REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Poslovni broj: P-2095/2019-44

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužitelja GJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tamari Vejnović Rovis, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 27. veljače 2025,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj: ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju GJ, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od sveukupno 24.128,13 eur od kojih:

a) iznos od 10.620,79 Eur na ime preplaćenih redovnih kamata, sa pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

na iznos od 522,42 kn/69,34 Eur od 15.11.2007.g. na iznos od 513,36 kn/68,13 Eur od 15.12.2007.g.

na iznos od 528,76 kn/70,18 Eur od 15.01.2008.g.

na iznos od 526,18 kn/69,84 Eur od 15.02.2008.g.

na iznos od 540,34 kn/71,72 Eur od 15.03.2008.g.

na iznos od 1.011,35 kn/134,23 Eur od 15.04.2008.g. na iznos od 978,13 kn/129,82 Eur od 15.05.2008.g.

na iznos od 990,45 kn/131,46 Eur od 15.06.2008.g.

na iznos od 980,51 kn/130,14 Eur od 15.07.2008.g.

na iznos od 978,30 kn/129,84 Eur od 15.08.2008.g.

na iznos od 977,77 kn/129,77 Eur od 15.09.2008.g.

na iznos od 1.015,06 kn/134,72 Eur od 15.10.2008.g. na iznos od 1.037,68 kn/137,72 eur od 15.11.2008.g. na iznos od 1.005,06 kn/133,39 Eur od 15.12.2008.g. na iznos od 1.092,23 kn/144,96 eur od 15.01.2009.g. na iznos od 1.092,89 kn/145,05 eur od 15.02.2009.g

na iznos od 1.063,36 kn/141,13 eur od 15.03.2009.g. na iznos od 1.069,80 kn/141,99 eur od 15.04.2009.g. na iznos od 1.070,94 kn/142,14 eur od 15.05.2009.g. na iznos od 1.059,12 kn/140,57 eur od 15.06.2009.g. na iznos od 1.060,85 kn/140,80 eur od 15.07.2009.g. na iznos od 1.498,93 kn/198,94 eur od 15.08.2009.g. na iznos od 1.516,19 kn/201,23 eur od 15.09.2009.g. na iznos od 1.496,52 kn/198,62 eur od 15.10.2009.g. na iznos od 1.508,83 kn/200,26 eur od 15.11.2009.g. na iznos od 1.506,54kn/199,95 eur od 15.12.2009.g. na iznos od 1.540,18 kn/204,42 eur od 15.01.2010.g. na iznos od 1.561,58 kn/207,26 eur od 15.02.2010.g. na iznos od 1.556,57 kn/206,59 eur od 15.03.2010.g. na iznos od 1.577,82 kn/209,41 eur od 15.04.2010.g. na iznos od 1.617,09 kn/214,62 eur od 15.05.2010.g. na iznos od 1.424,73 kn/189,09 eur od 15.06.2010.g. na iznos od 1.465,13 kn/194,46 eur od 15.07.2010.g. na iznos od 1.463,38 kn/194,22 eur od 15.08.2010.g. na iznos od 1.547,40kn/205,38 eur od 15.09.2010.g. na iznos od 1.497,77 kn/198,79 eur od 15.10.2010.g. na iznos od 1.508,70 kn/200,24 eur od 15.11.2010.g. na iznos od 1.081,02 kn/143,48 eur od 15.12.2010.g. na iznos od 1.083,86 kn/143,85 eur od 15.01.2011.g. na iznos od 1.070,26 kn/142,05 eur od 15.02.2011.g.

na iznos od 1.077,70 kn/143,04 eur od 15.03.2011.g.

na iznos od 1.077,66 kn/143,03 eur od 15.04.2011.g. na iznos od 1.101,49 kn/146,19 eur od 15.05.2011.g. na iznos od 1.152,38kn/152,95 eur od 15.06.2011.g. na iznos od 1.210,51 kn/160,66 eur od 15.07.2011.g.

na iznos od 1.018,33 kn/135,16 eur od 15.08.2011.g.

na iznos od 937,20 kn/124,39 eur od 15.09.2011.g.

na iznos od 909,61 kn/120,73 eur od 15.10.2011.g.

na iznos od 910,93 kn/120,90 eur od 15.11.2011.g.

na iznos od 914,18 kn/121,33 eur od 15.12.2011.g.

na iznos od 936,98 kn/124,36 eur od 15.01.2012.g.

na iznos od 943,50 kn/125,22 eur od 15.02.2012.g.

na iznos od 935,35kn/124,14 eur od 15.03.2012.g.

na iznos od 933,58 kn/123,91 eur od 15.04.2012.g.

na iznos od 936,89 kn/124,35 eur od 15.05.2012.g.

na iznos od 943,10 kn/125,17 eur od 15.06.2012.g.

na iznos od 934,10 kn/123,98 eur od 15.07.2012.g.

na iznos od 931,23kn/123,60 eur od 15.08.2012.g.

na iznos od 910,09 kn/120,79 eur od 15.09.2012.g.

na iznos od 927,22 kn/123,06 eur od 15.10.2012.g.

na iznos od 934,88 kn/124,08 eur od 15.11.2012.g.

na iznos od 928,80 kn/123,27 eur od 15.12.2012.g.

na iznos od 921,36 kn/122,32 eur od 15.01.2013.g.

na iznos od 918,70 kn/121,93 eur od 15.02.2013.g.

na iznos od 915,82 kn/121,55 eur od 15.03.2013.g.

na iznos od 931,40 kn/123,62 eur od 15.04.2013.g.

na iznos od 906,81 kn/120,35 eur od 15.05.2013.g.

na iznos od 902,30 kn/119,76 eur od 15.06.2013.g.

na iznos od 903,96 kn/119,98 eur od 15.07.2013.g.

na iznos od 900,84 kn/119,56 eur od 15.08.2013.g.

na iznos od 908,89 kn/120,63 eur od 15.09.2013.g.

na iznos od 913,86 kn/121,29 eur od 15.10.2013.g.

na iznos od 915,93 kn/121,56 eur od 15.11.2013.g.

na iznos od 924,98 kn/122,77 eur od 15.12.2013.g.

na iznos od 914,36 kn/121,36 eur od 15.01.2014.g.,

a sve u roku od 15 dana.

b) iznos od 13.507,34 Eur na ime tečajnih razlika, sa pripadajućim zateznim kamata računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

na iznos od 50,35 kn/6,68 Eur od 15.01.2008.g.

na iznos od 31,07 kn/4,12 Eur od 15.02.2008.g.

na iznos od 142,03 kn/18,85 Eur od 15.03.2008.g.

na iznos od 114,47 kn/ 15,19 Eur od 15.04.2008.g.

na iznos od 32,09 kn/4,26 Eur od 15.06.2008.g.

na iznos od 133,41 kn/17,71 Eur od 15.10.2008.g.

na iznos od 224,80 kn/29,84 Eur od 15.11.2008.g.

na iznos od 94,97 kn/12,60 Eur od 15.12.2008.g.

na iznos od 445,31 kn/59,10 Eur od 15.01.2009.g.

na iznos od 448,97 kn/59,59 Eur od 15.02.2009.g.

na iznos od 331,31kn/43,97 eur od 15.03.2009.g.

na iznos od 358,33 kn/47,56 Eur od 15.04.2009.g.

na iznos od 363,73 kn/48,28 eur od 15.05.2009.g.

na iznos od 317,27 kn/42,11 eur od 15.06.2009.g

na iznos od 325,40 kn/43,19 eur od 15.07.2009.g.

na iznos od 279,28 kn/37,07 eur od 15.08.2009.g.

na iznos od 327,3 kn/43,44 eur od 15.09.2009.g.

na iznos od 273,99 kn/36,36 eur od 15.10.2009.g.

na iznos od 308,48 kn/40,94 eur od 15.11.2009.g.

na iznos od 303,00 kn/40,22 eur od 15.12.2009.g.

na iznos od 396,09 kn/52,57 eur od 15.01.2010.g.

na iznos od 455,90 kn/60,51 eur od 15.02.2010.g.

na iznos od 442,99 kn/58,79 eur od 15.03.2010.g.

na iznos od 502,41 kn/66,68 eur od 15.04.2010.g.

na iznos od 611,28 kn/81,13 eur od 15.05.2010.g.

na iznos od 641,65 kn/85,16 eur od 15.06.2010.g.

na iznos od 776,77 kn/102,34 eur od 15.07.2010.g.

na iznos od 1.035,07 kn/101,77 eur od 15.08.2010.g. na iznos od 878,90 kn/137,38 eur od 15.09.2010.g.

na iznos od 915,12 kn/116,65 eur od 15.10.2010.g.

na iznos od 1.112,59 kn/121,46 eur od 15.11.2010.g. na iznos od 1.128,22 kn/147,67 eur od 15.12.2010.g.

na iznos od 1.066,37 kn/149,74 eur od 15.01.2011.g.

na iznos od 1.103,99 kn/141,53 eur od 15.02.2011.g. na iznos od 1.106,06 kn/146,52 eur od 15.03.2011.g. na iznos od 1.220,58 kn/146,80 eur od 15.04.2011.g. na iznos od 1.463,97 kn/162,00 eur od 15.05.2011.g.

na iznos od 1.740,91 kn/194,30 eur od 15.06.2011.g.

na iznos od 2.067,77 kn/231,06 eur od 15.07.2011.g.

na iznos od 1.585,05 kn/274,44 eur od 15.08.2011.g.

na iznos od 1.422,73 kn/210,37 eur od 15.09.2011.g.

na iznos od 1.433,71 kn/188,83 eur od 15.10.2011.g.

na iznos od 1.456,71 kn/190,29 eur od 15.11.2011.g.

na iznos od 1.596,63 kn/193,28 eur od 15.12.2011.g.

na iznos od 1.638,95 kn/211,91 eur od 15.01.2012.g. na iznos od 1.593,14kn/217,53 eur od 15.02.2012.g.

na iznos od 1.586,39 kn/211,45 eur od 15.03.2012.g.

na iznos od 1.609,84 kn/210,55 eur od 15.04.2012.g.

na iznos od 1.650,46 kn/213,66 eur od 15.05.2012.g. na iznos od 1.600,13 kn/219,05 eur od 15.06.2012.g. na iznos od 1.586,35 kn/212,37 eur od 15.07.2012.g. na iznos od 1.462,59 kn/210,54 eur od 15.08.2012.g. na iznos od 1.569,58 kn/194,12 eur od 15.09.2012.g. na iznos od 1.619,49 kn/208,32 eur od 15.10.2012.g. na iznos od 1.586,62kn/214,94 eur od 15.11.2012.g.

na iznos od 1.547,12 kn/210,58 eur od 15.12.2012.g. na iznos od 1.533,65 kn/205,34 eur od 15.01.2013.g. na iznos od 1.519,68 kn/203,55 eur od 15.02.2013.g. na iznos od 1.618,60 kn/201,70 eur od 15. 03.2013.g. na iznos od 1.473,52 kn/214,83 eur od 15.04.2013.g. na iznos od 1.449,93 kn/195,57 eur od 15.05.2013.g. na iznos od 1.464,31kn/192,44 eur od 15.06.2013.g.

na iznos od 1.449,56 kn/194,35 eur od 15.07.2013.g. na iznos od 1.502,91 kn/192,39 eur od 15.08.2013.g. na iznos od 1.537,52 kn/199,47 eur od 15.09.2013.g. na iznos od 1.554,50 kn/204,06 eur od 15.10.2013.g. na iznos od 1.614,62 kn/206,32 eur od 15.11.2013.g. na iznos od 1.554,35 kn/214,30 eur od 15.12.2013.g. na iznos od 1.565,95 kn/206,30 eur od 15.01.2014.g. na iznos od 1.601,90 kn/207,84 eur od 15.02.2014.g. na iznos od 1.570,58 kn/212,61 eur od 15.03.2014.g. na iznos od 1.525,67 kn/208,45 eur od 15.04.2014.g.

na iznos od 1.535,36 kn/202,49 eur od 15.05.2014.g.

na iznos od 1.567,43 kn/203,78 eur od 15.06.2014.g. na iznos od 1.593,02 kn/208,03 eur od 15.07.2014.g. na iznos od 1.627,01 kn/211,43 eur od 15.08.2014.g. na iznos od 1.666,40 kn/212,30 eur od 15.09.2014.g.

na iznos od 1.673,80 kn/215,94 eur od 15.10.2014.g.

na iznos od 1.679,59 kn/221,17 eur od 15.11.2014.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,15 eur od 15.12.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,92 eur od 15.01.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.02.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.03.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.04.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.05.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.06.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.07.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.08.2015.g.

na iznos od 1.676,62 kn/222,53 eur od 15.09.2015.g.,

a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.886,04 eura u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 160.000,00 kuna, po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. U tužbi tvrdi da ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 03. kolovoza 2007. godine kojim je tužena odobrila tužitelju stambeni kredit za mlade za kupnju nekretnine u iznosu od 192.200,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa da je iznosila 4,30% godišnje, Ugovor da je sklopljen s rokom otplate u 360 mjesečnih anuiteta od po 940,89 CHF. Tijekom trajanja kreditnog odnosa tužena da je jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu od početnih 4,30% na 4,95%, 5,15%, 5,40%, 5,60%, 5,95% i 6,20%. Tijekom trajanja kreditnog odnosa da se i tečaj HRK/CHF od početnih 4,46 počeo konstantno povećavati. Dana 29. siječnja 2016. da je između stranaka sklopljen Dodatak 1 Ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK temeljem kojeg se iznos kredita denominiran u CHF izmijenio u iznos kredita denominiran u EUR. Temeljem navedene konverzije da je utvrđeno da je tužitelj do 30. rujna 2015. sveukupno uplatio tuženiku iznos od 563.021,69 kn, te da je na dan 30. rujna 2015. tužitelj preplatio s osnova odobrenog mu kredita iznos od 41.074,39 kn, a taj iznos da je isplaćen tužitelju umanjenjem novih obroka kredita, sada u eurima, za 50% bez dužnih zateznih kamata. Tužitelj tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita vezan uz CHF kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa, u skladu s odlukom banke o kamatnim stopama, ništetne. Tužitelj tvrdi da se o navedenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 u odnosu na ništetne odredbe koje se odnose na kamatnu stopu, te na odluku posl.br. Pž-6632/2017 koji se odnose na ništetne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF, te odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2245/2017 vezano za zastaru. Tužitelj je predložio da se tuženiku naloži da dostavi potrebnu dokumentaciju vezano za predmetni Ugovor o kreditu jer da tužitelj istom ne raspolaže, a sve radi konkretnog postavljanja tužbenog zahtjeva. Tužbenim zahtjevom predlaže da mu tuženik isplati iznos od 160.000,00 kn, a koji iznos da će specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja, sve sa troškovima postupka.

1.1. Tužitelj je, nakon što mu je dostavljena dokumentacija od strane tuženika, postavio tužbeni zahtjev kojim je na ime ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, potraživao isplatu iznosa od 222.371,68 kn/29.513,79 eura i to po pojedinačnim mjesečnim iznosima od 01. listopada 2007. do 01. rujna 2015. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 02. listopada 2024. godine postavio tužbeni zahtjev za isplatu, posebno u odnosu na kamatnu stopu i posebno za tečajnu razliku, i to na ime preplaćenih kamata 10.620,79 eura i na ime tečajnih razlika 13.507,34 eura odnosno sveukupno 24.128,13 eura. Međutim, zbog omaške u pisanju tužitelj je podneskom od 21. studenog 2024. ispravio i specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu na ime preplaćenih kamata sveukupno isti iznos, samo je ispravio iznos od 522,42 kn/69,34 eura od 15. studenog 2007., te potražuje isplatu na ime tečajnih razlika sveukupno isti iznos samo je ispravio iznos od 776,77 kn/102,34 eura od 15. srpnja 2010. godine. Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja glasi kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo da je tužbeni zahtjev tužitelja neodređen kako u dijelu pojedinačnih mjesečnih iznosa tako i u pogledu tijeka zateznih kamata. Smatra da tužitelj nije dokazao pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe s manifestacijskim zahtjevom u skladu sa čl. 186.b st. 3. ZPP-a. Predložio je da se tužitelju naloži da ispravi odnosno dopuni tužbu na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom potražuje. Tuženik inače u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja. Istakao je prigovor zastare navodeći da se treba primijeniti trogodišnji zastarni rok, a pozivom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Također, da je protekao i zastarni rok od pet godina jer da je tužitelj tužbu podnio 14. lipnja 2019. godine. Dalje tvrdi da je između stranaka dana 29. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 , dalje: ZID ZPK). Navedenim Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora, a tužitelj da je prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u eur. Na taj način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i novi otplatni plan i tijek kamatnih stopa, a što da je tužitelj prihvatio. Tuženik se poziva na ogledni postupak koji se vodio pred Vrhovnim sudom RH pod posl.br. Gos-1/2019 u kojem da je na postavljeno pitanje Vrhovni sud odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zato ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz ugovornog odnosa tužitelja i tuženika. Poziva se na više odluka Vrhovnog suda RH i županijskih sudova. Zaključuje da je Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sklopljen voljom stranaka, te da proizvodi pravne učinke od samog početka, te da je valjan, da je tim Dodatkom između stranaka stvorena nova pravna osnova koja ima izvorište u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, i zato da tužitelj više nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti potraživati obeštećenja.

2.1. Tuženik je podneskom od 27. studenog 2020. godine osim već istaknutih prigovora, istakao i prigovor da tužitelj nema status potrošača jer da tužitelj nekretninu koju je kupio predmetnim kreditom iznajmljuje u turističke svrhe.

2.2. Podneskom od 17. lipnja 2022. godine tuženik je predložio nastavak postupka (koji postupak je bio prekinut Rješenjem ovog suda posl.br. P-2095/2019-9 od 07. svibnja 2021. godine).

2.3. Podneskom od 09. studenog 2023. godine tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 26. listopada 2023. godine (kojim je tužitelj nakon što mu je tuženik dostavio svu potrebnu dokumentaciju precizirao tužbeni zahtjev) na način da se protivio preinaci jer da je u tužbi tužitelj potraživao isplatu iznosa od 160.000,00 kn, a podneskom od 26. listopada 2023. da potražuje 222.371,68 kn/29.513,79 eura, te je istakao i prigovor zastare, te ponovno i prigovor da tužitelj nema status potrošača.

2.4. Podneskom od 09. listopada 2024. godine (nakon što je provedeno financijsko vještačenje i nakon što je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja) tuženik se protivio preinaci.

2.5. Podneskom od 27. studenog 2024. godine tuženik ističe da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u iznosu od 5.385,66 eura, te da se tuženik protivi povlačenju tužbe za taj iznos, te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 29.513,79 eura.

3. Rješenjem poslovni broj: P-2095/2019-9 od 07. svibnja 2021. godine određen je prekid postupka u ovom predmetu dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koji je dana 27. svibnja 2020. podnio Vrhovni sud RH u predmetu Rev-1042/2017.

3.1. Rješenjem poslovni broj: P-2095/2019-12 od 21. lipnja 2022. godine nastavljen je postupak.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu (7- 13), izračun konverzije (14-19), Dodatak ugovoru o kreditu (20-26), prijepis efektivne kamatne stope (147-158), dopis (159), Rješenje (160-162), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (217-234), saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

4.1. Drugi dokazi nisu izvedeni budući da su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja preciziran nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 21. studenog 2024. godine je osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 03. kolovoza 2007. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita, JJ (supruga tužitelja) kao sudužnik, ZJ kao založni dužnik i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 192.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Prema članku 6. Ugovora o kreditu isti je odobren za kupnju kuće u [adresa] ([adresa]). Prema čl. 5. kredit je iskorišten gotovinskom isplatom prema kupoprodajnom ugovoru za zatvaranje kredita kod Hypo Alpe Adria Bank d.d., a ostatak iznosa kredita na tekući račun prodavatelja kuće. Prema čl. 3. na rok otplate 360 mjeseci, a prema čl. 7. da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 940,89 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, dakle, ugovorena je valutna klauzula da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate), obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Člankom 2. ugovorena je kamata i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 4,30% godišnje. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Ugovorene su i druge odredbe, koje su za ovu pravnu stvar irelevantne.

7. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 29. siječnja 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita i kao založni dužnik, JJ (supruga tužitelja) kao sudužnik i založni dužnik s jedne strane, te tuženik kao kreditor. Tim Dodatkom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Člankom 4. Dodatka ugovoreno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. tog Dodatka iznosi 164.404,17 CHF odnosno na dan 30.09.2015. u kunama iznosi 1.147.668,03 HRK. Na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita iznosa 264 mjeseci. Čl. 5. ugovoreno je da prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eur po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u eur u skladu s otplatnim planom za kredit u eur, računajući do dana 30.09.2015. Njihova razlika, na temelju zakona predstavlja preplatu koja na dan 30.09.2015. iznosi 41.074,39 HRK. Također suglasno su strane utvrdile da će se visina iznosa preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Dakle, Dodatkom je izvršen izračun konverzije, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.

8. Tužitelj je iskazao da je 2007. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u kojem je bio korisnik kredit, a kao sudužnik bila je JJ njegova supruga, a ZJ bila je založni dužnik jer je ona bila vlasnica kuće koju su kupili od nje i iznos kredita je direktno isplaćen na njezin račun. Izričito tvrdi da je predmetni kredit utrošen isključivo za kupnju kuće koja je u vrijeme kupnje bila još nedovršena, ali cijeli iznos kredita utrošen je isključivo za kupnju. U kupljenu kuću uselio je sa obitelji već u rujnu 2007. i polako su je završavali koliko su mogli od plaće. U toj kući i dan danas žive kao obitelj i nikada ju nisu koristili u poslovne svrhe. Predmetnu kuću su tek 2018. prvi puta u dijelu iznajmili kako bi lakše otplaćivali rate kredita i zato su je iznajmili. Do tada nikada predmetnu nekretninu nisu koristili za bilo što drugo osim za življenje njih kao obitelji. Prilikom dogovora o kreditu i sklapanju Ugovora o kreditu od strane banke njemu nije objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, niti što znači valutna klauzula, niti su ga upozorili o riziku koji bi mogao nastati ako uzme kredit u CHF. Sjeća se da su mu u banci predočili koliko će iznositi rata kredita ako podigne kredit u eurima, a koliko će iznositi rata kredita ako podigne kredit u CHF. Službenik banke mu je odmah dao do znanja da mu je znatno povoljniji kredit u CHF i zbog toga se odlučio podići upravo predmetni kredit u CHF. Rok otplate kredita je 30 godina i taj kredit još uvijek otplaćuje osobno, od prvog dana budući da ima trajni nalog te banka direktno iz njegove plaće naplaćuje rate kredita. On nije imao mogućnosti da bi tražio promjenu određene odredbe iz Ugovora o kreditu osim vezano za iznos kredita i rok otplate. Sve druge odredbe Ugovora o kreditu su izgledale kao špranca, kao tipski ugovor. Njega je banka pozvala, čini mu se 2015. godine, da li je voljan sklopiti aneks ugovora o kreditu kojim bi se izvršila konverzija iz CHF u valutu eur te su mu objasnili da će mu rate kredita biti manje, da će mu biti fiksne odnosno fiksnije i da neće biti velikih odstupanja u ratama kredita. Kada su mu objasnili da bi to bilo u njegovu korist i da bi mu rata kredita bila sigurnija i manja on je na to pristao. Nikada se nije odrekao nikakvih potraživanja, a koje sada potražuje ovom tužbom. Prije sklapanja Aneksa ugovora o konverziji banka mu se nije nikada obraćala u smislu da mu ide u susret i da mu eventualno smanji rate kredita ili omogući lakše plaćanje rata kredita.

8.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio u potpunosti informiran o svim odredbama Ugovora o kreditu posebice o ugovorenoj jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, da nije bio informiran o rizicima koji mogu nastati, nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu koje su se odnosile na kamatnu stopu i valutnu klauzulu jer su ugovori bili tipski, unaprijed sročeni, te je isti mogao ili odbiti ili prihvatiti. Predmetni kredit je podignut za kupnju kuće radi življenja u njoj, a ne radi iznajmljivanja ili neke druge poslovne svrhe. Tužitelj je tek više od 11 godina kasnije jedan dio (2018.) počeo iznajmljivati kako bi mogao otplaćivati rate kredita kojeg i dan danas otplaćuje. Iz njegovog iskaza nesporno je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača.

9. Tuženik je istakao prigovor da tužitelj nema status potrošača jer da nekretninu koju je kupio koristi u poslovne svrhe.

10. Uvidom u dopis Grada Umaga- [adresa] od 20. travnja 2023. utvrđeno je da se kuća na adresi [adresa] ne koristi za iznajmljivanje, a što da je utvrđeno uvidom u službenu evidenciju Grada Umaga.

11. Uvidom u dopis Turističke zajednice Grada Umaga i Rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 18. srpnja 2018. utvrđeno je da je tužitelju izdano Rješenje kojim mu se odobrava pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu i to usluga smještaja u jednom smještajnom objektu za 2 osobe – apartman. Navedeno Rješenje upisano je u Upisnik o obavljanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu pod brojem 2231 od 18. srpnja 2018. godine. Iz navedenog Rješenja utvrđeno je da je tužitelju prvi puta odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iznajmljivanjem apartmana za 2 osobe u srpnju 2018. godine. S obzirom da je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen u kolovozu 2007. godine tj. 11 godina prije nego je tužitelj počeo iznajmljivati jedan apartman u kući koju je kupio i koju je morao dovršiti jer nije bila dovršena, nesporno je utvrđeno da predmetni kredit nije iskorišten u poslovne svrhe, pa tako ni za iznajmljivanje, već je predmetni kredit tužitelj podigao isključivo u svrhu življenja u nekretnini koju je kupio i u kojoj i dan danas živi sa obitelji. Vezano za pojam status potrošača biti će u kasnijim točkama obrazloženja još i detaljnije obrazloženo.

12. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Između stranaka je nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 03. kolovoza 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 192.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za kupnju kuće u [adresa], koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (gotovinska isplata prema kupoprodajnom ugovoru za zatvaranje kredita kod Hypo Alpe Adria Bank i ostatak isplaćen na tekući račun prodavatelja kuće (ZJ)),

- da je ugovorena kamatna stopa 4,30 % godišnje, promjenjiva, sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 360 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/2015-konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur kojim je provedena konverzija,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 30.06.2005. do 01.10.2007. godine 4,30%, od 01.10.2007. do 01.03.2008. godine 4,95%, od 01.03.2008. do 01.07.2009. godine 5,60%, od 01.07.2009. do 01.05.2010. godine 6,20%, od 01.05.2010. do 01.11.2010. godine 5,95%, od 01.11.2010. do 01.07.2011. godine 5,40%, od 01.07.2011. do 01.01.2014. godine 5,15% i od 01.01.2014. do 30.09.2015. godine 3,23%.

14. Između stranaka je sporno:

- da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

- da li posljedično ništetnosti navedenim ugovornim odredbama, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužitelj izvršio konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe,

- da li tužitelj ima status potrošača.

15. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kao prethodno pitanje odlučiti o tome da li su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o namjenskom kreditu sklopljen između stranaka 03. kolovoza 2007. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženika, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Osnovni zahtjev je isplata preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i zbog ništetnih odredbe o valuti otplate anuiteta (CHF). Predmet raspravljanja je i prigovor tuženika radi zastare, prigovor radi nedostatka pravnog interesa i prigovor da li tužitelj ima status potrošača.

16. Tužitelj se u pogledu ništetnosti odredbi Ugovora vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu poziva na Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17 i odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2245/17 i

17. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl. br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl. br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju (01.04.2005. do 31.12.2008.) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. A Vrhovni sud RH ima i zakonsku i ustavnu zadaću da osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima i čl. 116. st. 1. Ustava RH), te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

18. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

19. Također, i odredba članka 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

20. Kako je odredbama članaka 2., 3. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula i kamata sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom, kao i ugovorene valutne klauzule, bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, sud zaključuje da je ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 3412/2018-2 od 19. ožujka 2019. s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

21. U ukupnosti provedenih dokaza (među kojima je i iskaz tužitelja), a koji je iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora, informiranosti pri sklapanju Ugovora i dr., sud je zaključio da tuženik nije dao razloge za promjenjivost kamatne stope jednostrano i valutne klauzule koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih Općih akata, zato su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli nerazumljive, a time i nepoštene, a što je utemeljeno i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet suda Europske unije broj 472/10). Tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na drugačiji sadržaj odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

22. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, kao i o valutnoj klauzuli, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, kao i valutne klauzule, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari jesu li odredbe (članaka 2., 3. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu) u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu u dijelu gdje je ugovoreno da je ona promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, i valutnoj klauzuli ništetne, zato ne postoji potreba ponovnog ispitivanja pravilnosti i zakonitosti donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

23. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u utuženom razdoblju (od 01.04.2005. do 31.12.2008. - od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.), a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 03. kolovoza 2007., dakle, unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u utuženom razdoblju, a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

24. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Nesporno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

26. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz švicarski franak, kao i ugovore s promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom banke, a koje su odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

27. Dakle, glede spora o ništetnosti odnosno nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule (kako je već ranije obrazloženo) vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81., 82. i 90., zatim („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra MJ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

28. Tuženik je u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tj. i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda EU, a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 CJ i ĐJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Člankom čl. 81 st. 4 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Iz provedenih dokaza proistječe da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi (koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu) Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim člancima zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi predmetnih odredaba ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Zato je sud, ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno ZID ZKP ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđivanja ništetnosti osnovnog ugovora o kredita pa tako i utvrđivanja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.

29. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužitelj na isto pristao i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo (kao prethodno pitanje) na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu PJ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

30. Sud je stava da potrošač koji je sklopio Dodatak o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog Dodatka ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju kada postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Dodatkom. Odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

31. Sklapanjem Dodatka ugovoru utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

32. Nadalje, navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu Dodatka o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su, i tužitelj, doslovno spašavali svoju egzistenciju.

33. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio Dodatak o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog Dodatka ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

34. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

35. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na u ovom slučaju tuženika-banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

36. Tužitelj ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

37. U postupku je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije koji je dao mišljenje: "1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa, niti tečaj CHF nisu mijenjali, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te tečaj koji je vrijedio na dan isplate više plaćeni ukupan anuitet iznosi 20.989,04 €, dok manje plaćeni ukupan anuitet iznosi 12,69 €.

2. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 10.620,79 €.

3. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, tj. da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita manje uplatio iznos od 2.140,68 €.

4. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 13.507,34 €.

5. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 32,71 €.

6. Tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, odnosno 2 - 5.

7. Tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 5.451,51 € na dan 30.09.2015.

38. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev, ispravljen podneskom od 21. studenog 2024. godine. Tužbeni zahtjev tužitelja u tužbi glasio je na ukupan iznos 160.000,00 kuna (21.235,65 eura), a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je preinačio zahtjev za isplatu tako da potražuje ukupni iznos 24.128,13 eura, tj. više 2.892,48 eura.

39. Sud je prihvatio preinaku tužbe, tužbenog zahtjeva tužitelja, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojem se navodi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Provedenim vještačenjem i preinakom tužbe tužitelj nije tražio ništa dodatno, po nekoj drugoj pravnoj osnovi, osim po osnovi po kojoj je postavio i tužbeni zahtjev u tužbi. Zato je sud i prihvatio preinaku. (Tijekom postupka tužitelj je bio podneskom od 26. listopada 2023. po primljenoj dokumentaciji od strane tuženika potraživao ukupni iznos od 29.513,79 eura, ali je nakon provedenog vještačenja tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 24.128,13 eura). S obzirom da je za precizno uređenje tužbenog zahtjeva bilo nužno provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, te da je tužitelj laik da bi samostalno mogao urediti tužbeni zahtjev, sud smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o takvoj preinaci ili povlačenju koji bi bili na štetu tužitelja, a sve iz razloga jer tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja ne potražuje ništa izvan činjeničnih navoda iz tužbe.

40. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, te ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka. Tuženik i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, kao i status potrošača tužitelja, te konačno da ističe i prigovor zastare. Tuženik smatra da je tužitelj podneskom od 21. studenog 2024. godine djelomično povukao tužbu odnosno tužbeni zahtjev i to za iznos od 5.385,66 eura, te da se protivi povlačenju. Vezano za taj prigovor tuženika već je obrazloženo u prethodnoj točci.

41. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, razumljiv, potpun, objektivan i obrazložen te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva.

42. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,30% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,30%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

43. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

44. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

45. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem Aneksa, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 03. kolovoza 2007. godine.

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužitelj svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnio 12. lipnja 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 12. lipnja 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

47. Naime, u konkretnoj pravnoj stvari radi se o zahtjevu za isplatu s obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj ima status potrošača, a samo tužitelj je korisnik kredita i samo za njega je pravno relevantno da on ima, kao korisnik kredita, status potrošača, jer samo on koji je i vršio i vrši uplate rata kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu ima pravo na zahtjev za isplatu po osnovama po kojima tužitelj i potražuje u ovoj pravnoj stvari. Ostali sudionici Ugovora o kreditu (supruga) kao sudužnik ne trebaju biti označeni kao aktivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari.

48. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška za sastav tužbe, podneska od 26. listopada 2023., 02. listopada 2024. i 06. studenog 2024., te za zastupanje na ročištima 13. travnja 2023., 02. listopada 2024., 14. studenog 2024. i 20. siječnja 2025. za svaku radnju po 625,00 eura u koji iznos je uključen PDV te trošak sudske pristojbe na tužbu 272,00 eura i presudu u iznosu od 544,00 eura.

48.1. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe i podneska od 26. listopada 2023., te za zastupanje na ročištima 13. travnja 2023., 02. listopada 2024., 14. studenog 2024. i 20. siječnja 2025. za svaku radnju po 500,00 eura plus PDV, te trošak sudske pristojbe na tužbu 136,04 eura, što sveukupno iznosi 3.886,04 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 02. listopada 2024. godine jer je isti predan i obrazložen na ročištu 02. listopada 2024. godine, a tužitelju je već priznat trošak zastupanja na ročištu dana 02. listopada 2024. godine. Nije mu priznat niti trošak za sastav podneska od 06. studenog 2024. jer isti nije bio nužan, niti potreban za meritornu odluku. Tužitelju je priznat trošak za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 136,04 eura, koji iznos je stvarno i uplatio, a nije mu priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da je tužitelj temeljem zakona oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu.

48.2. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 7.t.1., 8.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi.

49. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

50. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 27. veljače 2025.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.