REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3680/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Felji kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja TR i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, u cijelosti:

„Tuženik "CROATIA OSIGURANJE" d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 svotu od 6.306,97 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana .“

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 17. lipnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je osiguranik tužitelja CR stradao dana 19. travnja 1996. u prometnoj nesreći kao vozač motocikla, koju je prouzročio OR, upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika, te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Samoboru poslovni broj: K-110/95 od 20. studenog 1996., i presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-270/97 od 06. svibnja 1997. osiguranik tuženika proglašen krivim za izazivanje predmetne prometne nesreće, kao i da je radi posljedica predmetne prometne nesreće rješenjem tužitelja broj: 44341 od 19. siječnja 2004. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, te da je tužitelj u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. svibnja 2024. pretrpio štetu u iznosu od 15.767,43 eura isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja. S obzirom da je predmetna prometna nezgoda imala učešća u invalidnosti osiguranika 40%, to za tužitelja štetu čini iznos od 6.306,97. Eura. Ističe da je dosada tužitelj uredno naplaćivao naknadu štete od tuženika. Međutim za razdoblje isplate mirovine do 30. lipnja 2016. tuženik je djelomično odbio podmiriti štetu. Naime zbog promjene Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) tužitelj je potraživao od tuženika puni iznos isplaćene mirovine a kako to i nalaže novodonesena odredba Zakona, dok je tuženik podmirio samo razmjerni iznos mirovine sa stavom da isto čini sukladno ranije važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 i dr.). Za isto razdoblje isplate mirovine u parnici pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-199/16 sklopljena je sudska nagodba. Za razdoblje isplate mirovine do 31. srpnja 2018. Tuženik je u mirnom postupku također djelomično podmirio štetu dok je za ostatak tužitelj podnio tužbu koja je usvojena pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl. Broj: P-2771/2018 od 08. ožujka 2019. Slijedom navedenog, tužitelj temeljem odredbi čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štetu u iznosu od 6.306,97 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Što se tiče pitanja primjene zakona, tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Navodi da tuženikov pravni položaj kao osiguratelja se temelji na sklopljenom ugovoru o osiguranju od automobilske odgovornosti te se u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao specijalnog zakona. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to: presliku presude Općinskog suda u Samoboru poslovni broj: K-110/95 od 20. studenog 1996. (list 4-7), presliku presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu poslovni broj: Kž-270/97 od 06. svibnja 1997. (list 8-9), presliku rješenja tužitelja broj: 44341 od 19. siječnja 2004. (list 10-12), presliku sudske nagodbe poslovni broj: P- 199/16 od 15. rujna 2016. (list 14-16), presliku presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2771/2018 od 08. ožujka 2019. (list 18-21), presliku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-4138/2019 od 05. listopada 2020. (list 22-25), presliku obračuna od 14. lipnja 2024. (list 26) .

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.306,97 eura s osnova invalidske mirovine koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku CR u razdoblju od 01. srpnja 2021. do 31. svibnja 2024., a povodom ozljeda koje je isti zadobio u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, a koje ozljede su prouzrokovale umirovljenje osiguranika tužitelja.

6. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja CR zadobio teške tjelesne povrede 19. travnja 1996., u prometnoj nesreći koju je skrivio osiguranik tuženika OR i da je tužiteljevim rješenjem broj 44341 od 19. siječnja 2004. priznato osiguraniku tužitelja CR pravo na invalidsku mirovinu a koja je priznata temeljem ozljeda koje je imenovani zadobio u gore navedenoj prometnoj nezgodi.

7. Sporno je ima li pravo tužitelj na regresno potraživanje od tuženika nastalog na ime isplate invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja CR, kao i pitanje uzročne veze između umirovljenja CR sa traženjem iznosa navedenog u tužbi.

8. Glede primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, valja napomenuti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.(„Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14

– dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

9. Naime, prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

10. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

11. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

12. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluku trebala donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog nesposobnosti za rad, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju nesposobnosti za rad i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

13. Odredbom čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da će sud, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8. istog Zakona) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, a člankom 219. st. 1. ZPP-a propisano je kako je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

14. S obzirom da u ovom postupku treba utvrditi, a kako je to prethodno obrazloženo, postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i ukoliko postoji, kolika bi iznosila ta razlika, odnosno shodno tome, samu osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, teret dokaza za isto je na tužitelju, a što tužitelj, iako uredno upozoren sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a, nije dokazao s obzirom da nije predložio adekvatan dokaz kojim bi sud mogao utvrditi isto.

15. Naime, sukladno odredbi čl. 250. ZPP-a propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. S obzirom da sud ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogao utvrditi činjenicu postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i ukoliko postoji kolika bi iznosila ta razlika, u ovom postupku bilo je potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem što tužitelj, iako je teret dokaza na tužitelju, nije predložio. Stoga sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem i nije mogao utvrditi ključne činjenice da bi mogao odlučiti o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.

16. Slijedom navedenog, s obzirom da tužitelj, na kojem je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza, nije dokazao da je invalidska mirovina koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja CR veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno odlučio kao pod točkom I. izreke ove presude.

U Zagrebu 28. veljače 2025.

Sudac:

Goran Felja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku