REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-6005/23-27

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Ulica Domovinskog rata br. 61, zastupanog po punomoćniku Vedranu Kopiloviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Ž2307/18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 20. veljače 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika GJ, odvjetničkog vježbenika, dana 28. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba članka 2. i članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 76509/05 od 18. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužiteljice ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Ulica Domovinskog rata br. 61, platiti tužiteljici ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 2.299,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 3,02 eura od 10. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 0,85 eura od 08. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 1,80 eura od 09. prosinca 2006. godine do isplate,

- iznos od 9,29 eura od 08. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 9,29 eura od 08. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 20,17 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,88 eura od 06. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,88 eura od 06. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,87 eura od 07. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,87 eura od 07. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,00 eura od 04. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,69 eura od 07. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,69 eura od 07. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,93 eura od 06. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,93 eura od 06. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,93 eura od 06. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,93 eura od 06. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,30 eura od 04. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,58 eura od 10. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,61 eura od 04. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,61 eura od 04. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 12,94 eura od 05. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,02 eura od 05. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 14,34 eura od 08. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,96 eura od 06. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,96 eura od 06. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,83 eura od 05. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,42 eura od 05. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,25 eura od 06. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 20,17 eura od 06. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,30 eura od 06. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,62 eura od 03. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,79 eura od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,60 eura od 03. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,83 eura od 06. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 33,74 eura od 05. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 49,12 eura od 04. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 41,88 eura od 06. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,33 eura od 06. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 50,47 eura od 04. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 59,52 eura od 06. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 54,10 eura od 05. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 53,64 eura od 05. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,57 eura od 06. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 55,90 eura od 06. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 72,63 eura od 04. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 66,75 eura od 06. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 102,03 eura od 05. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,33 eura od 03. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 73,62 eura od 06. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 73,92 eura od 05. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 69,76 eura od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,62 eura od 20. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 76,07 eura od 15. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 74,26 eura od 08. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 74,94 eura od 11. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 71,55 eura od 18. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,35 eura od 22. studenog 2018. godine do isplate,

- iznos od 94,35 eura od 22. studenog 2018. godine do isplate,

- iznos od 94,35 eura od 22. studenog 2018. godine do isplate te na

- iznos od 94,35 eura od 22. studenog 2018. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 10. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 76509/05 od 18. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužiteljice ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Ulica Domovinskog rata br. 61, platiti tužiteljici ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 132,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2005. godine do isplate po stopi koja je za razdoblje od 18. kolovoza 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. OIB:52508873833 iz Splita, Ulica Domovinskog rata br. 61, naknaditi tužiteljici ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica i prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. dana 18. kolovoza 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 76509/05 temeljem kojeg je prednik tuženika odobrio i isplatio tužiteljici kredit za kupnju stana u iznosu od 37.837,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja. Naime predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan plaćanja, a isto tako je odredbom članka 8. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, odnosno najviše do 1.000,00 kuna. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne. Inače u ovoj pravnoj stvari sukladno odredbi članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku primjenjuju se navedena pravna utvrđenja o nepoštenim odredbama ugovora o kreditu vezanim uz valutnu klauzulu. Isto tako punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je i odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, ništetna, jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ujedno tuženik niti nije naveo od čega se sastoji ta tzv. ulazna naknada i to u ugovorenoj visini od 1,00% od iznosa kredita, koji iznos je tužiteljica platila. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. i članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 76509/05 od 18. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade i to u visini od 1,00% od iznosa kredita te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.299,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznos od 132,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2005. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer je parnični postupak pokrenut tek 13. lipnja 2023. godine, pa ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, a od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu do podnošenja tužbe protekao je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta. Nadalje ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjiv bi bio zastarni rok iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se postupak kvalificirao kao stjecanje bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, kakvo stajalište je izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x-183/11. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Naime sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH, jer je nesporna činjenica da su tužiteljica i prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 37.837,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te je tužiteljica dužna dokazati da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačni pregovaralo, da je ta odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužiteljice, a niti jedna od ove tri pretpostavke, koje se moraju kumulativno ispuniti, nije ispunjena, niti je tužiteljica ponudila bilo koji dokaz koji potvrdio njezine navode. Naprotiv sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja te su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je pristala te joj je prilikom zaključenja ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Inače institut valutne klauzule je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i od strane potrošača. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je prema stavu Vrhovnog suda RH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno da li su na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno da li je tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i da li ih je uskratio tužiteljici prilikom sklapanja ugovora, a u postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da takve okolnosti nisu postojale, nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu i da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Dakle tuženik je dao tužiteljici prije zaključenja ugovora o kreditu, odnosno prije odluke tužiteljice i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, a mogla je birati između ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF ili u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu odluku. U svakom slučaju radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice kako bi se utvrdilo da li ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Revt-575/16. S obzirom da je tužiteljici kao razumnoj, dobro informiranoj, pažljivoj i opreznoj osobi predmetna odredba bila jako uočljiva, jasna i razumljiva, odnosno tužiteljici je bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogla je shvatiti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, a u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, to niti nije dopušteno ocjenjivati da li je ta odredba nepoštena, tim više što valutna klauzula niti nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila samo tuženika u slučaju aprecijacije CHF, a ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije CHF, nego je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, a ujedno tuženik niti ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF, jer je i sam zadužen u istoj valuti, što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Isto tako u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita, punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja, naglasio da je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja te navodeći kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 76509/05 od 18. kolovoza 2005. godine (stranica 15-20 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 21-24 i 54-60 spisa), u presliku pregleda prometa po kreditu (stranica 25-50, 93-99 i 122-132spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 51-53 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 100-101 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire OJ (stranica 135-141 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženik, kreditor dana 18. kolovoza 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit za kupnju stana iz programa poticajne stanogradnje u iznosu od 37.837,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 156 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,99%, koja je promjenjiva. Isto tako nesporna je kako činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, tako i činjenica da se obvezala platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, koji iznos je tužiteljica platila. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu ništetne, a sporno je i potrošačko svojstvo tužiteljice, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužiteljici kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su joj morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze.

7. Analizirajući odredbu članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit, sud je stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

8. Nastavno prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, s obzirom da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Isto tako bitno je naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne. Navedeni pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP- a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje treba naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 100-101 spisa) koja je u bitnom istaknula da je stekla uvjete za kupnju stana preko APN-a, u banci su joj ponudili Ugovor o kreditu u valuti CHF, rekli su joj da je „povoljnije“ da digne kredit u valuti CHF, da „svi dižu kredite u CHF-u i da je niža kamatna stopa za taj kredit“, znala je što znači valutna klauzula, da joj mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko u banci nije upozorio na rizik valute CHF, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Isto tako sud je razumljiv navod da je u ugovoru o kreditu pročitala da mora platiti naknadu banci za obradu kredita o čemu, prije potpisivanja ugovora nije bilo govora, ali nije pitala zašto to mora platiti, niti što time plaća, jer je „stekla dojam da to mora platiti“ ako želi kredit. Nastavno sud je poklonio povjerenje dijelu iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem je stanovala sa svojom kćerkom, to je bio njihov obiteljski dom, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u jednoj privatnoj firmi kao knjigovođa, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva, s time da je tijekom otplate kredita ostala bez posla, a ujedno se zbog porasta tečaja CHF povećala mjesečna rata kredita, pa je ovaj stan, da bi uopće mogla plaćati kredit, iznajmila, a sa kćerkom je preselila kod prijatelja, to je bilo 2018. godine. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, pri čemu treba naglasiti da je predmetni stan koristila za stanovanje, ali je tijekom otplate kredita, odnosno tijekom 2018. godine predmetni stan morala iznajmila iz razloga što je ostala bez posla, a ujedno se povećala mjesečna rata kredita zbog porasta tečaja CHF, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine vezana uz ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF.

12. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju su odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i predmetna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada ovisi o visini odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojala zakonska obveza trgovaca prezentirati korisnicima kredita, potrošačima, strukturu troškova kojima se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva, jer su tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, ali tuženik, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice vezano uz ništetnost valutne klauzule u CHF počeo teći dana 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 10. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti za restitucijski zahtjev tužiteljice vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva, tzv. ulaznoj naknadi, jer zastara za taj dio zahtjeva još nije niti počela teći, nego će naprotiv početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

14. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire OJ (stranica 135-141 spisa) proizlazi da sveukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 17.323,09 HRK, odnosno iznosi 2.299,13 eura, s time da su u tom izračunu razlike anuiteta s osnove primjene valutne klauzule uzeti u obzir samo anuiteti koji su u potpunosti plaćeni.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Treba posebno naglasiti da je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev- 549/23 od 19. prosinca 2023. godine izrazio pravni stav da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a, a osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženika vezano uz tzv. negativne tečajne razlike da je istaknuo protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195. ZOO-a i odredbe članka 196. ZOO-a, pa ukoliko u postupku nije na određeni način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP-a, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a mora istaknuti do zaključenja prethodnog postupka ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. ZOO-a i članka 196. ZOO-a, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada niti nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Drugim riječima kada dakle punomoćnik tuženika samo općenito ističe da prilikom donošenja odluke treba uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, ali time nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, tada sud nije ovlašten, niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, a osim toga konačni tužbeni zahtjev po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postavljen je uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike.

16. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom odredbe članka 2. i članka 11.2. predmetnog Ugovora o kreditu od 18. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i odredbe članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade i to u visini od 1,00% od iznosa kredita te naložio tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.299,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznos od 132,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2005. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III. i točkom IV. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 10. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 18. siječnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. veljače 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. ožujka 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 28. veljače 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 30. studenog 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice sukladno tada važećim pravnim propisima postavio tužbeni zahtjev u valuti euro, ali i u protuvrijednosti u kunama i to u odnosu na svaki pojedini utuženi mjesečni iznos, što je međutim bio dužan učiniti već u tužbi, a što rezultira time da tužiteljica niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, već je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 10. listopada 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 28. veljače 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 28. veljače 2025. godine