Posl. br. P-1049/2023-25

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Vinka Brundula Tadić, odvjetnica iz Donje Stubice, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, kojeg zastupa odvj. Kruno Knežević i ostali odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i njezine punomoćnice, odvjetnice Vinke Brundula Tadić, te zz pun. tuženika odvj. vježbenice JO, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206285240/2006 od dana 04. travnja 2006. godine, koja glasi: “iz prethodnog stavka“, “uz valutnu klauzulu.“

II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206285240/2006 od dana 04. travnja 2006., koja glasi: “sve u kunskoj protuvrijednosti, 221,74 CHF (slovima: dvijestodvadesetjedan i 74/100 švicarskih franaka), obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici EO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.626,94 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,81 EUR od 15.06.2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,23 EUR od 15.09.2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,23 EUR od 15.10.2006. pa do isplate,

- na iznos od 2,25 EUR od 15.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,88 EUR od 15.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,01 EUR od 15.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od 15.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,87 EUR od 15.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,06 EUR od 15.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,45 EUR od 15.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,73 EUR od 15.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,43 EUR od 15.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,15 EUR od 15.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,24 EUR od 15.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,48 EUR od 15.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,28 EUR od 15.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,62 EUR od 15.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,76 EUR od 15.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,30 EUR od 15.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,43 EUR od 15.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,33 EUR od 15.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,16 EUR od 15.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,75 EUR od 15.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,60 EUR od 15.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,11 EUR od 15.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25,57 EUR od 15.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,85 EUR od 15.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 32,53 EUR od 15.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,07 EUR od 15.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 30,95 EUR od 15.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,23 EUR od 15.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,30 EUR od 15.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 36,21 EUR od 15.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 44,53 EUR od 15.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,99 EUR od 15.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 64,17 EUR od 15.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,90 EUR od 15.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,42 EUR od 15.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 42,79 EUR od 15.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 43,55 EUR od 15.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,27 EUR od 15.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,69 EUR od 15.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,14 EUR od 15.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,91 EUR od 15.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,69 EUR od 15.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,84 EUR od 16.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,35 EUR od 15.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,89 EUR od 15.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 43,71 EUR od 15.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,31 EUR od 15.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,99 EUR od 15.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 47,87 EUR od 15.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 46,54 EUR od 15.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 46,08 EUR od 15.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,60 EUR od 15.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 48,92 EUR od 15.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 43,99 EUR od 15.05.2013. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. godine određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 111,48 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,11 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 1,36 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 1,66 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 1,47 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 2,22 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 3,64 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 1,91 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 3,77 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 6,28 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 6,42 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 7,27 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 5,77 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 5,78 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 8,33 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 5,47 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 7,77 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 3,78 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 4,42 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 0,76 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 1,57 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 6,15 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 4,43 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 5,78 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 6,07 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 6,12 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 0,92 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 2,25 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici EO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.675,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.veljače 2025.godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 04.travnja 2006. godine s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285240/2006, kojim ugovorom joj je tuženik kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.000,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, a ona se tuženiku obvezala kredit vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je Ugovorom određena kao promjenjiva.

2.Navodi da njoj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već joj je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Navodi da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

3.Tužiteljica dodaje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10, od 14. lipnja 2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu koje je sklapao i tuženik ugovarala valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.Kako je navedena presuda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to se tužiteljica u ovom predmetu poziva na pravna utvrđenja sadržana u navedenoj presudi, te tužiteljica smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, te tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe čl.1.t.2 i čl.7.t.1., predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, a kako je to nevedeno uz izreci ove presude pod I i II , te naložiti tuženiku da joj zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.496,63 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, kao i da joj naknadi troškove postupka, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude .

5.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 09.srpnja 2024.g. precizirala tužbeni zahtjev , te ostaje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i potražuje iznos od 1.626,94 eura eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

6.U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da su stranke 04.travnja 2006. godine sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim je on stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 16.000,00 CHF, ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

7.Tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, te dodaje da je tužiteljica u ovom postupku dužna dokazati svoj status potrošača.

8.Tuženik ističe prigovor zastare, te navodi da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima, te dodaje da čak i kad bi se primijenili dulji zastarni rokovi (5 godina), da bi za sva potraživanja dospjela prije 14.06.2023. nastupila zastara.

9.Nadalje, tuženik smatra da su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14.06.2018. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019., poslovni broj Rev 2221/2018. u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema odlukama suda EU isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

10.Tuženik navodi da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila ugovor s valutnom klauzuom u CHF, te da su joj prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, te su joj prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije na takav način da je ona mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, te je on tužiteljicu, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina.

11.Naime, u samom ugovoru je navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a za CHF, te je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjena tečaja, te su tužiteljici prilikom solemnizacije ugovora pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

12.Nadalje, tuženik osporava i zahtjev za zatezne kamate od dana plaćanja, te smatra da bi u slučaju da sud utvrdi da je zahtjev osnovan, a što on osporava u cijelosti, zatezne kamate trebale teći od dana podnošenja zahtjeva budući je on savjesni stjecatelj. Stoga tuženik predlaže tužiteljicu u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

13.U podnesku od 12. travnja 2024. tuženik je dopunio navode odgovora na tužbu, te ističe da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada on ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 109,83 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), te predlaže da sud presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u tom iznosu zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, te da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice. Ujedno tuženik predlaže da sud provede financijsko vještačenje na okolnost izračuna novčanog iznosa po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta koji bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram kune na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje koje je on naveo u navedenom podnesku.

14.Nakon što je tužiteljica po provedenom vještačenju precizirala tužbeni zahtjev tuženik je istaknuo prigovor zastare za novopostavljeni tužbeni zahtjev i se protivio preinaci tužbe , te je tuženik precizirao zahtjev za prijeboj i potražuje 111,48 eura s kamatama od dospijeća svakog obroka.

15.Tužiteljica se protivila istaknutom prigovoru prijeboja budući da ona tužbenim zahtjevom traži samo ono što je više platila tuženiku i smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za prijeboj, jer tuženik nije nikada istaknuo da ima tražbinu prema tužiteljici, a nije niti dokazao da bi mu navedeno potraživanje pripadalo, te ne raspolaže ispravom kojom bi dokazao osnovanost svog potraživanja. Naime, prema mišljenju tužiteljice, učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istog, a jedna od pretpostavki je njezina dospjelost te je, prema mišljenju tužiteljice, tražbina tuženog s osnove nižeg tečaja dospjela tek pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17. od 14.06.2018. jer je istom tečaj anuliran na početno ugovoreni kao jedini relevantni među strankama, a do tada je tražbina s osnove nižeg tečaja obzirom da ista datira iz 2005., 2006., 2007., 2008. već zastarjela ,pa prijeboj ne može nastati sukladno čl.198 ZOO-a. Nadalje, tužiteljica smatra da u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema njoj, jer ako su i prilikom otplate kredita nastale kakve potplate u korist tužiteljice, ne postoji odgovornost tužiteljice kao potrošača, stoga se tužiteljica protivi prijeboju.

16.Iako se tuženik protivio preinaci tužbe nakon provedenog vještačenja sud je na ročištu 20.siječnja 2025. godine dozvolio preinaku tužbe u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022,155/23-u daljnjem tekstu ZPP-a) , budući je tužiteljica tek nakon provođenja financijskog vještačenja, a koje je predložila u tužbi, dok je zadatak vještačenja odredio sud na pripremnom ročištu, mogla znati koji je točno iznos preplatila zbog valutne klauzule, slijedom čega je preinaka tužbe usprkos protivljenju tuženika dopuštena, temeljem odredbe čl. 190. st. 2.i 3. ZPP-a, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a preinaka tužbe je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

17.U toku postupka izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 04.04.2006. godine, u zk.izvadak , u otplatni plan navedenog kredita, u promet po kreditu, u pregled promjena kamatnih stopa po navedenom kreditu, saslušana je tužiteljica i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

18.Tužbeni zahtjev je osnovan.

19.Prigovor radi prebijanja tuženika je neosnovan.

20.Nesporna je činjenica da su tužiteljica , kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 04.travnja 2006.g. ugovor o namjenskom kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 16.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan isplate kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom u 84 mjesečna anuiteta; plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnom planu. Isto tako, nije sporno da je u čl.6.navedno da je namjena kredita adaptacija stana i da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoje obveze po kreditu, te da je kredit otplaćen.

21.Nadalje, nije sporno da se radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao s većim brojem korisnika kredita.

22.Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su ona i suprug kupili stan koji je trebalo renovirati, pa je ona 2006. uzela kredit za renoviranje stana kod tuženika, a suprug joj je bio sudužnik i založni dužnik. Taj stan su renovirali za njihove privatne potrebe i još uvijek žive u njemu.Tužiteljica navodi da se ona išla kod tuženika, gdje inače ima tekući račun, raspitivati o uvjetima dobivanja kredita, te joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF i rečeno joj je da je to najpovoljniji kredit i da je najbolje da taj kredit uzme, pa je ona uzela kredit, a prilikom ugovaranja nitko ju nije upozorio da bi joj rate zbog porasta tečaja CHF mogle nešto više rasti nego da je uzela neki drugi kredit. Dodaje da su joj tijekom otplate rate počele tako jako rasti zbog rasta tečaja CHF da je to jedva otplaćivala, a nije si mogla pomoći jer joj banka nije željela omogućiti dužu otplatu.

23.Sud je prihvatio životan i logičan iskaz tužiteljice da su ona i suprug sredstvima kredita adaptirali stan u kojem još uvijek žive, odnosno da su sredstva kredita korištena za osobne, nekomercijalne svrhe, budući je iz dostavljenog zk.izvatka vidljivo da je suprug tužiteljice vlasnik stana u [adresa], na kojoj adresi tužiteljca ima prebivalište, te je čl.14. spornog ugovora radi osiguranja potraživanja tuženika na ovom stanu ugovoreno i založno pravo , pa je stoga logično da su sredstva kredita iskorištena u privatne svrhe, a tuženik ničim nije dokazao suprotno, niti je predložio dokaze na tu okolnost.

24.Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on tužiteljici osporava svojstvo potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer je uvidom u sporni ugovor o namjenskom kreditu utvrđeno da je isti sklopila EO kao fizička osoba za adaptaciju stana čiji je vlasnik njezin suprug, koji je bio i založni dužnik i sudužnik, i u kojeme stanu tužiteljuica i njezin suprug imaju prebivalište, a prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/06., 47/07., 79/07.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je stan adaptiran za njihove osobne potrebe, a ne za obavljanje zanimanja ili poslovne aktivnosti, pa se stoga radilo o potrošačkom ugovoru i ovaj sud je stoga u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 04.07.2013.

25.Tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka i utvrđenje da su ništetne odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula iako je kredit otplaćeni, budući da se temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18., 126/21.,114/22.,156/22.,155/23 – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit otplatila, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora.

26.Nadalje, u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu,a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27.Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

28.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno odredbama, Zakona o zaštiti potrošača,te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

29.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

30.Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

31.Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljicom standardni ugovor o kreditu, dakle i u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli.Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je tuženik sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je iz iskaza tužiteljice koji navodi da su joj u banci ponudili samo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da ju nitko u banci nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na kunu izvan nekih uobičajenih granica.

32.Stoga je sud na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koju su stranke dostavile u spis, te iskaza tužiteljice utvrdio da su ugovorne odredbe iz čl. 1. t.2. i čl.7.t.1., kojima se glavnica i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka propustila prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te su iz istih razloga ništetne navedene odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

33.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, jer je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima, te je stoga ništetna i odredba čl.23.P ugovora , u kojoj se navodi da tužiteljica pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa.

34.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

35.Prema mišljenju ovog suda, tužiteljica u konkretnom slučaju nije bila informirana o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, jer se radilo o tipskom ugovoru, a u pravomoćnoj sudskoj odluci povodom tužbe za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u navedenim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

36.S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjenjujući ugovorne odredbe čl. 1.t.2 i čl.7.t.1. predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da su navedene odredbe za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljive u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, slijedom čega su iste ništetne, pa je presuđeno kao u izreci pod I i II .

37.Budući su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula ništetne, to tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužitelju bio poznat.

38.Temeljem čl.323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik, dužan tužitelju vratiti novčane iznose koje je primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

39.Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan isplate kredita 4,646053 CHF, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da :

• razlika obveza ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila (samo pozitivni iznosi) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.624,94 EUR; (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR, samo pozitivni iznosi),

• razlika obveza ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. lipnja 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.515,46 EUR; (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza .

40.Tužiteljica nije imala primjedaba na nalaz i mišljenje vještaka Ručevića , te je u skladu s istim precizirala tužbeni zahtjev.

41.Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovanost potraživanja tužiteljice. Tuženik je sukladno mišljenju vještaka, specificirao svoj prigovor radi prebijanja, te je ostao kod zahtjeva da sud u slučaju ako nađe osnovanim potraživanje tužiteljice, konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tog potraživanja s potraživanjem tuženika.

42.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića jer je isti izrađen od strane stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, te je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku suda , a stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka.

43. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

44.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

45.Nije sporno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te je zastara počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna , a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 14.lipnja 2023. godine.

46.Dakle, od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 14.lipnja 2023.g. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega potraživanje tužitelja nije u zastari , a nije u zastari ni precizirani tužbani zahtjev jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u ovom predmetu, te je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos od 1.626,94 eura sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

47.Naime, kako se imovina tuženika povećala za iznos od 1.626,94 eura , koji iznos je tuženik primio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u podnesku od 09.srpnja 2024., te pod točkom III izreke ove presude.

48.To stoga što je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

49.Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja, jer po stavu ovog suda ne postoji njegova tražbina prema tužiteljici vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

50.Naime , odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, (temeljem čega tužiteljica kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe), ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist.

51.U takvoj situaciji, tužiteljica kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekla od tuženika ,pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužiteljici. Takva eventualna tražbina tuženika ne bi bila osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužiteljica primila od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora , da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bila dužna vratiti.

52.Nadalje, stavak 2.citiranog čl.323.ZOO-a propisuje kako ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U tom smislu tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da se potraživanje tužiteljice umanji prijebojem.

53. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno pod I, II i III izreke, a pod IV izreke utvrditi da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 111,48 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa .

54.Odluka o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008.g.na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

55.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, budući je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom.

56.Troškovi tužiteljice sastoje se od troška sastava tužbe za što je tužiteljici prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (dalje OT- e) odmjereno 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 19.01.2024. i 03.09.2024. godine , svaki prema Tbr. 8. t. 1.OT-e, u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištima: 16.04.2024. i 20.01.2025. godine, prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, u iznosu od 200,00 eura po ročištu, te sastava podneska od 09.07.2024. prema Tbr. 8. t. 3.OT-e u iznosu od 100,00 eura, pa su troškovi zastupanja 1.100,00 eura na što je priznat PDV u iznosu od 275,00 eura. Tužiteljici je na ime plaćenog predujma za financijsko vještačenje priznato 300,00 eura, te su troškovi dosuđeni u ukupnom iznosu od 1.675,00 eura.

57.Tužiteljici nije dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbi i presudu budući je ona od 20.svibnja 2023.g. ,kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( NN 51/2023), oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

58.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

59.Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 28. veljače 2025.

S U D A C:

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DN-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika