Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-293/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Snježana Drvodelić, odvjetnica iz Petrinje, Trg Stjepana Radića 8, protiv tuženika Sisačko-moslavačka županija, OIB 82215698659, Sisak, S. i A. Radića 36, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 20. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice JČ koji glasi: "Utvrđuje se da je ovrha na novčanim sredstvima tužiteljice JČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], određena ovjerenom bjanko zadužnicom posl. broj: OV-9785/2010 od 22.12.2010. godine nedopuštena. Nalaže se tuženiku, Sisačko-moslavačkoj županiji, OIB 82215698659 iz Siska, S. i A. Radića, isplata novčanih sredstava ustegnutih putem zadužnice u iznosu od 663,61 eur počev od 19. travnja 2024. godine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a do isplate.

Nalaže se tuženiku Sisačko-moslavačkoj županiji, OIB 82215698659 platež prouzročenog parničnog troška u roku od 15 dana od pravomoćnosti sudske odluke."

-II. Nalaže se tužiteljici JČ da tuženiku Sisačko-moslavačka županija naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 eur, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica JČ podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Sisačko-moslavačke županije, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je dr. medicine, specijalistica opće medicine, te da je zaključila s tuženikom Ugovor o koncesiji broj: 510-14/10- 01/32. ur. Broj: 2176/01-03-10-01 21. prosinca 2010. Sukladno odredbi čl. 6. Ugovora o koncesiji za djelatnost obiteljske (opće) medicine tužiteljica je bila u ugovornoj obvezi dati jamstvo u obliku zadužnice u iznosu od 5.000,00 kuna/663,61 eur, a što je i učinila, odnosno dostavila je zadužnicu na označeni iznos. Preuzetom evropskom pravnom stečevinom u zakonu je ukinut institut "koncesija" za djelatnost primarne zdravstvene zaštite, odnosno opće medicine, te su uvedene "ordinacije" kao osnovni ustrojstveni oblik pružanja opće zdravstvene zaštite (odredba čl. 46. Zakona). Odredbom članka 280. ( u prijelaznim i završnim odredbama) određeno je da danom stupanja na snagu novog zakona prestaje važiti Zakon o zdravstvenoj zaštiti ( NN 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 12/12, 35/12, odluka Ustavnog suda RH 70/12, 82/13, 22/14.) Nadalje, u istim odredbama (od čl. 250. nadalje) je taksativno naveden veliki broj podzakonskih akata koji se novim zakonom ukidaju i stavljaju van snage, a među kojima je i Pravilnik koji uređuje koncesijska prava i obveze ugovornih stana, i to liječnici obiteljske medicine kao koncesionari i županije kao koncedenti. Stupanjem na snagu nove pravne regulative prestao je postojati pravni temelj za plaćanje ugovorene koncesijske naknade. U odredbi članka 11. Ugovora predviđeno je da koncesija prestaje ispunjenjem zakonskih uvjeta, i to istekom roka na koji je dan, te prestankom postojanje pravne osnove kojoj je dana koncesija. S obzirom da je novim zakonom uvedena ordinacija kao novi oblik pravne osobnosti i ugovorom je predviđen prestanak koncesije. Unatoč tome, tuženo tijelo regionalne uprave, nastavlja voditi Registar koncesije te naplaćivati koncesijsku naknadu za 2019. i 2020. Zbog nesporazuma oko plaćanja naknade za koju tužitelja