REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-6662/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Batarelo Peh, odvjetnici iz Zagreba, Kružićeva 6, protiv tuženika KLINIKA ZA INFEKTIVNE BOLESTI DR. FRAN MIHALJEVIĆ, Zagreb, Mirogojska 8, OIB: 47767714195, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja odvjetnice Vanje Peh, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 28. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.317,45 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 181,57 eura od dana 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 173,56 eura od dana 16. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 182,55 eura od dana 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 161,66 eura od dana 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 202,01 eura od dana 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 210,37 eura od dana 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 190,98 eura od dana 16. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 161,35 eura od dana 16. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 188,32 eura od dana 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 176,71 eura od dana 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 176,72 eura od dana 16. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 190,48 eura od dana 16. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 121,17 eura od dana 16. veljače 2017. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.300,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 28. veljače 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 26. siječnja 2017. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu VSS doktor medicine, liječnik specijalist infektolog, specijalist pedijatrijske infektologije, subspecijalist intenzivne medicine, primarijus, docent, doktor znanosti, pročelnik zavoda, te da je u spornom razdoblju tužiteljeva plaća definirana je Zakonom o plaćama u javnim službama (NN, 27/01, 39/09) u čl. 4. "… Plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža …".

U spornom razdoblju, osnovica plaće regulirana je Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (NN, 39/09, 124/09), i to čl. 2. "… Osnovica plaće u javnim službama se utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnim službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom …".

U spornom razdoblju na snazi je Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 141/12, 150/13 i 153/13, dalje u tekstu: TKU) i Sporazumi Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi koji su sklopljeni na način propisan za sklapanje kolektivnih ugovora i koji imaju svojstvo kolektivnog ugovora, a kojima je određena visina osnovice za obračun plaća u javnim službama:

Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. – kojim je osnovica za obračun plaće od 2009. iznosila 5.415,37 kuna, Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009.– kojim je (u čl. II.) određeno privremeno smanjenje osnovice u 2009. s 5.415,37 kuna na 5.108, 84 kune i (u čl. III.) vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kuna nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a, Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.– kojim je (u čl. III.) određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razbolje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja).

Dana 27. studenog 2015. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske (dalje u tekstu: DZS) objavio je Priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojeg je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015. realan rast BDP-a iznosio 1,2% a u trećem tromjesečju 2015. realan međugodišnji rast BDP-a iznosio je 2,8%. Iz kojih podataka slijedi da je dva tromjesečja zaredom prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%. Nakon objave službenih podataka DZS, Vlada Republike Hrvatske nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za prosinac 2015. i cijelu 2016. ili za cijelu 2016. pa do studenog 2017., jer je na snazi bio TKU i sporazumi o osnovici kojima je visina osnovice za obračun plaća u razdoblju od prosinca 2015. do prosinca 2016. bila određena na 5.415,37 kuna (sukladno čl. 2. Zakona o osnovici). Unatoč tome, tuženik je tužitelju sve plaće u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2016. obračunao s osnovicom od 5.108,84 kune, odnosno za siječanj 2017. s osnovicom od 5.211,02 kune. Na obračun tužiteljeve plaće u spornom razdoblju primjenjuje se Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 149/13 i 96/15) prema kojem je osnovica za obračun plaće temelj za obračun svakog elementa tužiteljeve plaće (plaćanja redovnog rada, obračuna svakog dodatka i uvećanja plaće, obračuna naknade plaće itd.) pa je s obračunom plaće s nižom osnovicom tuženik pogrešno obračunao svaki element tužiteljeve plaće za rad u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. godine.

Sukladno svemu navedenom, ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto). Tuženik je tužitelju isplatio umanjene plaće za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 26. siječnja 2017., i to na način da je sve plaće u navedenom razdoblju pogrešno obračunao s osnovicom od 5.108,84 kune, odnosno 5.211,02 kune, umjesto s osnovicom od 5.415,37 kune, odnosno umanjio osnovicu za 6%, odnosno 3,9%. Tužitelj podneskom od 24. srpnja 2024. uređuje tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje bruto iznos od 2.317,45 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je to pobliže naznačeno u navedenom podnesku odnosno u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističući da je sve plaće i naknade koje je bio obvezan isplaćivati tužitelju, isplaćivao sukladno pozitivnim propisima. Nadalje, u vezi s navodima iz tužbe, tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obveznost, a potom i sadržaj navedenog. U pogledu sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenih dana 26. listopada 2011. navodi kako je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodeći Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika. Dakle, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. jest parafirao, ali nije i potpisao, dakle nije sklopio (sic!) jedan potpisnik Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Slijedom toga, razvidno jest kako je Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. potpisalo manje potpisnika od prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, dakle nisu svih potpisnici Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama prihvatili, sudjelovali u izmjenama i dopunama, te sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine.

S gornjim u svezi notorno jest kako se sve izmjene i dopune, a da bi bile pravno valjane, imaju uvijek sačiniti i sklopiti od svih stranaka ugovornog odnosa, na obje ugovorne strane istog. Ovo je temeljno načelo obveznog prava. Činjenično, ovdje je razvidno kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu sve stranke prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama, te sklopile Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Navedeno, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. čini pravno nevaljanim. Nastavno, za slučaj kada se radi o kolektivnom ugovoru pravna situacija je ista – da bi izmjene kolektivnog ugovora, bez obzir na njihov naziv, bile pravno valjane potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor, odnosno stav da je izmjena kolektivnog ugovora "pravno nevaljana zato što u njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi oni sindikati koji su sklopili Kolektivni ugovor (…)" te da je takva izmjena nevaljana, dakle nezakonita, a da su takva i sva kasnija postupanja potpisnika nezakonitih kolektivnih ugovora, iznio je Vrhovni sud Republike Hrvatske o svojoj odluci broj Gž-5/2005 od dana 27. travnja 2005., a isto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-409/2009 od dana 17. ožujka 2010. godine. Slijedom iznesenog pravno su nevaljane, dakle ništetne i nepostojeće Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. te ne postoji utuživa obveza pa niti ona uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljena dana 26. listopada 2011. godine.

U odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost, Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, ovo jer sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu, ovo stoga što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata - nego samo sa predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa - te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi čl. 186. Zakona o radu (NN; 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak i 68/05 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), odnosno odredbi čl. 254. Zakona o radu (NN, 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). Dakle se radi o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, odnosno je kao potonji ništetan.

U odnosu na ove činjenice i ovaj stav u smislu potvrde iznosimo i stav iznesen u Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-425/2013 od dana 16. travnja 2013. koji glasi: "Kako je odredba čl. 254. st. 1. ZR, kojom je određeno da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma, prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti Gospodarsko - socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu čl. 254. st. 3. ZR, nije odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je navedeni KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao takav ništetan te suprotno tvrdnji žalitelja i materijalno pravo iz čl. 254. st. 1., 2. i 3. ZR u vezi s odredbom čl. 322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti tog ugovora kao osnovan prihvatio.". Iz gore navedenog slijedi kako je moguće prigovoriti svojstvu odnosno pravnoj naravi i valjanosti Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. kao kolektivnog ugovora, obzirom za njih nikad, prema proceduri iz Zakona o radu, nije sporazumno uspostavljen ili ustanovljen (ugovoren) Odbor sindikata za kolektivne pregovore, odnosno on nije imenovan po Gospodarsko-socijalnom vijeću. Nastavno, u tu se svrhu navodi i kako Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012., u čl. 51. st. 4. navode kako "Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.", a što je različito u odnosu na odredbu čl. 49. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. prema kojem "Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen između sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske 23. studenoga 2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora.". Dakle, kako se i zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, što sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim, a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to tada ne bi postojala subjektivno utuživa obveza uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz navedenog razloga. Drugim riječima, činjenica da se u pogledu ovih pravnih izvora ne bi radilo o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi i do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene, tako i tužitelja – pa se niti tužitelj, kao radnik zaposlen kod tuženika kao javne ustanove koja obavlja djelatnost javne službe, ne bi mogao pojaviti kao aktivno legitimiran potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011., ovo niti u sudskom postupku.

Konačno, opreza radi ističe se kako se niti u pogledu sadržaja Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. ne može se govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste, mogla primijeniti. Plaće se u javnim službama uređuju, prije svega, Zakonom o plaćama u javnim službama (NN, 27/01 i 39/09) i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (NN, 39/09 i 124/09). Prema odredbi čl. 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika u javnim službama čini umnožak: (a) koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen; i (b) osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema odredbi čl. 5. Zakona o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće su: (a) prijedlog proračuna za sljedeću godinu; (b) sporazum o politici plaća; i (c) prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u "Narodnim novinama". Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, odredbom čl. 2., uređeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje: (a) kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi; a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje (b) Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. Također, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine. Navedeno uređenje plaće i osnovice plaće u javnim službama uređuju Zakonom o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama predstavljaju strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Notorno jest kako je na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od 5.211,02 kuna bruto te se primjenjuje od dana 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama, odnosno podredno drugačije odluke vlade te se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. godine. Gornje, naglašava tuženik, jest strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Svaki eventualni automatizam usklađivanja ove osnovice koji bi, eventualno, bi interpretiran da proizlazi iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. kako to pogrešno čini tužitelj, bio bi u izravnoj suprotnosti sa odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama - apsolutno inderogabilnog zakonskog uređenja, ius cogens. Slijedom narečenog, sve do donošenja Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016., s primjenom od dana 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017., u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini 5.108,84 kuna bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine. Gornje i argumentum a contrario – kako nakon donošenja Zakona o osnovici plaće u javnim službama - kojim je, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama za primjenu utvrđena osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. – a prije donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016., nije bilo kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se uređivala osnovici za plaće u javnim službama, to je do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016. za primjenu bila utvrđena osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini 5.108,84 kuna bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine.

Također, pozivanje i temeljenje tužbenog zahtjeva na čl. 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. u kojem stoji: "Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.", pogrešno je i nepotpuno. Naime, tužitelj pogrešno cijeni da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaća u javnim službama u iznosu 5.415,37 kuna bruto iz odredbe čl. 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Tužitelj, slučajno ili ne previđa da u čl. 7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. stoje navedeni uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Tako se u točci 1. istoga članka navodi kako "[A]ko realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. Izmjena i dopuna, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna.". Citirano nesporno uređuje odgodu "uskladbe" za onaj broj razdoblja "pada realnog tromjesečnog BDP-a" (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen čl. 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. kao trenutak primjene – "poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)". Kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011., prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj razini – "realni tromjesečni BDP" - u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počam od četvrtog tromjesečja 2011., a zaključno s trećim tromjesečjem 2014., to iz gore- narečenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o "padu realnog tromjesečnog BDP-a" (tzv. negativnom rastu) nesporno proizlazi da se uskladba prema čl. III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počam od siječnja 2016. nadalje. To, dalje, znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile. Pritom, a kako Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo dana 25. listopada 2016., to implicira kako do "uskladbe" osnovice plaće u javnim službama temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene istih.

Slijedom svega navedenog, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev smatra neosnovanima, a podredno nejasnima i neobrazloženima te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženik.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u platne liste, Dodatak Sporazumu 13.05.2009., Dodatka Sporazumu 26.10.2011., Procjene i Priopćenja za javnost DZS-a, Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama 23.11.2006. (str. 7- 60, 114-149 spisa), sudsku praksu (str. 76-101 spisa), kao što je provedeno i financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (nalaz i mišljenje od 29.05.2024., str. 152-156 spisa) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s čl. 8. ZPP-a (NN, 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,- dalje: ZPP).

Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz sljedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike bruto plaće u utuženom razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. zbog uvećanja osnovice plaće temeljem kolektivnog ugovora, a u odnosu na osnovicu koju je tuženik primijenio, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

6. Među parničnim strankama nije sporno postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika u utuženom razdoblju, a tuženik nije osporio niti izračun vještaka u pogledu visine tužbenog zahtjeva dok je tužitelj konačan tužbeni zahtjev postavio upravo prema izračunu vještaka. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva.

7. S obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio u tužbi postavljenu visinu tužbenog zahtjeva na prijedlog stranaka provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba. Zadatak vještaka bio je utvrditi visinu potraživanja tužitelja.

8. U svom nalazu i mišljenju od 29. svibnja 2024. (str. 152-156 spisa) sudski vještak Petra Blašković navodi, pod pretpostavkom da tužitelju za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. siječnja 2017. pripada potraživanje zbog manje obračunate plaće uslijed neprimijenjene utužene osnovice, visina potraživanja iznosi 2.317,45 eura (str. 156 spisa).

9. Tužitelj se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao podneskom od 24. srpnja 2024., navodeći kako je s istim suglasan u cijelosti, te je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka konačno uredio tužbeni zahtjev naprijed citiranim podneskom od 24. srpnja 2024. godine.

10. Sud je nalaz i mišljenje vještaka od 29. svibnja 2024. prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan, izrađen temeljem spisu priležeće dokumentacije, te u skladu s pravilima struke. Vještak je u skladu s dobivenim zadatkom izvršio izračun potraživanja tužitelja, te je podrobno u nalazu i mišljenju objasnio na koji način je izvršen izračun, pri čemu je koristio dokumentaciju u spisu uključujući isplatne liste tužitelja za utuženo razdoblje.

11. U ovom postupku je nadalje utvrđeno da su dana 23. studenog 2006. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi (i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi) sklopili Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama. Tim Sporazumom je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama za po 6% u 2007., 2008., i 2009., te da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine. Zbog nastupa recesije 13. svibnja 2009. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi sklopili su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama. Tim Dodatkom Sporazumu osnovica je privremeno zamrznuta na razinu iz 2008., odnosno na iznos od 5.108,84 kuna bruto. Povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. na iznos od 5.415,37 kuna sporazumno je odgođeno u skladu s uvjetima iz čl. III. Dodatka Sporazuma, na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kuna nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto u odnosu na isto razdoblje prethodne godine.

12. Dana 26. listopada 2011. između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi sklopljene su Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, s time da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane. Tim Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazuma promijenjen je čl. III. Dodatka te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma i to na način da se ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III. do V. tih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. U skladu s čl. XI. st. 4. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma ugovoreno trajanje istih je 5 godina. Zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199. st. 1. Zakona o radu (NN, 93/14..; nadalje: ZR/14), primjena Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma istekla je dana 26. siječnja 2017. godine. Navedeni dokumenti sklopljeni su na način propisan za sklapanje kolektivnih ugovora te imaju svojstvo kolektivnog ugovora i istima je određena visina osnovice za obračun plaća u javnim službama.

13. Dana 7. prosinca 2011. sastavljena je Arbitražna odluka kojom je utvrđen sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, a kako je i to prethodno opisano. 14. Negativni rast BDP-a je prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014. tj. 12 tromjesečja uzastopno, ali je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a u 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015. godine.

15. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma predstavljaju kolektivni ugovor koji je sklopljen u skladu sa odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN, 39/09. i 124/09.) na temelju koje se osnovica za plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, te odredbe čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 115/10.) kojom je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, te svih njegovih izmjena i dopuna, na pitanje visine plaće u javnim službama, zatim odredbe čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 141/12.) kojom je utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, te svih njegovih izmjena i dopuna, na pitanje visine plaće u javnim službama. Naime, prema čl. 192. ZR/14 kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja socijalnog osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom. U skladu s čl. 7. st. 1. ZR/14. poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a prema čl. 90. st. 1. ZR/14. poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Slijedom navedenoga, plaće su jedan od najvažnijih dijelova radnog odnosa i radnik ima pravo da mu poslodavac za obavljeni rad isplati plaću. U skladu s čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN; 115/10.) kojom je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, te svih njegovih izmjena i dopuna, na pitanje visine plaće u javnim službama, zatim čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 141/12., 150/13., 153/13.; nadalje: TKU) ugovorne strane TKU-a zajednički su utvrdile da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Sindikati su mogli pregovarati i potpisivati određene izmjene i dopune kolektivnog ugovora, odnosno sporazume zaključenih s Vladom Republike Hrvatske, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojim se odlučivalo i o plaćama, tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi su 28. prosinca 2012. usvojili Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5. u vezi s čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu.

16. Uvjeti za povećanje osnovice na temelju odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu ispunjeni su krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016. godine. Međutim, tuženik kao poslodavac tužitelja i pravna osoba koja predstavlja javnu službu na temelju odredbe čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (NN, 27/01. i 39/09.) propustio je isplatiti plaću tužitelju u skladu s povećanom osnovicom, samim time tužitelj na temelju čl. 204. st. 1. ZR/14 ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu. Što se tiče samog načina primjene osnovice, propust Vlade Republike Hrvatske da donese odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama ne može ići na štetu tužitelja. Vlada Republike Hrvatske sklopila je sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi. Samim time trebala je osigurati sve materijalne i formalne pretpostavke da poslodavci pa tako i tuženik može ispuniti svoje obveze, uključujući i povećanje osnovice kad su se zato ostvarili uvjeti.

17. Neosnovan je prigovor tuženika o pravnoj nevaljanosti (ništetnosti) Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu i arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. godine. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske bio protuzakonito isključen iz pregovaranja. Naprotiv, iz stanja spisa utvrđeno je da je taj sindikat parafirao izmjene Dodatka Sporazumu, što znači da je ravnopravno s ostalim sindikatima sudjelovao u pregovorima. Da je sindikat bio pravilno zastupan potvrđuje i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u odluci poslovni broj Gž-13/2002 od 30. prosinca 2002. u kojoj je odlučeno da se smatra da je Sindikat pravilno zastupljen u pregovorima i kada zastupnici nekih od zastupljenih sindikata ne sudjeluju u pregovorima, jer su to odbili, te da je sindikat u pregovorima pravilno zastupljen i onda kad drugi zastupljeni sindikat kod poslodavca iz bilo kojeg razloga odbije sudjelovati u pregovorima. Osim toga, valjanost Izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama ni jedan od potpisnika, a osobito Vlada Republike Hrvatske, nije osporio u zakonom predviđenom postupku. Također, Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revr-408/2012 i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno je da izmjene kolektivnog ugovora ne moraju biti potpisane od svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora te da pojedini sindikati ne smiju protivno zakonu biti isključeni iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora.

18. U odnosu na prigovore tuženika o pravnoj naravi i valjanosti Sporazuma od 23. studenog 2006. i Dodatka Sporazumu od 13. svibnja 2009., potrebno je istaknuti da ni jedan od potpisnika, tako ni Vlada Republike Hrvatske, iste nije osporio u zakonom predviđenom postupku.

19. Neosnovan je i prigovor kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni uvjeti za primjenu odredbe čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., koja propisuje da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog bruto društvenog proizvoda trajao u odnosu na isto razdoblje prethodne godine ako realni međugodišnji tromjesečni bruto društveni proizvod zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja navedenih u čl. III.-IV. Izmjena i dopuna Sporazuma. Naime, čl. VII. st. 1. Izmjena dodatka Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom u razdoblju opisanih u čl. III.-V. bio zabilježen negativan rast bruto društvenog proizvoda, a iz odredbe čl. III. proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće. Iz podataka Državnog zavoda za statistiku o realnom tromjesečnom stanju bruto društvenog proizvoda razvidno je da od IV. kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta već je vidljivo je da je bruto društveni proizvod stalno rastao. Odredba čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne odnosi se na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na usklađenje osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Namjera Vlade Republike Hrvatske je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.415,37 kuna. Odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala je konzumirana kroz čl. IV. st. V. izmjena Dodatka sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., jer je odredbom čl. IV. st. 5. Izmjena Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da će Vlada Republike Hrvatske biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje ako se do 31. prosinca 2012. ne ispune pretpostavke iz čl. III. Slijedom navedenog, ispunjen je uvjet za primjenu više osnovice od 5.415,37 kuna u odnosu na osnovicu na temelju koje je tužitelju isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto).

20. Nadalje, odredbom čl. 4. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. određeno je da će točno 6 mjeseci nakon objave podataka iz čl. 3. Izmjena i Dopuna ugovorne strane utvrditi paritet između mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS u javnim službama prosječno za 12 mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini i istog pariteta iz prethodne alineje u 2008. godini. Iz statističkih podataka DZS-a iz proizlazi da prosječna plaća početnika s VSS za 12 mjeseci u 2015. iznosi 6.225,44 kuna, pri čemu prosječna mjesečna nominalna bruto plaća u privredi u Republici Hrvatskoj iznosi u 2015. 7.247,50 kuna. Odredbom čl. VII b st. 3. i 8. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno je da paritet za 2008. iznosi 87,9:100 dok bi prema naprijed navedenim podacima DZS paritet za 2015. iznosio 85,9:100. Sukladno čl. IV. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu kvocijent pariteta se stavlja u odnosu naprijed navedenih pariteta. Tužitelj je naveo u tužbi da proizlazi da je paritet iz 2015. 2,33% manji od pariteta iz 2008., a navedeni izračun tuženik nije osporavao u ovom postupku. Odredba čl. IV. st. 2. Izmjena Dodatka utvrđuje korigiranje osnovice za obračun plaća u slučaju smanjenja pariteta u odnosu na 2008., i to od prvog slijedećeg mjeseca nakon utvrđene razlike, tako da se ista uveća za polovicu utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog postotnog rasta prosječne bruto plaće u privredi u Republici Hrvatskoj u tekućoj godini, sve s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine. Iz navedenog slijedi da bi se osnovica od srpnja 2016. uvećala za daljnjih 1,16% te tužitelj navodi u tužbi da iznosi 5.478,19 kuna, a tuženik ovaj izračun nije osporio. Nadalje, sukladno odredbi čl. IV. st. 3. Izmjena Dodatka, nakon 5 mjeseci od početka primjene korigirane osnovice, sukladno prethodnom stavku, osnovica će se uvećati za preostalih 50% utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog rasta prosječne plaće u privredi Republici Hrvatskoj u tekućoj godini s ciljem očuvanja pariteta iz 2008., iz čega slijedi da se osnovica za prosinac 2016. i siječanj 2017. povećava za daljnjih 1,16% te sukladno navedenom uvećanju, prema navodu tužitelja iznosi 5.541,74 kuna koji izračun tuženik nije osporavao u ovom postupku.

21. Stav ovog suda jest da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 194. st. 1. ZR-a prema kojoj kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile, kao i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Osim toga, ukazuje se i na potrebu primjene odredbe čl. 196. st. 1. ZR-a prema kojoj su stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe, sve obzirom na nespornu činjenicu između stranaka da se Vlada Republike Hrvatske nije odazvala pozivu sindikata javnih službi da sukladno čl. IV. Izmjena Dodatka Sporazumu utvrdi koeficijent iz čl. IV. st. 1. istih izmjena, pri čemu predmetnom spisu prileži pisani poziv Sindikata javnih službi Vladi Republike Hrvatske od 2. lipnja 2016. godine.

22. Također, potrebno je istaknuti da je ovo stajalište izneseno u brojnim presudama prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, a isto stajalište je potvrđeno i detaljno argumentirano u revizijskoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. godine.

23. U postupku je stoga utvrđeno da tuženik u utuženom periodu, nije obračunavao i isplaćivao plaću tužitelju u propisanoj visini sukladno važećem kolektivnom ugovoru i drugim izvorima materijalnog prava navedenima ranije u obrazloženju. S obzirom da visina tužbenog zahtjeva nije sporna sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, te je slijedom navedenoga odlučeno kao u izreci.

24. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje u tekstu ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je istovremeno naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na dosuđene bruto iznose u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a tekuće od dana dospjelosti svakog bruto iznosa plaće, a to je sukladno odredbi čl. 92. st. 2. Zakona o radu (NN, 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., dalje u tekstu ZR) istekom petnaestoga dana u idućem mjesecu, pa do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima, jer prema čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), te prema čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom plaće. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno važećoj odredbi čl. 29. st. 2. ZOO u vrijeme obračuna zatezne kamate.

25. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a i temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. S obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti, tuženiku je naloženo da naknadi parnične troškove tužitelju. Visina parničnih troškova određena je prema čl. 155. ZPP, a s obzirom da je tužitelja zastupao odvjetnik to je visina troškova određena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje u tekstu: OT) koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje te je pri tome punomoćniku tužitelja priznat sljedeći trošak:

-za sastav tužbe od 14.02.2021. (100 bodova po Tbr. 7.1. OT),

-za pristup ročištu 19.02.2024. (100 bodova po Tbr. 9.1. OT),

-za sastav podneska od 24.07.2024. (100 bodova po Tbr. 8.1. OT),

-za pristup ročištu 20.01.2025. (100 bodova po Tbr. 9.1. OT).

26. Punomoćniku tužitelja nije priznat zatraženi trošak podneska od 24.05.2023. kojim tužitelj odgovara na navode tuženika u odgovoru na tužbu, jer iako je obrazložen, navedeni podnesak nije bio nužan za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP-a, budući da se radi o tipskom predmetu za koji postoji brojna sudska praksa, a u navedenom podnesku radi se o navodima ponovljenima iz tužbe, te o navodima koji predstavljaju relevantnu sudsku praksu i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te je punomoćnik tužitelja iste mogao iznijeti i na ročištima za koja mu je priznat trošak zastupanja. Punomoćniku tužitelja također nije priznat trošak sastava podneska od 16.02.2024. budući istim uređuje tužbeni zahtjev što ponovno čini u podnesku od 24.07.2024. za koji mu je priznat trošak.

27. Slijedom navedenoga tužitelju je priznat parnični trošak u visini od 400,00 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura prema Tbr. 50. OT iznosi 800,00 eura, odnosno u skladu s Tbr. 42. OT uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% ukupno iznosi 1.000,00 eura čemu treba dodati zatraženi uplaćeni predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 eura stoga ukupni trošak tužitelju iznosi 1.300,00 eura.

28. Odluka o zakonskim zateznim kamatama na iznos tužitelju dosuđenih parničnih troškova određena je prema odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a visina zateznih kamata određena je prema čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Iz svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 28. veljače 2025.

Suda c

Siniša Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. tuženiku