Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-258/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić, Vladimira Veljovića i Alana Alagića, odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 27. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. t. 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 23. kolovoza 2007. godine te se vodi pod brojem 070823238358 ST i koji je solemniziran po javnom bilježniku Davoru Dušiću u predmetu pod posl. br. OV-7035/07, a koja glasi: „Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje“ te stoga navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.484,78 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 9,83 EUR počev od 16.11.2008 . godine do isplate,

- na iznos od 59,52 EUR počev od 16.12.2008 . godine do isplate,

- na iznos od 60,64 EUR počev od 17.1.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 61,65 EUR počev od 16.2.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 61,49 EUR počev od 18.3.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 61,20 EUR počev od 17.4.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 60,92 EUR počev od 19.5.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 70,44 EUR počev od 18.6.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 100,36 EUR počev od 16.7.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 100,25 EUR počev od 16.8.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 100,43 EUR počev od 16.9.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 99,39 EUR počev od 17.10.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 99,81 EUR počev od 16.11.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 99,83 EUR počev od 29.12.2009 . godine do isplate,

- na iznos od 99,87 EUR počev od 19.1.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 100,08 EUR počev od 19.2.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 99,47 EUR počev od 7.4.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 99,55 EUR počev od 12.5.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 99,43 EUR počev od 9.6.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 98,80 EUR počev od 15.7.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 99,36 EUR počev od 21.8.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 99,89 EUR počev od 4.11.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 100,57 EUR počev od 4.11.2010 . godine do isplate,

- na iznos od 101,69 EUR počev od 28.5.2011 . godine do isplate,

- na iznos od 101,61 EUR počev od 21.7.2011 . godine do isplate,

- na iznos od 101,61 EUR počev od 6.9.2011 . godine do isplate,

- na iznos od 101,61 EUR počev od 8.12.2011 . godine do isplate,

- na iznos od 101,61 EUR počev od 7.4.2012 . godine do isplate,

- na iznos od 33,87 EUR počev od 10.11.2012 . godine do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.009,16 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI. U preostalom dijelu u iznosu 940,84 eura zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja odbijen je kao n e o s n o v a n .

Obrazloženje

1. Dana 11. travnja 2023. godine kod ovoga suda pod posl. br. P-258/2023 zaprimljena je tužba tužitelja TJ protiv tužene OTP banke d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženom dana 23. kolovoza 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, koji se vodio pod brojem 070823238358 ST, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Davoru Dušiću u predmetu pod posl.br. OV-7035/07;

- da je ugovorom ugovorena mjesna nadležnost prema sjedištu poslovnog centra banke u kojem je ugovor zaključen, pa s obzirom je ugovor zaključen u Rovinju, te se sjedište poslovnog centra nalazi u Puli, tužitelj smatra da je predmetnim ugovorom ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Puli;

- da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu u iznosu od 100.000,00 EUR-a, u protuvrijednosti u kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, pod uvjetima i rokovima utvrđenim predmetnim ugovorom o kreditu, na rok od 30 godina, i ugovorenom kamatnom stopom od 5,49 % godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva;

- da u čl. 3.3. predmetnog ugovora stoji kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristaje;

- da se već u studenom 2008. godine jednostranom odlukom banke kamatna stopa povisila sa 5,49% godišnje na 6,25% godišnje, zatim u lipnju 2009. godine na 6,75% godišnje;

- da je zbog načina obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope značilo da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakome anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan, što je za posljedicu imalo dodatno uvećanu cijenu kredita;

- da je tužena jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu te o istom obavještavala tužitelja pisanom obavijesti bez da je istog tražio ikakvu suglasnost, dok je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tužene, te se kamata mijenjala prema odluci tužene, bez ikakvih ugovorenih podataka o kojima ovisi visina redovne kamate;

- da nije sporno da je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa no, da je ugovorena ništetna odredba o načinu na koji se kamatna stopa mijenja pa da su uslijed takve ugovorne odredbe sve promjene kamatne stope ništetne;

- da u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac ni na koji način nije sa tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja;

- da nepoštene odredbe tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka tj. od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima čitavo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kad su ugovorene pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene;

- da se pred Visokim trgovačkim sudom u Zagrebu, vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je okončan pravomoćnom presudom pod posl.br. Pž-7129/13-4, kojom je presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna;

- da iako se ista ne odnosi direktno na tuženika, tužitelj upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 04. srpnja 2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, to iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka., stoga se predlaže po službenoj dužnosti utvrdi ništetnim odredbu čl. 3.3. Ugovora o kreditu od dana 23. kolovoza 2007. godine, u dijelu kojom je uređeno kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje;

- da prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze;

- da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26. ZOO/91 odnosno članka 247. ZOO/05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu su svakako predmet i cijena, a kamate su cijena;

- da je dodatna okolnost, koja je presudna - uzrokuje li odredba iz ugovora znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara, tim više što u predmetnom ugovoru nije čak ni navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze tužitelja) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, već je u ugovoru navedeno kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke;

- da je ništetna odredba čl. 3.3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojom je uređeno kako se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje - to su bez pravnog učinka i sve ostale odluke banke - tuženika o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita;

- da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetnost ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora steklo, to tužitelj kao korisnik kredita smatra kako je preplatio cijenu kredita odnosno kamate, a koja bi se pretplata trebala sastojati od iznosa koji predstavlja pozitivnu razliku između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa;

- da budući u Ugovoru o kreditu prvotno određena kamatna stopa iznosi 5,49% godišnje, svako plaćanje tužitelja na ime povećane nezakonite promjene kamatne stope od strane tužene zapravo predstavlja preplatu cijene kredita i za utuženi period;

- da obračun preplaćenih kamata za utuženo razdoblje predstavlja jednostavnu matematičku operaciju oduzimanja iznosa kamata koje je tuženik obračunavao i naplaćivao od iznosa kamata iz početnog otplatnog plana po ugovorenoj kamatnoj stopi kojeg je tužena prilikom sklapanja ugovora dala tužitelju;

- da sve utvrđene pozitivne razlike kamata kad se zbroje predstavljaju navedenu pretplatu od strane tužitelja;

- da na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tužene ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata;

- da se tužitelj obratio tuženoj sa zahtjevom radi mirnog rješavanja spora, ali nažalost bezuspješno.

1.2. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj uskladio podneskom od 14. lipnja 2024. godine (list 478-479) nakon provedenog vještačenja sadržajno kao u izreci ove presude, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu od 03. srpnja 2023. godine (list 104-113) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare to prigovarajući tužitelju status potrošača, a sve uz slijedeće navode:

- da je prigovor zastare osnovan s obzirom iz podataka s e-predmeta proizlazi da je tužba predana sudu dana 11. travnja 2023. godine dok je rok za podnošenje tužbe bio 13. lipnja 2019. godine (5 godina od pravomoćnosti odluke posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine potvrđenu odlukom posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2019. godine kojom je ustanovljena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi);

- da se u konkretnom slučaju odluke donesene u kolektivnom sporu „Potrošač“ ne primjenjuju na ugovore u kojima je ugovorena valutna klauzula u EUR (niti u bilo kojoj drugoj valuti osim u CHF), a što je u ugovoru koji je predmet ovog spora slučaj;

- da nije sporno da je člankom 3. stavkom 3.1. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva te da je člankom 3. stavkom 3.3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje;

- da je tuženik sukladno odredbama Ugovora o kreditu za vrijeme otplate kredita a sve sukladno tržišnim kretanjima te u skladu s Općim uvjetima poslovanja te Politikama mijenjanja kamatnih stopa, donosio odluke o promjenama kamatnih stopa, i o svim promjenama uredno obavještavao s Obavijestima o izmjeni kamatne stope, a koje su se mijenjale sukladno jasnim i unaprijed definiranim kriterijima;

- da se osporava tužiteljev navod da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da je odredbom članka 17.5. Ugovora o kreditu ugovoreno: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te mu je uručena otplatna tablica sa iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan izrade otplatne tablice.“;

- da je člankom 17.6. Ugovora o kreditu ugovoreno da ugovorne strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju važeće akte i isprave banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, osobito: Odluku o kamatama banke, Odluku o tarifi naknada, Poslovne knjige i knjigovodstvene i druge isprave ili podneske banke;

- da je člankom 17.7. Ugovora o kreditu ugovoreno da ugovorne strane poznavanje odredbi iz prethodnog stavka potvrđuju potpisom ovog Ugovora;

- da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat sa važećim aktima banke, između ostaloga i sa Odlukama o kamatama banke temeljem kojih je bila ugovorena promjena kamatnih stopa, kao i sa Općim uvjetima i Politikama banke te je na takve odredbe Ugovora o kreditu pristao svojom voljom;

- da u vezi s gore navedenim, iz Općih uvjeta odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu“ predviđeno je kako slijedi:

Visina kamatne stope određuje se Odlukom o kamatama banke, a utvrđuje se ovisno o slijedećim elementima: visina eskontne stope HNB-a; visina kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala; visina i kretanje referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i sl.), prihodi i rashodi poslovanja;

- da kod mijenjanja kamatne stope odnosno pri donošenju izmjena i dopuna Odluke o kamatama banke, tuženik se drži kriterija iz „Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom“ koji opći akti bivaju objavljeni na internet stranici tuženika i kao takvi dostupni su svim građanima;

- da su parametri temeljem kojih se određuje visina promjenjive kamatne stope određeni u čl. 4.2. Politike, te da je tako navedeno da se promjenjiva kamatna stopa po kreditima izračunava kao zbroj tržišnog indeksa (NRS, LIBOR) i fiksnog djela kamatne stope banke;

- da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala sukladno točnim, unaprijed utvrđenim, kriterijima te da banka ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju, pri čemu se ukazuje da su dokumenti banke, poput Općih uvjeta poslovanja, raznih Politika i Pravilnika stalni dokumenti, koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni „zakon“ banke, po kojem ista postupa;

- da je u završnim odredbama svih Ugovora o kreditu potpisanih sa tužiteljem navedeno da tužitelj prihvaća sve važeće akte i isprave banke, a navedeno iz razloga što ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu bilo bi ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju, uostalom, zato što su opći uvjeti poslovanja i predviđeni kao institut člankom 295. Zakona o obveznim odnosima;

- da su svi akti banke revidirani od strane Hrvatske Narodne Banke i da bez njenog odobrenja ne bi ni mogli biti donijeti;

- da predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima i Politikama Banke, koji su objavljeni na web stranicama tuženika (čl. 295. st. 4. ZOO-a);

- da sukladno odredbama članka 295. st. 2. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i obvezuju kao i ove;

- da je predmetni Ugovor o kreditu odraz slobodnih volja ugovornih strana te je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu, odnosno cijenu za kredit;

- da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja, prilikom pregovora i razmatranja Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva pojašnjenja ugovornih obveza, štoviše tužitelj se svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama (iako je imao mogućnosti ugovaranja ugovora o kreditu uz druge uvjete kao npr. fiksnu kamatnu stopu i neku drugu valutu, a u konačnici mogao je uzeti ugovor u nekoj drugoj banci ako je smatrao da mu sporne odredbe nisu jasne ili razumljive) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara;

- da sama činjenica da Ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti te sukladno njima, po potrebi i tržišnim prilikama, korigira kamatnu stopu, odredbu članka 3. Ugovora o kreditu čini valjanom i zakonitom a samu činidbu određenom odnosno odredivom;

- da vezano uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sam Zakon o obveznim odnosima u članku 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, stoga odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena i ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a niti stopa koju je tuženik naknadno odredio na temelju ovlasti Ugovora o kreditu ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- da prema Zakonu o zaštiti potrošača odredbama čl. 84. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da je člankom 81. ZZP-a propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je tužitelj imao mogućnosti svoje neslaganje s izmjenama kamatne stope izraziti jednostranim raskidom ugovora ili eventualno tražiti dodatne dogovore ili pojašnjenja;

- da je tužitelj tuženika ostavio u uvjerenju da razumije što potpisuje te je tuženik osnovano smatrao da su mu prava, obveze i posljedice zaključenja predmetnog ugovora bile jasne obzirom je prije potpisivanja pročitao cijeli ugovor;

- da se o spornoj odredbi prethodno pregovaralo obzirom je tužitelj izrijekom izabrao upravo ugovor o kreditu s primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se mijenja prema odlukama tuženika uz primjenu općih akata tuženika koji su sastavni dio Ugovora o kreditu;

- da je sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna obzirom iz same riječi „promjenjiva“ proizlazi da ista nije fiksna već da je podložna promjenama i uočljiva obzirom je sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena;

- da je Ugovor pisan uobičajenim slovima, a sve odredbe su pisane istom veličinom slova (odredba nije pisana malim slovima da bi bila neuočljiva);

- da je odredba i razumljiva obzirom se tužitelj svjesno i savjesno odlučio upravo za predmetni ugovor (sa svim njegovim uvjetima i odredbama) budući da je svojevoljno i samostalno ocijenio kako mu, sukladno potrebama i mogućnostima, upravo takav Ugovor najviše odgovara;

- da je slijedom navedenoga, sporna odredba razumljiva dobro obaviještenoj, razumno pažljivoj i opreznoj osobi kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu;

- da je tužitelj na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristao, što je i potvrdio svojim potpisom, slijedom toga, razvidno je da je sporna odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa stoga nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost odnosno ništetnost;

- da sporna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka;

- da suprotno navodima tužitelja, činjenica da je tuženik mijenjao kamatnu stopu ne znači da je ista automatski i nezakonita jer da bi bila nezakonita moraju biti ispunjeni svi zakonski uvjeti, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno;

- da u konkretnom slučaju sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila viša od zakonom dopuštene kamatne stope niti je protivna načelima ZOO-a, stoga niti nije uzrokovala znatnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja;

- da u vezi s navedenim, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva obzirom nije jasno što bi iznos od 2.345,82 EUR trebao predstavljati niti temeljem kojih podataka je tužitelj došao do navedenih iznosa.

2.1. Slijedom svega navedenoga tuženik predlaže, da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da obveže tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem ugovora o kreditu od 23. kolovoza 2007. godine (list 8-12);

- uvidom u amortizacijski plan (list 13-20);

- uvidom u promet po računu (list 21-26, 29-98);

- uvidom u obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (list 27-28);

- čitanjem Politike mijenjanja nominalne kamatne stope i dr. (list 169-262);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića (list 462-470).

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 28. siječnja 2025. godine (list 489-490 spisa);

- saslušanjem tužitelja od 28. siječnja 2025. godine (list 490-491).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet ovoga postupka predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3.3. Ugovora o kreditu br. 070823238358 ST kojega su stranke sklopile dana 23. kolovoza 2007. godine, kojom se kamatna stopa određuje Odlukom o kamatama banke (tužene), te da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odlukama o kamatama Banke (tužene), na čiju promjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristaje te posljedično njegov zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi stjecanja bez osnove u ukupnom iznosu od 2.484,78 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema specificiranim svakomjesečnim iznosima od dospijeća svakog iznosa pa do isplate.

6. U postupku među strankama nije sporno:

- da je tužitelj s OTP banka Hrvatska d.d. (sada OTP banka d.d. Zadar) zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama br. 070823238358 ST od 23. kolovoza 2007. godine (solemniziranog kod Javnog bilježnika Davora Dušića OV-7035/07) na iznos od 100.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s rokom otplate od 360 jednakih mjesečnih Anuiteta;

- da je čl. 3.1. Ugovora ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa da se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke, na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje (čl. 3.3. Ugovora);

- da je tužena početnu kamatnu stopu mijenjala tijekom trajanja kredita od početno ugovorene 5,49% na 6,25% od 10. studenoga 2008. godine, na 6,75% od 07. lipnja 2009. godine;

- da uslijed kašnjenja u plaćanju dana 25. veljače 2011. godine dolazi do otkaza kredita, te se cjelokupna nedospjela glavnica proglašava dospjelom, a nakon toga uslijedila konačna otplata 07. svibnja 2021. godine.

7. Sporno je, da li je navedena odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu nepoštena i sukladno tome ništetna, a posljedično tome sporna i osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta po pravilima o stjecanju bez osnove, pri čemu valja utvrditi i osnovanost istaknutih prigovora zastare i statusa potrošača.

8. Prigovor zastare nije osnovan.

8.1. Prema recentnom pravnom shvaćanju zastara zahtjeva za isplatu s osnove izvršenih uplata na temelju nepoštenih ugovornih odredaba ugovora o kreditu nije ni počela teći jer će tek nakon donošenja drugostupanjske odluke postati pravomoćna i njome biti odučeno o ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz zaključka sa sjednice od 30. siječnja 2020. godine Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom se potvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO/05 (čl. 104. st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz ovoga jasno proizlazi kako zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva nije još niti počela teći, jer će tek danom donošenja drugostupanjske odluke postati pravomoćna i njome biti odlučeno o ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu.

9. U odnosu na osporeni status potrošača ovaj sud smatra da tužitelj ima status potrošača jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopio s tuženikom kao davateljem kredita i to radi dovršetka obiteljske kuće.

9.1. Prema čl. 3. ZZP/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

9.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

9.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

9.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražio radi dovršetka stambenog objekta tada prijavljenog prebivališta, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

10. S obzirom na navode tužene isticane u odgovoru na tužbu, valja prije svega ukazati da se odluke u kolektivnom sporu koje se odnose na ugovor o kreditu sklopljen u švicarskim francima ne odnose automatski i na predmetni ugovor odnosno, da ne bi bilo mjesta primjeni pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci kreditora potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. godine posl. br. Pž-7129/2013-4 (iako je ranija sudska praksa prihvaćala pozivanje na pravna utvrđenja iz presude postupka za zaštitu interesa privatnih potrošača mada se odnose na CHF npr. Gž-226/2017-3 ŽS u Osijeku, Gž-997/2018 ŽS u Splitu…). Dakle, s obzirom je ovaj ugovor zaključen s valutnom klauzulom u EUR, dok se kolektivni spor vodio za kredite s valutnom klauzulom u CHF, navedene odluke iz predmeta po kolektivnoj tužbi ne mogu se neposredno primijeniti u ovom predmetu uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a. Međutim, ostaje da su sve ostale činjenice odnosno prvenstveno jednostrano mijenjanje kamatnih stopa od strane banke, kao jače ugovorne strane, bez razumljivih kriterija promjena te kamatne stope, svakako identične i u ovom sporu.

11. Stoga, zahtjev tužitelja valja raspraviti uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja pod kojima je predmetni ugovor sklopljen uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, imajući (tek podredno) u vidu i pravna shvaćanja te utvrđena načela iz predmeta "Potrošač", jer su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u predmetnom Ugovoru sadržajno jednake odredbama razmatranim u predmetu "Potrošač".

12. Radi utvrđivanja okolnosti u vezi sklapanja predmetnog ugovora te pregovora vođenih između tužitelja i tužene u predugovornoj fazi proveden je dokaz saslušanjem samo tužitelja kako tužena nije ni ponudila dokaz saslušanjem konkretne osobe koja bi od strane banke te pregovore vodila, iako tvrdi u odgovoru na tužbu da su se pregovori vodili.

12.1. Tužitelj u svome iskazu potvrđuje da je riječ o tipskom ugovoru, pri čemu navodi u bitnome da nitko prije sklapanja Ugovora, a niti u trenutku sklapanja, od strane banke nije pojasnio koje su to moguće reference koje bi mogle utjecati na promjenu kamatne stope, već suprotno tome da se ugovor sa ponuđenom kamatnom stopom prezentirao kao najpovoljniji jer se radilo o kreditu za mlade, a kako je tada imao 30 godina da je spadao u tu skupinu. Tvrdi da je zapeo u poteškoće plaćanja kada je obolio 2010. godine i imao zabranu rada tri mjeseca, uslijed čega da je pao u zakašnjenje s plaćanjem mjesečnih anuiteta, a istovremeno kamata rasla, a rata bila sve viša kada je banka otkazala ugovor u veljači 2011. godine i time cijeli kredit dospio na naplatu pa se kao jedino rješenje ukazalo prodaja kuće i zatvaranja kredita što je uz suglasnost banke učinjeno vansudski i kredit zatvoren u cijelosti uplatom 100.000,00 eura. Tužitelj tvrdi da mu se nije pojašnjavalo kako bi se kamatna stopa mijenjala, o čemu to ovisi, niti mu je banka dala bilo kakve odluke gdje bi to pisalo. Stoga da nije znao kakve bi to promjene mogle uslijediti i na osnovu čega jer odluku banke ni bilo kakvu knjigovodstvenu dokumentaciju nije preuzeo.

13. Sud je iskaz tužitelja cijenio istinitim u cijelosti, jer je iskazivao logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tužena nije osporila istinitost njegovog iskaza. Komunikacija tužitelja s tuženom, onako kako ju je isti opisao zasigurno nema značaj pojedinačnog pregovaranja već vodi ka zaključku da mu je predmetni kredit ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", jer mu je na potpis dan tipiziran ugovor sastavljen po tuženoj, o čijim pojedinačnim odredbama nije mogao pregovarati ni zahtijevati njihovu izmjenu tim više što je predmetni kredit bio pripremljen za određenu skupinu potrošača, namijenjen mladim osobama, to tužitelj nije imao razloga sumnjati da se ne bi radilo o povoljnim uvjetima koji se ne bi u kratkom roku mijenjali.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (23. kolovoza 2007. godine) bio je već na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine, koji je stupio na snagu 07. kolovoza 2007. godine i objavljen u Narodnim novinama broj 97/07.

14.1. ZZP/07 u čl. 96. propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog zakonskog članka određeno je da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je stavkom 4. istog zakonskog članka propisano, da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.2. Prema čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

15. Cijeneći sadržaj citiranih zakonskih odredbi i uzimajući u obzir rezultate dokaznog postupka, ocjena je ovoga suda da je sporna ugovorna odredba, kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva te da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na koju korisnik kredita bezuvjetno pristaje, nepoštena i posljedično tome ništetna.

15.1. Naime, iz predmetnog ugovora (kao i iz ostalih izvedenih dokaza, poglavito iskaza tužitelja) jasno proizlazi da je isti sklopljen prema formuliranom standardnom ugovoru o stambenom kreditu kojeg je sastavila tužena i da se o predmetnim ugovornim odredbama kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i naknada za prijevremeno vraćanje kredita nije pojedinačno pregovaralo. Radi navedenog, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj te kao takav, s obzirom na to da je za posljedicu imao znatni rast kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 5,49% na štetu tužitelja izazvao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama iz navedenog Ugovora, doseg i posljedice kojeg tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao shvatiti u trenutku sklapanja ugovora, s obzirom na to da ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije jasno sažeto sadržavala sve uvjete, odnosno parametre o njezinoj promjeni.

15.2. U odnosu na navod tužene u dijelu u kojem ukazuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo, valja ponoviti da je prema odredbi čl. 96. ZZP/07 teret dokaza za takvu tvrdnju na tuženoj, koja tijekom postupka na te okolnosti nije predložila adekvatne dokaze, pa je ovaj sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), zaključio da se u konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kojeg je sastavila tužena i na sadržaj kojeg tužitelj nije mogao utjecati te da se o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ali i o odredbi o ugovaranju naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita, nije pojedinačno pregovaralo.

16. Vezano za navode tužene da ugovor o kreditu sadrži egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope valja ukazati da iz samog sadržaja ugovornih odredaba to ne proizlazi.

16.1. Naime, ugovorom o kreditu je određeno jedino da je kamatna stopa promjenjiva i da se mijenja izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje (čl. 3.1. i čl. 3.3. Ugovora). Ni odredbe čl. 17.6. i čl. 17.7. Ugovora na koje se tužena poziva ne upućuju na zaključak da je tužena u vrijeme zaključenja ugovora jasno odredila i tužitelju predočila egzaktne parametre prema kojima će se kamatna stopa mijenjati tijekom otplatnog razdoblja, a okolnost da je tužitelju u trenutku sklapanja ugovora uručio otplatni plan s iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan izrade otplatnog plana (što proizlazi iz čl. 17.5. Ugovora) upućuje jedino na zaključak da je tužena tužitelja upoznala s kamatnom stopom u vrijeme sklapanja ugovora, no ne i parametrima nastavne promjenjivosti iste.

16.2. U spornom Ugovoru nije navedeno ni da je promjena kamatne stope vezana za Odluku banke prema kriterijima iz Općih uvjeta tužene, nego samo za Odluku banke, pa se tužena neosnovano poziva na to da su parametri promjenjivosti određeni u Općim uvjetima. Nadalje, iz sadržaja Općih uvjeta koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (Opći uvjeti od siječnja 2006. godine, list 179-186 spisa) konkretnije iz čl. 11. istih (na koji članak se poziva i tužena), prema kojem se kamatna stopa utvrđuje, između ostalog, ovisno o "visini kamatne tope HNB-a", "visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala", "visini i kretanju referentnih kamatnih stopa" (LIBOR, EURIBOR i sl.) te "prihodim i rashodima poslovanja", ne proizlazi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, ni ugovor ni opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kao ni pojašnjenje na koji način i u kojem omjeru na odluku o visini kamatne stope utječu "prihodi i rashodi poslovanja", "visina kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala" i slično.

16.3. Zaključno, tužena nije dokazala da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odredila egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope i sa istim upoznala tužitelja. Takav zaključak suda nije doveden u pitanje ni navodima tužene u kojima se poziva na Politiku mijenjanja kamatnih stopa, već iz samog razloga što tužena nije dostavila Politiku mijenjanja kamatnih stopa koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (lipanj 2007. godine), kako bi eventualno dokazala da je u vrijeme sklapanja ugovora nekim aktom precizno odredila egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope i sa istima upoznala tužitelja. Također okolnost da je tužena i obavještavala tužitelja dostavljajući obavijesti o promjeni kamatne stope, ne dokazuje da je kamatna stopa mijenjana prema unaprijed određenim egzaktnim kriterijima.

17. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/11, 26/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO/05). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao gdje vrijede obvezna načela obveznog prava, načelo ravnopravnosti sudionika odnosa, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava.

18. Ocjena ovoga suda da ugovarajući način promjene kamatne stope kako je to navedeno u čl. 3.3. predmetnog ugovora, tužena nije odredila jasan način promjene kamatne stope i posljedice koje će za tužitelja kao potrošača nastupiti nakon promjene početne kamatne stope od 5,49%. Takvo ugovaranje suprotno je načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg tijeka kreditnog razdoblja. Dakle, na temelju takve ugovorne odredbe osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, niti je odrediva. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je tužena bila dužna tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što tužena u konkretnom slučaju nije učinila na valjan način jer se zadovoljila nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju kao prosječnom potrošaču ostala potpuno nerazumljiva.

19. Osnovano tužena ukazuje da ZOO/05 u čl. 26. dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope dakle, nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženu tržišno opravdano, što ne može eliminirati utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja. Tu nije odlučna niti okolnost da kamatna stopa tijekom otplatnog razdoblja nije prolazila najvišu dopuštenu stopu zatezne kamate, jer ni ta okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tužene, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove promjene.

20. Slijedom svega navedenog, sporna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, ocijenjena je nepoštenom, a posljedično tome ništetnom te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

21. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijeni u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje.

22. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na koju jedino i podnosi restitucijski zahtjev po pravilima ZOO-a/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tužene kao nepoštenog stjecatelja, a sve sukladno čl. 1111. ZOO-a/05 (kao opće pravilo) i čl. 1115. ZOO-a/05 (kao pravilo o opsegu vraćenog). Navedeno jer je tužena na temelju navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Pri tom stav je ovoga suda da je tužena nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, posljedično ništetna i da joj, sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primila, ne pripada.

23. Stoga deklaratorno utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. S obzirom na utvrđenje da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna, a predmetni ugovor kao takav može opstati i bez odredbe o kamatama koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,49% - čl. 96. ZPP/07 i čl. 324. ZPP-a, te s obzirom da tužitelj ima pravo uspostavu situacije u kojoj bi se nalazio da navedene nepoštene odredbe nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu kao jedinu valjano određenu, a time i poštenu na koju je tužitelj i pristao

25. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetne ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenu kamatne stope provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Tomislavu Prpiću.

26. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 07. svibnja 2024. godine (list 462-470) u kojemu je iskazao u tabelarnom prikazu tablice 5, preplaćene iznose, polazeći od početno ugovorene kamatne stope, koja bi se primjenjivala za cijelo razdoblje otplate kredita sve do otkaza kredita i tako usporedbom stvarno isplaćenih mjesečnih anuiteta iz Ugovora o kreditu i mjesečnih anuiteta koje bi tužitelj platio u tom razdoblju da se nije mijenjala početno ugovorena kamatna stopa utvrdio novčanu razliku/preplatu u iznosu do 2.484,78 eura.

27. Tužitelj se očitovao na nalaz vještaka podneskom od 14. lipnja 2024. godine (list 477-479) prihvativši ga u cijelosti kao objektivan i stručan, to usklađuje kondemnatorni zahtjev po tome nalazu sadržajno kao u točki II. izreke ove presude.

28. Na ročištu od dana 28. siječnja 2025. godine vještak potvrđuje da bi tužitelj tužbeni zahtjev uskladio upravo prema pregledu višeplaćene kamate iskazane u tablici 5 njegova nalaza u kojemu je dostavio obračun primjenom početne kamatne stope od 5,49% u odnosu na stvarno plaćenu kamatu, na dan kada je redovna kamata podmirena do dana otkaza kredita odnosno do anuiteta koji dospijevaju prije dana otkaza kredita.

29. Tužena nije prigovorila matematičkom izračunu iz nalaza vještaka, već ga samo paušalno osporava u cijelosti s obzirom da je po tuženoj sporna i sama osnova tužbenog zahtjeva.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, ocijenivši ga stručnim i objektivnim, a isto tako imajući u vidu da metodologiju izračuna vještaka, tužena nije niti osporila. Nadalje, sud prihvaća i stav vještaka da se izračun preplate mora izvršiti na temelju poznatog parametra iz Ugovora o kreditu i to uzevši u obzir ugovorenu kamatnu stopu od 5,49% koja je jedino i bila poznata tužitelju u trenutku zaključenja Ugovora.

31. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe.

32. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

33. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno identično i kasnije u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom, to tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

34. Pored svega navedenog, valja imati na umu i Zaključak Građanskog odjela VS RH od 30. siječnja 2020. godine naprijed istaknutog stoga slijedi zaključak da utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti u cjelokupnosti zatraženih zateznih kamata i prije utuženja.

35. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška sastojeći od nagrade odvjetnika za zastupanje i to: sastava opomene pred tužbu od 31. kolovoza 2022. godine (100 eura), sastava tužbe od 08. travnja 2023. godine (100 bodova - 200,00 eura), zastupanja na ročišta od: 19. prosinca 2023. godine i 28. siječnja 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), za pristup na ročište za objavu presude (200,00 eura), sastava obrazloženih podnesaka od 28. rujna 2023. godine, 01. studenoga 2023. godine i 13. lipnja 2024. godine (svako 100 bodova - 200,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 375,00 eura (25% od 1.500,00 eura). Nadalje potražuje naknadu na ime troška vještačenja u iznosu 600,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 400,00 eura i materijalni trošak izdavanja dokumentacije 75,00 eura, odnosno sveukupno potražuje trošak u iznosu 2.950,00 eura.

35.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice troškove nastale iz osnove zastupanja koji se odnose na nagradu odvjetnika za sastav tužbe (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na dva održana ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari: 19. prosinca 2023. godine i 28. siječnja 2025. godine (za svako 100 bodova - 200,00 eura), sastava dva obrazložena podneska od 01. studenoga 2023. godine i 13. lipnja 2024. godine (za svako 100 bodova - 200,00 eura), za sastav podneska od 28. rujna 2023. godine vrednovan kao ostali podnesci prema Tar. br. 8.4. (25% od nagrade, ali ne više od 25 bodova - 50,00 eura), za pristup na ročište za objavu presude (50 bodova - 100,00 eura), a sve uz pripadajući iznos PDV-a od 287,50 eura (25% od ukupno priznatog troška 1.150,00 eura). Konačno, priznat je trošak vještačenja u iznosu 536,70 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 34,96 eura. Dakle sveukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu 2.009,16 eura.

35.2. Sud nije priznao traženi trošak sastava opomene pred tužbu od 31. kolovoza 2022. godine, nadalje nije priznao punu vrijednost tražene nagrade za sastav podneska od 28. rujna 2023. godine jer nije riječ o obrazloženom podnesku već o zahtjevu za dopuštenje očitovanja koje je uslijedilo u narednom podnesku od 01. studenoga 2023. godine za koji je priznata puna vrijednost nagrade obrazloženog podneska i konačno sud nije priznao traženi trošak za pristup na ročište za objavu u vrijednosti od 200,00 eura, već 100,00 eura, s obzirom da je za isto predviđena nagrada od 25%, ali ne više od 50 bodova. Konačno, tužitelj je odbijen i sa dijelom zahtjeva naknade troškova vještačenja jer je umjesto traženih 600,00 eura utrošeno 536,70 eura te nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 400,00 eura jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 34,96 eura, a na presudu takva obveza ne postoji nakon izmjene Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) koji čl. 11. toč. 20. oslobađa potrošače kao stečajne dužnike i tužitelje u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa od plaćanja sudskih pristojbi. Konačno, sud nije priznao prema recentnoj sudskoj praksi troškove izdavanja dokumentacije, kakav trošak realno nije ni nastao, s obzirom na dostavu putem e-komunikacije.

35.3. Slijedom svega navedenog usvojen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u visini iznosa 2.009,16 eura, dok se u preostalom dijelu u visini od 940,84 eura zahtjev odbija kao neosnovan, kao u točkama III. i IV. izreke ove presude, a primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7.1., 8.1., 8.3. i 8.4., 9.1., 9.3., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 27. veljače 2025. godine.

Sutkinja:

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.