REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3130/2024-37

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje d.d. , OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3 protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i bez uredno pozvanog tuženika, dana 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje d.d., A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 iznos od 1.823,52 eura / 13.739,33 kune uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je njihov osiguranik NP stradao u prometnoj nezgodi dana 26.07.1994. kao putnik u vozilu reg. oznaka [registarska oznaka] vlasništvo Hidroelektre, kojim je upravljao FP a isto vozilo je bilo osigurano kod tuženika, broj police [broj police]. Odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj utvrđeno je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2856/97 od 01.09.1995. Na osnovu navedene nesreće osiguraniku tužitelja je rješenjem broj In-908106 od 29.11.1995. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka radne sposobnosti, pri čemu je ozljeda izvan rada utjecala na ukupnu invalidnost od 40%. Za ranija razdoblja tuženik je tužitelju naknadio štetu do zaključno 31.10.2015. Kako je tužitelj nastavio sa isplatom invalidske mirovine te je za razdoblje od 1.11.2017. do 30.9.2018. nastala nova šteta za tužitelja u iznosu od 13.739,33 kune. Dana 15.11.2019. tužitelj je tuženiku uputio zahtjev za naknadu štete koju je tuženik primio ali nije podmirio dug. Tuženik odgovara tužitelju za nastalu štetu isplatom mirovine temeljem odredaba čl. 160., a u svezi s čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava štetni događaj, pasivnu legitimaciju niti navod tužitelja da bi njegovom osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu, tuženik se u cijelosti protivi kako osnovu tako i visini tužbenog zahtjeva. Osiguranik tužitelja rođen je dana 2. siječnja 1943. te navršio dob za stjecanje starosne mirovine prije utuženog razdoblja. Osiguranik tužitelja dosegao je dob u kojoj po redovitom stanju stvari stječe pravo na starosnu mirovinu, pri čemu tuženik ne iznosi tvrdnju da bi jednu vrstu mirovine trebalo transformirati udrugu vrstu mirovine. Po redovnom stanju stvari, da osiguranik tužitelja nije ostvario pravo na invalidsku mirovinu, tužitelj bi bio u obvezi svome osiguraniku isplaćivati starosnu mirovinu. Za tu starosnu mirovinu bi trebao rezervirati određena novčana sredstva. Kako bi tužitelj morao rezervirati određena novčana sredstva za isplatu mirovine svome osiguraniku, tužitelj više ne trpi štetu na koju se poziva pa eje samim time otpala pravna osnova za potraživanje tužitelja u ovom predmetu. Da bi tužitelj trpio štetu u smislu odredbama ZOO-a nakon što bi njegov osiguranik po redovnom tijeku stvari temeljem zakona ostvario pravo na starosnu mirovinu, ista bi se trebala očitovati u vidu pozitivne razlike između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku i starosne mirovine koju bi mu ionako prema redovnom tijeku isplaćivao tužitelj da nije bilo štetnog događaja. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine, kako to smatra tužitelj, nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljeva prava. Tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje tužitelja, obračun, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Lidija Tkalec Gradinščak iz Vještak Tkalec d.o.o., zapisnici s ročišta i priležeći podnesci.

4. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznos invalidske mirovine za osiguranika tužitelja i to za razdoblje od 1.11.2017. do 30.9.2018., u iznosu od 13.739,33 kune. Nesporna je pasivna legitimacija, navod tužitelja da je njegovom osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu, sporan je osnov kao i visina tužbenog zahtjeva.

5. Osnova tužbenog zahtjeva je rješenje tužitelja broj IN-908106 od 29.11.1995. kojim je osiguraniku HZMO-a priznato pravo na invalidsku imovinu po kojem se isti isplaćuje. Visina tužbenog zahtjeva je prikazana u obračunu tužitelja stranica 8 ovog spisa.

6. Odredba čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te naknada stvarne štete koju zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima ovog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja.

7. Tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a koja je materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira ZOOP.

8. Vještak u svom nalazu i mišljenju je mišljenja da nije bilo štetnog događaja, NP bi, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 130/2010 pročišćeni tekst), ostvario pravo na starosnu mirovinu sa 65 godina života, odnosno dana 02.01.2008. godine. Iako NP ne bi imao 15 godina staža odrađenih u RH, obzirom na Ugovor sa Bosnom i Hercegovinom, da bi ostvario uvjet za mirovinu, pridodao bi mu se staž odrađen u BiH. Ako bi se vrijednosni bodovi za izračun potencijalne starosne mirovine utvrđivali prema ostvarenim plaćama za 1994. godinu, a za razdoblje od 01.01.1995. do 31.12.2007. godine prema prosječnoj mjesečnoj neto odnosno bruto plaći VKV radnika u RH, tada bi za ukupan radni staž (odrađen u BiH i RH) do 01.01.2008. godine proizlazila starosna mirovina u iznosu od 2.257,89 kn, odnosno 2.842,68 kn zajedno sa dodatkom. Obzirom da se prema napisima u dnevnim novinama razmjerna mirovina (mirovina za staž odrađen samo u RH) počela obračunavati tek u 2019. godini, a da se do tad obračunavala kao da je sav staž odrađen u RH, proizlazi da bi starosna mirovina NP u razdoblju od 01.11.2017. do 30.09.2018. godine bila veća od isplaćene invalidske mirovine. Ako bi NP za razdoblje od 01.11.2017. do 30.09.2018. godine bila obračunata razmjerna mirovina (mirovina samo za staž ostvaren u RH), tada je ista manja od isplaćene invalidske mirovine.

9. Na ročištu održanom 10.5.2023. financijski vještak Lidija Tkalec Gradinšćak u odnosu na pitanje tuženika navodi da je iz rješenja o mirovini vidljivo da je osiguranik tužitelja otišao u invalidsku mirovinu koja je djelomično posljedica ozljede na radu, odnosno u postotku od 40%, da je mirovina bila isključivo posljedica ozljede na radu ista bi se utvrdila u visini od 85% osnovice pa bi bila viša od ostvarene imovine. Navodi da ako bi invalidska mirovina utvrđena isključivo kao posljedica ozljede na radu bila veća od ostvarene mirovine tada bi ista bila veća od ostvarene mirovine u spornom razdoblju, obzirom da se mirovine usklađuju po istim postocima. Navodi da je u nalazu utvrđivala potencijalnu starosnu mirovinu na način da je osiguranik tužitelja nastavio raditi do trenutka kada bi isti navršio 65 godina života i time stekao oba uvjeta za odlazak u starosnu mirovinu. Potencijalna starosna mirovina je utvrđena prema potencijalnim plaćama koje je osiguranik tužitelja mogao ostvariti, obzirom na svoju stručnu spremu. Izračun nije utvrđen prema stvarno odrađenom stažu, nego uz pretpostavku da bi osiguranik tužitelja nastavio raditi do 65 godine života.

10. Sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka koje je doneseno na temelju virtualnih podataka vještaka i pod pretpostavkom da nije bilo štetnog događaja te vještak nije proveo zadatak vještačenja sukladno odredbi čl. 27 st. 2 i st. 3 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

11. U ovom postupku između stranaka radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovina stoga se u ovom slučaju promjenjuje odredba čl. 27 zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

12. Prema čl. 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, stoga u ovom slučaju treba utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena ozljedom na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo slučaju kada bi se utvrdilo u utuženom razdoblju postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike.

13. Prema odredbi čl. 221a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja u ovom slučaju teret dokazivanja je na strani tužitelja.

14. Tuženik bi kao osiguratelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se utvrdilo u utuženom razdoblju postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike. Sud zaključuje da s obzirom da u ovoj pravnoj stvari nije utvrđeno postojanje stvarne štete sukladno mjerodavnom zakonu o obveznim osiguranjima u prometu čl. 27 st. 3.

15. Sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti jer tužitelj nije dokazao postojanje razlike između invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike.

U Zagrebu, 27. veljače 2025. godine

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku