REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-572/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice TJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivici Palić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Palić i Partneri, Crvenog križa 33, Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, Strossmayerov trg 8 Su-1495/2019, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14 siječanja 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice NJ te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Nine Šuka, na ročištu za objavu presude dana 28. veljače 2025. godine,

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj:029-50-3820260 o dana 30. 11. 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Renate Kutija Kušpilić iz Zagreba, dana 1. 12. 2006. pod brojem OU- 1501/2006, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.937,86 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na

iznos od 8,95 € od 31. listopada 2008.,

iznos od 11,54 € od 31. prosinca 2008.,

iznos od 13,41 € od dana 31. siječnja 2009.,

iznos od 14,25 € od dana 28. veljače 2009.,

iznos od 12.21 € od dana 31. ožujka 2009.

iznos od 12,66 € od dana 30. travnja 2009.

iznos od 9,02 € od dana 31. svibnja 2009.,

iznos od 6,34 € od dana 30. lipnja 2009.,

iznos od 7,06 € od dana 31. srpnja 2009.,

iznos od 8,47 € od ana 31. kolovoza 2009.,

iznos od 8,34 € od dana 30. rujna 2009.,

iznos od 6,92 € od dana 31. listopada 2009.,

iznos od 9,60 € od dana 30. studenog 2009.,

iznos od 11,74 € od dana 31. prosinca 2009.,

iznos od 14,80 € od dana 31. siječnja 2010.,

iznos od 14,10 € od dana 28. veljače 2010.,

iznos od 18,24 € od dana 31. ožujka 2010.,

iznos od 17,45 € od dana 30. travnja 2010.,

iznos od 18,99 € od dana 31. svibnja 2010.,

iznos od 32,25 € od dana 30. lipnja 2010.,

iznos od 29,52 € od dana 31. srpnja 2010.,

iznos od 37,86 € od dana 31. kolovoza 2010.,

iznos od 34,98 € od dana 30. rujna 2010.,

iznos od 30,34 € od dana 31. listopada 2010.,

iznos od 40,13 € od dana 30. studenog 2010.,

iznos od 52,57 € od dana 31. prosinca 2010.,

iznos od 43,76 € od dana 31. siječnja 2011.,

iznos od 46,85 € od dana 28. veljače 2011.,

iznos od 42,92 € od dana 31. ožujka 2011.,

iznos od 1.322,59 € od dana 21. travnja 2011.,

sve do isplate, i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici 115,71 €, te se odbija tuženikov prigovor radi prebijanja te tražbine sa tražbinom tužiteljice u iznosu od 1.937,86 €.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.023,17 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V Odbija se tužiteljica sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 437,50 € .

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao potrošač i korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 30. 11. 2006. godine sklopila ugovor o kreditu broj 029-50- 2820260, solemniziran po javnom bilježniku Renati Kutija Kušpilić, pod poslovnim brojem OU-1501/2006 dana 1. 12. 2006., kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 19.809,92 € u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

Ugovoren je rok otplate od 84 mjesečna anuiteta uz kamatnu stopu od 5,20 % godišnje koja je definirana kao promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora.

Na dan sklapanja ugovora, prema otplatnoj tablici, anuitet je iznosio 281,86 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

U članku 1. ugovorena je valutna klauzula vezana za CHF te je u članku 7. određeno da se kreditu otplaćuje u mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti HRK za CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Tužiteljica nije imala mogućnosti uvidjeti sve moguće rizike niti ekonomske posljedice vezanje njezine ugovorne obveze za tečaj CHF, o čemu ju je tuženik propustio informirati, te je predmetni kredit prikazan kao povoljniji, a tužiteljica je postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice.

Pri tome tuženik nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, odnosno postupio je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica dalje ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pod točkom I izreke, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki I izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupak suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Ovu drugostupanjsku presudu, u tom je dijelu potvrdio Vrhovni sud RH svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine. Nadalje navodi da da citirana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske predstavlja pravno utvrđenje na koje ukazuju odredbe članka 502.a i 502.c Zakona o parničnom postupku, a kada vežu sud uz pravno stajalište izraženo u takovoj presudi, slijedom čega je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u kojima je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, već riješeno tom presudom kao prethodno pitanje u ovom postupku.

Budući da su ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF ništetne i nepoštene, tužiteljica je plaćala veća iznose od onih koje bi plaćala da je otplatu vršila po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatila 615,48 €, a isto tako je tuženik kod prijevremene otplate kredita obračunao vrijednost neotplaćenog iznosa glavnice u CHF prema tečaju koji je važio na taj dan tj. 21. travnja 2011., a ne prema tečaju koji je važio na dan isplate kredita, pa je tako tužiteljica isplatila tuženiku 1.315,42 € više nego je trebala.

Slijedom iznijetog od tuženika traži da joj sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člankom 1111. člankom 1115. tog Zakona, vrati sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora, tj. ukupno 1.930,90 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa tuženiku.

Nakon provedenog financijskog vještačenja zahtjev je povisila na iznos od 1.937,86 €.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik prije svega ističe da predmetni Ugovor o kreditu u članku 12. navodi da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu pa predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

Tuženik posebno navodi kako u konkretnom slučaju nema nikakve osnove po kojoj bi se derogirao sporazum o nadležnosti, budući da se isti može derogirati isključivo u slučaju isključive nadležnosti Naslovnog suda koje u konkretnom slučaju naprosto nema.

Tuženik ističe da je cjelokupni tužbeni zahtjev u zastari. Budući da je Tužitelj predmetu tužbu podnio nakon više od 5 godina od pravomoćnosti Presude u predmetu potrošač, koja se odnosila na valutnu klauzulu, i predlaže da se predmetni tužbeni zahtjev odbije bez nepotrebnog provođenja dokaza.

Nadalje, po njemu potpuno je neosnovana tvrdnja tužitelja kako se presuda P- 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine.

Ističe kako je tužitelj u potpunosti svjesno odabrao kredit denominiran u CHF, te mu je u svakom slučaju moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o u cijelosti jasnoj i odredbi koja sama po sebi ne može biti preciznija. Tuženik ističe kako je Tužitelj mogao odabrati i druge valute, pa i fiksnu kamatnu stopu, ali je odabrao predmetni kreditno aranžman upravo iz razloga jer je isti bio za njega najpovoljniji. Tuženik ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena Tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da će se ta klauzula primjenjivati.

Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

Presuda P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu izričito navodi kako se ista primjenjuje na određene kredite koji su rizični iz razloga što imaju dva skupna faktora, promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Predmetni tužbeni zahtjev je usmjeren na utvrđivanje ništetnosti obaju navedenih faktora iz čega proizlazi kako bi usvajanje jednog dijela predmetnog tužbenog zahtjeva samo po sebi rezultiralo upravo nemogućnošću usvajanja drugog po navedenoj presudi P-1401/12 jer bi se otklonio jedan od rizičnih faktora čime bi drugi prestao biti ništetan. Tuženik isto tako ovim putem naglašava kako je tužitelju stavio na znanje promotivne uvjete zaduženja te kako je tužitelj bio u mogućnosti podizanja kredita i u drugim valutama.

Tuženik predlaže da se prilikom izrade vještačkog nalaza i mišljena, vještaku naloži da uzme u obzir i eventualna razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa. Tuženik ovim putem podredno i opreza radi ističe prijeboj eventualne gore navedene razlike s zahtjevom koji u ovom postupku ističe tužitelj.

Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz Tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti.

Tuženik ovim putem, opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne tužbe. Sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila. Budući da se u konkretnom slučaju Tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega Tuženik predlaže da Naslovni sud odbije tužbu u tom dijelu. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe. Tuženik isto tako ističe te da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB-a. Obzirom da je Tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže Tužitelj (prema čl. 1115. ZOO). Zaključno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je neosnovan, a s obzirom na činjenicu da je tužitelj izvorno podnio tužbu mjesno nadležnom Općinskog građanskom sudu u Zagrebu, ali je spis delegiran ovom sudu na postupanje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika Broj: Su-IV-223/2023-6 od dana 25. rujna 2023. godine.

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o kreditu broj 029-50-3820260 od 30. studenog 2006., otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 9. 12. 2020., ponuda br. 370-2006 RENAULT, AUTOKUĆA BAOTIĆ d.o.o. od 28. 11. 2006., izvadak o stanju po kreditu od 27. 01. 2011. otplatni plan na dan 20. 04. 2011., potvrda o izvršenim plaćanjima na račune prema specifikaciji, obavijest tuženika od 20. 04. 2011., kao i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9301/20192-24 od 25. kolovoza 2022. Provedeno je financijsko vještačenje po mr. sc. CJ iz Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Nesporna je činjenica da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-3820260 od 30. studenog 2006. te da je tim ugovorom, namjena kojeg je bila kupnja rabljenog automobila, tužiteljica dobila iznos kredita od 19.809,92 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.), a koji se obvezala otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu (članak 7.).

8. Nije sporno da je tužiteljica prijevremeno dana 20. travnja 2011. u cijelosti otplatila taj kredit.

9. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.

10. Sporno je da li je osnovan prigovor radi prebijanja tražbina koji je istaknuo tuženik.

11. Tužbeni zahtjev postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate tužiteljica stvarno platila i onoga što bi platila pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.

12. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika)u razdoblju od 1. 04. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

13. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmeti ugovor radi kupnje rabljenog automobila.

15. Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa njom pojedinačno pregovarao.

Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori. Njegove tvrdnje o tome da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.

16. Prema iskazu tužiteljice, koji je po ocjeni suda logičan i životno uvjerljiv, utvrđeno je da njen suprug i ona odlučili kupiti auto te smo otišli u auto kuću Baotić. ovlaštenu za prodaju Renault vozila te su tamo našli vozilo koje nas je interesiralo. Rekli su da bi to vozilo željeli kupiti na kredit te im je auto kuća ponudila sklapanje takvog ugovora o kreditu ( što dokazuje i ponuda prodavatelja br. 370-2006 od 28. 11. 2006.).

Misli da u banku uopće nije odlazila, već da je s pripremljenim ugovorom išla kod javnog bilježnika radi ovjere.

Nije bilo nikakvih pojedinačnih pregovaranja o valutnoj klauzuli jer se radilo o standardnom obrascu ugovora za kupnju vozila. Vozilo je koristila za privatne svrhe. Pojasnila je kako je kod takvog ugovora rata bila nešto povoljnija, odnosno manja, a u odnosu na isti takav kredit u eurima te da o tome da će promjena tečaju CHF dovesti to povećanja anuiteta tada nije razmišljala.

17. Slijedom ovih činjenica, ostaje utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača da banke dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja takvih ugovora kakav je sklopljen i sa ovdje tužiteljicom, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

18. Slijedom navedenog za ovaj je sud nedvojbeno da je sporna odredba ugovora koja se tiče primjene valutne klauzule u CHF, odnosno otplate kredita prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.

19. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da je Kredit iskorišten 1. prosinca 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,615905 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 19.809,92 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 91.440,71 kn.

Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate na temelju kojeg se iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

Mišljenje je vještaka kako slijedi:

 isplaćeni iznos kredita od 19.809,92 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je 91.440,71 kn,

 razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.822,15 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),

 razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.937,86 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),  razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. siječnja 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -115,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

20. Tužiteljica nije imala primjedbi na taj nalaz i mišljenje te je prema istom uskladila tužbeni zahtjev, na iznos od 1.937,86 € sa kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana plaćanja tih iznosa.

21. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo da ne prigovara samo matematičkom izračunu vještaka, međutim da i dalje, iz već iznijetih razloga osporava osnovu potraživanja tužiteljice.

Sukladno mišljenju vještaka, specificirao je svoj prigovor radi prebijanja te ostao kod zahtjeva da sud u slučaju ako nađe osnovanim potraživanje tužiteljica, izvrši prijeboj tog potraživanja s potraživanjem tuženika.

22. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije mr. sc. Zrinka Ručevića jer je istim u cijelosti odgovoreno na zadatak postavljen od strane suda te u njemu nema nelogičnosti i nejasnoća, a temelji se na egzaktnim podacima iz vjerodostojne dokumentacije vezane u odobravanje i otplatu predmetnog kredita.

23. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

24. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

25. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužiteljice valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao. Zato je prigovor tuženika neosnovan.

27. Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja jer po stavu ovog suda njegova tražbina prema tužiteljici ne postoji, a vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

Odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, temeljem čega tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe, ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist. U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužitelju.

Takva eventualna tražbina tuženika ne bi bila osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora primio da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bio dužan vratiti.

Isto tako stavak 2. cit. članka propisuje kako je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U tom smislu tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da potraživanje tužitelja umanji prijebojem.

28. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno pod I i II izreke, a prigovor tuženika radi prebijanja odbiti kako je to navedeno pod III izreke.

29. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.

30. Rješenje o troškovima postupka iz točke II, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužiteljici, odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 12. 03. 2024. i 10. 05. 2024., svaki po 25 bodova (Tbr. 8. t. 4.) te podneska od 30. 08. 2024. i 23.

10. 2024. svako po 100 bodova, (Tbr. 8. t. 1.), te na zastupanja na ročištima 28. 02. 2024., 25.404.2024. i 14. 01. 2025., svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 650 bodova.

Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.300,00 EUR, na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 325,00 EUR.

Također mu pripada naknada troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, kao i naknada sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 € i na presudu u iznosu od 66,36 €, a obzirom na Tar. br. 1. t. 1. Tar. br. 2. t.1. Tarife sudskih pristojbi.

31. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova, je neosnovan

U Zlataru, dana 28. veljače 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika