REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3573/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Milan Rimay i Ivan Garac, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Garca, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika Sofie Petković, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu, broj 069-50-2980093, od 03.08.2005. godine, sklopljenog između tužitelja: VR iz [adresa] i tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, u dijelu koji glasi: ''...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...''

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, iz Zagreba, da tužitelju VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] na ime ništave odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 6.370,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

-na iznos od 4,98 eura od 9. siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 20,49 eura od 6. veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 43,20 eura od 6. ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 11,39 eura od 7. travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 33,67 eura od 8. svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 25,08 eura od 8. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 10,55 eura od 7. rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 13,55 eura od 7. listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 0,71 eura od 8. siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 32,27 eura od 5. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 44,75 eura od 6. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 33,71 eura od 7. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 100,45 eura od 6. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 17,68 eura od 4. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 122,40 eura od 6. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 116,34 eura od 6. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 23,98 eura od 5. studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 56,04 eura od 8. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 185,71 eura od 7. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 112,38 eura od 7. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 142,15 eura od 7. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 109,04 eura od 6. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 41,98 eura od 6. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 167,17 eura od 3. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 92,84 eura od 6. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 284,52 eura od 4. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 230,13 eura od 7. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 187,32 eura od 5. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 186,23 eura od 4. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 152,73 eura od 6. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 169,68 eura od 5. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 196,01 eura od 3. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 207,16 eura od 5. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 184,11 eura od 6. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 188,42 eura od 4. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 206,06 eura od 5. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 191,13 eura od 5. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 198,91 eura od 3. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 199,91 eura od 5. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 169,82 eura od 5. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 187,68 eura od 5. studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 193,54 eura od 5. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 213,73 eura od 4. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 164,34 eura od 5. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 184,63 eura od 5. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 199,97 eura od 5. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 204,23 eura od 6. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 172,89 eura od 5. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 163,69 eura od 5. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 83,45 eura od 5. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 87,85 eura od 3. rujna 2013. do isplate

i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.837,59 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.774,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 1.978,42 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 22. rujna 2020. podnio tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom 3. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.535,00 CHF, s rokom otplate od 96 mjesečna anuiteta. Tužitelj tvrdi da je tuženik povrijedio njegovo potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Da je navedeno postupanje tuženika protupravno dokazuje pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula CHF. Po osnovi ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta. Stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi da je ništetna odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te da mu tuženik isplati preplaćeni valutni tečaj od 61.845,00 kuna sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne preplaćene iznose teku od uplata pojedinih anuiteta, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli je jasna i lako uočljiva, ali i razumljiva, jer su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te mu je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Ugovor je solemniziran te je solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama Ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužitelju je bilo razumljivo da, i isplatu i vraćanje kredita, veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Također ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužitelj je podneskom od 23. ožujka 2022. (stranica 157-160 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja i očitovanja vještaka, precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da je potraživao preplaćeni iznos razlike u valutnom tečaju u iznosu od 47.999,68 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na preplaćene mjesečne iznose teku od dana uplata pojedinih anuiteta, kao i da mu tuženik isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tuženik je prigovorio da je tužitelj djelomično povukao tužbu i da se tom djelomičnom povlačenju protivi.

5. U odnosu na navedeni prigovor tuženika sud je ocijenio da je tužitelj podneskom od 23. ožujka 2022. smanjio tužbeni zahtjev, a predmetno smanjenje se u smislu članka 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje: ZPP) smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za što je potreban pristanak tuženika. Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sud je odlučivao o prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno o tužbenom zahtjevu iz tužbe kojim tužitelji potražuje isplatu iznosa od 61.845,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne preplaćene iznose anuiteta (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na trećoj sjednici Građanskog odjela održane 26. travnja 2021., broj Su-IV-16/2021-8).

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8- 11 spisa), otplatni plan (stranica 12-13 spisa), pregled tečaja CHF (stranica 14 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (stranica 15-41, 45-50 spisa), otplatnu tablicu kredita (stranica 42-44 spisa), Ponudu stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD za klijente koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg/deviznog računa (stranica 61-65 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Bez brige d.o.o. (stranica 109-117 spisa), pročitao je pisano očitovanje vještaka i dopunu vještačenja (stranica 135-142 spisa) i saslušao je vještaka dipl. oec. Vitomira Severa (stranica 154 spisa).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavost dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, isplata razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da su ga tužitelj i tuženik sklopili 3. kolovoza 2005., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 77.835,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je člankom 2. ugovorena redovna godišnja kamata od 4,50%, a koja je promjenjiva te da je člankom 7. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan dospijeća.

9. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještaku Bez brige d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke ugovorile rok otplate od 96 mjeseca uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Vještak je mišljenja da razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene tečaja za CHF iznosi 39.580,24 kuna.

10. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali je prigovorio da takav izračun ne pridonosi rješenju spora obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit iako je nesporno da je kredit vezan uz valutu CHF. Tužitelj je prigovorio da je vještak utvrđivao razliku za cijelo razdoblje otplate kredita, a da je tužbom utuženo samo razdoblje od prosinca 2008. do rujna 2013. Također je prigovorio da podaci navedeni u tablicama vještaka nisu ispravni i da se ne vidi koji tečaj je vještak primjenjivao prilikom obračuna.

11. Radi obrazloženja nalaza i mišljenja te odgovora na prigovore tužitelja sud je odredio pisano očitovanje vještaka. U odnosu na prigovor tužitelja izračunu za utuženo razdoblje, vještak je dostavio novi izračun prema kojem preplaćeni iznos razlike anuiteta za razdoblje od prosinca 2008. do kolovoza 2013. iznosi 46.951,37 kuna (stranica 138-140 spisa). U odnosu na prigovor da podaci u tablicama vještaka nisu ispravni i da se ne vidi koji tečaj je vještak primjenjivao prilikom obračuna, vještak je odgovorio da je u tablicama iskazao ispravne podatke i to one koji proizlaze iz dokumentacije dostavljene uz tužbu. Zadatak vještačenja je bio izračun preplaćenih iznosa, a ne izračun iznosa koje bi tužitelj preplatio u slučaju da je anuiteta plaćao na dan dospijeća. Vještak pojašnjava da tužitelj anuitete nije plaćao na dan dospijeća i nije ih plaćao po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, već uglavnom unaprijed i to po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja anuiteta.

12. Tužitelj je ostao kod svojih prigovora te je sud sukladno članku 260. stavak 2. ZPP-a, odredio saslušanja vještaka Vitomira Severa iz društva Bez brige d.o.o. Vještak je iskazao da je iznose koje je plaćao tužitelj po anuitetima dobio na način da je iznos iz stupca anuiteti uvećan za iznos iz stupca tečajne razlike ili umanjivan ovisno o kretanju tečaja. Uplate tužitelja vidljive su u stupcu uplate prijepisa knjigovodstvene kartice, a iz uplata stanja se vidi stanje preplate, odnosno duga na određene dane. Tužitelj uplate nije vezao uz neki tečaj, već je proizvoljno odabirao koji će iznos plaćati. Uplaćeni anuiteti knjigovodstveno su zatvoreni obračunom srednjeg tečaja CHF na dan dospijeća anuiteta te je tužitelj podmirio kredit. 13. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Naime, tužitelj se suglasio s očitovanjem vještaka i u skladu s nalazom vještačenja je precizirao kondemnatorni dio zahtjeva, dok je prigovor tuženika (da ovakav izračun ne pridonosi rješenju spora obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit) pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude.

14. Sud je na temelju nalaza i mišljenje vještaka, tužitelju dosudio preplaćeni tečaj po kreditu u iznosu 47.999,68 kuna pri čemu su uzete u obzir samo pozitivne iznose razlike kod pojedinačnih mjesečnih iznosa te je sud prihvatio izračun vještaka iz dopunskog nalaza i mišljenja (stranica 139-140 spisa) prema kojoj preplaćena razlika iznosi 47.999,68 kuna te taj iznos nije umanjio za manje plaćena iznose anuiteta (595,33 kuna, 9,29 kuna, 33,41 kuna, 105,63 kuna, 68,68 kuna i 227,24 kuna). Naime, manje plaćeni iznosi (za mjesece kada je tečaj bio niži) ne oduzimaju se od preplaćenog iznosa, jer tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavost ugovornih odredbi na njegovoj strani. Stoga da nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništavost navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome sud je napomenuo da iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 104. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, sud je zaključio da nisu ostvareni uvjeti.

15. Budući se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe (smanjenju tužbenog zahtjeva) sud je odlučivao o zahtjevu iz tužbe kojim tužitelj potražuje iznos od 61.845,00 kuna što znači da je kao neosnovan odbijen zahtjev za isplatom iznosa od 13.845,32 kuna, a dosuđen je preplaćeni iznos anuiteta od 47.999,68 kuna.

16. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos koji je utvrđen vještačenjem tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO/05).

17. Dana 31. kolovoza 2022. ovaj sud je donio presudu poslovni broj P- 4572/2020-33 kojom je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 47.999,68 HRK u roku od 15 dana. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznose pobliže navedene u točki III. izreke, točkom IV. izreke odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 13.845,32 HRK i zahtjev za isplatom zateznih kamata tekućih na pojedine iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je pod točkom V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak.

18. Povodom žalbi stranaka protiv presude rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1510/2022-2 od 21. ožujka 2024. prihvaćene su žalbe stranaka te je ukinuta ovog suda poslovni broj P-4572/2020-33 od 31. kolovoza 2022. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja u stadij glavne rasprave sa obrazloženjem da nisu razumljivi razlozi iz kojih prvostupanjski sud, unatoč što je prihvatio dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka objektivnim i stručnim, samoinicijativno zadirao u isti, kako je to navedeno pod toč. 8.2. obrazloženja. Tim više što tužitelj podneskom od 23. ožujka 2022. potražuje iznos od 47.999,68 kn sa pripadajućom zateznom kamatom sukladno dopunskom nalazu i mišljenju vještaka (bez negativne razlike), a zbroj tih iznosa predstavlja zatraženi novčani iznos od 47.999,68 kn, što znači da je tužitelj navedenim podneskom djelomično smanjio svoj prvobitni tuženi zahtjev za iznos od 13.845,32 kn. Smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja dispoziciju u postupku na koju je tužitelj ovlašten odredbom čl. 3. st. 1. ZPP a koja se prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP ne smatra preinačenjem tužbe. Stoga da je imajući u vidu da je pod toč. 31. obrazloženja prvostupanjski sud naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, da tuženica nije prigovarala matematičkom izračunu istog, to da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP dosudivši tužitelju toč. III. izreke zateznu kamatu na pojedinačne iznose protivno dopunskom nalazu i mišljenju vještaka i tužbenom zahtjevu tužitelja od 23. ožujka 2022. Prema tome, kako je tužitelj podneskom od 23. ožujka 2022. smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 13.845,32 kn i zahtijevao isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose sukladno dopunskom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, to činjenica što se tuženica protivila djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva nije mogla utjecati na sporedni tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje zateznu kamatnu na pojedinačno navedene iznose, a koji zbroj iznosi upravo 47.999,68 kn.

19. Tužitelj je podneskom od 3. siječnja 2025. obzirom na činjenicu da je euro postao službena valuta u Republici Hrvatskoj uskladio tužbeni zahtjev prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za jedan euro tako da dotadašnji tužbeni zahtjev u iznosu od 47.999,68 kuna preračunao sukladno fiksnom tečaju konverzije na iznos od 6.370,65 eura te predložio sudu donošenje presude kojim se utvrđuje ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i isplatu iznosa sa naslova ništetnosti te odredbe u navedenom iznosu.

20. Ovaj sud je u skladu sa odredbom čl. 377. ZPP proveo novu glavnu raspravu radi utvrđenja svih relevantnih činjenica s time da je sukladno članku 315. st. 3. ZPP glavna rasprava zbog izmjene raspravnog suca počela iznova te je određeno da se uz suglasnost stranaka izvedeni dokazi neće ponovno izvoditi i pročitan je spis pri čemu je tužitelj ostao kod svih navoda iznesenih tijekom postupka i podneska od 3. siječnja 2025. kojim je konačno postavio tužbeni zahtjev, dok je tuženik ostao kod svih navoda i prigovora iznesenih tijekom postupka i predložio saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu. Sud je radi utvrđenja svih relevantnih činjenica na koje je ukazano u rješenju drugostupanjskog suda na ročištu održanom 28. siječnja 2025. izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, dok je odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja Javnog bilježnika Ivana Adžije koji je solemnizirao ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika imajući u vidu da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje u odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača istaknuvši "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

21. U ponovnom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 8-11 spisa), otplatni plan (stranica 12-13 spisa), pregled tečaja CHF (stranica 14 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (stranica 15-41, 45-50 spisa), otplatnu tablicu kredita (stranica 42-44 spisa), Ponudu stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD za klijente koji primaju plaću/mirovinu putem RBA tekućeg/deviznog računa (stranica 61-65 spisa), financijsko vještačenje po vještaku Bez brige d.o.o. (stranica 109-117 spisa), pročitao je pisano očitovanje vještaka i dopunu vještačenja (stranica 135-142 spisa), pročitao je iskaz vještaka (list 154) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 331 spisa).

22. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 3. kolovoza 2005., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 77.835,00 CHF, da je člankom 2. ugovorena redovna godišnja kamata od 4,50%, a koja je promjenjiva, te da je člankom 7. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan dospijeća.

23. Tužitelj se tijekom postupka pozvao na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u kojima je između ostalog utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula CHF po kojoj je osnovi ništetnosti odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta te je predložio da sud utvrdi da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te da mu tuženik isplati preplaćeni valutni tečaj od 47.999,68 HRK (sukladno podnesku od 23. ožujka 2022.) odnosno nakon što je euro postao službena valuta u Republici Hrvatskoj iznos od 6.370,65 eura (podnesak od 03.01.2025.) sve sa zakonskim zateznim kamatama koje mjesečne preplaćene iznose teku od uplata pojedinih anuiteta, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

24. 2U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

26. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

27. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

29. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

30. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

31. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

32. Imajući u vidu uputu drugostupanjskog suda ovaj sud je izveo dokaz saslušanjem tužitelja koji je naveo da mu je 2005. trebao kredit za kupnju kuće obzirom da je prodavao stan i nedostajalo mu je novaca za kupnju kuće te kako je imao otvoren račun kod Raiffeisenbank d.d. kod koje je primao plaću, a to mu je bio jedini račun, otišao je kod osobnog bankara i pitao ga o uvjetima dobivanja kredita. U banci su mu rekli da je kredit u švicarskim francima puno povoljniji te su mu sugerirali da uzme taj kredit u odnosu na ostale kredite koji su bili u ponudi te je kada je prikupio sve potrebne dokumente otišao u banku i realizirao kredit. Niti u jednom trenutku nije mu bilo napomenuto niti rečeno da rata kredita može rasti, a imao je puno povjerenje u banku te je i danas korisnik njihovih usluga. Tužitelj je nadalje, naveo da je postavio neka pitanja vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, ali mu je rečeno tom prilikom da može uzeti ili ostaviti, odnosno da je riječ o tipskom ugovoru te da mu je na početku otplate kredita skidalo s plaće oko 4.000,00 HRK, a da je na kraju rata kredita došla do i preko 6.000,00 HRK te je kredit i otplatio 2013. godine. U odgovoru na pitanje punomoćnice tuženika je li znao što to znači valutna klauzula, tužitelj je naveo da mu je rečeno da su to sve krediti manje-više isto rizični, ali ga nitko nije upozorio da će rata kredita tako rasti, dok je u odnosu na pitanje punomoćnice tuženika je li pokušao iskoristiti mogućnost promjene valutne klauzule, tužitelj naveo da mu je rečeno da mu se to ne isplati jer mu je kredit bio na osam godina, a počela je rasti rata kredita nakon dvije godine od početka otplate.

33. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, da tužitelj nije dobio cjelovito i puno objašnjenje o značaju i rizicima kretanja tečaja CHF, da u Ugovoru ništa nije mogao mijenjati zbog čega suda zaključuje da tužitelju nisu dane potpune obavijesti o valutnoj klauzuli i rizicima valute CHF, a i tuženik nije prigovarao iskazu tuženika.

34. Kako je tužitelj tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje preplaćeni iznos razlike u valutnom tečaju u iznosu od 47.999,68 kuna (prema podnesku od 23.02.2022.), a što prema podnesku od 03.01.2025. predstavlja iznos od 6.370,65 eura, a tuženik je i nakon ukidanja prvostupanjske presude ostao kod svih navoda i prigovora iznesenih tijekom postupka, a time i prigovora da je tužitelj djelomično povukao tužbu čijem se povlačenju protivi, to je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi u iznosu od 61.845,00 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro iznosi 8.208,24 eura. Naime, predmetno smanjenje se u smislu odredbe čl. 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.,80/22., 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za što je potreban pristanak tuženika, a koji nije pristao na djelomično povlačenje tužbe (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na trećoj sjednici Građanskog odjela održane 26. travnja 2021., broj Su-IV-16/2021-8).

