REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10935/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Filip Vukadinović iz Zagreba,protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz [adresa], OIB 02535697732, koje zastupa odvjetnik Andreje Šooš Maceljski iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 27. veljače 2025. godine, u nazočnosti tužiteljice osobno te opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 27. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012315736 od dana 2. ožujka 2007. godine, sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja LĆ kao korisnika kredita, koja glasi:

„ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedancijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. platiti tužitelju LĆ iznos od 107,76 EUR s zateznim kamatama tekućim od dana 8. ožujka 2007. godine pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 776,54 eur s zateznim kamatama od 27. veljače 2025. godine do isplate sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. prosinca 2023. godine tvrdi da je 2. ožujka 2007.. godine sklopio s tuženikom ugovor o kreditu na 1.846,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja na 84 mjeseca radi kupnje vozila te je ugovorena i naknada od 1.50% za obradbu kreditnog zahtjeva jednokratna koja se naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita pa tu naknadu iz čl. 11, st. 3.kao nepoštenu smatra ništenom, pozivajući se na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima i čl. 3. i 87, st. 1. Zakona o zaštiti potrošača te zahtijeva kao tužbi tj:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012315736 od dana 02. ožujka 2007. godine, sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732, kao kreditora i tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedancijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732, da tužitelju LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 107,76 EUR / 811,95 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 08. ožujka 2007. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732, da tužitelju LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadokandi trošak ovog parničnog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14. veljače 2024. godine se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže ga odbiti uz naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, stiče kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva.

Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.Nadalje, tuženik ističe kako odredba čl. 83. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu.Naime, osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja na isplatu naknade za obradu kredita kao i u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu.

Štoviše, tuženik napominje kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koje jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen.

Dakle, ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita je ugovorena u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora.

Nadalje, tuženik napominje kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) je naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o bankama (Narodne novine 84/2002, 141/2006). Osim toga, ZZP ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti navedeni Zakon o bankama koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita.

Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/14) kojim je u čl. 3. navedeno da među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Jednako tako, tuženik napominje kako se ulaznom naknadnom plaćaju troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim strankama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita i mogao je shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe iz čega jasno proizlazi da se o spornim odredbama koje određuju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo.

Tuženik ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C- 621/17 (UĆ protiv CIB Bank Zrt.) u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu.

Naime, u glavnom postupku koji je bio povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti, i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. Tužitelj je u navedenom predmetu tvrdio kako je riječ o ugovornoj odredbi koja ne navodi jasno koje usluge tuženik naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran.

Stoga je nacionalni sud postavio Sudu EU prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje, Sud EU u t. 45 navedene presude odgovara „da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

U tom smislu, Sud EU je iznio da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe, dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

Drugo pitanje postavljeno Sudu EU u navedenom predmetu glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Jednako tako, tuženik se poziva i na Preambulu Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi točkom (18) (Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva) kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama Direktive.

U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.

Navedeni uvjeti propisani Direktivom, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Stoga je u ovom slučaju potrebno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

Sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

U tom smislu, tuženik ističe kako Sud EU objašnjava da je na nacionalnom sudu da obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštivanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stoga, tuženik ističe da je prema navedenoj presudi Suda EU nacionalnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost ugovornih odredbi o naknadama iz ugovora o kreditu ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ali s druge strane tuženik ističe da ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo (što tuženik izričito osporava), da isto ne uzrokuje automatski takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama na štetu potrošača koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

Dakle, tuženik napominje da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je da naslovni sud kumulativno utvrdi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik smatra kako je - uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetnih naknada u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenim naknadama prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu - očito da navedene odredbe o naknadama ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača.

Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 11.846,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 107,76 EUR ne može za tužitelja uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Slijedom navedenog, neosnovana je tužiteljeva tvrdnja da bi predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi zbog toga te odredbe imale se smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Nadalje, treba naglasiti da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Naime, tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je tužitelj bio upoznat sa spornim ugovornim odredbama, te kako su iste tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te kako su bile predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega iste odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se mogu utvrditi nepoštenima, a posljedično tome i ništetnima.

Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 107,76 EUR. Naime, naknada za obradu kredita na temelju čl. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu plaćena je 07.ožujka 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 20. prosinca 2023. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kredita nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), budući je istekao petogodišnji zastarni rok.

Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine navodi:

„16. Kako su prema utvrđenju suda prvog stupnja, tako i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu od ----- 2009. u odredbi čl. 12.3. Ugovora prema kojoj je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini ----% od iznosa kredita razumljive i jasne, pa ih je ona jednostavnim čitanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je ta odredba jasno navedena, pa nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP, kako to u žalbi navodi tužiteljica, već je pravilan zaključak suda prvog stupnja da predmetna klauzula nije ništetna, u smislu odredbe čl. 322. ZOO.

16.1. Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO.

17. Glede tuženičinog prigovora zastare potraživanja, prvostupanjski je sud taj prigovor ocijenio osnovanim, što je obrazložio činjenicom da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen ----- 2009., isplaćen je ugovoreni iznos kredita tužiteljici umanjen za sporni iznos naknade dana ---- 2009., kada je Ugovor i zaključen, pa je tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da taj Ugovor nije utvrđen ništetnim, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina.

17.1. Naime, ZOO ne sadrži posebne odredbe o zastari potraživanja iz odnosa stjecanja bez osnove, pa se i u konkretnome primjenjuje opći rok zastare od 5 godina iz čl. 225. tog Zakona, jer zastara potraživanja na ime stečenog bez osnove počinje teći od dana stjecanja bez osnove."

3. Sud je proveo dokaz uvidom u plan otplate, pregled uplata po kreditu, tuženikov dopis od 16. srpnja 2021. godine, ugovor o kreditu od 2. ožujka 2007. godine, knjigovodstvenu karticu, preslušao tužitelja, odredio računovodstveno vještačenje.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nije prijeporno da su parnične stranke 2. ožujka 2007. godine sklopile ugovor o kreditu na 11.846,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja na 84 mjeseca radi kupnje vozila te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti te je ugovorena i naknada od 1.50% jednokratna koja se naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita, što je sve utvrđeno uvidom u čl.1,2, 6. i 11.. tog ugovora te je neprijeporno da je ugovor otplaćen kao i da ga je sastavio tuženik.

6. Prijeporni su odredba o tzv. ulaznoj naknadi, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.

7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 11, st. 3, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C- 289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.

9. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za sklapanje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je diplomirani ekonomist i zvanje - profesor u srednjoj školi te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.

10. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.

11. U odnosu na čl. 11, st. 3. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

12. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1.

13. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

14. Računovodstvenim vještačenjem od 28. listopada 2024. godine je utvrđeno d je ta naknada iznosila 107,76 eura i plaćena je 7. ožujka 2007. godine, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu, a tuženikovi prigovori iz podneska od 12. studenoga 2024. godine su pravne naravi tj osnovanosti ovog dijela zahtjeva te je prihvaćen i tužbeni zahtjev iz točke 2, a vještak nije pozivan na usmeno očitovanje, a kako je naveo i tuženik na zaključnom ročištu, sve kao nepotrebno.

15. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st1, t . 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret.

16. Zatezne kamate teku od prvog idućeg dana nakon dana plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.

17. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. te 36. i 46. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podneske od 21.12.2023, 26.2.2024, 5.9.2024, 29.11.2024, za ročišta 13.9.2024. i 17. 2. 2024. po 50,00 eura svaki,kao i trošak pribave potvrde o visini naknade 50,00 eur , što je ukupno 400,00 eur uz PDV od 100,00 eur, trošak vještačenja od 250,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu 13,27 eura i presudu 13,27 eura što je ukupno 776,54 eura.

Trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, jer nije potreban ni nuždan za uspjeh u postupku, a premda je naveden u tbr. 9, st. 3. OT sud ga ocjenjuje neosnovanim.

U Zagrebu, dana 27. veljače 2025 godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka