REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1376/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Karmen Sekso Čolak, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ani Ivanović, odvjetnici iz Odvjetničog društva Lozo & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj, Ozaljska 105, Zagreb, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2025.g. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, dana 28.veljače 2025.g.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj, Ozaljska 105, Zagreb, OIB: 82031999604, isplatiti tužiteljici PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], bruto iznos od 4.528,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 66,30 EUR od 11. studenog 2018.g. do isplate

- na iznos od 115,61 EUR od 11. prosinca 2018.g. do isplate

- na iznos od 106,44 EUR od 11. siječnja 2019.g. do isplate

- na iznos od 124,19 EUR od 11. veljače 2019.g. do isplate

- na iznos od 102,28 EUR od 11. ožujka 2019.g. do isplate

- na iznos od 102,88 EUR od 11. travnja 2019.g. do isplate

- na iznos od 115,75 EUR od 11. svibnja 2019.g. do isplate

- na iznos od 113,75 EUR od 11. lipnja 2019.g. do isplate

- na iznos od 105,87 EUR od 11. srpnja 2019.g. do isplate

- na iznos od 117,34 EUR od 11. kolovoza 2019.g. do isplate

- na iznos od 116,43 EUR od 11. rujna 2019.g. do isplate

- na iznos od 107,07 EUR od 11. listopada 2019.g. do isplate

- na iznos od 119,01 EUR od 11. studenog 2019.g. do isplate

- na iznos od 102,22 EUR od 11. prosinca 2019.g. do isplate

- na iznos od 88,56 EUR od 11. siječnja 2020.g. do isplate

- na iznos od 121,55 EUR od 11. veljače 2020.g. do isplate

- na iznos od 104,67 EUR od 11. ožujka 2020.g. do isplate

- na iznos od 112,79 EUR od 11. travnja 2020.g. do isplate

- na iznos od 96,57 EUR od 11. svibnja 2020.g. do isplate

- na iznos od 117,73 EUR od 11. lipnja 2020.g. do isplate

- na iznos od 124,09 EUR od 11. srpnja 2020.g. do isplate

- na iznos od 121,28 EUR od 11. kolovoza 2020.g. do isplate

- na iznos od 111,66 EUR od 11. rujna 2020.g. do isplate

- na iznos od 121,26 EUR od 11. listopada 2020.g. do isplate

- na iznos od 121,26 EUR od 11. studenog 2020g. do isplate

- na iznos od 118,05 EUR od 11. prosinca 2020.g. do isplate

- na iznos od 115,48 EUR od 11. siječnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 149,41 EUR od 11. veljače 2021.g. do isplate

- na iznos od 117,31 EUR od 11. ožujka 2021.g. do isplate

- na iznos od 114,18 EUR od 11. travnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 119,13 EUR od 11. svibnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 123,71 EUR od 11. lipnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 129,55 EUR od 11. srpnja 2021.g. do isplate

- na iznos od 137,34 EUR od 11. kolovoza 2021.g. do isplate

- na iznos od 131,71 EUR od 11. rujna 2021.g. do isplate

- na iznos od 134,16 EUR od 11. listopada 2021g. do isplate

- na iznos od 46,07 EUR od 11. studenog 2021.g. do isplate

- na iznos od 2,82 EUR od 11. prosinca 2021.g. do isplate

- na iznos od 2,95 EUR od 11. siječnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 3,08 EUR od 11. veljače 2022.g. do isplate

- na iznos od 2,82 EUR od 11. ožujka 2022.g. do isplate

- na iznos od 2,68 EUR od 11. travnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 3,08 EUR od 11. svibnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 44,38 EUR od 11. lipnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 127,72 EUR od 11. srpnja 2022.g. do isplate