smatra da ne postoji pravna osnova tužiteljica u svrhu mirnog rješenja spora održala sastanak sa pročelnicom za zdravstvo u Sisačko-moslavačkoj županiji te je dogovoreno da će se od nadležnog Ministarstva zdravstva zatražiti pravni stav oko naplate koncesije za 2019. i 2020. Tuženica nije tražila mišljenje nadležnog ministarstva, odnosno tužiteljica nikada nije dobila obavijest o stavu Ministarstva zdravstva oko navedeno problema ( plaćanje koncesijske naknade nakon stupanja na snagu novog zakona iz 2019.g). Tuženik i dalje inzistira na napati koncesije te aktivira instrument osiguranja i u postupku izravne naplate na novčanim sredstvima ovršenice, ovdje tužiteljice, usteže iznos od eur. 25. lipnja 2024. tuženik podnosi zahtjev za pokretanje naplate koncesije Ministarstva financija za dio duga koji nije osiguran instrumentom osiguranja-zadužnicom, a na koji zahtjev tužiteljica dostavlja očitovanje. Bez obzira što je tužiteljica u očitovanju navela da nedostaje pravni temelj za naplatu koncesije, odnosno rješenje koje bi obvezivalo tužiteljicu, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Zagreb, Služba za nadzor, Odjel za inspekcijski nadzor u području koncesija dostavlja zahtjev za podacima, odnosno dokaz da je koncesijska naknada u cijelosti plaćane, te se "prijeti" prekršajnim kaznama. Opreza radi tužiteljica napominje da je i novim Zakonom o koncesijama (NN 69/17, 107/20) koji je stupio na snagu 10. listopada 2020. godine također usvojena evropska pravna stečevina (čl. 2.) Zakona te je i zakonom o koncesijama ukinuta koncesija u području opće (obiteljske) medicine.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da je između stranaka 21. prosinca 2010. zaključen Ugovor o koncesiji za djelatnost obiteljske (opće) medicine (dalje u tekstu: Ugovor) i to temeljem Odluke o odabiru najpovoljnijeg ponuditelja Klasa: 022-04/10-01/37, Urbroj: 2176/01-03- 10-01 od 23. kolovoza 2010.g. (dalje u tekstu: Odluka o koncesiji) . Isto tako, nije sporno da su se promijenile zakonske odredbe kojima je bilo riješeno pitanje sustava primarne zdravstvene zaštite i to prvenstveno izmjenom odredbi Zakona o zdravstvenoj zaštiti ( Narodne novine br. 100/2018, 125/2019, 133/2020, 147/2020, 136/2021, 119/2022, 156/2022, 33/2023, 145/2023, 36/2024) i Zakona o koncesijama (Narodne novine br. 69/2017, 107/2020). Međutim, potpuno pogrešno punomoćnik tužiteljice tumači narav pravnog odnosa među strankama, te zakonske odredbe i primjenu pozitivnih propisa na ugovorni odnos stranaka. Naime, stranke su temeljem Odluke o koncesiji sklopile predmetni Ugovor kojim se koncesija daje na vrijeme od 10 godina (članak 4. Ugovora), a naknada za koncesiju ugovorena je u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno koju se tužiteljica obvezala plaćati od 01. siječnja 2011.g. (članak 5. Ugovora) . Dakle, Ugovor o koncesiji je važio do 31. prosinca 2020., te suprotno mišljenju tužiteljice nisu bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih bi isti prestao važiti, odnosno temeljem kojeg bi tužiteljica prestala biti u obvezi plaćati koncesijsku naknadu. Točno je da je u sustavu primarne zdravstvene zaštite izmjenama navedenih zakona propisano da zdravstveni radnici koji obavljaju privatnu praksu na osnovi koncesije mogu nastaviti obavljati zdravstvenu djelatnost u privatnoj praksi u ordinaciji ako do dana 30. lipnja 2021. podnesu zahtjev Ministarstvu za izdavanje rješenja o nastavku obavljanja privatne prakse (čl. 266. Zakona o zdravstvenoj zaštiti). Tužiteljica je upravo u skladu sa navedenom zakonskom odredbom 12. studenog 2020. podnijela Ministarstvu zdravstva zahtjev za izdavanje rješenja o nastavku obavljanja privatne prakse u ordinaciji. Temeljem navedenog zahtjeva Ministarstvo zdravstva je dana 04. prosinca 2020.g. donijelo rješenje Klasa: UP/I-543-05/04- 02/40, Ur.broj: 534-03-1-2/5-20-06 kojim je pod točkom 3. i 4. riješeno: „ JČ, dr.med.spec.opće medicine, prestat će s radom u privatnoj praksi na temelju koncesije u specijalističkoj ordinaciji opće medicine na adresi [adresa], **.**.2020. JČ dr.med.spec.opće medicine, započet će s radom u privatnoj praksi u ordinaciji dana 01. siječnja 2021.g.“ Dakle, nesporno je da je tužiteljica sve do 31.12.2020. obavljala privatnu praksu na temelju koncesije, te da je za isto dužna tuženiku platiti koncesijsku naknadu. Nadalje, neosnovano je tumačenje tužiteljice prijelaznih i završnih odredaba Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o koncesijama pokojem bi institut „koncesija“ za djelatnost primarne zdravstvene zaštite bio ukinut, jer navedena tvrdnja ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe. Tim više, navedena odredba članka 266., te posebice odredba članka 270. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koja propisuje da zdravstvenim radnicima, koji na dan stupanja na snagu ovoga Zakona obavljaju privatnu praksu na osnovi koncesije, pravo na obavljanje privatne prakse prestaje dana 31. prosinca 2022., uredila je prijelazno razdoblje koje se odnosi na zdravstvene radnike koji obavljaju privatnu praksu na temelju koncesije i koji žele nastaviti praksu u ordinaciji. Prema tome, temeljem navedene zakonske odredbe tužiteljici bi pravo na obavljanje privatne prakse na osnovi koncesije (da nije prestalo temeljem gore navedenog rješenja Ministarstva), prestalo tek 31. prosinca 2022., a nikako 1. 1. 2019. kako to pogrešno tumači tužiteljica. Naime, pravilnim tumačenjem Zakona o zdravstvenoj zaštiti jasno je da se odredba članka 280. na koju se poziva tužiteljica odnosi na sve one ostale odredbe koje nisu posebno regulirane prethodnim člancima prijelaznih i završnih odredaba, odnosno konkretno odredbom članka 270. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Slijedom svega navedenog, predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o koncesiji za djelatnost obiteljske medicine (str. 5-7 spisa), dopis (str. 8 spisa), opomenu radi dugovanja (str. 9 spisa), dopise (str. 10-13 spisa), zahtjev za izravnu naplatu (str. 14-16 spisa), bjanko zadužnicu ( str. 17-20 spisa), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (str. 21 spisa), obavijest (str. 22 spisa), zahtjev za pokretanje naplate koncesije (str. 23 spisa), dopis (str. 24 i 25 spisa), očitovanje (str. 26 i 27 spisa), preslike potvrda (str. 28 spisa), rješenje Ministarstva zdravstva od 4. 12. 2020. (str. 38 i 39 spisa), dopis Ministarstva zdravstva od 4. 1. 2019. (str. 40-44 spisa), ugovor o korištenju prostora nekretnine (str. 47- 50 spisa) te u dopis Doma zdravlja Petrinja od 24. 11. 2020. (str. 54 spisa).

5. Temeljem ocjene izvedenih dokaza kao i na temelju rezultata cijelog postupka sud zaključuje da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Odredbom čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca, prema odredbi članka 209. stavka 4. ovog Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

7. Iz zahtjeva za izravnu naplatu podnesenom Financijskoj agenciji 18.

4. 2024. proizlazi da ovrhovoditelj, ovdje tuženik, protiv ovršenice, ovdje tužiteljice, zahtijeva izravnu naplatu novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice, ovjerene od strane javnog bilježnika Sanje Čubelić, broj ovjere OV- 9785/2010, Sisak, 22. 12. 2010., u cijelosti.

8. Prema specifikaciji izvršenja osnove za plaćanje OV-9785/10, zadužnica, od 19. 4. 2024. proizlazi da je Financijska agencija naplatila 18. 4. 2024. naknadu navedene agencije u iznosu od 53,09 eur, te da je zaplijenjen i nenaplaćen novčani iznos na ime glavnice duga od 663,61 eur.

9. Nadalje, iz priložene bjanko zadužnice na iznos do 5.000,00 kn, ovjerene od strane javnog bilježnika Sanje Čubelić , broj ovjere OV-9785/2010 od 22. 12. 2010., proizlazi da je ista izdana u Sisku 22. 12. 2010. od strane dužnika JČ, dr.med. ordinacija opće medicine, koja daje suglasnost da se radi naplate tražbine u iznosu od 5.000,00 kn zapiijene svi računi dužnika kod svih banaka te da se novčana sredstva s tih računa isplate vjerovniku Sisačko-moslavačka županija, na način koji odredi vjerovnik u skladu sa zakonskim propisima te su za utvrđivanje postojanja i visine tražbine iz zadužnice mjerodovne samo izjave u toj zadužnici te u potvrdama banaka o isplatama izvršenim na temelju te zadužnice.

10. Nije sporno između stranaka da su tužiteljica JČ, dr. med. spec. opće medicine kao koncesionar i tuženik kao koncedent 21. prosinca 2010. sklopili ugovor o koncesiji vezano za obavljanje javne zdravstvene službe u zdravstvenoj djelatnosti obiteljske (opće) medicine (dalje: ugovor o koncesiji), što ujedno proizlazi iz navedenog ugovora, te je prema čl. 4. ugovora o koncesiji ugovoreno da se koncesija daje na vrijeme od 10 godina, a prema čl. 5. da naknada za koncesiju iznosi 1.250,00 kn mjesečno, koju naknadu se koncesionar obvezao plaćati do 25-tog u mjesecu za prethodni mjesec.

11. Prema odredbi čl. 6. ugovora o koncesiji radi osiguranja naplate naknade koncesije te naknade moguće štete nastale zbog neispunjenja obveza iz ugovora o koncesiji koncesionar je obvezan dostaviti koncedentu jamstvo za dobro ispunjenje ugovora u obliku bjanko zadužnice na iznos od 5.000,00 kn, s rokom trajanja koncesije.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 11. st. 1. ugovora o koncesiji ugovoreno je da koncesija prestaje, između ostalog, ispunjenjem zakonskih uvjeta (istekom roka, prestankom postojanja pravne osobe kojoj je koncesija dana).

13. Sporno je da li je pljenidba i prijenos temeljem zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji 18. 4. 2024. dopuštena jer tužiteljica tvrdi da je stupanjem na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine br. 100/18, 125/19, 133/20, 147/2020, 136/21, 119/22, 156/2022, 33/2023, 145/23 i 36/24, dalje: ZZZ) ukinut institut koncesije za djelatnost primarne zdravstvene zaštite odnosno opće medicine i da su uvedene ordinacije kao ustrojstveni oblik pružanja opće zdravstvene zaštite, zbog čega smatra da nema temelja za naplatu ugovorene naknade za koncesiju.

14. Odredbama čl. 46. st. 1. i 2. ZZZ (koji je stupio na snagu 1. 1. 2019, čl. 281. ZZZ) propisano je da je ordinacija organizacijski oblik obavljanja zdravstvene djelatnosti zdravstvenog radnika u privatnoj praksi na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti (u daljnjem tekstu: ordinacija) pod uvjetima propisanim tim zakonom te da se u ordinaciji može obavljati zdravstvena djelatnost obiteljske (opće) medicine, dentalne zdravstvene zaštite, zdravstvene zaštite predškolske djece, zdravstvene zaštite žena, medicine rada / medicine rada i sporta te specijalističko-konzilijarna djelatnost.

15. Prema odredbi čl. 280. st. 1. ZZZ danom stupanja na snagu ZZZ prestaje važiti Zakon o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine br. 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 12/12, 35/12 - Odluka Ustavnog suda, 70/12, 82/13 i 22/14 - Odluka Ustavnog suda, dalje: ZZZ/08).

16. Nadalje, odredbama čl. 40. st. 1. i 2. ZZZ/08 propisano je da javnu zdravstvenu službu na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti mogu obavljati na osnovi koncesije fizičke osobe i zdravstvene ustanove, osim zdravstvenih ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija, odnosno Grad Zagreb ako ispunjavaju uvjete propisane ovim Zakonom te se na osnovi koncesije može obavljati zdravstvena djelatnost obiteljske (opće) medicine, dentalne zdravstvene zaštite, zdravstvene zaštite predškolske djece, zdravstvene zaštite žena, laboratorijske dijagnostike, medicine rada i zdravstvene njege u kući.

17. Prema odredi čl. 41. st. 3. ZZZ/08 koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe sukladno mreži javne zdravstvene službe, na prijedlog pročelnika ureda upravnog tijela nadležnog za zdravstvo, daje župan, odnosno gradonačelnik, uz suglasnost ministra, te prema odredbi čl. 42. st. 1. ZZZ/08 koncedent i koncesionar sklapaju ugovor o koncesiji kojim uređuju međusobna prava i obveze vezano uz korištenje dane koncesije.

18. Dakle, tužiteljica je kao dr.med.spec opće medicine i koncesionar s tuženikom kao koncedentom temeljem odredaba čl. 40. st. 1. i 2. ZZZ/08 21.

12. 2010. sklopila ugovor o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u [adresa] te je točno da je stupanjem na snagu ZZZ 1. 1. 2019. osnovana – ordinacija kao organizacijski oblik obavljanja zdravstvene djelatnosti zdravstvenog radnika u privatnoj praksi na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti (čl. 46. st.1. ZZZ), umjesto dotadašnjeg obavljanja javne zdravstvene službe na primarnoj razini odnosno obavljanja zdravstvene djelatnosti obiteljske (opće) medicine fizičke osobe i zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija, odnosno Grad Zagreb - na osnovi koncesije (čl. 40. st. 1. i 2. ZZZ/08).

19. Nadalje, sukladno odredbi čl. 266. st. 1. ZZZ, zdravstveni radnici koji obavljaju privatnu praksu na osnovi koncesije iz članka 40. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 150/08., 71/10., 139/10., 22/11. i 84/11.) mogu zdravstvenu djelatnost nastaviti obavljati u privatnoj praksi ako raspolažu valjanim dokazom o raspolaganju prostorom u kojem su obavljali zdravstvenu djelatnost na dan stupanja na snagu ovoga Zakona, te prema odredbi st. 2. istog članka zdravstveni radnici iz stavka 1. ovoga članka mogu nastaviti obavljati zdravstvenu djelatnost u privatnoj praksi u ordinaciji ako do dana 30. lipnja 2021. podnesu zahtjev Ministarstvu za izdavanje rješenja o nastavku obavljanja privatne prakse.

20. Odredbom čl. 264. st. 5. ZZZ propisano je da zdravstveni radnici koji obavljaju privatnu praksu na osnovi koncesije iz članka 40. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 150/08., 71/10., 139/10., 22/11. i 84/11.) mogu zdravstvenu djelatnost nastaviti obavljati u privatnoj praksi na osnovi zakupa u prostoru koji nije u vlasništvu doma zdravlja odnosno s kojim dom zdravlja ne raspolaže temeljem valjanog dokaza o pravu raspolaganja prostorom, a za koji zdravstveni radnici iz stavka 1. ovoga članka raspolažu valjanim dokazom o vlasništvu ili o raspolaganju prostorom u kojem su obavljali tu djelatnost do dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

21. Potom, prema odredbi čl. 270. ZZZ zdravstvenim radnicima, koji na dan stupanja na snagu ovoga Zakona obavljaju privatnu praksu na osnovi koncesije, pravo na obavljanje privatne prakse prestaje dana 31. prosinca 2022.

22. Uvidom u rješenje Ministarstva zdravstva od 4. prosinca 2020. utvrđeno je da je tužiteljici odobreno obavljanje privatne prakse u specijalističkoj ordinaciji opće medicine na adresi [adresa], da će se privatna praksa obavljati pod nazivom "specijalistička ordinacija opće medicine JČ, dr. med. spec. opće medicine, [adresa]", zatim da će JČ, dr. med. spec. opće medicine, prestati s radom u privatnoj praksi na temelju koncesije u specijalističkoj ordinaciji opće medicine na adresi [adresa] – dana 31. prosinca 2020. te da će JČ, dr. med. spec. opće medicine, započeti s radom u privatnoj praksi u ordinaciji – 1. siječnja 2021.

23. Dakle, na zahtjev JČ, dr. med. spec. opće medicine, (koji je podnesen nadležnom ministarstvu do 30. 6. 2021.), rješenjem Ministarstva zdravstva od 4. prosinca 2020., a temeljem odredaba čl. 266. st. 1. ZZZ i čl. 264. st. 5. ZZZ, istoj je odobreno obavljanje privatne prakse u specijalističkoj ordinaciji opće medicine, zatim, odlučeno je da će ista prestati s radom u privatnoj praksi na osnovi koncesije s danom 31. 12. 2020. te da će započeti s radom obavljanja privatne prakse u specijalističkoj ordinaciji 1. siječnja 2021.

24. Stoga, utoliko što su odredbama čl. 266. i 264. ZZZ jasno propisani uvjeti za nastavak obavljanja zdravstvene djelatnost u privatnoj praksi u ordinaciji onim zdravstvenim radnicima koji obavljaju privatnu praksu na osnovi koncesije iz članka 40. ZZZ/08 te imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 270. ZZZ, nema mjesta tumačenju odredbe čl. 280. ZZZ na način da bi stupanjem na snagu ZZZ – 1. 1. 2019. organizacijski oblik koncesije bio "ukinut".

25. Dakle, tužiteljici je rješenjem Ministarstva zdravstva od 4. prosinca 2020. protiv kojeg nije pokretala upravni spor (što između stranaka nije niti sporno) te sukladno navedenim odredbama ZZZ utvrđen prestanak s radom u privatnoj praksi na temelju koncesije s danom 31. 12. 2020. i tužiteljica je sukladno odredbama čl. 5. ugovora o koncesiji u obvezi tuženiku kao koncedentu isplatiti naknadu za koncesiju upravo do toga datuma, zbog čega nije utemeljen stav tužiteljice da bi za vremenski period do 31. 12. 2020. otpala osnova za plaćanje ugovorene koncesijske naknade, a stoga i izravnom naplatom putem bjanko zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Sanje Čubelić, broj ovjere OV-9785/2010 od 22. 12. 2010., ugovorenog instrumenta osiguranja prema čl. 6. Ugovora o koncesiji.

26. Obzirom da nema mjesta zaključku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu radi proglašenja nedopuštenosti pljenidbe i prijenosa temeljem bjanko zadužnice ovjerene od strane javnog bilježnika Sanje Čubelić, broj ovjere OV-9785/2010 od 22. 12. 2010., nije osnovan niti zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 663,61 eur (5.000,00 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) ali i iz razloga što iz dokaza koje podnosi tužiteljica ne proizlazi da je navedeni novčani iznos od strane tuženika putem bjanko zadužnice doista u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom i naplaćen dok su navodi tužiteljice da je zahtjev za izravnom naplatom pokrenut za dio duga koji nije osiguran navedenom bjanko zadužnicom bespredmetan obzirom da nije sporno (prema navodima s ročišta održanog 20. 1. 2025.) da je tužiteljica ugovorenu koncesijsku naknadu prestala plaćati 2018.

27. Prijedlog tužiteljice radi izvođenja dokaza saslušanjem stranaka odbijen je kao nepotreban, jer je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučeno tumačenjem odredaba ZZZ i ZZZ/08, a za takvo tumačenje nisu od utjecaja iskazi stranaka.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti izgubila spor dužna je tuženiku nadoknaditi parniči trošak koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu 20. 1. 2025. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), te PDV u iznosu od 125,00 eur, ukupno 625,00 eur.

29. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 28. veljače 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku