REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-160/2022-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak u parničnom predmetu tužitelja GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nemanji Nožiniću odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević &partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, 13.veljače 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika odvjetničkog vježbenika ŠF te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ZF, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju GF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.410,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 10,89 EUR počev od 27.10.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,49 EUR počev od 14.11.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 8,81 EUR počev od 14.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,29 EUR počev od 14.02.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,58 EUR počev od 14.03.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 6,49 EUR počev od 14.04.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,01 EUR počev od 14.05.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,01 EUR počev od 14.06.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,90 EUR počev od 14.07.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 3,14 EUR počev od 14.08.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,48 EUR počev od 14.09.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 3,50 EUR počev od 14.10.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,99 EUR počev od 14.11.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,30 EUR počev od 14.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 8,54 EUR počev od 14.01.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,04 EUR počev od 14.02.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 10,51 EUR počev od 14.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 13,28 EUR počev od 14.04.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 17,37 EUR počev od 14.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,19 EUR počev od 14.06.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 25,54 EUR počev od 14.07.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,44 EUR počev od 14.08.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 32,99 EUR počev od 14.09.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 27,57 EUR počev od 14.10.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 29,54 EUR počev od 14.11.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 35,81 EUR počev od 14.12.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 39,13 EUR počev od 14.01.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 33,50 EUR počev od 14.02.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 37,29 EUR počev od 14.03.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,35 EUR počev od 14.04.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 40,59 EUR počev od 14.05.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 51,92 EUR počev od 14.06.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 58,10 EUR počev od 14.07.2017. godine do konačne isplate,

- na iznos od 73,10 EUR počev od 14.08.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,27 EUR počev od 14.09.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 48,84 EUR počev od 14.10.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 48,35 EUR počev od 14.11.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 48,88 EUR počev od 14.12.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,66 EUR počev od 14.01.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 56,18 EUR počev od 14.02.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 55,59 EUR počev od 14.03.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,25 EUR počev od 14.04.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 55,04 EUR počev od 14.05.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 56,60 EUR počev od 14.06.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,76 EUR počev od 14.07.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,80 EUR počev od 14.08.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 50,64 EUR počev od 14.09.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 53,55 EUR počev od 14.10.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 55,38 EUR počev od 14.11.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,46 EUR počev od 14.12.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,40 EUR počev od 14.01.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 50,88 EUR počev od 14.02.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 51,95 EUR počev od 14.03.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 55,42 EUR počev od 14.04.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 49,71 EUR počev od 14.05.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 49,80 EUR počev od 14.06.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 49,39 EUR počev od 14.07.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 49,54 EUR počev od 14.08.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 50,88 EUR počev od 14.09.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 52,65 EUR počev od 14.10.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 52,95 EUR počev od 14.11.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 55,21 EUR počev od 14.12.2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 52,84 EUR počev od 14.01.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 55,86 EUR počev od 14.02.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 57,04 EUR počev od 14.03.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 56,05 EUR počev od 14.04.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 53,81 EUR počev od 14.05.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 54,50 EUR počev od 14.06.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 55,67 EUR počev od 14.07.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 56,73 EUR počev od 14.08.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 57,10 EUR počev od 14.09.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 57,78 EUR počev od 14.10.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 59,71 EUR počev od 14.11.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,10 EUR počev od 14.12.2014. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,27 EUR počev od 14.01.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.02.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.03.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.04.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.05.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.06.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.07.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.08.2015. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,22 EUR počev od 14.09.2015. godine do konačne isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Tužitelj GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.005,37 EUR.

III Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 dužan je tužitelju GF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 743,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana 28.veljače 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj GF podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 23.lipnja 2005.g., Ugovor o kreditu br.:47/05, Broj kreditne partije: 7102750481, u iznosu od 53.000,00 CHF, za kupnju stambenog objekta, na rok od 360 mjeseci, s ugovorenim mjesečnim anuitetom u kunskoj protuvrijednosti 265,71 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. U navedenom Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50%, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj Ugovora: 47/05, kreditna partija: 7102750481, tužitelj je od tuženika nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope. Zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se i visina anuiteta. Također, ubrzo nakon sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjena na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate. Navodi da je 14. lipnja 2018. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Također, dana 13. lipnja 2014. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu primjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na jednostranom povećanju kamatne stope pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu „Potrošač“ sudjelovao kao prvotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca travnja 2007. godine do zaključno 01. siječnja 2014. godine nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora: 47/05, kreditna partija: 7102750481. S obzirom na rečeno, tužitelj ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i razdoblja od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od dana 04. travnja 2012. godine kada je tužba radi zaštite kolektivnog interesa podnijeta. Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog uvećanja kamatne stope u periodu od travnja 2007. godine do zaključno 01. siječnja 2014. godine tužitelj je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu obvezu. Slijedom navedenoga, ukupno preplaćeni iznos prema naprijed navedenom, (s osnova kamata i primijenjene valutne klauzule), a po korištenom kreditu tužitelja kod tuženika od travnja 2007. godine iznosi 48.000,00 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počev od dana 04. travnja 2007. godine pa do konačne isplate, a koji iznos se potražuje ovom tužbom. Budući tuženik odbija dobrovoljno izvršiti tužitelju isplatu, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da mu isplati iznos od tada 48.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Navodi da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane KF.

2.1.Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 9.lipnja 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 15.07.2016. godine nastupila zastara.

2.2. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora 7 prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 23.lipnja 2005., u Dodatak ugovora o kreditu od 19.velajče 2016. u Nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 28.prosinca 2024., saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostataka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer su sva plaćanja vršena u ime i za račun upravo tužitelja i plaćanja su učinjena u svrhu ispunjenja obveze tužitelja za povrat kredita.

6. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tuženik Zagrebačka banka d.d. i tužitelj dana 23.lipnja 2005., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stambenog objekta broj 758-01 kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti kreditoru, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom, te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos kao i redovnu kamatu koja je promjenjiva i na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,5%, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama (čl. 2. Ugovora), s rokom otplate kredita od 360 mjeseca (čl. 3. Ugovora), što sve proizlazi iz toga ugovora koji je priložen spisu.

7 .Iz iskaza tužitelja danog u svrhu dokazivanja utvrđeno je da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio za kupnju kuće i to u Zagrebačkoj banci jer sam bio klijent Zagrebačke banke. Podigao je kredit u CHF jer su mu rekli da je taj kredit najpovoljniji, a bilo mu je najbitnije daj kredit može otplaćivati. Rata je na početku iznosila 1.100,00 kuna. Međutim s vremenom je rata narasla do 2.000,00 kuna. U trenutku zaključenja ugovora o kreditu ne sjeća se jesu li mu nešto posebno govorili i objašnjavali, ali mu je bilo najbitnije da ratu može otplaćivati. Prilikom ponude aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzije također nije s njima ništa posebno dogovarao i pregovarao nego su mu rekli da im je dužan platiti razliku, međutim unatoč tome prihvatio je konverziju. Prije potpisivanja ugovora, ugovor letimično pročitao, ali ne cijeli, a nije ga niti razumio. Neke uplate je vršila njegova supruga KF i plaćali su iz zajedničkog budžeta.

8. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje automobila, on ima svojstvo potrošača.

9. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 23.lipnja 2005. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

13. Prema odredbi članka 502.a , stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu(tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a, st.1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

15. Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su ništave odredbe članka 1., 2., 7. i 23. predmetnog Ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

17. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

18. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su ništetne te je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio po osnovi preplaćenog zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

19. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

21.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

21.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

21.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

22. Tuženikov prigovor zastare potraživanja je osnovan u odnosu na potraživanje po osnovi primjene promjenjive kamatne stope.

22.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, u kojemu je jedan od tužitelja i tuženik, u odnosu na ništavu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 9.lipnja 2021. godine te je stoga u tom dijelu tuženikov prigovor zastare osnovan pa je stoga sud tužitelja odbio s dijelom tužbenog zahtjev au iznosu od 1.986,42 EUR, koji se odnosi na razliku zbog primjene promjenjive kamatne stope.

23. U odnosu na potraživanje preplaćenog zbog primjene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare potraživanja djelomično je osnovan.

23.1. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan jer je tužba u ovome predmetu podnesena 9.lipnja 2021., što znači da su zastarjela potraživanja tužitelja u ukupnom iznosu od 16,95 EUR koja su dospjela u kolovozu, rujnu, listopadu, studenom i prosincu 2005. te u siječnju, veljači, i svibnju 2006. pa je stoga sud tužitelja odbio s tim dijelom tužbenog zahtjeva.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, te je tužitelj sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog primjene prodajnog tečaja za devize kreditora za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu da je primijenjen prodajni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita i to više plaćene razlike pojedinih anuiteta iznose 3.427,79 EUR, budući je za iznos od 16,95 EUR odbio jer je nastupila zastara potraživanja, sud je prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate u iznosu od 3.410,84 EUR odlučivši kao u izreci presude.

25. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka, prikazanim u Prilogu 2(P-2) (list spisa 246-2).

26. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov navod da je sud dužan uzeti u obzir i iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit što prema izračunu vještaka iznosi 539,98 EUR. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.

27. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. - OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP)

27.1. Tužitelj je tužbom tražio isplatu iznosa od ukupno 48.000,00 kuna što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna iznosi 6.370,69 EUR. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 5.414,21 EUR.

27.2. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

27.3. Prema članku 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

27.4. Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva s tim da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe što smanjenje tužbenog zahtjeva jest. U ovom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije utjecalo na visinu troškova zastupanja stranke po odvjetniku jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi.

27.5. Budući je tužitelj konačno tražio isplatu iznos od ukupno 5.414,21 EUR, a sud mu je dosudio iznos od ukupno 3.410,84 EUR to znači da je uspio sa 63% tužbenog zahtjeva (tužitelj 100%+63%= 163:2= 81,5%, tuženik 0%+37%=37:2=18,5%, 81,5- 18,5=63%) pa mu je stoga tuženik dužan naknaditi 63% troškova parničnog postupka na temelju odredbe članak 154.stavak 2.ZPP-a.

27.6. Tužiteljevi troškovi iznose 1.180,08 EUR, a odnose se na sastav tužbe (200,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude (100,00 EUR), sastav podneska od 5.veljače 2025. (200,00 EUR), sve s PDV-om (225,00 EUR) i sudsku pristojbu na tužbu(55,08 EUR) od kojega iznosa tužitelju pripada 63% te trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR.

27.7. Prema tome tuženik je dužan tužitelju na ime troškova parničnog postupka platiti iznos od 743,45 EUR.

28. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 28.veljače 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Nemanja Nožinić, odvjetnik, Nova Gradiška

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb