REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj:P-255/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljica CO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, 24.veljače 2025. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave uz sudjelovanje tužiteljice i zamjenice njenog punomoćnika odvjetničke vježbenice RO te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Marka Brekala iz Požege, 27.veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, CO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 5.038,74 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 9012066933 sklopljenom na dan 2. studenog 2006., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče na iznos od:

120,58 EUR od 14.11.2012. pa do isplate

146,13 EUR od 14.12.2012. pa do isplate

142,01 EUR od 15.01.2013. pa do isplate

141,03 EUR od 15.02.2013. pa do isplate

138,79 EUR od 15.03.2013. pa do isplate

150,74 EUR od 16.04.2013. pa do isplate

132,95 EUR od 17.05.2013. pa do isplate

132,26 EUR od 17.06.2013. pa do isplate

133,02 EUR od 16.07.2013. pa do isplate

132,51 EUR od 16.08.2013. pa do isplate

138,01 EUR od 17.09.2013. pa do isplate

141,76 EUR od 21.10.2013. pa do isplate

142,53 EUR od 16.11.2013. pa do isplate

147,26 EUR od 20.12.2013. pa do isplate

141,67 EUR od 16.01.2014. pa do isplate

150,35 EUR od 17.02.2014. pa do isplate

153,38 EUR od 14.03.2014. pa do isplate

150,83 EUR od 16.04.2014. pa do isplate

120,96 EUR od 19.05.2014. pa do isplate

121,27 EUR od 20.06.2014. pa do isplate

124,71 EUR od 17.07.2014. pa do isplate

126,63 EUR od 19.08.2014. pa do isplate

131,02 EUR od 22.10.2014. pa do isplate

133,94 EUR od 20.11.2014. pa do isplate

132,16 EUR od 19.12.2014. pa do isplate

134,41 EUR od 15.01.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 18.02.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 18.03.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 21.04.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 21.05.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 17.06.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 18.07.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 19.08.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 25.09.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 25.09.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 25.09.2015. pa do isplate

134,35 EUR od 25.09.2015. pa do isplate

u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude.

II Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju, CO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 25. siječnja 2016., po stopi zatezne kamate koja se do 31.prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče na iznos od:

24,64 EUR od 13.01.2009. do 25.01.2016.

29,94 EUR od 14.01.2009. do 25.01.2016.

29,54 EUR od 09.02.2009. do 25.01.2016.

31,80 EUR od 13.02.2009. do 25.01.2016.

31,80 EUR od 13.02.2009. do 25.01.2016.

38,05 EUR od 12.03.2009. do 25.01.2016.

38,05 EUR od 12.03.2009. do 25.01.2016.

21,45 EUR od 10.04.2009. do 25.01.2016.

22,54 EUR od 11.05.2009. do 25.01.2016.

15,55 EUR od 12.06.2009. do 25.01.2016.

19,61 EUR od 09.07.2009. do 25.01.2016.

18,11 EUR od 24.07.2009. do 25.01.2016.

18,44 EUR od 22.08.2009. do 25.01.2016.

18,22 EUR od 29.09.2009. do 25.01.2016.

12,59 EUR od 28.10.2009. do 25.01.2016.

20,62 EUR od 02.12.2009. do 25.01.2016.

27,00 EUR od 07.01.2010. do 25.01.2016.

36,13 EUR od 01.02.2010. do 25.01.2016.

33,95 EUR od 01.03.2010. do 25.01.2016.

43,50 EUR od 07.04.2010. do 25.01.2016.

42,73 EUR od 05.05.2010. do 25.01.2016.

49,20 EUR od 04.06.2010. do 25.01.2016.

72,24 EUR od 29.06.2010. do 25.01.2016.

73,17 EUR od 02.08.2010. do 25.01.2016.

96,63 EUR od 03.09.2010. do 25.01.2016.

85,20 EUR od 01.10.2010. do 25.01.2016.

79,88 EUR od 22.11.2010. do 25.01.2016.

99,25 EUR od 24.01.2011. do 25.01.2016.

103,26 EUR od 18.02.2011. do 25.01.2016.

109,06 EUR od 04.03.2011. do 25.01.2016.

92,50 EUR od 12.04.2011. do 25.01.2016.

115,46 EUR od 12.05.2011. do 25.01.2016.

138,87 EUR od 16.06.2011. do 25.01.2016.

153,19 EUR od 12.07.2011. do 25.01.2016.

158,06 EUR od 30.08.2011. do 25.01.2016.

140,58 EUR od 29.10.2011. do 25.01.2016.

133,77 EUR od 29.11.2011. do 25.01.2016..

142,56 EUR od 30.12.2011. do 25.01.2016

152,70 EUR od 27.02.2012. do 25.01.2016.

147,36 EUR od 28.03.2012. do 25.01.2016.

148,43 EUR od 07.05.2012. do 25.01.2016.

153,07 EUR od 19.05.2012. do 25.01.2016.

150,32 EUR od 29.06.2012. do 25.01.2016.

149,70 EUR od 28.07.2012. do 25.01.2016.

147,53 EUR od 24.08.2012. do 25.01.2016.

134,88 EUR od 15.09.2012. do 25.01.2016.

144,81 EUR od 16.10.2012. do 25.01.2016.

28,73 EUR od 14.11.2012. do 25.01.2016.

u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude.

III Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju CO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 1.648,17 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude.

Obrazloženje

1.Tužiteljica CO podnijela je tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tužbi navodi da je s bankom tuženikom zasnovala kreditni odnos na temelju ugovora o kreditu broj 9012066933 sklopljenog 2. studenog 2006. za iznos od 111.356,00 CHF.

1.1. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.2.Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.3.Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije. Zbog svega navedenoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj isplatu ukupan iznos od 4.535,93 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog mjesečnog iznosa te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 25.siječnja 2016.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 2.11.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012066933 (Ugovor o kreditu) te su dana 25.1.2016.sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012066933 (Dodatak ugovoru). Ističe da CHF konverzija nije protivna pravu EU, provedena je u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom RH te je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4.3.2020. iz oglednog postupka. Tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK. Navodi da inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije. S obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi Sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik.

2.2. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž- 6632/17, presuda Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje 111.356,00 CHF. Nadalje, odredbom članka 12.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Ističe da je nesporno utvrđeno da tuženik nije znao i nije mogao znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelost te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj ne spori da bi između banke tuženika i tužitelja bio sklopljen dodatak temeljnom ugovoru o kreditu u provedbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, no on za raspravu o ovdje postavljenom tužbenom zahtjevu nema pravni značaj u smislu onemogućavanja tužitelja u ostvarenju postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj naime uvažavajući financijske učinke provedene konverzije u ovom postupku ostvaruje samo neostvarenu razliku nepovoljnog financijskog učinka nepoštenih postupaka banke i ništetnih ugovornih klauzula do pune restitucije i to samo preko financijskih učinaka provedene konverzije. Uz te iznose tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate. Stoga, predmet ovog parničnog postupka nije u financijskom smislu uključen u provedenu konverziju za koju je tužena banka ponovno nepošteno predstavila tužitelju kao potrošaču neosnovanu tvrdnju da je izračun pravilan, navodeći ga na prihvat konverzije.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu boj 9012066933 od 2.studenog 2006., u dodatak ugovora o kreditu od 25.siječnja 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Sande Marinac od 30.prosinca 2024., saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 2.studenog 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 111.356,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 25. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te zastara potraživanja.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 2. studenog 2006. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 111.356,00 CHF CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 300 mjeseci.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu).

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka 8 Poslovni broj: P-125/2023-20 pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

8.7. Iz iskaza tužiteljice, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je kredit podigla za kupnju stana i u banku je otišla s namjerom da kredit podigne u eurima, međutim u banci su joj preporučili da kredit podigne u CHF jer je CHF stabilna valuta. Ne sjeća se je li je službenik banke upoznavao sa sastojcima ugovora kredita niti je li je upozoravao na rizik podizanja kredita, ali zna da kod podizanja kredita uvijek postoji rizik. Misli da nije pročitala cijeli ugovor prilikom potpisivanja. Čula je za mogućnost konverzije i zbog toga je otišla u banku. Dali su joj izračun i zna da je bilo nešto preplate i zbog te preplate joj je za 5 ili 6 mjeseci bila umanjena rata, ali se ne sjeća o kojem iznosu se radilo.

9. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 2.) vidljivo je da je namjena kredita kupnja stambenog objekta te je nesporno je da je tužiteljica digla kredit kao potrošač za osobne potrebe.

10. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu više plaćenih iznosa kao posljedice primjene nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

11. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

11.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.2. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

12. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzia u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Međutim, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

12.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

13. Budući je tužiteljica sklopila sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) i na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

14. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Sande Marinac koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe u matematičkom dijelu, te je tužiteljica sukladno istom i specificirala tužbeni zahtjev. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita(tečajne razlike), tužiteljica više platila iznos od 66.404,41 kunu što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 8.813,38 EUR. Nakon umanjenja za priznati iznos od 28.440,06 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, vještakinja je utvrdila da razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 37.964,35 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/EUR 7,5345 iznosi 5.038,74 EUR. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita(tečajne razlike) tužiteljica je manje platila iznos od 2.391,80 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/EUR 7,5345 iznosi 317,35 EUR.

14.1. Vještakinja je u Tablici 1. Pregled više/manje plaćenih tečajnih razlika po svakoj rati kredita navela i više plaćene tečajne razlike (iznose) koje je banka uračunala tužiteljici prilikom izračuna konverzije, a na koje je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

15. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

15.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

15.2. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan budući je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž- 6632/17-10, 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu podnesena 7.lipnja 2023. tužiteljevo potraživanje s osnova preplaćenoga zbog primjene valutne klauzule nije zastarjelo.

16. Budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom sud je tuženiku, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP, naložio da joj na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 1.648,17 EUR koji trošak se odnosi na sastav tužbe (200,00 EUR), sastav dva obrazložena podneska (2x200,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 EUR), sve s PDV-om (250,00 EUR) te trošak vještačenja (398,17 EUR).

17. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 27.veljače 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. Petra Vatavuk, odvjetnica, Zagreb