tvrdi da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunavati sporna naknada (kupovnom, srednjem ili prodajnom) i nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tužiteljica tvrdi da je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a isplatio joj je drugi iznos umanjen za troškove obrade kredita teretivši ga prilikom isplate kredita dana 10.6.2005. za iznos od 921,70 kn/ 122,33 eura, kao trošak obrade kredita, a koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa i kamatu na cjelokupni iznos kredita, sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi manji iznos kredita.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti te osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, tvrdi da je iznos naknade iz točke 3. Ugovora o kreditu jasan, uočljiv i razumljiv, te nije dopušteno ispitivati poštenost te odredbe, a obveza je određena. Nadalje, smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe mogao utvrditi koji postotak od iznosa kredita je njegova financijska obveza i da li je za njega prihvatljiva. Tvrdi da je i u promotivnim uvjetima tuženika ta naknada bila naznačena. Tuženik se poziva na presudu C-621/17 od 3.10.2019. u kojem je EU sud utvrdio da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasna i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplate naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti traži detaljno navođenje svih usluga koje se pružaju u zamjenu za iznose. Tuženik smatra da načelno nije uzrokovao štetu potrošaču naprijed citiranom odredbom i nije odredba ugovora o kreditu uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koje su proizašle iz ugovora. Nadalje, tuženik u bitnom tvrdi da je tužiteljica potpisom ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik tvrdi da je tužiteljici zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Puli, ukazuje na odredbu članka 326. Zakona o obveznim odnosima, smatra da je uzrok ništetnosti manjeg značaja. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 158- 50-2879366, izvršen je uvid u otplatni plan i knjigovodstvenu karticu, izvršen je uvid u Potvrdu tuženika od 26.1.2024., izvršen je uvid u promotivne uvjete tuženika, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.
5. Ovdje sud ističe da, iako je člankom 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem članka 40. st. 2. ZPP- a u svezi članka 37. st. 1. ZPP, je odredio VPS na 1.327,36 €, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to dva na utvrđenje, a te dva na isplatu, slijedom čega je i točno označio VPS. Slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 158-50-2879366 od 9. lipnja 2005. (potvrđen kao javnobilježnička isprava o strane javnog bilježnika dana 9.6.2005. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 1.) tužiteljici odobren kredit u iznosu od 19.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Člankom 2. Ugovora ugovorene su kamate i to redovna od 4,95 % godišnje, promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, zatim kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne koja u trenutku sklapanja iznosi 15% godišnje, promjenjiva. Nadalje je člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 1% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, u članku 4. Ugovora ugovoren je rok otplate 240 mjeseci, a člankom 6. namjena kredita stambeni kredit. Članak 10. Ugovora propisuje da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Ugovor je potpisan 9. lipnja 2005. od strane tužiteljice kao korisnice kredita, ovlaštene osobe tuženika i solidarnog jamca PI, i ovjeren pečatom tuženika. Isti ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od stane javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića u Sisku dana 9. lipnja 2005. pod borjem OU-579/05.
7. Uvidom u otplatni plan i knjigovodstvenu karticu utvrđeno je da je kredit odobren 10.6.2005. i pušten u opticaj u visini od 19.300,00 CHF, te da su se anuiteti po naprijed citiranom ugovoru mijenjali sukladno porastu tečaja valute CHF.
8. Uvidom u Potvrdu tuženika od 26.1.2024. utvrđeno je da je prilikom isplate korištenja kredita dana 10.6.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 921,70 kuna (1% od iznosa kredita), sukladno čl. 3 NAKNADA – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena, ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Iz potvrde je utvrđeno da je prilikom konačne otplate kredita dana 31.12.2015. god. naplaćena naknada u iznosu od HRK = 1.000,00 sukladno tada važećim općim aktima banke.
9. Uvidom u promotivne uvjete tuženika koji su bili u primjeni od 1. lipnja 2005., a vezano za stambeni kredit tužiteljice utvrđena je visina redovne kamatne stope u iznosu od 4,95%, utvrđeno je da banka nije imala u ponudi ugovore u domaćoj valuti, kunama, već samo u eurima, CHF i USD. Nadalje, utvrđeno je koju dokumentaciju je tužiteljica dužna dostaviti radi odobrenja kredita, te i visina anuiteta po pojedinom odobrenom kreditu, a sve to je bilo na bazi informativnog izračuna i uz uvjet da klijent, odnosno potrošač, prima plaću ili mirovinu putem RBA tekućeg ili deviznog računa. Napominje se da ove odredbe kojim se uvjetuje od strane tuženika odobravanje kredita samo za klijente njegove banke, zajedno sa kamatnim stopama također ukazuje na ništetan i nepošten način postupanja tuženika u tijeku obrade kredita, naplaćenih troškova i drugih naknada. Nije poznato da li su ovi promotivni uvjeti bili vidljivi i dostupni potrošačima niti je tuženik ovu činjenicu do kraja postupka dokazao. 10. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica u svom iskazu tvrdi da se 2005. odlučila uzeti kredit za adaptaciju kuće u kojoj i sada živi, a živjela je i prije, te je nekretnina njezin dom, a bila je u dobi od 42 godine. Tužiteljica tvrdi da je s tuženikom Raiffeisenbank d.d. zaključila ugovor o stambenom kreditu, te joj je odobren kredit u visini od 19.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita. Tužiteljica tvrdi da je ugovoren rok otplate kredita na 20 godina i to u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 400,00 kuna koji anuiteti su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, time da je dozvolila da se kredit naplaćuje administrativnom zabranom kod poslodavca na plaći, te je poslodavac ustezao iznos anuiteta i plaćao tuženiku. Tužiteljica tvrdi da je u trenutku ugovaranja kredita kamatna stopa iznosila 4,95% godišnje, a kasnije su se anuiteti povećali na 800,00 kuna. Tužiteljica tvrdi da je kredit prijevremeno otplaćen 2015. jer je bila u strahu da će tečaj CHF-a još više rasti, a budući je bila spremačica i nije imala veliku plaću odlučila je prijevremeno otplatiti kredit. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik temeljem točke 3. Ugovora o kreditu naplatio 1% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita i prilikom zatvaranja kredita 2015. naplatio je naknadu tada u visini od 1.000,00 kuna sukladno aktima tuženika. Tužiteljica tvrdi da je ugovor o kreditu sklopila s tuženikom u njegovoj poslovnici u Sisku na način da je otišla u poslovnicu, rekla za što joj treba kredit, a djelatnik tuženika joj je tada rekao koje dokumente treba donijeti, te je ona dokumente koji su potrebni donijela djelatniku tuženika koji joj je rekao da dođe za par dana što je i učinila, te je ugovor već bio napisan, a ona ga trebala samo potpisati. Tužiteljica tvrdi da je mislila da sklapa ugovor o kreditu u kunama. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik tuženika nije objasnio niti jednu stavku ugovora o kreditu, nije ju je informirao o tome koji sud će biti nadležan u slučaju spora po ugovoru o kreditu. Tužiteljica tvrdi da joj je u trenutku sklapanja ugovora bilo bitno da joj tuženik odobri kredit i visina anuiteta kojeg će ona moći otplaćivati sa svojom plaćom. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik tuženika nije pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te 2005. godine tužiteljica uopće nije znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužiteljica tvrdi da ju je djelatnik tuženika tražio puno dokumentacije da bi se provjerila njena kreditna sposobnost i da li joj uopće ta visina kredita može biti odobrena. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor potpisan u podružnici u Sisku s njene strane, ali je ugovor potpisao prethodno djelatnik tuženika prije nje. Tužiteljica tvrdi da joj je nakon toga djelatnik tuženika rekao da mora ići zajedno sa sudužnikom NI ovjerit solemizirati ugovor kod javnog bilježnika. Tužiteljica tvrdi da joj javni bilježnik nije protumačio ugovor iako se radi o solminiziranoj ispravi, a niti je djelatnik tuženika istoj pročitao i protumačio odredbe ugovora. Tužiteljica tvrdi da je solminizirani ugovor ovjereni odnijela djelatniku tuženika. Tužiteljica tvrdi da joj je u tom momentu bila bitna visina rate koja je u vrijeme ugovaranja iznosila cca 400,00 kuna da bi kasnije ista porasla do iznosa od 800,00 kuna, a plaća joj je u to vrijeme iznosila 2.000,00 kuna, te je jedva otplaćivala anuitete. Tužiteljica tvrdi da je bila prisiljena 2015. sklopiti novi ugovor u kunama kako bi zatvorila postojeći ugovor koji je predmet ovoga postupka, te je ugovor sklopila u HPB- u i na ovaj način zatvorila postojeći ugovor o kreditu kod tuženika. Tužiteljica tvrdi da joj je prilikom ugovaranja kredita koji je predmet ovog postupka bila bitna visina mjesečnog anuiteta, međutim, anuiteti su rasli i mijenjali se, te je tužiteljici to predstavljalo znatno opterećenje za njeno financijsko stanje jer je imala malu plaću i radila kao čistačica. Tužiteljica tvrdi da prilikom zatvaranja ugovora o kreditu koji je predmet ovoga postupka istu nitko nije obavijestio da će morati platiti naknadu banci za prijevremenu otplatu kredita, kao niti o visini naknade. Tužiteljica tvrdi da bi odlazak u Zagreb zbog spora sa tuženikom za nju predstavljao znatan financijski teret budući radi kao čistačica i njena plaća je relativno mala. Tužiteljica tvrdi da je pročitala samo dio ugovora koji se odnosi na visinu anuiteta, a Ugovor o kreditu bio je napisan vrlo sitnim slovima. Tužiteljica tvrdi da je završila osnovnu školu i tečaj od 6 mjeseci za drvnog prerađivača.
11. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirala isključivo za osobne potrebe – stambeni kredit za adaptaciju kuće a sama tužiteljica je bila u radnom odnosu na radnom mjestu čistačice. Slijedom navedenog tužiteljica, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužiteljice – stambeni kredit. Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužiteljice, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovarao o sporim ugovornim odredbama (čl. 3 i 10. Ugovora), već protivno tome tužiteljica tvrdi da nije sudjelovala u sastavljaju odredaba Ugovora niti joj je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužiteljici na potpis, a koji je tužiteljica kao takvog prihvatila sa svim odredbama, a na koje nije mogla utjecati (dok joj druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljicu nitko nije pitao niti joj što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknada, već protivno tome tužiteljica tvrdi da nije znala da je dužna platiti naknadu tuženiku za prijevremenu otplatu kredita.
12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužiteljici u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužiteljica, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužiteljica nije mogla utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njen iskaz u kojem tvrdi da ju na obvezu plaćanja spornih naknada prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, a prilikom prijevremene otplate tužiteljica je platila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali na istu nije mogla utjecati ni na koji način jer joj u protivnom ne bi odobrili prijevremenu otplatu kredita a koja je u tom trenutku za tužiteljicu bila nužna zbog visine plaće čistačice. Tužiteljica u svom iskazu ističe da nije sudjelovala u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljicom. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 3. i čl. 10. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužiteljica nije sudjelovala niti je mogla utjecati na njihov sadržaj niti joj je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a same ugovorne odredbe (čl. 3. i 10. Ugovora) nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužiteljica samim čitanjem zaključila kakva joj se točno obveza istom nameće.
13. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužiteljica u svom iskazu navodi da u svezi spornih naknada nije, prije sklapanja Ugovora, dobila nikakve informacije niti su joj uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužiteljica nije sudjelovala, niti je imala mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti joj je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.
14. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija spornih odredba i to čl. 3, a koja glasi: " naknada od 1% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i odredbe članka 10. Ugovora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor" po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvijete, jasnoće i lako razumljive odredbe, jer odredba članka 3. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (1% od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužiteljici) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 10. Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 AI od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 14 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sama tužiteljica je po zanimanju čistačica, te nije imala posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužiteljica propustila dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužiteljici kao potrošaču objasnio i upoznao je sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužiteljicu kao potrošača i za koje je umanjio njezino pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu prilikom prijevremene otplate kredita, kao što nije niti dokazao da bi tužiteljici ponudio opciju prema kojoj bi tužiteljici omogućio pregovaranje u svezi plaćanja spornih naknada odnosno opciju isplate odnosno prijevremene otplate kredita bez naplate takvih naknada. Naime, ugovaranje spornih naknada nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio. 15. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatna da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužiteljica) nije imala utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz 12 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.
16. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 ZI i UI, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 R od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 VI i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 P i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
17. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužiteljica tvrdi da joj nitko ništa nije pojašnjavao u svezi spornih odredaba i naknada. Iz iskaza tužiteljice ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljicom, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužiteljicu nitko nije upozorio niti joj dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su joj dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.
18. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.
19. Tijekom postupka, a osim samih odredaba članka 3. i 10. Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi članka 10. Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužiteljice odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužiteljica morala po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su naplaćene sporne naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužiteljici, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužiteljice), a sama tužiteljica nije mogla utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući joj pritom mogućnost da izabere drugu opciju.
20. Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da su sporne odredbe članka 3. i 10. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštene. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da su sporne odredbe Ugovora nepoštene, a unatoč kojima Ugovor može opstati, a ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio iste ništetnim te je odlučio kao u toč. I i III izreke.
21. U odnosu na visinu naplaćenih spornih naknada ovaj sud ističe da je tuženik u odgovoru na tužbu, kao i na raspravu od 27.11.2024. učinio nespornim visinu naplaćenih naknada tužiteljici u iznosu kako je to u svome zahtjevu navela tužiteljica, slijedom čega je ovaj sud prihvatio i kondenatorni zahtjev tužiteljice, te je naložio tuženiku da tužiteljici isplati stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 3. Ugovora iznos od 122,33 € odnosno stečeno bez osnove temeljem ništetne odredbe čl. 10. Ugovora iznos od 132,72 €, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe članka 323. st. 1. u svezi s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužiteljici, a obzirom da je upravo tužiteljica osobno u cijelosti plaćala i otplatila sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice i Prijevremene otplate).
22. Sud ističe da je tuženik na pravo tužitelja na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare. Naime, u smislu članka 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stavkom 2. je propisao da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju sporna naknada za obradu kredita napaćena od tužitelja (obustavljena od iznosa kredita 10.6.2005.) a sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena prilikom otplate kredita prije vremena dana 31.12.2015.. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem su sadržane takve odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 10.6.2005. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328.ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (10. lipanj 2005.) odnosno u trenutku prijevremene otplate kredita (31. prosinca 2015.) u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredba počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 16. travnja 2024. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.
23. Sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužiteljice te je naložio tuženiku da tužitelju, a temeljem članka 323. st. 1. u svezi članka 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 122,33 € (naknada za prijevremenu otplatu kredita) odnosno iznos od 132,72 € (naknada za obradu kredita) te je odlučio kao u toč. I i III izreke.
24. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova, a da pri tome tužitelju nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornim odredbama koji su to realni troškovi naplaćeni) , a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužiteljica i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača (čistačica po zanimanju) iz samih spornih odredaba nije mogla zaključiti zašto joj se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istim plaća, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, joj kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana plaćanja istih naknada te je odlučeno kao u toč. II i IV. izreke.
25. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti, ovaj sud prije svega ukazuje da je odredbom članka 13. Ugovora o kreditu ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Tuženik osim toga prigovorom ukazuje na činjenicu da je njegovo sjedište u gradu Zagrebu, pa smatra da bi se temeljem članka 70. ZPP-a ugovorna nadležnost trebala odnositi na nadležnost suda u Zagrebu.
26. Međutim, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu N od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).
27. Nadalje, Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi članka 6. i 7. spomenute Direktive, ukazuje kako postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aqaumed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., A i Z, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).
28. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. I u tom pogledu je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u članku 13. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču i na koju isti nije mogao utjecati. Osim toga, tužitelj je u postupku opunomoćio kvalificiranog punomoćnika u gradu Sisku gdje je sklopio ugovor, slijedom čega takve okolnosti ukazuju na činjenicu da suđenje pred ovim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada Zagreba predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost ( u tom smislu i rješenje Gž-1423/2019 ŽS Zadar od 9. 1. 2020.). Osim toga, na pitanje mjesne nadležnosti utječe i procesna autonomija što u konkretnom slučaju znači i pozivanje na odredbu čl. 59. Zakona o parničnom postupku koja uređuje nadležnost po mjestu u kojemu se nalazi poslovna jedinica pravne osobe te propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svojeg sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem području se nalazi ta poslovna jedinica. Ugovor je sklopljen u poslovnici tuženika u Sisku.
29. Zbog svega naprijed navedenog istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnost nije osnovan.
30. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti svojim zahtjevom.
31. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 27.11.2024 i 6.2.2025. za svako u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 3.10. 2024. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), pristup na raspravu za objavu presude dana 28.2.2025. u visini od 100,00 €, ukupno 900,00 €, a budući je tužiteljicu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 225,00 €, sveukupno 1.125,00 € za pruženu intelektualnu uslugu.
Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 €, te pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 €, ukupno 79,64 €, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.204,64 € , a koji je naloženo da plati tuženik. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja tj. od 28.2.2025., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem članka 151. st. 3. ZPP.
32. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Hrvatska Kostajnica, 28. veljače 2025.
Sudac
Renata Žličarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 28. veljače 2025.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.
Dna:
- Pun. tužiteljice odvjetnik Denis Pedić iz Popovače, putem e-oglasne ploče
- Pun. tuženika OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, putem e-oglasne ploče