- na iznos od 133,54 EUR od 11. kolovoza 2022.g. do isplate

sve izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj, Ozaljska 105, Zagreb, OIB: 82031999604, isplatiti tužiteljici PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka, navodi je dulji niz godina zaposlena kao radnica tuženika, ali je od 2018.g. zaposlena kao radnica tuženika u organizacijskog jedinici Tramvajski promet Trešnjevka, pri čemu od tad pa nadalje obavlja isti posao. Naime, stranke su dana 11. listopada 2018.g. sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto "Vozač tramvaja I", pri čemu je tužiteljici utvrđen koeficijent složenosti poslova 2.20. Tužiteljica je sa tuženikom tek 27. srpnja 2022.g. sklopila novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, ali ovaj put za radno mjesto "Vozač tramvaja III" s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40, iako se njen posao ni na koji način nije promijenio. Dakle, tužiteljica od 11. listopada 2018.g. obavlja isti rad, kao i svi ostali radnici tuženika koji obavljaju poslove vozača tramvaja. No, tek je sklapanjem Ugovora o radu a radno mjesto "Vozač tramvaja III" dovedena u jednak položaj sa ostalim vozačima tramvaja u pogledu koeficijenta složenosti poslova, što je odlučan kriterij za određivanje visine plaće. Tužiteljica ističe kako se često znalo dogoditi da po završetku svoje smjene predaje tramvaj kolegi koji bi nastavio voziti istu liniju bez ikakvih promjena, ali koji je već bio zaposlen na radnom mjestu "Vozač tramvaja III", pa koji bi dobivao veću plaću od tužiteljice iako obavljaju isti rad. Na taj način tužiteljica je bila diskriminirana u odnosu na ostale radnike budući da je za jednak rad i rad jednake vrijednosti dobivala znatno manju plaću od kolega. Plaće radnika koji kod tuženika određene su odredbama Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. koji je stupio na snagu 01. siječnja 2020.g., te Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj od 24. srpnja 2015.g. kao i pripadajućim mu prilogom Kataloga radni mjesta koji čine njegov sastavni dio. Tuženik je 31. ožujka 2023.g. donio Dodatak Kolektivnom ugovoru kojim se određuje Katalog radnih mjesta, a koji se primjenjuje od 01. ožujka 2023.g. Do 31. prosinca 2019.g. plaće radnika bile su uređene Temeljnim Kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., te Dodatkom V kojim je izmijenjena visina osnovice plaće. Prema navedenim aktima, osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak određena je kao zbog umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova stalnog dodatka i dodatka za radni staž. Do 01. siječnja 2020.g. osnovica za određivanje osnovne plaće iznosila je 2.884,37 kn, dok je od stupanja na snagu novog Kolektivnog ugovora ta osnovica iznosila 3.052,20 kn. Pravilnikom i pripadajućim Katalogom radnih mjesta određeni su koeficijenti složenosti radnog mjesta, prema kojemu radno mjesto "Vozač tramvaja I" i "Vozač tramvaja III" zahtijevaju istu razinu i vrstu stručne spreme, imaju istog neposrednog rukovoditelja, sredstva rada, uvjeta rada kao i odgovornost, a u konačnici oba radna mjesta izvršavaju se na istom mjestu rada. Proizlazi da je između ta dva radna mjesta poslodavac odredio razliku u pogledu koeficijenta složenosti radnog mjesta, koji koeficijent za radno mjesto "Vozač tramvaja I" iznosi 2,20 dok za radno mjesto "Vozač tramvaja III" taj je koeficijent 2,40. Odredbom čl. 91 Zakona o radu propisana je obveza poslodavca da radniku i radnici isplati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Tužitelj ukazuje kako se ta odredba ima tumačiti ekstenzivno u smislu da je odlučna činjenica da je poslodavac dužan za jednak rad isplatiti jednaku plaću, kao radnicima različitih spolova, tako i radnicima istog spola. Rad dvoje ranika je jednak, odnosno jednake je vrijednosti ukoliko radnici obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogli jedan drugog zamijeniti. Nadalje pri ocjeni jednake vrijednosti rada uzimaju se u obzir i kriteriji stručne spreme, potrebnih vještina, odgovornosti, uvjeta u kojima se radi i sl. Iz svega navedenog razvidno je kako je tužiteljičin rad u svemu jednak i jednake vrijednosti radu drugih radnika tuženika koji obavljaju iste poslova kao i ona. Već je navedeno da iz samih opisa radnih mjesta "Vozač tramvaja I" i "Vozač tramvaja III" proizlazi kao su za oba radna mjesta potrebne iste razine stručne spreme, iste vještine, iste odgovornosti, te isti uvjeti rada. U konačnici jednakost rada tužiteljice i njezinih kolega proizlazi i iz činjenice kako su se po završetku smjena vozači međusobno zamjenjivali, te je promjena nastavljali vršiti radne zadatke. Diskriminacija tužiteljica razvidna je i iz platnih lista prema kojima je tuženik obračunavao plaću tužiteljici. U platnim listama je naznačeno da tužiteljičin koeficijent složenosti poslova 2,40, a tuženik je na tako određeni koeficijent primjenjivao "korekciju" u visini od –0,20. Ako je za tužiteljičino radno mjesto zakonit koeficijent složenosti poslova 2,20, zbog čega tuženik plaću tužiteljice obračunava primjenom koeficijenta 2,40 uz korekciju -0,20? Dakle, sam tuženik je svjestan da je plaća tužiteljice trebala biti isplaćena prema koeficijentu 2,40 kao i svim ostalim vozačima tramvaja. Proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od 11. listopada 2018.g. do 27. srpnja 2022.g. primala manju plaću nego što je bila ovlaštena i trebala primati. Stoga ovom tužbom potražuje iznos razlike plaće u navedenom razdoblju, u odnosu na iznos koji je primjenom koeficijenta 2,40 trebala primiti. Dakle, s odredbom čl. 89 Kolektivnog ugovora, tuženik je dužan isplatiti plaću radnicima najkasnije do 10. u mjesecu. Slijedom navedenog, tužiteljica, prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu predlaže naložiti tuženiku isplatiti joj ukupan bruto iznos od 4.528,46 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11-tog u mjesecu za prethodni mjesec, uz naknadu troškova parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu istog. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je kod suda ustao tužbom radi isplate utuženog iznosa, a koji iznos predstavlja razliku plaće koje su mu trebale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe očituje se da je nesporno da je tužitelj radnik kod tuženika, od 11.10.2018.g. kada je sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Prije zaključenja prvog ugovora o radu tužitelj je završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 11.10.2018.g. na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Potom je tužitelj s tuženikom dana 27.07.2022.g. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u Tramvajskom prometu Trešnjevka. U programu prekvalifikacije za vozača tramvaja tužitelj je bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit. Nakon položenog završnog ispita za zanimanje vozač tramvaja tužitelj se upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača –mentora u trajanju od 30 dana. Uvođenje u rad sastavni je dio prekvalifikacije. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad, tužitelj i tuženik sklapaju Ugovor o radu kojim će kandidat zasnovati radni odnos kod naručitelja za obavljanje poslova vozača tramvaja. Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaj I“ – 2,20, uz probni rad od dva mjeseca. Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao početnik odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40 sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika. Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40 ne obavljaju jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

-VOZAČ TRAMVAJA I – koeficijent složenosti poslova 2,20

-VOZAČ TRAMVAJA II – koeficijent složenosti poslova 2,30

-VOZAČ TRAMVAJA III – koeficijent složenosti poslova 2,40

Sukladno Prilogu 3. – Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće. Ujedno se ističe da su 22.08.2019.g. donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015.g. kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika. Navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu je s čl. 71. temeljenog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11- 2,40. Također, čl. 70. KU iz 2019.g. i KU iz 2023.g. koji je trenutno na snazi, predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01 – 3,00, što znači da je radnik i po novom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu.

Potpuno su netočni navodi tužitelja u kojima navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koef. Složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad. Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. Ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto odnosno 2,20. Odredbom čl.7.st.1. važećeg Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom posla, osobno obavljati preuzeti posao. Prema odredbi čl.15. st.1.t.8. Zakona o radu ugovor o radu mora sadržavati podatak o brutoplaći, a što u konkretnom slučaju je, dakle, poslodavac je dužan radniku dati posao i radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu tako ugovorene i određene plaće. Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih dogovorena. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti, jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava odnosno programa Argosy kojeg poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na komplekse izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio. Netočni su navodi tužitelja da ostali vozači tramvaja kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu za radno mjesto „ JĐ“ u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da između ostalog „ JĐ“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40). Također, iz Karte radnog mjesta za Vozača tramvaja I proizlazi da nije potrebno radno iskustvo, dok je za radno mjesto Vozača tramvaja III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača tramvaja u ZET-u. Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 15. st.3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužitelj, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

Slijedom navedenog predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.

Tijekom postupka, tuženik je naveo kako nije sporna visina konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i utuženi tijek zakonskih zateznih kamata dok i nadalje osporava osnov.

3. U tijeku dokaznog postupka, provedeni su si predloženi dokazi, pa je tako izvršen uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 11.listopada 2018.g. (list 9-10 spisa), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 27. srpnja 2022.g. (list 11-13 spisa), Izvatci iz Kolektivnog ugovora (list 14-21 spisa), sudska praksa (list 22-25,100-103, 128-136,195-205 spisa), obračunske liste (26-91 spisa), Temeljni Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba (list 103-113 spisa), Izmjenu i dopunu Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga, Podružnice Zagrebački električni tramvaj d.o.o. (list 114-127 spisa), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holding d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj (list 137-146 spisa), Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. (list 147-189 spisa), obračun tuženika (list 210-211 spisa), proveo je dokaz saslušanjem svjedoka BĐ (list 217 spisa), tužiteljice (list 218 spisa).

4. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka i ocjene svih provedenih dokaza, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

5. Neosnovani su navodi tuženika kako bi se tužbu u ovom predmetu trebalo odbaciti iz razloga što tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava, ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o isplati razlike plaće, te se na isto ne primjenjuju odredbe čl. 133 Zakona o radu.

6. Između stranaka nije sporno kako je tužiteljica u spornom razdoblju, bila zaposlena kod tuženika, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11. listopada 2018.g., za radno mjesto vozač tramvaja I, nadalje, nesporno je kako je tužiteljici određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20, te nije sporno da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta, u prilogu broj 3, u grupi složenosti poslova V, kategorizirana radna mjesta vozač tramvaja I s koeficijentom 2,20, vozač tramvaja II sa koeficijentom 2,30, te vozač tramvaja III sa koeficijentom 2,40, a čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača tramvaja.

7. Među strankama je sporno da li su poslovi koje je tužiteljica obavljala na radnom mjestu vozač tramvaja I identični u naravi poslovima vozača tramvaja tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu od 2,40 (vozač III).

8. Sukladno odredbi čl. 91 Zakona o radu poslodavac je dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad.

9. Iz iskaza svjedoka BĐ (list 217 spisa), proizlazi da je zaposlen kod tuženika, te obavlja poslove vozača tramvaja, radi zajedno sa tužiteljicom, te se sa njom nekoliko puta mijenjao obavljajući poslove vozača tramvaja. Ističe da je u spornom razdoblju konstantno imao koeficijent plaće 2,40, a nikad 2,20, nema saznanja koji koeficijent plaće je u tom razdoblju imala tužiteljica, dok izričito navodi da je u utuženom razdoblju tužiteljica obavljala potpuno identične poslove kao i on koji je ostvarivao koeficijent plaće 2,40.

Tužiteljica (list 218 spisa), u svom iskazu navodi da je zaposlena kod tuženika od 1997.g., s time da radi kao vozač tramvaja, zadnjih 6 godina, i u utuženom periodu imala koeficijent plaće 2,20, dok su njeni kolege koji su imali radno mjesto vozač tramvaja III, imali su koeficijent u istom tom razdoblju 2,40. Izričito navodi da je obavljala identične poslove kao i svi njeni kolege koji su u tom spornom razdoblju imali koeficijent za plaću 2,40.

10. Sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane.

11. Sud je prihvatio kao istinite iskaze tužiteljice i saslušanog svjedoka BĐ, budući su dani uvjerljivo, međusobno se podudaraju, pa je tako iz njihovih iskaza utvrđeno da je tužiteljica u spornom razdoblju obavljala potpuno identične poslove kao i njeni kolege, vozači tramvaja I, koji su imali koeficijent plaće 2,40, za razliku od tužiteljice koja je za iste poslove imala koeficijent plaće 2,20.

12. Slijedom navedenog, na temelju provedenih dokaza i rezultata cijelog postupka sud je utvrdio kako je tužiteljici u spornom razdoblju od listopada 2018.g. do srpnja 2022.g. kao zaposlenik tuženika obavljala poslove vozača tramvaja, te primala plaću prema koeficijentu 2,20, dok su u isto vrijeme drugi radnici tuženika koji su radili jednake poslove vozača tramvaja ostvarivali plaću prema koeficijentu 2,40, iako su obavljali identične poslove kao i tužiteljica.

13. Sukladno odredbi čl. 91 Zakona o radu, poslodavac je dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok st. 2 propisuje da se radi o radu jednake vrijednosti ako dvije osobe različitog spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjetima u kojima se rad obavlja i je li rad fizičke naravi. Iako se citirana odredba Zakona o radu odnosi na jednakost plaća žena i muškaraca, sud tumači ekstenzivno, tako da se ne odnosi samo na osobe različitog spola nego se odnosi na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju faktično jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, a što se ostvarilo u ovom postupku (tako i Gž R-432/2020). Nadalje, sukladno odredbi čl. 91 st. 4 Zakona o radu, odredba Ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog pravnog akta koja je protivna citiranom st. 1 istog članka, ništetna je, pa su tako ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio sa tuženikom, te kojim je ugovoren koeficijent za obračun plaće tužitelju na radno mjestu vozača tramvaja u visini od 2,20 umjesto 2,40, budući je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao identičan posao kao i ostali zaposlenici tuženika koji su obavljali poslove radnog mjesta vozača tramvaja, te je kao takav mogao zamijeniti bilo kojeg vozača tramvaja koji je u spornom razdoblju ostvarivao plaću prema koeficijentu od 2,40.

14. Tužiteljica je konačno specificirala tužbeni zahtjev sukladno dostavljenom izračunu od strane tuženika, pa tako prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, od tuženika potražuje isplatu ukupnog bruto iznosa u visini od 4.528,46 EUR, a sve za vremensko razdoblje od listopada 2018.g. do srpnja 2022.g., kao razliku plaće prema koeficijentu 2,20 i plaće prema koeficijentu 2,40.

15. Budući između stranaka nije sporna visina konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao i utuženi tijek zakonske zatezne kamate, sud je temeljem svega gore navedenog, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan bruto iznos od 4.528,46 EUR bruto, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i ZID ZOO-a.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku u skladu sa doprinjetim i zatraženim troškovnikom u to za sastav tužbe 100 bodova, sastav podneska od 26.10.2023.g. 100 bodova, pristup na ročište 08.04.2024.g. 100 bodova, sastav podneska od 15.05.2024.g. 100 bodova, pristup na ročište 14.01.2025.g. 100 bodova, (temeljem Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 Tarife ), što ukupno iznosi 500 bodova, a što uz vrijednost 1 boda po 2,00 EUR kn prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, ukupno iznosi 1.250,00 EUR.

Na tako određen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zatražene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 28. veljače 2025.g.

Sudac:

Karmen Sekso Čolak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude, nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno, putem ovog suda, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- tuženiku