Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-556/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PUZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Vedranu Mesarić, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Zagoršćak & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 52, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Branimiru Iveković, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9976/2019-22 od 17. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9976/2019-22 od 17. ožujka 2022.u odnosu na točke I. i III. izreke.

II. Odbacuje se žalba tuženika kao nedopuštena u odnosu na točke II., IV., i V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9976/2019-22 od 17. ožujka 2022.

III. Usvaja se žalba tužitelja kao osnovana i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki VI. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9976/2019-22 od 17. ožujka 2022. te se rješava:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici PUZ, [adresa], isplati iznos od iznosi 914,27 eura, sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. godine u visini stope određene članka 1. Uredbe o visini stope zatezne zakonske kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka II. Ugovora o kreditu broj 041-50- 4255100 sklopljenog **.**.2007. između tužiteljice i tuženika, a kojom odredbom je ugovoreno da će korisnik kredita plaćati kamatnu stopu koja je promjenjiva, te da će se izmjena kamatne stope vršiti jednostranom Odlukom o kamatnim stopama od strane kreditora.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti članka II. Ugovora o kreditu broj 041-50-4255100 sklopljenog **.**.2007. između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamata.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužiteljici PUZ, [adresa], isplati iznos od 5.583,43 kn, sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. godine u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne zakonske kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev kao prekomjerno zatraženi iznos u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini 1.676,87 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi, pa do isplate.

V. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu zatezne kamate na dosuđene iznose kao u prvostupanjskoj presudi.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici PUZ iz [adresa], 1. [adresa], parnični trošak u iznosu od 6.143,75 kn sa zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2022. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tužiteljica i tuženik.

2.1. Tužiteljica se žali protiv navedene presude u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima pod točkom VI.. Predlaže da drugostupanjski preinači pobijanu presudu u dijelu pod točkom VI. izreke, te obveže tuženika na naknadu žalbenog troška tužiteljici.

2.2. Tuženik se žali protiv navedene presude presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužiteljici plaćanje troškova cjelokupnog prvostupanjskog postupka koji je podnositelj žalbe zatražio, a podredno da ukine presudu te da vrati postupak na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbe prema niže navedenom troškovniku. Potražuje se trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 235,17 eura.

3. Na žalbu tuženika odgovorila je tužiteljica koja u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 124,43 eura.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, a žalba tuženika nije osnovana u odnosu na točke I. i III. izreke, dok u odnosu na točke II., IV., I V. nije dopuštena.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP, pozivanje na koju proizlazi iz žalbenog navoda da „sud prvog stupnja nije čak ni saslušao parnične stranke što je potpuno pogrešno i grubo onemogućuje tuženika da na pravilan način sudjeluje u postupku i iznosi svoje stavove.“ Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima i bio je u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje te da je postupak proveden u skladu sa načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje. Stoga nije ostvarena povreda tuženikovih prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1 Ustava Republike Hrvatske(„Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) odnosno iz čl. 6. st. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006 i 2/2010).

8. Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom odredbu članka II. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 12. srpnja 2007. između tužiteljice i tuženika, a kojom odredbom je ugovoreno da će korisnik kredita plaćati kamatnu stopu koja je promjenjiva, te da će se izmjena kamatne stope vršiti jednostranom Odlukom o kamatnim stopama od strane kreditora pozivom na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u povodu tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te je odbio tuženikov prigovor zastare kao neosnovan. Tuženiku je naloženo isplatiti razliku između anuiteta obračunatih primjenom tuženikovih odluka o promjenjivim kamatnim stopama u odnosu na anuitete prema početnoj kamatnoj stopi i razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dane isplate kredita u razdoblju od 30.11.2007. do 31.08.2011.u iznosu od 5.583,43 sa zateznim kamatama, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 87. stavak 1., u vezi člankom 81. stavak 2. i članka 82. alineja 11. ZZP/03, u vezi članka 3., članka 4. i članka 12., te članka 29. stavak 1. i 2., članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO).

9. Obrazlažući pobijanu odluku sud prvog stupnja se pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.) a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Uvažavajući obrazloženje navedene presude sud prvog stupnja zaključuje kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva .

10. Navode tuženika da su prema tržišnim uvjetima određivali visinu kamatne stope prema parametrima banke i prema Općim uvjetima sa poslovanje sa stanovništvom prvostupanjski sud je ocijenio irelevantnim jer cijeneći sadržaj Ugovora o kreditu nije našao da bi tužiteljica dala pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, a koji nisu jasno niti navedeni tj. uopće nisu navedeni u Ugovoru o kreditu. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljici dostavio Opće uvjete temeljem kojih je pridržao pravo na jednostranu izmjenu ugovorne odredbe kojim su stranke regulirale promjenjivost kamatne stope.

11. Prvostupanjski sud se pri tome pravilno pozvao na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u naprijed navedenoj odluci gdje se ukazuje da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

12. Slijedom naprijed navedenog sud prvog stupnja je usvojio tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenim između Raiffeisenbank, d.d.Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice PUZ,iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07)

13. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u primio, sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO

14. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka koji je u svom nalazu utvrdio razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu (početno ugovorena kamatna stopa) i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, uspoređujući kamatne stope. Izračun vještaka odnosi se na razdoblje od studenog 2007. do svibnja 2013. te je utvrđena ukupna razlika iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa.

15. U odnosu na tijek zatezne kamate prvostupanjski sud je pravilno iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate uz obrazloženje da je tuženik nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost), slijedom čega je u obvezi platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, a sve sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a.

16. Tuženik u sadržaju svoje žalbe neosnovano ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u vezi članka 221.a ZPP -a, sa pravilom o teretu dokazivanja i ističe žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika. Tuženik nije razjasnio koje od njegovih dokaznih prijedloga sud prvog stupnja nije prihvatio budući da je iz stanja spisa predmeta suda prvog stupnja razvidno kako je po prijedlogu tuženika izvršen uvid u isprave koje je on priložio uz odgovor na tužbu, odnosno, Pravilnike o obračunu kamata i naknada, a izveden je dokaz financijskim vještačenjem.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je na tuženiku bio teret dokaza da tužiteljica nije potrošač, a tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije dostavio niti predlagao provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da tužiteljica nije koristila kreditna sredstva kao fizička osoba u potrošačke svrhe.

18. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnih ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora, utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

20. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. To stoga što tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljici nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg članka 81., članak 82. i članak 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članak 96. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) kao i odredbama ZOO/05, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Ovdje se posebno ističe da je na tuženiku bio teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, što tuženik nije učinio , pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom kako su ugovorne odredbe jasne i lako razumljive.

22. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud odredio vještačenje kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru, niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po početnoj kamatnoj stopi pravilan. Vještak je nalaz dao po zadatku suda odnosno utvrdio je preplatu kreditnih obveza tužitelja uzimajući u obzir iznos anuiteta koji bi bio da se primjenjuje početna ugovorena kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je prihvatio matematički izračun vještaka, dok su prigovori koje je istakao na nalaz i mišljenje bili prigovori materijalno pravne prirode i o njima ne odlučuje vještak već sud.

23. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti njezinog prigovora zastare jer je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izraženo jasno pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.) slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. nije nastupila zastara. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela, broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje u cijelosti glasi: ''Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.'' Kako je pobijanom presudom utvrđena ništetnost odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, to su žalbeni navodi tuženika o zastari i početku tijeka zastare neosnovani. Budući da, u vrijeme podnošenja tužbe, glavna tražbina nije zastarjela, nisu zastarjele niti sporedne tražbine kamata u smislu odredbe čl. 223. ZOO-a, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno u skladu sa odredbom članka 1115. ZOO-a dosudio tužiteljici zatezne kamate od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa, jer je tuženik nesavjesni stjecatelj obzirom da se u ovom konkretnom slučaju radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je u ugovor unio sam tuženik i tužiteljica ni na koji način nije mogla na njih utjecati.

25. Kako iznesenim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju po prvostupanjskom sudu utvrđeno činjenično stanje na kojem temelji odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice, te ispitivanjem pobijane presude ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio ijednu od bitnih povreda na koje osnovom članka 365. stavak 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, te je pravilno primijenio i materijalno pravo, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na točku I. i III. izreke.

26. Tuženikova žalba je odbačena kao nedopuštena u odnosu na točke II., IV. i V. tužbenog zahtjeva budući je tuženik u tom dijelu uspio, slijedom čega nema pravni interes pobijati odluku u tom dijelu. (članak 358. st. 3. ZPP-a.)

27. Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice u pogledu izračuna troškova parničnog postupka. Prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja parničnog troška nije pravilno primijenio odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, koji određuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

28. Prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio omjer uspjeha stranaka. Pravilno je kao potrebne za vođenje ovog postupka tužiteljici priznao troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 870,99 eura. No, tom prilikom je pogrešno utvrdio omjer uspjeha tužiteljice. Naime, tužiteljica je tijekom prvostupanjskog postupka u cijelosti uspjela u osnovi tužbenog zahtjeva. Budući je ostala pri prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu u visini od 963,61 eura, a dosuđen joj je iznos od 741,04 eura, znači da je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspjela sa 76,9% (100% osnova + 76,9% visina= 176,9% / 2 = 88,45%). Tužiteljica je uspjela sa 88,45%, a tuženik sa 23,1 %. Nakon prijeboja proizlazi da je tužiteljice uspjela sa 65, 35 % tužbenog zahtjeva. Dakle, tužiteljici je trebalo, imajući u vidu omjer uspjeha u parnici priznat trošak u omjeru od 65,35 % od 870,99 eura, a što iznosi 569,19 eura. Tužiteljici je trebalo u cijelosti dosuditi trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 39,82 eura, tako da trošak tužiteljice ukupno iznosi 914,27 eura.

29. Obzirom na gore navedeno, valjalo je žalbu tužiteljice usvojiti i preinačiti odluku o troškovima temeljem odredbe članka 373. stavka 3. ZPP-a.

30. Na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2., u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nije bio nužan za vođenje postupka.

U Gospiću, 28. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš