Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1208/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući povodom žalbi tužitelja i tuženice izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2024. poslovni broj: P-3369/2021-29, u sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se odbija, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2024. poslovni broj: P-3369/2021-29 potvrđuje pod toč. I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 5. lipnja 2024. poslovni broj: P-3369/2021-29:

- potvrđuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. IV. izreke presude u dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 632,20 EUR za zateznom kamatom tekućom od 5. lipnja 2024. do isplate.

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. IV. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.316,88 EUR na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka od 2.316,88 EUR zajedno sa za zateznom kamatom tekućom od 5. lipnja 2024. do isplate.

- potvrđuje pod toč. V. izreke presude.

II. Nepobijana toč. II. i III. izreke presude ostaju neizmijenjene.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Nalaže se tužitelju naknadi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 157,87 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev, kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj 44564/07 od 27. veljače 2007. sklopljen između prednika tuženice i tužitelja i da utvrdi da je ugovor bez pravnog učinka među strankama te je njegov zahtjev odbijen i u dijelu kojim je zahtijevao da mu tuženica naknaditi troškove postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Pod toč. II. izreke kao djelomično osnovan prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i tuženici je naloženo da tužitelju isplati iznos od 442,23 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća do isplate, dok je toč. III. kao neosnovan odbijen zahtjev za isplatom daljnjeg iznosa od 885,13 EUR sa zateznim kamatama. Pod toč. IV. izreke tuženici je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.949,08 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 05. lipnja 2024. do isplate, dok je toč. V. kao neosnovan odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu u toč I. izreke pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji ovaj tužbeni zahtjev, odnosno podredno predlaže vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Presudu u dijelu odluke o troškovima postupka (toč. IV. i toč. V. izreke) pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti toč. IV. i toč. V. izreke prvostupanjske presude, odnosno podredno ukinuti ove točke izreke presude i predmet vrati na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženice kao kreditor dana 27. veljače 2007. sklopili ugovor o kreditu, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 22.499,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 7,80%. Sud je utvrdio i da je za vrijeme trajanja ugovora došlo do rasta valute CHF, kao i do jednostranih promjena kamatne stope i da je ugovor otkazan 10. siječnja 2013. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud utvrđuje i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF-u ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl.90. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora.

7. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan obrazlažući da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudskih odluka donesenih u povodu kolektivne tužbe i teče 5 godina. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž-6632/17, kojom je odbijena, između ostalih, i žalba ovdje tuženice protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), pa sud ocjenjuje kako nije osnovan prigovor zastare, budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, dana 26. travnja 2021.

8. Tijekom postupka sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke mr. sc. Zrinka Ručevića iz trgovačkog društva Ručević vještačenja d.o.o., utvrdio da je tužitelj po predmetnom Ugovoru o kreditu platio veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od 10. travnja 2007. do 19. listopada 2010. od 442,23 EUR.

9. Slijedom prikazanih utvrđenja sud prvenstveno odbija zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu broj 44564/07 od 27. veljače 2007. sklopljen između prednika tuženice i tužitelja te ujedno zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa i tužitelju dosuđuje zatraženi iznos preplate izvršene po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli.

10. Tužitelj u žalbi ističe da predmetni ugovor u sebi sadrži dvije ništetne odredbe, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje se imaju tumačiti kao cjelina u kreditnom paketu od kojih ovisi visina, vrijeme i način vraćanja kredita, a ne parcijalno kao zasebni elementi koji nemaju doticaja jedan s drugim. Tvrdi i da ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao predmetu i cijeni, predstavljaju bitne sastojke Ugovora o kreditu koji nužno dovode do ništetnosti tog ugovora u cjelini.

11. Prvostupanjski je sud odbio prvopostavljeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu uz obrazloženje da predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, koje su nepoštene i ništetne, nisu takvog značaja da bi ništetnošću opteretile čitav ugovor.

12. Navedeni zaključak suda prvog stupnja pravilan je i zakonit i isti nije doveden u sumnju žalbenim navodima tužitelja. Naime, za utvrđenje da li je ugovor o kreditu zbog ugovorene promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženice kao banke i valutne klauzule ništetan u cijelosti mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. dalje ZZP/03), koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i odredba čl. 324. st. 1. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05. dalje ZOO). Odredbom čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavosti samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, dok je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Bitni sastojci ugovora o kreditu (čl.1021. ZOO) jesu iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci te obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca.

14. Valutna klauzula (čl. 22. st. 1. ZOO) je tzv. zaštitna klauzula međutim u slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF, što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli postane izvor značajnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza, kao što je to bilo u konkretnom slučaju, a zbog čega je ova odredba ništetna, opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora, jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz predmetnog ugovora bila hrvatska kuna, time što uklanjanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. U tom smislu okolnost da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ugovor ne bi mogao opstati u smislu čl. 324. ZOO.

15. Ni utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnost opstanka ugovora, jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope, ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen. Niti ovom promjenom ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka, jer se i promjenjiva kamatna stopa pokazala kao faktor nestabilnosti, pa je upravo izmjenom ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom u ugovore s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, postignuta stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Iako je dakle odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u određenoj mjeri učinjena izmjena bitnih sastojaka ugovora o kreditu, ugovori mogu opstati bez ništetnih odredaba, jer takve izmjene nisu u suprotnosti sa bitnom voljom ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju ništetnost je ustanovljena upravo zato da bi "ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje", te zbog toga ostaje valjan (jednako stajalište zauzeto je i u odluci VSRH poslovni broj Rev 259/2022-3 od 09. listopada 2024.).

17. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se isti poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije u predmetima broj C-118/2017 i C-260/2018 valja navesti da je Sud Europske unije u tim predmetima zauzeo stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 te polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna, ali isto tako navodi da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe, kao i da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava. Odluke suda EU na koje se poziva tužitelj nisu mjerodavni izvor prava u ovom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu Direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993., a konkretni ugovor nije u dosegu navedene Direktive s obzirom da je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci VSRH poslovni broj Rev 259/2022-3 od 09. listopada 2024. iznio je stajalište da je u prvom st. čl. 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (sl. l. 2013.) propisano da su odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije EU prije pristupanja obvezujuće za Republiku Hrvatsku i primjenjuju se u Republici Hrvatskoj tek od dana njezina pristupanja Europskoj uniji, dakle, od 1. srpnja 2013., pa je za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno isključivo pravo Republike Hrvatske, i to prvenstveno odredbe čl. 324. st. 1. i 2. ZOO te odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

18. Slijedom iznijetog ovaj je sud odbio žalbu tužitelja te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

19. Iako prvostupanjski sud u obrazloženju osvoje odluke o troškovima postupka navodi da ovaj dio odluke temelji na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: OT) u konačnici priznaje sve troškove tužitelju pojašnjavajući da je tuženik svojim držanjem prije i izvan parnice povrijedio subjektivna prava tužitelja (potrošača) zbog kojih se parnica vodi od travnja 2021., da je tijekom parnice neosnovano osporavao tužbeni zahtjev, da tuženik, iako je mogao s obzirom na djelatnost kojom se bavi, nije niti uvjetno prezentirao svoj obračun razlike u anuitetima po osnovi valutne klauzule i na taj način eventualno smanjio troškove parnice, koja se vodi radi zaštite potrošača, već upravo suprotno, izbjegavao je dostaviti dokumentaciju važnu za vještačenje te ga je prvostupanjski sud u više navrata pozivao da to učini. Također sud je utvrdio da, vezano za smanjeni dio restitucijskog zahtjeva, tuženik nije imao nikakve posebne troškove, pa stoga tuženici u smislu navedenog ne pripada pravo na razmjeran dio troška od tužitelja, samo zato što je tužitelj u zaštiti svojih potrošačkih prava smanjio restitucijski dio zahtjeva.

20. U svojoj žalbi tuženica prvenstveno tvrdi da prvostupanjski sud u obrazloženju presude uopće ne navodi izrijekom na temelju čega je tužitelju dosudio cjelokupni trošak parničnog postupka, usprkos tome što je utvrdio da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 33%, a da tuženica nije uopće uspjela u sporu.

21. Razmotri li se uspjeh parničnih stranaka u parnici proizlazi kako je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da je tužitelj uspio u omjeru od 100% s osnovom, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 33% i da je njegov uspjeh u parnici 66,5% od kojeg postotka je oduzeo tuženikov uspjeh u sporu od 33,5% i dobio pozitivnu razliku na strani tužitelja od 33%.

22. Međutim, prema ocjeni ovoga suda pogrešna procjena visine potraživanja tužitelja prema tuženici i postavljanje zahtjeva na isplatu od 10.0001,00 kn odnosno 1.327,36 EUR, iako je tužitelj mogao putem stručne osobe realnije procijeniti svoj restitucijski zahtjev prije podnošenja tužbe ili je mogao postaviti tužbeni zahtjev u smislu čl.186.b ZPP-a, nikako se ne može pripisati krivnji tuženice niti odlučivanju o troškovima po načelu krivnje kako je to učinio prvostupanjski sud.

23. Naime, uvažavajući činjenicu da je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, koje raspolaganje se ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe (čl.193. ZPP-a) valja ukazati da tužitelj ovakvo raspolaganje može učiniti bez pristanka tuženice samo prije nego što se tuženica upustila u raspravljanje o glavnoj stvari. Tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, međutim samo ako tuženica na to pristane. Kako se u ovom predmetu tuženica izričito protivila povlačenju dijela tužbe, to je sud odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjev, a stranke su troškove i zatražile prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,36 EUR, a ne 442,23 EUR.

24. Stoga za odluku o zahtjevu za naknadu troškova prvostupanjski sud nije mogao primijeniti odredbu čl. 158. ZPP (tim više jer tuženica nije udovoljila zahtjevu tužitelja niti postoje bilo kakvi drugi razlozi koji se mogu pripisati tuženice zbog čega bi tužitelj postavio zahtjev tri puta veći od realnog), nego odredbu čl.154.st.2. ZPP-a.

25. Neosnovano tuženica u žalbi upire da je sud pogrešno tužitelju dosudio trošak sastava podnesaka od 18. lipnja 2021. i 2. travnja 2024. u punom iznosu 250,00 EUR sukladno Tbr. 7.1. i Tbr. 8.1. OT budući se radi o obrazloženim podnescima u kojima tužitelj iznosi svoje očitovanje na odgovor na tužbu i na navode vezane uz povlačenje tužbe. Nadalje, sud je ispravno dosudio tužitelju i trošak zastupanja na ročištu dana 13. siječnja 2022., jer se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari. Osnovana je međutim žalbena tvrdnja da podneskom od 26. veljače 2024. tužitelj iskazuje suglasnost s nalazom i mišljenjem vještaka i sukladno njemu uređuje tužbeni zahtjev bez bilo kakvog daljnjeg obrazloženja i da trošak ovog podneska treba priznati po Tbr. 8/4 OT. Isto tako, ukazivanje na primjenu prava sudu, kao i navodi izneseni u podnesku od 27. rujna 2022. ne predstavljaju obrazloženi podnesak te sud ovaj podnesak ne ocjenjuje potrebnim za odluku u smislu čl.155. ZPP-a.

26. U smislu navedenog osnovani trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku-odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1 OT), sastav podnesaka od 18. lipnja 2021., 2. travnja 2024. po 100 bodova za svaki (Tbr.8/1 OT), sastav podneska od 26.veljače 2024. (Tbr.8/4 OT) 25 bodova i pristup na ročišta 13. siječnja 2022. i 23. svibnja 2024. po 100 bodova za svako (Tbr.9/1 OT), što ukupno iznosi 525 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € (Tbr.54. OT) prema važećoj Tarifi, te uvećano za 25 % po osnovi PDV iznosi 1.312,50 €. Kada se ovaj trošak stavi u omjer sa uspjehom tužitelja u parnici od 33% dobije se iznos od 433,12 EUR, uvećano za trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 199,08 €, tako da je ukupan osnovano dosuđeni iznos troškova 632,20 €.

27. U tom smislu je odluku suda prvog stupnja u toč. IV izreke valjalo djelomično potvrditi za iznos od 632,20 EUR i djelomično preinačiti i odbiti za daljnji iznos od 2.316,88 EUR te u cijelosti potvrditi toč. V. sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP-a.

28. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer sa svojom žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

29. S druge strane tuženica je sa svojom žalbom uspjela pa joj je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a dosuđen trošak sastava žalbe sukladno Tbr. 10/4 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23.) u iznosu od 125,00 EUR uzimajući u obzir da je vrijednost predmeta spora 2.949,08 EUR kao i trošak sudske pristojbe od 75,94 EUR odnosno ukupno 200,94 EUR. Kada se osnovani žalbeni trošak stavi u omjer sa uspjehom tuženice u žalbenom postupku od 78,57% dobije se iznos od 157,88 EUR na čije plaćanje je obvezan tužitelj.

U Varaždinu 27. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun