Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-137/2021-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te punomoćnice tužene UH, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 10.

Ugovora o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5103574963, sklopljenog dana 30. svibnja 2007. te solemniziranog kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca, pod brojem OV-4463/2007 i OV-4516/2007 dana 31. svibnja 2007., u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800 % (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, dužna je tužiteljici FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 606,41 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Tužena Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, dužna je tužiteljici FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 575,77 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 30. svibnja 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5103574963, solemniziran kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz [adresa], pod brojem OV-4463/2007 i OV- 4516/2007 dana 31. svibnja 2007., kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 129.200,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene. Odredbom članka 10. stavkom 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da je „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,800% (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja, dana 31. svibnja 2007., naplatila iznos od 4.569,03 kn i to na ime troškova „obračuna naknade po kreditu“, što je vidljivo iz prometa po kreditu u kojem je predmetna uplate evidentirane dana 31. svibnja 2007. Tužena je predmetnu odredbu članka 10. stavka 1. ugovora o kreditu iz toč. 1. tužbe unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003., 46/2007., 79/2007. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. stavku 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno članku 81. stavku 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 10. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,800% (nula cijelih osamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora, kao i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj te ista, a predmetnom odredbom prouzročena je znatna neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, iz prometa po kreditu vidljivo je da je tužena od tužitelja naplatila iznos od 4.569,03 kn i to na ime troškova „obračuna naknade po kreditu“, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. 10. st. 1 predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj. Iz svega navedenog, tužitelj smatra da proizlazi kako je odredba čl. 10. st. 1. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna. Stoga, tužitelj traži da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženika obveže na isplatu iznosa od 606,41 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja kao i da mu tužena naknadi trošak ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to iz više razloga koje u nastavku odgovora na tužbu izlaže. Tuženik ističe da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,8% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Da je tužitelju predmetna odredba ugovora o kreditu bila jasna i lako uočljiva proizlazi i iz letka odnosno ponude koji je tuženik stavio na raspolaganje svim svojim korisnicima pa tako i tužitelju te koji letak je sastavni dio kreditnog zahtjeva tužitelja. Naime, iz navedenog letka, koji je bio na raspolaganju tužitelju, jasno je razvidno da se naknada za obradu kredita naplaćivala u visini od 1,00%. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je, osim u navedenoj ponudi, bio upoznat i prilikom sklapanja ugovora. Da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s naplatom ulazne naknade proizlazi i iz činjenice da je predmetnim letkom za vrstu kredita koju je sklopio tužitelj bila ugovorena predmetna naknada u visini od 1,00%, dok je nakon pregovara s tužiteljem predmetna naknada snižena i Ugovorom o kreditu ugovorena u visini od 0,8%. Stoga, na tu okolnost, tuženik predlaže i saslušanje službenika Banke, odnosno financijskog zastupnika, gđu. NH, koja je s tužiteljem pregovarala oko ugovaranja ovog kredita i koja je tužitelja upoznala s naplatom navedene naknade. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0,8% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,8% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 4.569,03. Slijedom navedenog, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). U konačnici, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 30. svibnja 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te da naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 166 spisa) te svjedokinje NH (list 165 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51400607- 5103574963 dana 30. svibnja 2007., koji ugovor je kod javnog bilježnika solemniziran pod brojem OV-4463/2007 i OV-4516/2007 dana 31. svibnja 2007. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.200,00 CHF prema srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj uz rok otplate od 180 mjeseci, te početnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,300% godišnje. Nadalje, nije sporno niti da je u članku 8. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tužene.

6. Nije sporno niti da su stranke u članku 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita.

7. Uvidom u promet po kreditu (list 26 spisa), a koji je sama tužena banka izdala, a isto je potvrdila i tužena u odgovoru na tužbu, sud je utvrdio da je predmetnu naknadu za obradu zahtjeva tužena naplatila od tužitelja 31. svibnja 2007. u iznosu od 4.569,03 kn.

10. U svom iskazu (list 166 spisa) tužiteljica je navela kako je ona kod tužene podignula kredit radi kupovine nekretnine koja je korištena samo u privatne svrhe. Navodi da ju je u banci dočekao unaprijed pripremljeni ugovor te da ona nije mogla utjecati na odredbe ugovora. Navodi kako joj je spomenuta odredba o ulaznoj naknadi s time da joj je rečeno kako ona tu naknadu mora platiti ukoliko želi podići kredit. Tužiteljica navodi kako ona zbog toga nije mogla utjecati na samu odredbu. Navodi kako joj tada nije bilo rečeno koji troškovi se plaćanjem te naknade podmiruju, a isto ne zna niti danas. U svom iskazu, tužiteljica je navela kako ne zna je li naknada njoj bila snižena, a ako je zašto je, već samo zna da joj je bilo rečeno da ako želi podići kredit da naknadu mora platiti.

10.1. Cijeneći iskaz tužiteljice sud je isti prihvatio u cijelosti. Iz njezina iskaza proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati.

11. Tijekom ovog postupka saslušana je i svjedokinja NH (list 165 spisa) koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila zaposlenica banke. Iz njezina iskaza proizlazi kako ona nije sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu te ne zna je li tužiteljica sa djelatnicima banke pregovarala o spornim odredbama o naknadi za obradu kredita. Svjedokinja navodi i kako se klijentima samo objašnjavalo koliko iznosi naknada za obradu kreditu, odnosno u kojem postotku je ona određena te da se tu radi o zadanom elementu ugovora o kojem nije bilo moguće pregovarati.

11.1. Cijeneći iskaz svjedokinje, sud je isti prihvatio u cijelosti. Iz njezina iskaza proizlazi kako se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije moglo pregovarati jer se radi o odredbi koja je postavljena kao zadani element svakog ugovora o kreditu.

12. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003. – dalje: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Radilo se o namjenskom kreditu podignutom za privatnu namjenu.

13. Prema odredbi članka 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

14. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Odredbom članka 81. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a iz samog prometa po kreditu (list 26 spisa), utvrđeno je da je tužena od tužitelja naplatila naknadu za obradu zahtjeva 31. svibnja 2007. u iznosu od 4.569,03 kn. Iz iskaza tužitelja, kao i saslušanog svjedoka, također proizlazi da se nije pregovaralo o uvjetima kredita.

16. Dakle, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 10. stavkom 1. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr. – dalje: ZOO).

18. Naime, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi članka 295. ZOO-a sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora, odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP-a, kao i da je ta odredba iako jasno i uočljiva bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade). (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.)

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Slijedom navedenog, ovaj sud je ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

25. Obzirom je nesporno utvrđeno da je predmetnu naknadu za obradu kredita tuženik naplatio od tužitelja 31. svibnja 2007. u iznosu od 4.569,03 kn to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 606,41 EUR/4.569,03kn sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja iznosa, odnosno od 31. svibnja 2007. pa do isplate.

26. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

26.1. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još niti počela teći.

27.1. Ističe se i kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. (ZOO/05) čl. 104. st. 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

29. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podneska od 17. svibnja 2021. u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 14. listopada 2021. i 17. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 112,50 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR (potvrda o uplati – list 28/29 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 26,54 EUR, pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 575,77 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 28. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u točki III. izreke presude.

29.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi. Nadalje, tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak puta jer je tužiteljica iz Austrije, Graz, pristupila na ročište 17. siječnja 2025. na kojemu je proveden dokaz njezinim saslušanjem, obzirom da ista nije priložila nikakav dokaz da je na ročište došla iz Austrije, kao niti bilo koji dokaz kojim bi opravdala visinu zatraženog troška.

30. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 28. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba