REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
Poslovni broj: P-619/2023-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika njegovog punomoćnika Josipa Petrović, odvjetnika iz Zlatara te zamjenika punomoćnika tuženika, Nine Šuka odvjetnika iz Oroslavja, na ročištu za objavu presude dana 28. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu broj 016-2211/2006 od 18.09.2006. godine zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO Stranica 2 od 5 BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora koja u čl. 8. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu u iznosu 1 % (jedan posto) od preostalog iznosa kredita…“
II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 17.475,56 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 3,12 EUR od 7.11.2008. godine do isplate
na iznos od 0,84 EUR od 7.12.2008. godine do isplate
na iznos od 6,80 EUR od 8.1.2009. godine do isplate
na iznos od 4,60 EUR od 8.2.2009. godine do isplate
na iznos od 4,98 EUR od 7.3.2009. godine do isplate
na iznos od 3,86 EUR od 10.4.2009. godine do isplate
na iznos od 3,16 EUR od 9.5.2009. godine do isplate
na iznos od 2,85 EUR od 6.6.2009. godine do isplate
na iznos od 2,36 EUR od 22.7.2009. godine do isplate
na iznos od 2,26 EUR od 7.8.2009. godine do isplate
na iznos od 2,60 EUR od 9.9.2009. godine do isplate
na iznos od 2,05 EUR od 10.10.2009. godine do isplate
na iznos od 2,22 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 2,31 EUR od 10.12.2009. godine do isplate
na iznos od 3,89 EUR od 16.1.2010. godine do isplate
na iznos od 4,65 EUR od 9.2.2010. godine do isplate
na iznos od 4,07 EUR od 13.3.2010. godine do isplate
na iznos od 5,89 EUR od 8.4.2010. godine do isplate
na iznos od 6,40 EUR od 18.5.2010. godine do isplate
na iznos od 6,62 EUR od 8.6.2010. godine do isplate
na iznos od 9,08 EUR od 9.7.2010. godine do isplate
na iznos od 7,37 EUR od 9.8.2010. godine do isplate
na iznos od 11,58 EUR od 6.9.2010. godine do isplate
na iznos od 9,79 EUR od 11.10.2010. godine do isplate
na iznos od 9,65 EUR od 8.11.2010. godine do isplate
na iznos od 11,91 EUR od 6.12.2010. godine do isplate
na iznos od 15,97 EUR od 12.1.2011. godine do isplate
na iznos od 12,70 EUR od 10.2.2011. godine do isplate
na iznos od 12,11 EUR od 15.3.2011. godine do isplate
na iznos od 11,77 EUR od 13.4.2011. godine do isplate
na iznos od 12,78 EUR od 2.5.2011. godine do isplate
na iznos od 18,33 EUR od 9.7.2011. godine do isplate
na iznos od 17,74 EUR od 9.7.2011. godine do isplate
na iznos od 25,73 EUR od 8.8.2011. godine do isplate
na iznos od 26,25 EUR od 7.9.2011. godine do isplate
na iznos od 18,13 EUR od 6.10.2011. godine do isplate
na iznos od 18,29 EUR od 8.11.2011. godine do isplate
na iznos od 16,97 EUR od 7.12.2011. godine do isplate
na iznos od 18,96 EUR od 8.1.2012. godine do isplate
na iznos od 20,20 EUR od 6.2.2012. godine do isplate
na iznos od 18,72 EUR od 6.3.2012. godine do isplate
na iznos od 19,31 EUR od 19.4.2012. godine do isplate
na iznos od 19,00 EUR od 7.5.2012. godine do isplate
na iznos od 20,19 EUR od 7.6.2012. godine do isplate
na iznos od 18,90 EUR od 8.7.2012. godine do isplate
na iznos od 19,70 EUR od 10.8.2012. godine do isplate
na iznos od 18,13 EUR od 22.9.2012. godine do isplate
na iznos od 18,20 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 19,46 EUR od 8.11.2012. godine do isplate
na iznos od 18,49 EUR od 8.12.2012. godine do isplate
na iznos od 19,72 EUR od 8.1.2013. godine do isplate
na iznos od 18,61 EUR od 7.2.2013. godine do isplate
na iznos od 17,13 EUR od 6.3.2013. godine do isplate
na iznos od 19,62 EUR od 12.4.2013. godine do isplate
na iznos od 18,47 EUR od 7.5.2013. godine do isplate
na iznos od 17,65 EUR od 12.6.2013. godine do isplate
na iznos od 16,82 EUR od 9.7.2013. godine do isplate
na iznos od 17,42 EUR od 7.8.2013. godine do isplate
na iznos od 18,14 EUR od 7.9.2013. godine do isplate
na iznos od 18,70 EUR od 8.10.2013. godine do isplate
na iznos od 18,92 EUR od 8.11.2013. godine do isplate
na iznos od 18,93 EUR od 10.12.2013. godine do isplate
na iznos od 18,69 EUR od 9.1.2014. godine do isplate
na iznos od 19,82 EUR od 6.2.2014. godine do isplate
na iznos od 18,11 EUR od 7.3.2014. godine do isplate
na iznos od 19,68 EUR od 7.4.2014. godine do isplate
na iznos od 18,76 EUR od 12.5.2014. godine do isplate
na iznos od 19,30 EUR od 10.6.2014. godine do isplate
na iznos od 18,89 EUR od 8.7.2014. godine do isplate
na iznos od 20,09 EUR od 8.8.2014. godine do isplate
na iznos od 20,54 EUR od 9.9.2014. godine do isplate
na iznos od 19,88 EUR od 7.10.2014. godine do isplate
na iznos od 21,08 EUR od 7.11.2014. godine do isplate
na iznos od 20,64 EUR od 9.12.2014. godine do isplate
na iznos od 21,23 EUR od 8.1.2015. godine do isplate
na iznos od 31,99 EUR od 7.2.2015. godine do isplate
na iznos od 24,67 EUR od 7.3.2015. godine do isplate
na iznos od 29,01 EUR od 8.4.2015. godine do isplate
na iznos od 28,32 EUR od 9.5.2015. godine do isplate
na iznos od 16.313,79 EUR od 21.5.2015. godine do isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 454,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na isti iznos od 21.05.2015. godine do 31.07.2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 850,00 EUR, pa se odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja te tražbine sa tražbinom tužitelja.
V Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.515,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. veljače 2025. pa do isplate, po stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VI Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 375,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da su tužitelj i tuženik (tada: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 016-2211/2006, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 47.400,00 CHF prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva.
Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.
Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP). Dalje ističe da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.
Tužitelj tako drži da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
2. Budući da u trenutku podnošenja tužbe tužitelj nije imao svu relevantnu dokumentaciju koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a temeljem koje bi mogao postaviti točno određeni zahtjev za isplatu, prvenstveno je zatražio da sud naloži tuženiku dostavu te dokumentacije, nakon čega bi on postavio takav zahtjev. Nakon što mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, tužitelj je podneskom od 15. 12. 2023. specificirao tužbeni zahtjev zahtijevajući od tuženika da mu na ime ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 9.761,13 EUR, ali isto tako proširio je tužbeni zahtjev tražeći da su utvrdi da je ništetna odredbe članka 8. predmetnog ugovora kojom je određeno da je banka u slučaju prijevremene otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu u iznosu od 1% preostalog iznosa kredita, kao i da mu tuženik vrati iznos plaćene naknade od 454,93 EUR, sve sa kamatama od dana izvršenih plaćanja.
Po provedenom financijskom vještačenju zahtjev za isplatu stečenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povisio je na iznos od 17.475,56 EUR.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije svega, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva.
Kako je tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 14.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom.
Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega je, i u tom smislu nastupila zastara.
U odnosu na zahtjev za donošenje rješenja po čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku, tuženik ističe kako za to ne postoje pretpostavke jer u ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju. Pri tome se, a kao ključno, ukazuje kako je tužitelj dana 14.06.2023. godine, dakle istovremeno s danom podnošenja ovopredmetne tužbe, uputio tuženiku zahtjev za dostavom dokumentacije. Tvrdi da tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP-a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije. Stoga se predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci.
Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka.
Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.
Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.
Po tuženiku tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.
Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.
Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere.
Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas prema odredbi iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.
Predmetna odredba Ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka.
Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu.
Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.
Tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora.
Po njemu posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora.
Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika.
Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
4. Budući da je tuženik dobrovoljno, tužitelju nakon podnošenja tužbe dostavio traženu dokumentaciju temeljem koje je potom tužitelj postavio točno određeni zahtjev za isplatu, to su prigovori kako u konkretnom slučaju ne postoje osnove za stupnjevitu tužbu, postali bespredmetni.
5. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 850,00 EUR, koja se odnosi na ono što je tužitelj manje platio u razdobljima kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početnog tečaja, time da je pridržao pravo da taj prigovor točno specificira nakon provedenog financijskog vještačenja, ali to nije učinio.
6. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, a nakon što je tužitelj u podnesku od 15. 12. 2023., zatražio da se utvrdi da je ništena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te da mu tuženik vrati iznos te naknade, a isto tako nakon što je po provedenom financijskom vještačenju tužitelj povisio raniji tužbeni zahtjev za isplatu.
7. Sud je dopustio preinaku tužbe, na osnovi članka 190. stavak 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP) i to zato jer je prvi dio preinake tužbe koji se odnosi na isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (članak 191. stavak 1. ZPP-a) učinjen prije zaključenja prethodnog postupka, a što se pak tiče povećanja tužbenog zahtjeva za isplatu nakon provedenog financijskog vještačenja, sud smatra da je ova preinaka, dopuštena jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, pri čemu radi o nepravoj preinaci budući da se povećanje tužbenog zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj osnovi te tužitelj kao nestručna osoba prije vještačenja nije mogao postaviti točan zahtjev za isplatu.
8. Što se tiče prigovora radi prijeboja tužitelj smatra da je isti neosnovan, ističući podredno i prigovor zastare te eventualne tražbine tuženika, budući da je prošlo više od pet godina nakon dospijeća manje plaćenih anuiteta.
9. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj: 016-2211/2006 sa sporazumom za osiguranje novčane tražbine zaključen između HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d. i tužiteljice kao korisnika kredita dana18. 09. 2006. otplatni plan, pregled prometa za istog korisnika kredita, specifikacija uplata, ugovor o kupoprodaji između prodavatelja BH i tužiteljice kao kupca sklopljen 8. 09. 2006., izjava zaposlenice tuženika ZHD od 24. kolovoza 2020., te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. VH iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj. Pročitana je izjava zaposlenice tuženika ZHD.
10. Što se tiče ostale dokumentacije koju je tuženik dostavio – novinski članci, stručni članci, interni podaci tuženika koji se ne tiču konkretnog ugovornog odnosa i sl. , isti nisu razmatrani kao dokaz u ovom postupku, jer njima nije moguće utvrđivati relevantne činjenice za rješenje ovog spora.
11. Tužbeni zahtjev je osnovan.
12. Prigovor radi prebijanja je neosnovan.
13. Nije sporno da su tuženik koji je tada poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 016- 2211/2006 dana 18. rujna 2006. godine, sa sporazumom za osiguranje novčane tražbine, potvrđen kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek dana 19. rujna 2006 pod brojem
Temeljem kojeg ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 47,400,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to za kupnju stana.
Prema članku 4. ugovoren je rok otplate od 17 godina, u mjesečnim anuitetima od 144,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja, i to svakog prvog u mjesecu za tekući mjesec.
14. Nije sporno da je ovaj kredit tužitelj u cijelosti vratio time da izvršio prijevremenu konačnu otplatu, a prema članku 8. u takvom je slučaju banka ovlaštena zaračunati naknadu u iznosu od 1 % (jedan posto) od uplaćenog iznosa.
15. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi i koji iznos novca.
16. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja te da li osnovan prigovor radi prebijanja tražbina koji je istaknuo tuženik.
17. Tužbeni zahtjev za isplatu postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate tužitelj stvarno platio i onoga što bi platio pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.
18. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) u razdoblju od 1. 04. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
19. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor radi stana, što je bila i ugovorena namjena kredita.
Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao.
Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori. Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.
To ne dokazuje niti pisana izjava zaposlenice tuženika ZHD, od 24. 08. 2020. u kojem ista općenito opisuje način postupanja banke u predmetnom razdoblju, a što se tiče prezentacije i nuđenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u € i u CHF, a ne govori ništa konkretno što se tiče sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te o tome ona nema saznanja.
21. Iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza tužitelja razvidno je kako je on ugovor o kreditu ja sam sklopio da bi stambeno zbrinuo svoju majku, dakle, sredstvima kredita kupio je stan u kojem je majka stanovala, a odlučio se za predmetni ugovor koji je bio vezan uz valutu CHF kao povoljniji nego ugovor u eurima jer je kamatna stopa bila niža pa su samim time i anuiteti otplate bili niži.
Što se tiče valute CHF, nitko od strane banke tužitelju nije objašnjavao ekonomske posljedice ugovaranja iste, niti ga je upozoravao na eventualne rizike rasta tečaja.
Tužitelj navodi da je prije potpisivanja ugovor pročitao, a ne sjeća se da bi mu javni bilježnik prije potvrđivanja ugovora nešto posebno objašnjavao vezano za sadržaj samog ugovora.
Zbog velikog povećanja anuitete, tužitelj je kredit prijevremeno otplatio, te je tada morao platiti naknadu banci, time da mu nije poznato zašto je ugovorena ta naknada i na što se ta naknada odnosi.
Da je znao da će rata otplate toliko narasti ne bi pristao na sklapanje predmetnog ugovora.
22. Dakle, slijedom iznijetih činjenica, ostaje utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da banke, dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
23. Slijedom toga za ovaj je sud nedvojbeno da je sporna odredba ugovora koja se tiče primjene valutne klauzule u CHF, odnosno otplate kredita prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.
24. Isto takvom sud ocjenjuje i ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
25. Naime, razvidno je da je ugovor bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika te da o spornim odredbama stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je to s obzirom na pravila i praksu tuženika kao banke bilo moguće.
26. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007).
Prema članku 3. u smislu tog Zakona pojedini izrazi znače:
„1. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
2. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.“
Odredbom članka 81. propisao je:
„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
…
4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“
27. Nadalje članak 87. citiranog Zakona određuje:
„(1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava.
(2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.“
28. Prema odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022: dalje ZOO), važećem u to vrijeme, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
29. Činjenica je da tužitelj nije mogao nikako utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora kojeg je sastavila banka te da prema odredbi članka 1021. tog Zakona, cijenu kredita iz koje po logici stvari banka namiruje troškove poslovanja iz kreditnog odnosa sa korisnikom kredita, predstavlja ugovorena kamata.
30. Članak 1024. propisuje.
„(1) Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.
(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.
(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.“
31. Tuženik niti tvrdi niti dokazuje da bi u konkretnom slučaju pretrpio bilo kakvu štetu zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja, a kamate, za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, ako bi se eventualno radilo o kamati, što također tuženik ne tvrdi, banka ne može naplatiti.
32. Slijedom iznijetog valjalo je predmetnu ugovornu odredbu o plaćanju naknade banci u slučaju prijevremene otplate kredita, utvrditi ništetnom kako je to navedeno u točki I izreke.
33. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je kako je kredit iskorišten 20. listopada 2006., s kojim danom je srednji tečaj Hypo Alpe-Adria-Bank za valutu CHF iznosio 4,640 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 47.400,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 219.936,00 kn. .
Vještak je u nalazu dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).
Mišljenje je vještaka kako razlike obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2006.) do konca izračuna, a koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF (srednji tečaj kreditora) važećeg u vrijeme isplate kredita iznose:
- ukupno 17.475,56 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza, ili
- ukupno 17.385,61 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike (-89,95 EUR), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza.
Nadalje, iz pregleda prometa po predmetnom kreditu proizlazi kako je s danom 22. svibnja 2015. obračunata preostala glavnica u iznosu protuvrijednosti od 47.400,00 CHF, dakle u kunskom iznosu od 342.766,94 kn, te da 1 % navedenog iznosa preostale glavnice iznosi 3.427,67 kn, koliko je u pregledu prometa iskazano da je obračunata i naplaćena naknada.
Iskazano u odgovarajućoj protuvrijednosti valute euro, radi se o iznosu od 454,93 eura. Prema tome, vještak je mišljenja kako je tuženik prilikom prijevremene konačne otplate kredita tužitelju naplatio naknadu u iznosu od 454,93 eura.
34. Tužitelj nije imao primjedbi na taj nalaz i mišljenje te je prema istom uskladio tužbeni zahtjev, na iznos od 2.116.43 EUR, sa kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana plaćanja tih iznosa.
35. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo da istom prigovara jer je nalaz i mišljenje neodređeno i nejasno obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom zbog čega je predložio da se vještak o tome očituje, a podredno da vještak bude usmeno saslušan na glavnoj raspravi.
36. Po nalogu suda vještak je na ove prigovore dao pisano očitovanje u kojem ističe kako je u osnovnom nalazu i mišljenju jasni i lako razumljivo navedeno kako se predmetne razlike računaju na način da se visina obveze prema stvarnom otplatnom planu kojeg je primijenio kreditor pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Dočim je u dopunskom nalazu i mišljenju jasno i lako razumljivo navedeno kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita izračunana primjenom stope od 1 % (jedan posto) na iznos preostale glavnice. Slijedom iznesenoga, u cijelosti je ostao kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.
37. Daljnjih prigovora na nalaz i mišljenje nije bilo, pa je sud odlučio kako nema nikakvog stvarnog i pravnog razloga vještaka saslušavati na glavnoj raspravi, te je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije mr. Zrinka Ručevića jer je istim u cijelosti odgovoreno na zadatak postavljen od strane sude te u njemu nema nelogičnosti i nejasnoća, a temelji se na egzaktnim podacima iz vjerodostojne dokumentacije vezane u odobravanje i otplatu predmetnog kredita.
38. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".
Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.
39. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).
40. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.
Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
41. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.
Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao. 42. Što se pak tiče dijela zahtjeva za vraćanje plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, ni tu nije nastupila zastara, a jer je pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020.:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, opći rok zastare iz članka 225. ZOO-a, koji iznosi 5 godina, još uvijek nije protekao, što više nije niti počeo teći jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe.
43. Zastara nije nastupila niti za preinačeni dio tužbenog zahtjeva ako se primijeni pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 27. svibnja 2024. godine koje glasi:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
44. Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja jer po stavu ovog suda njegova tražbina prema tužitelju ne postoji, a vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe.
Odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, temeljem čega tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe, ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist. U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužitelju.
Takva tražbina tuženika nije osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora primio da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bio dužan vratiti.
Isto tako stavak 2. cit. članka propisuje kako je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
U tom smislu tuženik na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da potraživanje tužitelja umanji prijebojem.
45. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno pod I, II i III izreke, a prigovor tuženika radi prebijanja odbiti kako je to navedeno pod IV izreke.
46. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.
47. Rješenje o troškovima postupka iz točke V, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.
Trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju, odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe što iznosi 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 18. prosinca 2023. i 12. veljače 2024., svaki od 100 bodova i podneska od 8. srpnja 2024. u iznosu od 250 bodova., (Tbr. 8. t. 1.), te zastupanja na ročištima 12. ožujka 2024. u iznosu od 100 bodova i 14. siječnja 2025., u iznosu od 250 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno u visini 900 bodova.
Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.800,00 EUR, na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 4500,00 EUR.
Također mu pripada naknada troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.
48. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka je neosnovan pa ga je valjalo odbiti kao u točki VI izreke jer se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje ove parnice.
U Zlataru, dana 28. veljače 2025.
S u d a c
Neven Kucelj
Uputa o pravnom lijeku!
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dn-a:
1. punomoćnik tužitelja
2. punomoćnik tuženika
