Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-344/2022-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Andreja Fosin, odvjetnica iz Varaždina, Juraja Križanića 15A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 17. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Andreje Fosin, odvjetnice iz Varaždina i punomoćnika tuženika Gorana Gložinića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Pisarnica u Varaždinu, te objave presude 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.644,83 eura (dvije tisuće šesto četrdeset četiri eura i osamdeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa i to:

na iznos od 5,12 EUR od 1.12.2008. do isplate

na iznos od 2,43 EUR od 1.1.2009. do isplate

na iznos od 11,59 EUR od 1.2.2009. do isplate

na iznos od 14,64 EUR od 1.3.2009. do isplate

na iznos od 8,74 EUR od 1.4.2009. do isplate

na iznos od 9,93 EUR od 1.5.2009. do isplate

na iznos od 9,80 EUR od 1.6.2009. do isplate

na iznos od 8,07 EUR od 1.7.2009. do isplate

na iznos od 8,47 EUR od 1.8.2009. do isplate

na iznos od 7,81 EUR od 1.9.2009. do isplate

na iznos od 9,00 EUR od 1.10.2009. do isplate

na iznos od 7,81 EUR od 1.11.2009. do isplate

na iznos od 8,74 EUR od 1.12.2009. do isplate

na iznos od 10,46 EUR od 1.1.2010. do isplate

na iznos od 11,79 EUR od 1.2.2010. do isplate

na iznos od 12,45 EUR od 19.2.2010. do isplate

na iznos od 12,45 EUR od 2.3.2010. do isplate

na iznos od 14,98 EUR od 20.4.2010. do isplate

na iznos od 18,16 EUR od 18.5.2010. do isplate

na iznos od 18,43 EUR od 18.6.2010. do isplate

na iznos od 22,41 EUR od 28.7.2010. do isplate

na iznos od 24,00 EUR od 19.8.2010. do isplate

na iznos od 29,71 EUR od 12.9.2010. do isplate

na iznos od 27,05 EUR od 21.10.2010. do isplate

na iznos od 27,58 EUR od 17.11.2010. do isplate

na iznos od 31,30 EUR od 10.12.2010. do isplate

na iznos od 34,62 EUR od 19.1.2011. do isplate

na iznos od 31,30 EUR od 17.2.2011. do isplate

na iznos od 34,35 EUR od 23.3.2011. do isplate

na iznos od 32,89 EUR od 19.4.2011. do isplate

na iznos od 38,20 EUR od 20.5.2011. do isplate

na iznos od 45,50 EUR od 15.6.2011. do isplate

na iznos od 44,87 EUR od 8.7.2011. do isplate

na iznos od 69,95 EUR od 11.8.2011. do isplate

na iznos od 46,86 EUR od 8.9.2011. do isplate

na iznos od 41,79 EUR od 12.10.2011. do isplate

na iznos od 82,65 EUR od 18.11.2011. do isplate

na iznos od 46,17 EUR od 12.1.2012. do isplate

na iznos od 48,16 EUR od 17.2.2012. do isplate

na iznos od 46,70 EUR od 20.3.2012. do isplate

na iznos od 46,43 EUR od 19.4.2012. do isplate

na iznos od 47,46 EUR od 18.5.2012. do isplate

na iznos od 53,73 EUR od 17.6.2012. do isplate

na iznos od 46,70 EUR od 18.7.2012. do isplate

na iznos od 45,90 EUR od 19.8.2012. do isplate

na iznos od 44,18 EUR od 14.9.2012. do isplate

na iznos od 46,17 EUR od 18.10.2012. do isplate

na iznos od 47,89 EUR od 25.11.2012. do isplate

na iznos od 46,70 EUR od 15.12.2012. do isplate

na iznos od 43,51 EUR od 18.1.2013. do isplate

na iznos od 44,71 EUR od 9.2.2013. do isplate

na iznos od 44,84 EUR od 17.3.2013. do isplate

na iznos od 46,43 EUR od 25.4.2013. do isplate

na iznos od 43,12 EUR od 15.5.2013. do isplate

na iznos od 42,98 EUR od 14.6.2013. do isplate

na iznos od 42,32 EUR od 21.7.2013. do isplate

na iznos od 42,85 EUR od 20.08.2013. do isplate

na iznos od 43,91 EUR od 18.9.2013. do isplate

na iznos od 45,11 EUR od 18.10.2013. do isplate

na iznos od 46,43 EUR od 26.11.2013. do isplate

na iznos od 46,83 EUR od 21.12.2013. do isplate

na iznos od 45,37 EUR od 16.1.2014. do isplate

na iznos od 47,63 EUR od 18.2.2014. do isplate

na iznos od 48,44 EUR od 14.3.2014. do isplate

na iznos od 47,37 EUR od 9.4.2014. do isplate

na iznos od 46,58 EUR od 13.5.2014. do isplate

na iznos od 46,45 EUR od 10.6.2014. do isplate

na iznos od 46,84 EUR od 9.7.2014. do isplate

na iznos od 48,44 EUR od 20.8.2014. do isplate

na iznos od 49,23 EUR od 10.9.2014. do isplate

na iznos od 47,76 EUR od 17.10.2014. do isplate

na iznos od 50,82 EUR od 18.11.2014. do isplate

na iznos od 50,56 EUR od 23.12.2014. do isplate

na iznos od 78,96 EUR od 17.1.2015. do isplate

na iznos od 13,08 EUR od 4.2.2015. do isplate

do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.618,24 eur (tisuću šesto osamnaest eura i dvadeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopila 26. veljače 2008. Ugovor o kreditu br. 320-50-4727050, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici potrošački auto kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.629,43 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U čl. 4. ugovora o kreditu br. 320- 50-472705 od 26. veljače 2008., bilo je ugovoreno da se kredit otplaćuje 84 mjeseca, a u čl.7. bilo je ugovoreno u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za chf važećem na dan dospijeća. Tužiteljica navodi da tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, budući da je u Ugovoru o kreditu broj 320-50-4727050 ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da se u konkretnom predmetu radilo upravo o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo time uzrokovana je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice kao potrošača. Navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, koje je konkretno sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odlukom Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2221/18-11 i odlukom Ustavnog suda na sjednici 3. veljače 2021. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. S obzirom na utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu iz članka 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09). Zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF prilikom izračuna uzet je tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrđen više plaćen iznos od 22.635,26 kn za koji je zbog primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba tužiteljica oštećena, te je stoga radi isplate tog iznosa podnijela tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. U bitnome ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima i to slobodnom voljom stranaka pri čemu su tužitelju prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe i prigovor zastare. Ističe da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužiteljica, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF,USD), vlastoručno odabrala valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. S obzirom na to da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare, zatim ističe da tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već je dužan dokazati ništetnost. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu od 26. veljače 2008. sa pripadajućom potvrdom o solemnizaciji, pregled promjena kamatne stope od 28. lipnja 2022., otplatni plan, presliku knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, zahtjev za kredit, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vlasti Santo Olđa te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 11. veljače 2023. svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na potraživanje po osnovi tijeka zateznih kamata no i nadalje potražuje ukupni iznos od 2.644,83 eur / 19.927,54 kn kao što je to zatražila i u tužbi sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazio vještak. 5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

7. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom 26. veljače 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 320-50-4727050, i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 27. veljače 2008. i solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz [adresa], pod brojem OV-4033/08. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisnici kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.629,43 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za kupnju vozila, te da je tužiteljica otplatila navedeni kredit u cijelosti.

8. Sporno je među strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetna te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, kao i to da li je nastupila zastara tog potraživanja.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 26. veljače 2008. tuženik – banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26. veljače 2008. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

19. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 17. siječnja 2025. navela da je radila u restoranu Fontana kod "Crnkovića" i da joj je trebao osobni automobil za prijevoz na posao, te se odlučila se za kupnju automobila u "Auto kući Knez", a kako nije imala gotovine za kupnju, morala je podići kredit. Već u "Auto kući Knez" su je uputili da rade samo sa tuženikom gdje može sklopiti ugovor o kreditu. U banci prilikom sklapanja samog ugovora nije se pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora, a u "Auto kući Knez" nitko nije spominjao valutu chf, dok su u banci naveli da su najpovoljniji krediti u švicarcima, da se više niti ne daju krediti vezani uz euro, tako da je tužiteljica prihvatila takav ugovor, a sama nije nikada do tada niti čula za kredit čija se otplata veže uz "švicarac". Prije sklapanja ugovora nitko je nije upozorio na postojanje bilo kakvih rizika kod sklapanja takvog ugovora, pogotovo nije bila svjesna da bi se rate kredita mogle tako drastično mijenjati. Početne rate kredita iznosile su oko 900,00 kuna, da bi porasle kasnije na 1.400,00 kuna. Nitko je nije upozorio na bilo kakav rizik od mogućnosti rasta rata kredita u tako velikim iznosima niti kod "Auto kuće Knez", niti u banci, a niti kod javnog bilježnika. Prije potpisivanja ugovor je pročitala te je smatrala da ga je razumjela, no da je znala da se iznosi rata mogu toliko mijenjati ne bi nikada pristala na sklapanje takvog ugovora. Navela je da je imala povjerenja u djelatnika banke kada joj je govorio da je upravo takav kredit najpovoljniji i najsigurniji za nju. Navela je da nije tražila kredit u drugoj banci budući da su ju već u trgovini automobilima uputili upravo na tuženika kada su joj rekli da samo ondje može sklopiti ugovor o kreditu za kupnju auta u toj trgovini, a u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu nije znala ni razumjela pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

20. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti našao vjerodostojnim jer je ista iskazivala izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao jedini kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je bila svjesna da se njena obveza veže uz valutu švicarskog franka iako joj nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba niti su se iste posebno pojašnjavale.

21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

23. Tužba tužiteljice podnesena je 25. srpnja 2022. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

24. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023.

25. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na konkretan slučaj treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

27. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 20. siječnja 2023. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom kupovnog tečaja tuženika za CHF prema HRK na dan isplate kredita 28. veljače 2008. (4,526808 kn za CHF), te da je u razdoblju od 31. ožujka 2008. do 28. veljače 2015. tužiteljica više platila 2.644,83 eur (19.927,54 kn), a sve uzimajući u obzir i anuitete koje je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK nižem od tečaja CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

28. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda.

29. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platila više, i to iznos od 2.644,83 eur. Tužitelj je pritom ostao kod svog primarno postavljenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.644,83 eura, dok je sukladno vještačkom nalazu djelomično korigirao zahtjev s osnove zakonskih zateznih kamata tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila sudska vještakinja temeljem kojeg je tužiteljica i postavila konačni tužbeni zahtjev podneskom od 11. veljače 2023.

30. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan i izrađen sukladno danom nalogu suda, a valja napomenuti i da tuženik nije imao prigovora na računski dio nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

31. Kako je dakle, sud zahtjev tužiteljice našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podnesaka od 6. rujna 2022. kojim se očituje na odgovor na tužbu i od 11. veljače 2023. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te precizira tužbeni zahtjev u zatraženom iznosima od po 250,00 eur za svaki sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 29. studenog 2022. u zatraženom iznosu od 250,00 eur, te trošak zastupanja na ročištu 17. siječnja 2025. u iznosu od 250,00 eur prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat je i trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 eur koliko je isti i plaćen, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,43 eur sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, dalje: ZOSP) koji iznos je tužitelj podmirio prilikom podnošenja tužbe. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.618,24 eur. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, Juraja Križanića 15A

2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4