35. Budući se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe (smanjenju tužbenog zahtjeva) sud je odlučivao o zahtjevu iz tužbe kojim tužitelj potražuje iznos od 8.208,24 eura što znači da je kao neosnovan odbijen zahtjev za isplatom iznosa od 1.837,59 eura, a dosuđen je preplaćeni iznos anuiteta od 6.370,65 eura sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno članku 214. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate sukladno podnesku tužitelja od 03.01.2025. (stranica 326-328 spisa). Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO/05).

36. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništavi dijelovi članaka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.

37. Kako su odredbe Ugovora o kreditima ništave u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 104. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po tečaju te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

38. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 22. rujna 2020.

39. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

40. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Dakle, nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja CHF, jer se zastarni rok od 5 godina računa od 14. lipnja 2018. Budući je tužba podnesena 22. rujna 2020., to proizlazi da tražbina tužitelja s osnove razlike u tečaju CHF nije zastarjela.

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP-a pri čemu je sud uzeo u obzir uspjeh u sporu u osnovi i visini. Nije uzet u obzir deklaratorni dio zahtjeva, jer u odnosu na taj dio zahtjeva sud nije izvodio nikakve dokaze, već se radi o primjeni direktnog učinka presude iz kolektivnog spora. Dakle, kod izračuna uspjeha sud je uzeo u obzir kondemnatorni dio zahtjeva i to samo u odnosu na visinu budući je u osnovi odlučeno u kolektivnom sporu. Uspjeh tužitelja u sporu iznosi 78%, a uspjeh tuženika iznosi 22% (100% - 78% uspjeha tužitelja), što znači da je tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici i od njegovog postotka oduzima se postotak uspjeha tuženika te se tužitelju odmjerava naknada troška u omjeru od 56% (78% uspjeha tužitelja umanjeno za 22% uspjeha tuženika).

42. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje OT) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), sastav podneska od 11.1.2021. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 12.4.2021. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 21.6.2021. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastav podneska od 21.10.2021. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 11.2.2022. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 23.3.2022. (Tbr.8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu 11.7.2022. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav žalbe (Tbr. 5/1-125 bodova), sastav podneska od 03.01.2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 28.01.2025. (Tbr. 9/1-100 bodova). Ukupno je tužitelju priznato 1.125,00 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura iznosi 2.250,00 eura odnosno uz pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% 562,50 eura, odnosno ukupno 2.812,50 eura. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 128,48 eura, na presudu u iznosu od 128,48 eura i na žalbu u iznosu od 13,28 eura obzirom na to da je tužitelj u smislu odredbe čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske odluke za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen od plaćanja istih. Priznati trošak od 2.812,50 eura umanjen je razmjerno uspjehu u sporu od 56%, pa je tužitelju priznat trošak u iznosu 1.575,00 eura.

43. Tužitelju je u cijelosti priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 199,08 eura, jer je isti bio potreban bez obzira na uspjeh u sporu, pa je tužitelju dosuđen trošak u iznosu 1.774,08 eura.

44. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO/05 tekuće od presuđenja do isplate.

45. Sud je trošak odredio primjenom članka 155. ZPP-a i prilikom odlučivanja o troškovima odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Iz navedenih razloga tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 24. rujna 2020. (dokaz o uplati sudske pristojbe za tužbu), od 19. ožujka 2021. (ponavlja navode iz tužbe i podneska od 11. siječnja 2021.), od 12. svibnja 2021. (dostavlja punomoć), od 10. studenoga 2022. (dokaz o uplati troškova za vještačenje), jer sud raspolaže evidencijom uplata te sastav ovih podneska nije bio opravdan.

46. Također, tužitelju nije priznat trošak naknade za pristup ročištima na kojima se objavljuje presuda. Konkretni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova (članak 335. stavak 10. ZPP-a). Dakle, pristup punomoćnika ročištu za objavu presude nije od značaja za vođenje parnice, a samo takvi troškovi se u smislu članka 155. ZPP-a smatraju opravdanim parničnim troškovima. Također mu nije priznat trošak saslušanja vještaka od 33,18 eura, jer je taj trošak bio nepotreban budući je vještak u cijelosti ostao kod svojeg nalaza i mišljenja te se tužitelj s njime naknadno suglasio.

47. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a te je slijedom svega navedenog odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.