REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8976/23-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice OP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Lucija Car-Pavlic, odvjetnica u odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j. t. d. u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Eugen Kujundžić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Lucije Car-Pavlic, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnika tuženika Eugena Kujundžića, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9011733285, potpisanog/sklopljenog dana 28. srpnja 2006.g. od strane tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 160,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 269,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu sa pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 1. rujna 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom 28. srpnja 2006. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011733285. Tvrdi da je člankom 11.3 Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita te je tužiteljici dana 1. kolovoza 2006. sukladno navedenoj odredbi ugovora o kreditu naplaćena, navedena jednokratna naknada u iznosu od 1.212,65 kn ustegom od iznosa odobrenog kredita. Nadalje, navodi da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju te da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca pripremljenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama niti utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Navedenom odredbom ugovora o kreditu tuženik je odredio plaćanje jednokratne naknade od 1,50 % od iznosa kredita, a iz navedene odredbe ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji naknada, zbog čega da je riječ o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Stoga je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, a što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, a posljedično i ništetna. Stoga tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba članka 11.3 Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice da plati naknadu za odobrenje kredita, da sud naloži tuženiku da joj isplati s osnove plaćene naknade iznos od 160,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2006. do isplate, kao i da joj tuženik isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Nadalje, navodi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju, da je iznos naknade tužiteljici prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču te da je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužiteljica u konačnici prihvatom ponude obvezala platiti. Tuženik je, nadalje, naveo da je korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora, a navedeni ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih strana ponovno joj je pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 26. veljače 2024. povukao prigovor visini tužbenog zahtjeva i tijeku zateznih kamata, ali ostao kod osporavanja osnovanosti zahtjeva tužiteljice (stranica 107 spisa).

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (stranica 7 – 11 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (stranica 13 i 14 spisa), plan otplate (stranica 15 i 16 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 22.07.2019. (stranica 17 i 18 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 19-27 spisa), elektronički zapis iz matice vjenčanih za tužiteljicu (stranica 6 spisa), elektroničku komunikacija između tuženika i punomoćnice tužitelja (stranica 28-29 spisa), Opće uvjeti poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb (list 37-53 spisa) te je saslušao tužiteljicu (stranica 111-112 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud: (1) utvrdi da je ništetan članak 11.3 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i (2) naloži tuženiku da joj na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplati iznos od 160,94 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2006. do isplate, jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njezino potrošačko pravo.

7. Člankom 11.3 Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.

8. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

9. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

11. Tužiteljica je iskazala da su ju iz autokuće gdje je namjeravala kupiti automobil uputili na tuženika koji joj je ponudio ugovor o kreditu te joj je rečeno da pročita ugovor kojom prilikom je vidjela da postoji naknada za obradu kredita koja iznosi 1,5% te je pitala zašto mora platiti tu naknadu na što joj je odgovoreno da je takvo pravilo te da ako želi dobiti novac mora platiti tu naknadu, nakon čega je potpisala ugovor, platila naknadu i otplatila kredit. Nadalje, navela je da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora te da je automobil kupila za osobne potrebe jer je bila odvojena od obitelji jer je živjela u [adresa], a njezina obitelj je živjela u [adresa] te je sama otplatila kredit.

12. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da nije bila informirana o naknadi za obradu kredita odnosno nije joj jasno rečeno na što se odnosi predmetna naknada, odnosno koji su to troškovi obrade kredita. Ugovor o kreditu sastavio je tuženik te je logično i uvjerljivo da tužiteljica nije dobila potpunu i jasnu informaciju o svrsi i visini ove naknade. Razmatrajući sadržaj članka 113. Ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,50% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

13. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 13.3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

15. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Odredbe članaka 1021. – 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu sa odredbom članka 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda, ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja je određena internim aktom tuženika bez da je tuženik obrazložio visinu i svrhu naknade.

19. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 11.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naknade) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

21. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

22. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

25. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada odnosi, te da o naknadi nije mogla pregovarati, zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 11.3 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% (jedno cijelo pedeset posto) od iznosa kredita.

26. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u članku 11.3. u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu ove naknade na temelju takve ugovorne odredbe odnosno sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

27. Između stranaka nije sporan dan i iznos naplaćene naknade, a koje činjenice proizlaze iz knjigovodstvene kartice tuženika (stranica 21 spisa), odnosno nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek zakonskih zateznih kamata.

28. Stoga je tužiteljici dosuđen iznos od 160,94 eura (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2006. do isplate primjenom članka 1115. ZOO-a budući je tuženik bio nesavjestan stjecatelj već u trenutku naplate naknade. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

29. Neosnovan je prigovor zastare jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 11.3. Ugovora o kreditu.

30. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju za naknadu za prijevremenu otplatu kredita donošenjem ove presude.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.) za sastav tužbe 25 bodova, sastav podneska prema Tbr. 8/1. OT-a bodova i pristupa na ročišta od 26. veljače 2024. i 29. siječnja 2024. prema Tbr. 9/1 OT-a, za svako ročište po 25 bodova, ukupno 100,00 bodova uz vrijednost boda od 2,00 eura i pdv od 25% u iznosu od 50,00 eura, odnosno ukupno 250,00 eura.

32. Također joj je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 6,64 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 13,27 eura, pa joj je ukupno dosuđen trošak u iznosu 269,91 eura. Tužiteljica nije oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, jer se ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, odnosno nema izravne primjene presude iz kolektivnog spora budući se ovdje radi o zahtjevu u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u kolektivnom sporu se odlučivalo o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

33. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP i članku 29. st. 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

34. Tužiteljici nije priznat trošak pribavljanja dokumentacije iznosu od 6,25 bodova prema Tbr. 32/3 OT-a, jer se ne radi o postupku za koji je zakonom propisano da se provodi prije podnošenja tužbe, odnosno nisu ispunjeni uvjeti za naknadu troška prema Tbr. 32 OT-a kao i naknada za pristup ročištu na kojem se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima.

35. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe za presudu 2. Tuženiku po pun.