Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-517/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Vučiniću odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke, radi uvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1033/2021-18 od 14. travnja 2022., u dijelu pod tokama I., II., III. i V. izreke, na sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1033/2021-18 od 14. travnja 2022., u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od **.**.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Velibora Panjković posl.br. OV-13326/2007 dana 13.04.2007., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva ,u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 30.11.2007. do 30.04.2012. godine.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj:628- 504032820 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od **.**.2007. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Velibora Panjković posl.br. OV13326/2007 dana 13.04.2007, kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, da tužitelju DŽ isplati iznos od 23.301,09 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate, koje teku 11. ožujka 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva isplatu iznosa od 6.581,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose kao u prvostupanjskoj presudi pa do isplate koje teku po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.534,62 kn zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude 14. travnja 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena sve u roku od 15 dana.

VI. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu mu parničnog troška tužitelj se odbija."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku u dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke žali se tužena iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženoj naknaditi trošak parničnog postupka, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 207,38 kuna i trošak sudske pristojbe u iznosu od 265,45 eura.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članak 2. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora **.**.2007. broj 158-50-3512210 u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom tuženice o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

6. Prvostupanjski sud je, na temelju dokumentacije u spisu i provedenog financijskog vještačenja po vještaku Tomislavu Prpiću, ocjenu o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na slijedećim tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, **.**.2007., zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 29.691,06 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 60 mjeseci, a sve vezano uz kupnju motornog vozila,

- da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% (odredba čl. 2),

- da je u dijelu odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tužene,

- da se u odredbi čl. 7. Ugovoru o kreditu naznačuje da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu,

- da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa ugovorne kamate može odrediti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva,

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,

- da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da je tuženik temeljem odredbe članka 2 Ugovora tj. odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20 %, u više navrata povećavao kamatnu stopu te anuitete obračunavao temeljem izmijenjene i povećane stope ugovorne kamate u odnosu na početno ugovorenu tako da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2007. pa do 01. svibnja 2008. kamatu obračunavao po kamatnoj stopi od 6,20 %, u razdoblju od 01. svibnja 2008. pa do 01. ožujka 2009. po kamatnoj stopi od 6,75 %, u razdoblju od 01. ožujka 2009. pa do 01. listopada 2011. po kamatnoj stopi od 7,75 %, te u razdoblju od 01. srpnja 2011. pa do 30. travnja 2012. po kamatnoj stopi od 7,25 %,

- da je tužitelj, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Tomislavu Prpiću tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika tj. zbog jednostranog povećanja iste u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu pretplatio iznos od 873,54 tj. mjesečne iznose pobliže naznačene u tablici 6 nalaza vještaka, nalaza vještaka,

- da je tužitelj kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem po osnovi povećanja iznosa anuiteta koji su nastali kao posljedica povećanja početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita pretplatio na ime tečajnih razlika iznos od ukupno 3.092,59, tj. mjesečne iznose pobliže naznačene u tablici 7 pregleda pozitivnih tečajnih razlika koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka,

- da je, kako je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem tijekom razdoblja otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj u CHF bio niži od početnog tečaja, odnosno razdoblja kada je dijete tužitelj vršio plaćanje anuiteta po nižem tečaju u odnosu na početni tečaj tako da negativna tečajna razlika ukupno iznosi 66,69 kn time da su iznosi negativne tečajne razlike prikazani u tablici 8 nalaza i mišljenja vještaka.

7. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja je odlučio o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva, na način da je u pogledu osnove zahtjeva vezan pravomoćnim utvrđenjima iz presuda povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i to u pogledu promjenjive kamatne stope - presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-294/14 od 9. travnja 2015.) a u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF - presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), a sve pozivom na odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP), a to stoga, što je navedenim odlukama sudova i u odnosu na banku tuženika, utvrđeno da je u vrijeme sklapanja Ugovora s tuženikom dana 13. travnja 2007. banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, ugovaranjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi - kako zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako i u pogledu ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, zbog toga što kao trgovac, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što nije s potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, važećim u vrijeme sklapanja ugovora. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud je zaključio da je tim presudama pravomoćno razriješeno pitanje ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te ništetnost odredbi ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi.

6.2. Obzirom da je utvrdio ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu (točka I. i II. izreke), sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (zahtjev za isplatu preostao je samo u tom dijelu – točka III. izreke) o kom zahtjevu je odlučeno na način da je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.092,59 eura (razlika između iznosa koje je tužitelj stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u izreci

6.3. Pritom, sud prvog stupnja je prigovor zastare u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 3.092,59 eura, tj. pretplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ocijenio neosnovanim iz razloga što je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF postala pravomoćna u lipnju 2018. a kako je tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženoj postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu 18. lipnja 2021. to je zahtjev tužitelja za isplatu u tom dijelu podnesene unutar zastarnog roka od 5 godina.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a) ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da žalba tuženika nije osnovana.

7.1. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.2. Nije počinjena niti bitna povreda iz članak 354. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 8. ZPP-a. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a). Prema odredbi članka 220. stavka 1. i 2. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja je upravo tako i postupio, proveo je dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke, pri čemu je utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor koje se odnose na ništetnost u osnovi odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi i posljedičnu isplatu.

7.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 502.a i 502.c ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP- a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno zaključujući da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, pa da se posljedično tome ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP-a.

8. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na za ovaj postupak pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a), prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

9. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnih ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

9.2. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. To stoga što tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg članka 81., članak 82. i članak 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članak 96. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) kao i odredbama ZOO/05, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

9.3. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kom je sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo (što je u predmetnom slučaju i utvrđeno iskazom tužitelja kao parnične stranke), niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima osobnog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

9.4. Stoga kako su odredbe o valutne klauzule odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli onda takove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja s što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO/05 kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO/05.

9.5. Ovdje se posebno ističe da je na tuženiku bio teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, što tuženik nije učinio (tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženika), pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom kako su ugovorne odredbe jasne i lako razumljive. Konačno, da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, odnosno da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat od strane tužene sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule radi donošenja informirane odluke za sklapanje ugovora, proizlazi iz iskaza tužitelja koji je tijekom postupka saslušan, a kom iskazu je sud prvoga stupnja pravilno poklonio vjeru ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim.

9.6. Činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe spornih ugovora o kreditu ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

9.7. Neosnovan je žalbeni navod tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, nije u pravu tuženik kada se u žalbi poziva na odredbu članka 326. ZOO-a koji propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

9.8. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud odredio vještačenje kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru, niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po početnoj kamatnoj stopi pravilan.

9.9. Tužitelj je visinu svoga zahtjeva uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka koji se nalazi u predmetu. Vještak je nalaz dao po zadatku suda odnosno utvrdio je preplatu kreditnih obveza tužitelja u odnosu na tečajne razlike sve to uzimajući u obzir iznos anuiteta koji bi bio da se primjenjuje početna ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je prihvatio matematički izračun vještaka, dok su prigovori koje je istakao na nalaz i mišljenje bili prigovori materijalno pravne prirode i o njima ne odlučuje vještak već sud.

10. Neosnovano tuženik ističe da je sud prvoga stupnja visinu potraživanja tužitelja pogrešno utvrdio jer nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike odnosno manje plaćene iznose kredita. Ovo iz razloga što tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili pak protutužbeni zahtjev pa sud nije dužan umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblja kada je tečaj kune bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita, neovisno o tome što je taj iznos iskazan nalazom i mišljenjem vještaka.

11. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom odredbi ZZP/03 te odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa pobliže označeni u točki II. izreke i usklađenih sa nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, pravilno zaključujući da je temeljem predmetnih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u točki III. izreke. Takav zaključak suda prvoga stupnja tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u dvojbu.

12. U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njezinom zahtjevu i pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja.

13. U odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate utuženog iznosa s osnove valutne klauzule, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara na temelju članka 241. ZOO- a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tuženika počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kada su tužitelji i ostali korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

14. Dakle, budući da su tek od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogli od tuženika kao banke tražiti povrat odnosno pokretati sudske postupke radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tih potraživanja budući da je tužba u ovome predmetu podnesena 18. lipnja 2021., dakle unutar zastarnog roka od pet godina (članka 225. ZOO-a).

15. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

16. Odluka o trošku donesena je uz pravilnu primjenu odredaba članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.) pri čemu je sud prvog stupnja pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

17. Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2., u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom.

U Gospiću, 28. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš