Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-960/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 4. DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davidu Salaju, odvjetniku u Puli, radi predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P- 906/2021-21 od 12. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-906/2021-21 od 12. veljače 2024. u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku EV, da tužiteljima ĐV, CV, ĆV i DV te TV, preda u posjed podrum kuće sagrađene na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] zgr., upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji se u naravi sastoji od kuhinje, spavaće sobe, kupatila i šupe, slobodan od osoba i stvari, u roku od 15 dana (točka I. izreke), obvezan je tuženik isplatiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.879,13 eura, sa zateznim kamatama od presuđenja-od 13. veljače 2024. do isplate (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan (točka III. izreke).

2.Protiv citirane odluke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje:ZPP) predlažući je preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, podredno ukinuti je i vratiti predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

2.1.Na žalbu su odgovorili tužitelji predlažući je odbiti.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti međusobno kao ni s izvedenim dokazima, a izreka presude nije u proturječnosti s razlozima presude, kako to neosnovano navodi žalitelj. Također ovaj sud nije našao da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bilo koja od drugih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno članku 338. stavak 4. ZPP-a pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio odlučno činjenično stanje.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da njima kao i suvlasnici TV tuženik preda u posjed podrum kuće sagrađene na nekretnini kč. br. [katastarska čestica] zgr., slobodan od osoba i stvari.

6.O navedenom zahtjevu prvostupanjski je sud odlučio nakon što je u postupku utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

-kako su tužitelji i TV vlasnici stanova kao posebnih dijelova zgrade i suvlasnici zgrade označene kao kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa], na adresi [adresa] te da tuženik drži u posjedu prostor u prizemlju zgrade, koja prema navodima tužitelja predstavlja podrum i zajednički dio zgrade.

-kako je uviđajem i mjerničnim vještačenjem utvrđeno da kč. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi predstavlja višestambenu zgradu na adresi u [adresa], u kojoj se nalaze ukupno četiri stana, i to dva stana u visokom prizemlju u vlasništvu tužitelja ĐV i CV te dva stana na prvom katu, od kojih je jedan u suvlasništvu tužitelja ĆV i DV, a drugi u vlasništvu tužitelja i TV, što odgovara i stanju u zemljišnim knjigama; ulaz u zgradu je sa strane ulice, s koje strane se zasebnim ulazom pristupa i u prostorije u posjedu tuženika; neposrednim uvidom utvrđeno je da tuženik sporni podrumski prostor koristi za stanovanje (fotografije na listu 84 spisa), da se isti sastoji od kuhinje, spavaće sobe i kupatila (skica na listu 43 spisa) te da se proteže istočnim dijelom zgrade, ispod stanova tužitelja, pri čemu tuženik u posjedu drži i tzv. šupu površine cca 2m2, koja je prema njegovim navodima bila sastavni dio podruma, ali je negdje 1968. zagrađena pregradom,

-kako je Rješenjem Pekarsko mljekarskog poduzeća "Puljanka" broj 1161/68 od 17. lipnja 1968. tuženikovoj majci MV, radnici toga poduzeća, dodijeljen predmetni prostor ("dvosobni stan u [adresa]) na korištenje te je istim rješenjem određeno da će imenovana zaključiti ugovor o korištenju stana i visini stanarine sa Stambenim poduzećem u Puli, dok je u obrazloženju rješenja navedeno da je predmetni stan neuvjetan za stanovanje te da se dodjeljuje za privremeni boravak, dok ne ispuni uvjete za dodjelu odgovarajućeg stana,

-kako ugovor o korištenju stana nije zaključen,

-kako je tuženik u spornom podrumskom prostoru stanovao sa majkom MV i očuhom ŠV od 1968. negdje do 1992., a njegova kći do 1996. kada mu je umrla majka, a prostor nastavio koristiti očuh te da je u taj prostor ponovo uselio s nevjenčanom suprugom 2009., nakon smrti očuha, pri čemu nije sporno da s tužiteljima ni TV nije sklopio ugovor o najmu,

- kako za ulaganja izvršena u navedeni prostor nije postojalo odobrenje nadležne vlasti,

- kako tuženikovi roditelji nisu realizirali pravo na otkup stana niti je takav zahtjev podnio tuženik.

7.Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje kako tuženik nije dokazao da je njegova majka stekla stanarsko pravo na navedenom stanu, a čak i da su ona i suprug to pravo stekli, da je isto kao nenasljedivo prestalo njihovom smrću.

7.1.Također da nisu ostvarili ni prava iz članka 372. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14,81/15 i 94/17, dalje:ZV) jer nije dokazano da su radovi u stanu izvedeni na temelju odobrenja nadležne vlasti, a pored toga da tuženik osobno ni preko svojih prednika (majke i očuha) nije mogao steći vlasništvo dosjelošću jer su od 1968. pa nadalje sporni prostor koristili kao stanari, a ne kao vlasnici, slijedom čega im nedostaje pretpostavka savjesnosti odnosno poštenja posjeda iz članka 159. ZV-a.

8.Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

9.Proizlazi kako se radi o pravoj vlasničkoj tužbi vlasnika neposjednika upravljenoj prema trećoj osobi koja posjeduje njihovu stvar bez pravnog osnova.

10.Odredbom članka 161. stavak 1. ZV-a propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Odredbom čl. 162. st. 1. ZV-a propisano je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

11.Tužitelji su, prema utvrđenju suda, dokazali svoje vlasništvo, kao i vlasništvo TV, izvatkom iz zemljišne knjige, dok je posjed tuženika od 2009. nesporan.

12.Takvom vlasničkom zahtjevu posjednik se može usprotiviti isticanjem prigovora i to prigovora koji negiraju vlasnički zahtjev, koji ukidaju vlasnički zahtjev ili koji zaustavljaju vlasnički zahtjev.

13.Člankom 163. ZV-a određeno je da posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako izvodi svoje pravo na posjed od posrednoga posjednika, koji ima pravo na posjed te stvari, osim ako je posjed dobio posjednik od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade.

14.Tuženik se zahtjevu za predaju u posjed usprotivio isticanjem prigovora koji zaustavlja vlasnički zahtjev, navodeći da ima pravo posjedovati predmetni prostor, u bitnome se pozivajući na to da se radi o stanu koji su koristili njegovi majka i očuh kao nositelji stanarskog prava od 1968., da su u njega ulagali, on s njima živio od 1968. do 1992., a njegova kći do 1996., da je nakon smrti majke 1996. stan nastavio koristiti očuh koji je preminuo 2009. a on s nevjenčanom suprugom doselio nakon njegove smrti odnosno neposredno prije smrti te da je osobno i preko svojih prednika kvalificirani posjednik.

15.Kako je pravilno i utvrdio prvostupanjski sud, rješenje o dodjeli stana tuženikovoj majci doneseno je 17. lipnja 1968., dakle u vrijeme važenja Zakona o stambenim odnosima (Službeni list SFRJ br. 11/66 i 32/68, dalje ZSO/66) koji je u članku 2. stavak 1. propisivao da stanarsko pravo stječe građanin koji se uselio u stan na osnovu ugovora o korištenju stana ili drugog akta, koji po važećim propisima predstavlja punovažan osnov za useljenje, što nije spomenuto rješenje, kako to neosnovano smatra žalitelj, u kojemu se izričito i navodi kako će se zaključiti ugovor o korištenju stana, čije postojanje tuženik nije dokazao.

16.Međutim, kada bi se protivnim načelu vladavine prava i pravne sigurnosti ocijenilo tumačenje da tužiteljeva majka nije stekla stanarsko pravo zbog nedostatka pisanog ugovora o korištenju stana i navoda iz rješenja o dodjeli „da će korisno poslužiti za privremeni boravak" te uzelo kako je useljenjem na temelju odluke o dodjeli i dugogodišnjim korištenjem stana otklonjen nedostatak pisane forme, odnosno da je ugovor sklopljen na neformalan način, dakle da su tuženikovi majka i očuh stekli stanarsko pravo, u situaciji kada nisu realizirali pravo na otkup temeljem članka 6. stavak 1. i članka 9. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 27/91., 54/91., 6/92., 8/92., 8/92., 33/92., 43/92. - službeni pročišćeni tekst, 46/92., 49/92., 69/92., 87/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 103/95., 11/96., 76/96., 111/96., 11/97., 103/97., 68/98., 163/98., 22/99., 96/99., 120/00., 94/01., 78/02., 113/02. dalje ZPS), niti je takav zahtjev uz suglasnost stanara (za otkup stana i za sklapanje ugovora o kupoprodaji) podnio tuženik kao (tada) član obiteljskog domaćinstva, opravdano je uzeto kako tuženik nije stekao valjani pravni osnov za korištenje stana.

17.Ovo stoga što je iz stana iselio 1992. i u istog se nesporno vratio 2009. po smrti očuha ili neposredno pred njegovu smrt, pa dakle nije bio član obiteljskog domaćinstva stanara koji bi u smislu članka 12. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ 42/1986, 37/1988, 47/1989, 12/1990, 22/1990, 51/1990, 22/1992, 58/1993, 70/1993, 91/1996, 99/1996, 99/1996, 91/1996, dalje:ZSO/85) mogao nastaviti korištenje stana po članku 67. stavak 3. ZSO/85, odnosno kojemu bi pripadalo pravo na korištenje stana po smrti stanara osnovom odredbi Zakona o najmu stanova („Narodne novine 91/96, 48/98, 66/98, 22/06,68/18,105/20 dalje:ZNS), a status stanara nije mogao naslijediti, što je sve valjano utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud.

18.Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud kako ni ulaganja majke i oca tuženika temeljem ugovora o zajmu ne predstavljaju osnovu za korištenje stana po članku 372. ZV-a, kao i da je bez utemeljenja korespondiranje s pravnom osnovom stjecanja dosjelošću, za što nedostaju pretpostavke savjesnog, odnosno poštenog posjeda iz članka 159. ZV-a, kako je to valjano utvrđeno i detaljno obrazloženo pod točkom 14. i 14.1. te 15. obrazloženja, koji razlozi se u cijelosti prihvaćaju, a žalitelj ih s osnovom ne dovodi u pitanje.

19.U okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na utvrđenje da su tužitelji i TV uknjiženi kao suvlasnici predmetne nekretnine te da tuženik nije dokazao da bi imao pravo koje ga ovlašćuje na posjed stvari (pravo na posjed), bilo po navedenim osnovama ili po ugovoru o najmu koji je bezuspješno pokušao s njima zaključiti, to su i prema ocjeni ovog suda, ispunjene pretpostavke iz citiranih odredbi članka 161. stavak 1. i članka 162. ZV-a te je stoga pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan.

20.Stoga je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a pobijanu presudu valjalo potvrditi uz odbijanje žalbe kao neosnovane, što se odnosi i na parnični trošak koji je dosuđen tužiteljima valjanom primjenom odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa) koju odluku tuženik uopćenim žalbenim prigovorom nije doveo u pitanje.

21.Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka sud je odbio jer isti nije bio potreban (članak 155. ZPP).

U Splitu, 27. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić