REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10870/2019-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, OIB: 52634238587, protiv tuženika ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Velimiru Baniću, odvjetniku, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 05. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od € 1.545,32, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ZH nadoknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u visini od € 379,92

, sve sa zakonskom zateznom kamatom po prethodno navedenoj kamatnoj stopi, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je Republika Hrvatska utvrđena vlasnicom odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine i to zgrade u [adresa], sagrađene na zk.č.br. 3277, površine 684 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. s kojom je neodvojivo povezano vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, između ostalog, u naravi poslovnog prostora u drugom katu ulične zgrade, površine 37,95 m2, sve na temelju dopunskog rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Zagreba, Odjela za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, broj Klasa: UP/I-942- 02/2002-01/12, Ur.broj: 251-14-02/203-05-24 od 20. listopada 2005., koje je postalo pravomoćno 07. prosinca 2005. Predmetni poslovni prostor u posjedu je držao tuženik te je isti predan tužitelju dana 19. prosinca 2017. u postupku koji se vodio pred naslovnim sudom pod brojem Ovrs-47/15. Obzirom je predmetni poslovni prostor tuženik držao u posjedu bez valjane pravne osnove, to je u obvezi Republici Hrvatskoj platiti naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora, za razdoblje od 01. lipnja 2012 pa do 19. prosinca 2017 temeljem odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to u visini mjesečne zakupnine koju je tužitelj mogao ostvarivati.

Mjesečna zakupnina utvrđena je temeljem Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik grada Zagreba 6/16) iz kojeg proizlazi da je za I zonu ([adresa]) utvrđena visina zakupnine 52,98 kn/m2, što za 37,95 m2 iznosi 2.010,59 kn. Od travnja 2014. tužiteljica potražuje i iznos PDV-a od 25% jer je od navedenog trenutka nekretnina predana na upravljanje društvu Državne nekretnine d.o.o. koje društvo je obveznik plaćanja PDV-a sukladno čl. 6. Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, dakle ukupno 2.513,23 kn mjesečno. Za cjelokupno razdoblje tužitelj potražuje 156.274,69 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća (predaje u posjed sukladno čl. 165. st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) do naplate. Tužitelj se u skladu sa odredbom čl. 186. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 12/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim, spor između stranaka nije riješen mirnim putem.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nikada nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora. Vlasnica poslovnog prostora bila je njegova sestra ŽH. Zbog navedenog stavlja prigovor promašene pasivne legitimacije. Na t. III tužbe: poriče sve iz razloga kao gore. Osim toga tužitelj je ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora 19. prosinca 2017. i od tada poslovni prostor stoji prazan (ne donosi nikakve prihode pa ni one apstraktne na koje se tužitelj poziva). Osim toga u smislu čl 229 Zakona o obveznim odnosima stavlja prigovor zastare za pretežiti dio potraživanja. Nikada nije koristio predmetni poslovni prostor. Iz svih navedenih razloga protivi se tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te moli sud da odbije tužitelja sa tužbom i postavljenim tužbenim zahtjevom, a njemu dosudi prouzročeni parnični trošak.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 3 spisa), zaključak (list 6 spisa), ugovor o poslovno tehničkoj suradnji (list 15 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora (list 18 spisa), dopunsko rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada od 20.10.2005. (list 24 spisa), fotografije (list 28), presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-5029/2018 (list 30 spisa), dopis tuženika ODO Zg (list 35 spisa), dopis Agencije za upravljanje državnom imovinom (list 36 spisa), izvještaj (list 37 spisa), prijedlog za pokretanje ovršnog postupka (list 40 spisa), podnesak iz predmeta Ps-283/18 (list 42 spisa), ponudu (list 79 spisa), dokument (list 100 spisa), sudsku praksu (list 107 spisa), izvedeni su dokazi saslušanjem tuženika, svjedoka KH, ŽH, izveden je dokaz očevidom na licu mjesta 02.12.2022. na kojem je saslušana svjedokinja ZHZ i još jednom 03.05.2024., izveden je dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku dipl. ing. građ. BH.

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Na ročištu održanom 09. rujna 2020. godine saslušan je tuženik koji je u svom iskazu naveo da je u zgradi rođen 1959. godine, a te godine je istovremeno bila i nacionalizacija, u kojoj je njegova obitelj izgubila više od jedne polovine zgrade. Osim toga, navodi da on osobno i njegov pokojni otac imaju oporuke na cijelu zgradu, međutim, izgubili su radi takvog zakona koji je donesen mogućnost za priznavanje oporuka jer se uvažava samo prvi nasljedni red. Temeljem toga njegova sestra ŽH, rođena ZH je 1991. godine zauzela poslovni prostor na drugom katu nadajući se da će dobiti povrat imovine. Nakon 6 godina ili 7 trebalo je ponoviti zahtjev za povrat imovine te su od svih nadležnih sudova uključujući i Ustavni sud odbijeni. Ključeve je predala, prema podacima u zapisniku koji bi trebao biti u spisu, uz konstataciju suca da se uočava rukom pisan zapisnik na listu 28 dokumentacije koju je dostavio sam tužitelj. Spomenutu oporuku pisala je od tuženikove bake sa očeve strane VH, rođena TH, njezina sestra koja je bila vlasnica kuće se zvala TH, neudata. Na upit tko je u tuženom razdoblju od 01. lipnja 2012. godine pa do 19. prosinca 2017. godine koristio prostor, tuženik kategorički iskazuje da ga on u tom razdoblju nije koristio, već ga je koristila njegova sestra ŽH koja je imala poduzeće pa je u tom prostoru imala nekakvo skladište. Na upit da li tuženik ima saznanja da li je navedeni prostor od dana 19. prosinca 2017. godine donosio neki prihod, a riječ je o datumu kada je njegova sestra predala ključeve u ovršnom postupku, tuženik iskazuje da je od tog datuma stan potpuno prazan, da ga nitko ne koristi, odnosno nitko ga nije niti iznajmio, a to znade jer je predstavnik stanara u zgrada, od tog datuma do travnja ove godine, čak je bio i u prostoru nakon potresa ove godine s komisijom, gdje je opet vidio da u njemu nema nikoga.

Svjedok KH navodi da je veliki prijatelj sa tuženikom, jedan puta je bio tamo (u nekretnini s njim), i tada je uočio da se u tom poslovnom prostoru nalaze stvari od ŽH, pojašnjava da je riječ o sestri tuženog, a riječ je o različitim fasciklima i sličnom uredskom materijalu. Svjedok to znade po kazivanju tuženika, koji mu je rekao da njegova sestra taj prostor koristi i da su to njezine stvari, a kada je bio tamo tada je bila tamo i sestra tuženika. Svjedok je uočio i neke proizvode za trgovinu, ženske čarape i slično (roba). Svjedokinja ŽH navodi da je kuća br. 11 nacionalizirana, pa su oni (tata, brat i ona) podnijeli zahtjev za povrat oduzete imovine međutim unatoč dugotrajnom čekanju u konačnici ga nisu uspjeli ishoditi, jer se zakon odnosio na prvo koljeno. Navodi da joj je ključ od prostora predala tvrtka Unicommerce, s kojima su bili u dobrim odnosima kao susjedi, tako da je uredno mogla ući u prostor što je i učinila, i tamo držala svoje stvari prilikom čega je prostor čuvala jer su tada još uvijek čekali rezultat postupka za povrat. Paralelno s tim plaćala je struju i sve komunalije (režije) o čemu ima sve račune a isto tako je uložila i svoj novac jer je prostorija bila u jako lošem stanju (nabava tapisona, peći, prozora i sl.) jer je u prostoru bila vlaga, a i prokišnjavalo je. Ključeve je imala samo svjedokinja a rezervne je ostavila u stanu kod majke za slučaj eventualne nepogode (npr. požar), jer je stanovala na drugoj adresi. Ključeve je prilikom deložacije predala osobno svjedokinja, s tim da je tuženik bio prisutan kao predstavnik stanara. Prostor nije imao sanitarni čvor niti plin, samo struju i to industrijsku koja je puno skuplja nego za kućanstvo, s time da je uspjela kasnije jedva prebaciti to u režim struje za kućanstvo koja je i sada tamo.

Saslušana svjedokinja ĆH ZHZ ne zna o čemu se radi. Na upit tko je koristio sporni lokal svjedokinja odgovara da prethodni vlasnici stana i obitelj VH i još neki ljudi za koje se ne može sjetiti tko su. Ne sjeća se nikakve oznake firme; odnosno table. Što se tiče FAUSTA d.o.o. sjeća se da je to bila prodavaonica čarapa sestre tuženika. Svjedokinja navodi da je prostor iznajmljivao tuženik, da ju je fizički napao – tuženik sve to niječe, navodi da ju može biti sram tako nešto navoditi, a svjedokinja i tuženik su suglasno naveli da je bila policija zbog navedenog incidenta. Pun. tuženika smatra da zbog ovog sukoba se ne može iskaz smatrati valjanim, svjedokinja navodi da je govorila istinu.

Svjedokinja predaje sucu dokument o prijetnjama tuženika. Tuženik potvrđuje da je pisao isti ali da su to informacije o djedovini, a ne prijetnje. Tuženik gleda dokument, svjedokinja navodi da su prijetnje vidljive iz margina. Tuženik sada tvrdi da dokument nije potpisan i da ga on nije napravio, svjedokinje tvrdi da je i da to nalaže zdrav razum. Tuženik navodi da je to možda pisao njegov otac, svjedokinja navodi da se otac potpisivao kada je to trebalo.

Sud je iskaze tuženika, svjedoka KH i svjedokinje ŽH ocijenio pretežno subjektivnim i u nesuglasju s ispravama u predmetu, a iskaz svjedokinje AH u ključnom dijelu istinitim (u daljnjem dijelu obrazloženja).

Sud je izveo i dokaz očigledom dana 02. prosinca 2012. godine, po kojem je i stalni sudski vještak dipl. ing. građ. BH iznio ekspertizu. U svom mišljenju u sklopu nalaza od 14.05.2024. naveo je da visini zakupnine za predmetni poslovni prostor, koji se nalazi na drugom katu zgrade u [adresa], za utuženo razdoblje od 01. lipnja 2012. do 19. prosinca 2017. god., prema Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovne prostore (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 6. od 02. svibnja 2016. godine), koji je primjenjiv za navedeno razdoblje, iznosi 131.955,02 kn, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 131.955,02 kn : 7,53450 = 17.513,44 Eura. Pošto predmetni poslovni prostor nema sanitarni čvor, au priopćenjima iz Službenik glasnika Grada Zagreba nema podatka o umanjenju zakupnine kada u sklopu poslovnog prostora nema sanitarnog čvora (sa pratećim instalacijama), predlaže se iskustveno da se zakupnina umanji za 25%, što bi iznosilo: 17.513,44 Eura – 25% = 13.135,08 Eura.

Valja reći da ovaj nalaze i mišljenja vještaka, kao i dopunske iskaze vještaka, sud prihvaća i smatra da su napravljeni u skladu s pravilima znanosti i vještine, te su prihvaćeni kao stručna pomoć u dokazivanju relevantnih činjenica, jer su stručni i obrazloženi u skladu s pravilima struke i temeljem postojeće medicinske dokumentacije, a vještaci su detaljno, jasno i argumentirano dali razloge za nalaze i mišljenje, decidirano navodeći koje činjenice nalaze utvrđenima temeljem takvih nalaza i mišljenja.

Vezano za prigovor promašene pasivne legitimacije, valja reći da je tužitelj tijekom postupka dostavio dokaz da se postupak koji se vodio pred naslovnim sudom pod brojem Ovrs-47/15, vodio protiv tuženika (tamo ovršenika) ZH a u kojem je i doneseno rješenje o dovršetku ovrhe, s obzirom je tužitelj stupio u posjed predmetne nekretnine.

Također je utvrđeno, da je sudski ovršitelj u zapisniku od dana 19. prosinca 2017. naveo da je u predmetnom prostoru zatečen upravo ovršenik – ovdje tuženik i to osobno, sa punomoćnikom te 3. osoba ŽH. Navedeni zapisnik je i potpisan od strane punomoćnika tuženika. Osim toga, tužitelj je dostavio i kopiju rješenja Grada Zagreba od 20. listopada 2005. u kojem je utvrđeno kako je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a da isti bespravno koristi tuženik - PH.

Imajući u vidu navedeno, ne može se prihvatiti iskaz niti tuženika, niti svjedoka KH (njegovog prijatelja) niti ŽH (sestre) da tuženik ne bi bio u posjedu navedenog prostora u utuženom razdoblju od 01. lipnja 2012 pa do 19. prosinca 2017. godine. Ovaj zaključak suda dodatno učvršćuje i iskaz svjedokinje MH je potvrdila ovakav zaključak suda, s time da i isprava predstavnika suvlasnika EH (l. 37) upućuje na isto.

Međutim, tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja i to za pretežiti dio. Poseban rok zastare za tražbine zakupnine i najamnine iznosi 3 godine sukladno Zakonu o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju je tužba podnesena dana 15. srpnja 2019. godine, slijedom čega je sav dio potraživanja prije 15. srpnja 2017. godine obuhvaćen zastarom potraživanja.

Potraživanje u jednom manjem dijelu stoga preostaje, a koje je tuženik dužan platiti sukladno Zakonu o obveznim odnosima, a sve sukladno odredbi čl. 9. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), kojom je propisano da su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje, a u vezi sa čl. 65. istog zakona kojom je propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik ju je dužan ispuniti u cijelosti.

To potraživanje je za mjesece 8 – 12. mjesec 2017. godine, a kako je vještak jasno naveo da je mjesečni iznos u visini od 2.010,59 kuna po mjesecu (l. 125), i 19. dana u prosincu iste godine 1.266,67,00 kuna, ukupan je iznos 2.010,59 kuna x 4= 8.042,36 kuna+1.266,67 kuna= 9.309,03 kuna/ € 1.236,25, što uz pripadajući PDV-t koji se obračunava od 01. travnja 2014. godine (l. 134) iznosi € 1.545,32, na koji iznos teku kamate od 20. prosinca 2017. godine do isplate, sve po stopi kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu (čl. 29. Zakona o obveznim odnosima).

U preostalom dijelu, do zatraženog iznosa od €20.490,83 u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od dana 16. siječnja 2025. godine – dakle za iznos od €, tužbeni zahtjev nije osnovan te ja kao takav i odbijen.

Odluka o trošku parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 3. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 250 bodova Tbr 7/1, sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 250 bodova Tbr 7/1, sastav jednog obrazloženog podneska od 28.08.2019. 250 bodova Tbr 8/1, zastupanje na 9 ročišta za glavnu raspravu, svako Tbr 9/1 250 bodova, ročište 20.04.2022. godine 125 bodova Tbr 9/3, ukupno 3125 bodova, što uz vrijednost boda od 10 kuna, odnosno 15 kuna nakon radnji od 03.11.2022. godine, iznosi 37.500,00 kuna/ € 4980,07, kojem iznosu treba pribrojiti trošak vještačenja u visini od € 398 + € 49,48, što ukupno iznosi € 5.427,55, što sukladno omjeru uspjehu tužitelja u postupku od 7% iznosi € 379,92.

Preostali iznos troškova državi nije dosuđen jer tako npr. rasprave od 16.01.2025. nije niti bilo kao niti rasprave 17.05.2021., za koje su zatraženi troškovi u troškovniku.

Tuženik je prouzročio ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 ZPP-a), a dosuđivanje troškova parničnog postupka i tuženiku bi predstavljalo dvostruko umanjenje troškova postupka tužitelja (jer mu je već trošak umanjen za neuspjeh u postupku, Županijski sud u Zagrebu Gžn-1805/13).

Kamate na dosuđen trošak teku od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Nadalje, iako novčana jedinica kuna u trenutku pisanja ove presude više ne postoji u Republici Hrvatskoj, taj je trošak preračunat prema fiksnom tečaju u Eur 1/7,53.

Za istaknuti je, da iako je Odvjetnička komora izmijenila Tarifu o nagradama i nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika 24. listopada 2022. godine, ona se primjenjuje od 02. studenog 2022. godina na odvjetničke radnje od tog datuma, a ne retroaktivno na sve radnje unatrag kako je zatraženo u troškovniku tužiteljice (takvo tumačenje bi bilo potpuno pogrešno i nepravično prema strankama u postupku). Naime, ne može se prihvatiti tumačenje o retroaktivnom djelovanju ove izmjene, jer ju treba tumačiti teleološki, prema svrsi i cilju donošenja, a ne samo puko i paušalno formalno. Ova je izmjena Tarife nedvojbeno donesena radi ekonomske krize u svijetu, podivljale inflacije i nestabilnosti valuta - stoga, traženje povisivanja vrijednosti boda unatrag po visini od 15 kuna po bodu, a prema trenutku kada navedenih činjenica za povišenje Tarife nije niti bilo (u nekim postupcima i 10 ili više godina unatrag) je ne samo moralno pogrešno - prema strankama i onima koji moraju taj trošak platiti, nego i pogrešno zbog svrhe donošenja ove izmjene Tarife kako je prethodno objašnjeno.

Osim toga, valja imati na umu da je sama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika praktično cehovski propis odvjetnika, a ne zakon koji se odnosi u parlamentu, zbog čega je i obveza primjene iste drugačija od samih zakona po snazi (nije strogo kogentna norma), a primjenjuje se isključivo zbog aktualne sudske prakse i u tome je podložna tumačenju suda.

Ovakav stav ovog suda potvrđen je i recentnom odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-2450/23 od dana 30. kolovoza 2023. godine.

U Zagrebu, dana 28. veljače 2025. godine

SUDAC:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.