REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4938/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja SR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Matko Novinc iz Zagreba, protiv tuženika OTP banke d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, koje zastupa odvjetnica Sanja Vukina iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 20. siječnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja i zamjenika tuženikova opunomoćenika, dana 28. veljače 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu s Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 060929235736 AE dana 29. rujna 2006. godine koji su sklopili tužitelj SR kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. platiti tužitelju SR 3.194,52 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
EUR
16,20
od dana 29.10.2008
EUR
9,52
od dana 31.12.2008
EUR
11,59
od dana 31.1.2009
EUR
16,63
od dana 27.2.2009
EUR
12,63
od dana 01.4.2009
EUR
8,99
od dana 21.4.2009
EUR
7,19
od dana 29.5.2009
EUR
6,92
od dana 28.7.2009
EUR
6,93
od dana 28.7.2009
EUR
6,04
od dana 31.10.2009
EUR
6,04
od dana 31.10.2009
EUR
EUR
8,09
od dana 14.11.2009
EUR
15,24
od dana 5.2.2010
EUR
15,24
od dana 5.2.2010
EUR
15,18
od dana 10.3.2010
EUR
22,85
od dana 11.5.2010
EUR
23,68
od dana 29.5.2010
EUR
37,36
od dana 15.7.2010
EUR
44,29
od dana 25.8.2010
EUR
41,73
od dana 30.9.2010
EUR
37,95
od dana 26.10.2010
EUR
42,76
od dana 25.11.2010
EUR
59,09
od dana 23.12.2010
EUR
EUR
50,17
od dana 23.1.2011
EUR
51,09
od dana 18.2.2011
EUR
51,09
od dana 18.2.2011
EUR
54,98
od dana 25.2.2011
EUR
51,96
od dana 23.4.2011
EUR
53,73
od dana 28.4.2011
EUR
53,73
od dana 28.4.2011
EUR
60,58
od dana 19.5.2011
EUR
74,40
od dana 21.6.2011
EUR
87,72
od dana 19.7.2011
EUR
77,71
od dana 20.9.2011
EUR
EUR
69,73
od dana 20.10.2011
EUR
70,27
od dana 24.11.2011
EUR
75,47
od dana 22.12.2011
EUR
79,62
od dana 20.1.2012
EUR
80,90
od dana 21.2.2012
EUR
78,41
od dana 20.3.2012
EUR
78,50
od dana 20.4.2012
EUR
81,33
od dana 20.5.2012
EUR
81,48
od dana 20.6.2012
EUR
78,44
od dana 20.7.2012
EUR
77,18
od dana 19.8.2012
EUR
EUR
72,86
od dana 20.9.2012
EUR
78,28
od dana 20.10.2012
EUR
79,97
od dana 20.11.2012
EUR
78,10
od dana 18.12.2012
EUR
72,76
od dana 18.1.2013
EUR 74,70
od dana 20.2.2013
EUR 77,02
od dana 20.3.2013
EUR 80,16
od dana 19.4.2013
EUR 71,57
od dana 19.5.2013
EUR 70,25
od dana 19.6.2013
EUR 70,40
od dana 21.6.2013
EUR
EUR 71,60
od dana 20.8.2013
EUR 75,86
od dana 22.9.2013
75,21 EUR od dana 23.10.2013
76,44 EUR od dana 21.11.2013
78,71 EUR od dana 01.1.2014 godine sve do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 2.000,00 eur s zateznim kamatama od 28. veljače 2025. godine do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika OTP banke d.d.u svoti od 189,23 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku
na iznos od 2,90 EUR od dana 21.12.2006 do isplate,
na iznos od 4,91 EUR od dana 24.1.2007 do isplate,
na iznos od 5,75 EUR od dana 28.2.2007 do isplate,
na iznos od 4,72 EUR od dana 31.3.2007 do isplate,
na iznos od 10,90 EUR od dana 23.5.2007 do isplate,
na iznos od 10,90 EUR od dana 23.5.2007 do isplate,
na iznos od 10,94 EUR od dana 30.6.2007 do isplate,
na iznos od 10,94 EUR od dana 30.6.2007 do isplate,
na iznos od 10,09 EUR od dana 1.8.2007 do isplate,
na iznos od 9,17 EUR od dana 29.8.2007 do isplate,
na iznos od 11,95 EUR od dana 29.9.2007 do isplate,
na iznos od 12,54 EUR od dana 31.10.2007 do isplate,
na iznos od 9,48 EUR od dana 30.11.2007 do isplate,
na iznos od 12,04 EUR od dana 28.12.2007 do isplate,
na iznos od 7,53 EUR od dana 1.2.2008 do isplate,
na iznos od 5,56 EUR od dana 1.3.2008 do isplate,
na iznos od 2,24 EUR od dana 1.4.2008 do isplate,
na iznos od 6,66 EUR od dana 21.4.2008 do isplate,
na iznos od 8,28 EUR od dana 29.5.2008 do isplate,
na iznos od 10,53 EUR od dana 26.7.2008 do isplate,
na iznos od 10,02 EUR od dana 19.8.2008 do isplate,
na iznos od 9,22 EUR od dana 27.9.2008 do isplate,
na iznos od 1,96 EUR od dana 28.11.2008 do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 3. lipnja 2023. godine tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor 29. rujna 2006. godine o kreditu na 23.640,00 CHF radi kupnje vozila, sve obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te se tužitelj obvezao vratiti kredit s istom valutnom klauzulom u istoj protuvrijednosti te je to učinio 2013. godine, poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18 smatrajući odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ništetnom s obzirom da je tužitelj prosječan potrošač, smatra da nije nastupila zastara njegove tražbine i zahtijeva kao u podnesku od 29. listopada 2024. godine tj.:
" I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu s Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj 060929235736 AE dana 29.09.2006. godine koji su sklopili tužitelj SR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata br. 61, Split, OIB 52508873833, s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju SR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.194,52 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
EUR
16,20
od dana 29.10.2008
EUR
9,52
od dana 31.12.2008
EUR
11,59
od dana 31.1.2009
EUR
16,63
od dana 27.2.2009
EUR
12,63
od dana 01.4.2009
EUR
8,99
od dana 21.4.2009
EUR
7,19
od dana 29.5.2009
EUR
6,92
od dana 28.7.2009
EUR
6,93
od dana 28.7.2009
EUR
6,04
od dana 31.10.2009
EUR
6,04
od dana 31.10.2009
EUR
EUR
8,09
od dana 14.11.2009
EUR
15,24
od dana 5.2.2010
EUR
15,24
od dana 5.2.2010
EUR
15,18
od dana 10.3.2010
EUR
22,85
od dana 11.5.2010
EUR
23,68
od dana 29.5.2010
EUR
37,36
od dana 15.7.2010
EUR
44,29
od dana 25.8.2010
EUR
EUR
41,73
od dana 30.9.2010
EUR
37,95
od dana 26.10.2010
EUR
42,76
od dana 25.11.2010
EUR
59,09
od dana 23.12.2010
EUR
50,17
od dana 23.1.2011
EUR
51,09
od dana 18.2.2011
EUR
51,09
od dana 18.2.2011
EUR
54,98
od dana 25.2.2011
EUR
51,96
od dana 23.4.2011
EUR
53,73
od dana 28.4.2011
EUR
53,73
od dana 28.4.2011
EUR
EUR
60,58
od dana 19.5.2011
EUR
74,40
od dana 21.6.2011
EUR
87,72
od dana 19.7.2011
EUR
77,71
od dana 20.9.2011
EUR
69,73
od dana 20.10.2011
EUR
70,27
od dana 24.11.2011
EUR
75,47
od dana 22.12.2011
EUR
79,62
od dana 20.1.2012
EUR
80,90
od dana 21.2.2012
EUR
78,41
od dana 20.3.2012
EUR
78,50
od dana 20.4.2012
EUR
EUR
81,33
od dana 20.5.2012
EUR
81,48
od dana 20.6.2012
EUR
78,44
od dana 20.7.2012
EUR
77,18
od dana 19.8.2012
EUR
72,86
od dana 20.9.2012
EUR
78,28
od dana 20.10.2012
EUR
79,97
od dana 20.11.2012
EUR
78,10
od dana 18.12.2012
EUR
72,76
od dana 18.1.2013
EUR
74,70
od dana 20.2.2013
EUR
77,02
od dana 20.3.2013
EUR
EUR
80,16
od dana 19.4.2013
EUR
71,57
od dana 19.5.2013
EUR
70,25
od dana 19.6.2013
EUR
70,40
od dana 21.6.2013
EUR 71,60
od dana 20.8.2013
EUR 75,86
od dana 22.9.2013
75,21 EUR od dana 23.10.2013 76,44 EUR od dana 21.11.2013
78,71 EUR od dana 01.1.2014 godine za svaki iznos do isplate sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknadi parnični trošak uzrokovan ovom parnicom sa zakonskom zateznom kamatom sukladno Zakonu o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."
dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 8. prosinca 2023. godine prigovara tužiteljevom statusu potrošača, nedostatku aktivne legitimacije, smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zakonite, jasne, razumljive i uočljive i o njima je tužitelj bio obaviješten u razumnoj vjeri, uvjeti na tržištu su se nepredvidivo izmijenili za što ne odgovara tuženik, navedena presuda se ne primjenjuje u ovom postupku, prigovara zastari, kao i visini tužbenog zahtjeva i zateznim kamatama te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška parničnog podneska da bi još podneskom od 23. listopada 2024. godine istaknuo prigovor prijeboja od 189,23 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku • na iznos od 2,90 EUR od dana 21.12.2006 do isplate,
• na iznos od 4,91 EUR od dana 24.1.2007 do isplate,
• na iznos od 5,75 EUR od dana 28.2.2007 do isplate,
• na iznos od 4,72 EUR od dana 31.3.2007 do isplate,
• na iznos od 10,90 EUR od dana 23.5.2007 do isplate,
• na iznos od 10,90 EUR od dana 23.5.2007 do isplate,
• na iznos od 10,94 EUR od dana 30.6.2007 do isplate,
• na iznos od 10,94 EUR od dana 30.6.2007 do isplate,
• na iznos od 10,09 EUR od dana 1.8.2007 do isplate,
• na iznos od 9,17 EUR od dana 29.8.2007 do isplate,
• na iznos od 11,95 EUR od dana 29.9.2007 do isplate,
• na iznos od 12,54 EUR od dana 31.10.2007 do isplate,
• na iznos od 9,48 EUR od dana 30.11.2007 do isplate,
• na iznos od 12,04 EUR od dana 28.12.2007 do isplate,
• na iznos od 7,53 EUR od dana 1.2.2008 do isplate,
• na iznos od 5,56 EUR od dana 1.3.2008 do isplate,
• na iznos od 2,24 EUR od dana 1.4.2008 do isplate,
• na iznos od 6,66 EUR od dana 21.4.2008 do isplate,
• na iznos od 8,28 EUR od dana 29.5.2008 do isplate,
• na iznos od 10,53 EUR od dana 26.7.2008 do isplate,
• na iznos od 10,02 EUR od dana 19.8.2008 do isplate,
• na iznos od 9,22 EUR od dana 27.9.2008 do isplate,
• na iznos od 1,96 EUR od dana 28.11.2008 do isplate
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate."
3. Tužitelj podneskom od 7. studenog 2024. godine navodi da je prigovor tuženikov neosnovan i prigovara zastari.
4. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 29. rujna 2006. godine s prometom po računu i obavijesti o dospjelosti obroka i redovne kamate, novinski članci koje je priložio tuženik nisu posebno ocjenjivani jer nisu dokaz u ovom postupku i potpunoma su nebitni, odredio je računovodstveno vještačenje koji vještak je pribavio i promet po računu za predmetni ugovor o kreditu s istim obavijestima o dospjelosti obroka i redovne kamate, preslušao tužitelja.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan, prigovor prijeboja nije.
6. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 29. rujna 2006. godine na 23.640,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te su suglasne da se iznos isplate kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule te će se svaki povrat izračunat u kunama obračunavati u CHF-u po srednjem tečaju iste banke za CHF na dan uplate, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate, radi kupnje vozila, što je i utvrđeno uvidom u čl.1,2. te 7. ugovora , kao što je neprijeporno da je isti otplaćen 31. prosinca 2013. godine.
7. Prijeporna je aktivna legitimacija, koji prigovor tuženikov sud ocjenjuje neosnovanim, jer prihvaća tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv s obzirom da je tužitelj sklopio ovaj ugovor o kreditu te je osobno uplaćivao mjesečne obroke u banci, što je sukladno pak prometu po računu, a tuženik nije dokazao suprotno. K tomu, tuženik je neprijeporno primio sva ispunjenja za cjelokupan ugovor o kreditu u tužiteljevo ime i za tužiteljev račun te nije tuženikova stvar hoće li ta ispunjenja tj. razliku tužitelj zahtijevati osobno ili neki imaginarni ispunitelj.
8. Glede preinake tužbe, tužitelj je podneskom od 29. listopada 2024. godine povećao tužbeni zahtjev u odnosu na onaj u tužbi sukladno nalazu i mišljenju računovodstvenog vještaka, a tuženik se je podneskom od 19. studenoga 2024. godine protivio tomu, koju preinaku tužbe je sud dopustio na ročištu 20. siječnja 2025. godine.
9. Naime, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU-18/97-1/06). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja glavne rasprave ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret (ESLJP, zahtjev br. 14692/18).
10. Prijeporni su ništetnost, osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
11. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, čl.82, čl.85, čl.86. čl.87., čl.89. i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
12. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao , nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su i ove ugovorne odredbe to valutnoj klauzuli u CHF utvrđene ništetnima, primjenom odredbe čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl. 323st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljičinom iskazu bila odlučna pobuda već joj je trebalo vozilo na kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.324. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
13. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
14. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
15. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem do 23. rujna 2024. godine. je utvrđeno da je ta razlika 3.194,52 eura s mjesečnim svotama i danima dospjelosti kako je pobliže navedeno u tablici 1. mišljenja, kojemu tuženik ne prigovara u matematičkom izračunu već iznosi prigovore pravne naravi koje sud ocjenjuje neosnovanima upravo zbog prethodno obrazloženog načina vještačenja u svezi s tuženikovom nepoštenošću i nesavjesnošću te stoga niti vještak nije pozivan radi usmenog očitovanja, a sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i obrazloženo zasnovano na raspoloživim i bitnim ispravama.
16. Sada je prijeporno pitanje zastare.
17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako je ugovor otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima., jer je tužba podnesena 3. lipnja 2023. godine.
18. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev kao u točkama 1. i 2. izrjeke.
19. Sud je utvrdio da je tužitelj bio potrošač primjenom odredbe čl.3. st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača prihvaćajući njegov iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv, jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila po zvanju i zanimanju medicinska sestra te uzevši u obzir ugovorenu namjenu kredita radi kupnje vozila, a tuženik, na kojemu je dokazni teret, nije dokazao suprotno.
20. Točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. i to do 20. studenoga 2006. do 20. listopada 2009. godine u svoti od 189,23 eur po mjesecima i svotama kako je pobliže navedeno u toj tablici.
21. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).
22. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323, st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti. , sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.
23. Slijedom toga je odbijen ovaj tuženikov prigovor, kao u točci 3. izrjeke. .
24. Zatezne kamate dosuđene su na pojedine mjesečne svote od prvog idućeg dana od dana uplate kao dana dospjelosti, a na parbeni trošak po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.
25. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, podneska 19.12.2023., ročišta 5.7.2024., podneska 29.10.2024., 7.11.2024., 9.1.2025. i ročišta 20.1.2025. po 200,00 eur , podnesak 22.7.2024. nije priznat kao nepotreban, ročište za objavu presude nije priznato primjenom odredbe čl.155.st.1. istog Zakona kao nepotrebno za uspjeh u postupku, što je ukupno 1.400,00 eur uz PDV od 350,00 eur i trošak vještačenja od 250,00 eur , što je 2.000,00 eur. U Zagrebu, dana 28. veljače 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
