REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1626/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d. o. o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., [adresa], OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2025., s danom objave 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5103876357 od dana 12. ožujka 2008. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320 kao kreditora i JM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,700 % (nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplati iznos od 331,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 14. ožujka 2008. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa] OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR-a. zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR-a.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi od 4. lipnja 2024. ističe da je HM s tuženikom zaključio ugovor o kreditu od 12. ožujka 2008., kojim je tuženik kao kreditor dao na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 77.395,26 CHF. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 0.70 % (slovima: nula cijelih sedamdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom Ugovora o kreditu. S tim u svezi je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 331,09 EUR-a. Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, unaprijed sročen i sastavljen od strane tuženika. Tužitelj ističe da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o spornoj odredbi članka 10. Ugovora tuženik ni na koji način nije pružio korisniku kredita mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga tužitelj ističe da sukladno članku 96. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, je određeno da ugovorna odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 , ništetna. Tužitelj nadalje ističe da je ugovaranjem po njemu ništetne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu tuženik stekao korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu i odobravanje kredita u iznosu od 331,09 EUR-a. Tužitelj ističe da je korisnik kredita temeljem Ugovora o ustupu tražbine prenio na tužitelja svoju tražbinu s naslova plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu a o čijem ustupu je tužitelj obavijestio tuženika. Zaključno tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnim odredbu članka 10. Ugovora o kreditu, naloži tuženiku isplatu iznosa od 331,09 EUR-a sa zateznim kamatama te da tuženik tužitelju naknadi troškove ove parnice sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 8. listopada 24. tuženik osporava osnovanost i te ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer smatra da korisnik kredita nije mogao predmetnu tražbinu prenijeti ugovorom o cesiji na tužitelja. Naime tuženik ističe da imajući u vidu specifične okolnosti odnosa tuženika i korisnika kredita, tuženik smatra da je riječ o tražbini koja se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugog, slijedom čega je korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu. Tuženik također smatra da kako predmetnu tražbinu nije bilo moguće ustupiti da ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke. Tuženik nadalje ističe da nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanje ugovora o cesiji. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati da korisnik kredita ima status potrošača. Tuženik ističe sudu da sporna odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,70% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik ističe da je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Tuženik navodi da se korisnik kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita mogao informirati i putem letka za stambene i adaptacijske kredite tuženika gdje je bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita. Tuženik posebno ističe sudu da iz svih okolnosti koje se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i korisniku kredita poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika korisniku kredita prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana korisniku kredita, a u kojoj je upozoren na obvezu plaćanja naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko korisnik kredita nije pristao na navedenu naknadu, tuženik smatra da isti nije niti bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Tuženik također ističe da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade. Tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Na ročištu za glavnu raspravu od 27. siječnja 2025. a na kojem je saslušan i korisnik kredita HM parnične stranke su ostale kod iznesenih navoda te je sud temeljem članka 304. . Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje u tekstu ZPP-a) zaključio glavnu raspravu.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja da se predmetni ugovor utvrdi ništetnim u dijelu članka 10. Ugovora o kreditu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 331,09 EUR-a sa zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to: aneks ugovora o kreditu od 3. veljače 2016. (list 8-13 spisa), obavijest o učinjenom ustupku tražbine od 30. svibnja 2023. (list 14-15 spisa), ugovor o ustupku/cesiji od 30. svibnja 2023. (list 16-21 spisa), potvrda tuženika od 20. svibnja 2024. (list 22 spisa), dopis tužitelja od 2. svibnja 2024. (list 23 spisa), otplatna tablica (list 25-29 spisa), pisana izjava svjedoka HM (list 30-32 spisa), ugovor o kreditu (list 34-42 spisa), uvjeti za kreditiranje tuženika (list 107-115 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 116 spisa), izjave svjedoka iz drugih predmeta (list 126-141, 166-168 spisa), proces obrade kredita (list 159- 160 spisa), izvod iz članka dr. sc. NM (list 181-225 spisa) te je saslušao svjedoka HM (list 350-352 spisa). Sud je također izvršio uvid u sudske presude domaćih i stranih sudova koje su stranke tijekom postupka dostavile u spis.

7. U odnosu na aktivnu legitimaciju valja istaknuti kako je odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO-a) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

8. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

9. Potrošačka prava vezana uz status potrošača te da potrošaču daju posebna prava predviđena Zakonom o zaštiti potrošača i drugim propisima. Međutim, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pri tome prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača ( Pž-5375/2020, Pž-4749/2020).

10. U odnosu na tvrdnje tuženika kako tražbina u Ugovoru o ustupu nije dovoljno određena i nepostojeća valja istaknuti da predmet ugovora o ustupu tražbine može biti svaka tražbina, dospjela i nedospjela, uvjetna i buduća tražbina, ako su takve tražbine dovoljno određene i postoji izvjesnost u pogledu dužnika. Sadržaj tražbine prenesene Ugovorom o cesiji u kojem je točno utvrđena osnova tražbine i konkretiziran ugovor o kreditu iz kojeg (eventualna) tražbina je dovoljno određen da individualizira predmetnu tražbinu, iako ne sadrži točno određen iznos.

11. U čl. 59. ZZP/07 propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 96. st. 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st.

4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje člankom 102. stavkom 1. ZZP/07 je propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi toč. 10. Ugovora, prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,700% od iznosa kredita.

13. Korisnik kredita HM je na ročištu za glavnu raspravu od 27. siječnja 2025. istaknuo da je platio predmetnu naknadu za obradu kredita no da ističe da se ne sjeća da li se pojedinačno pregovaralo o odredbi ugovora o naknadi obrade kredita. Svjedok je također istaknuo da ne vjeruje da bi kredit bio odobren da nije podmirio predmetnu naknadu. Svjedok također ističe da ne misli da je prije sklapanja kredita bio upoznat s potrebom podmirivanja naknade za obradu kredita.

14. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 0,700 % od ukupnog iznosa kredita, a niti je to navedeno u letcima koji su davani klijentima i bili izloženi u poslovnicama tuženika.

15. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je ta odredba jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 0,700% od iznosa kredita. Prema utvrđenju ovog suda ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 331,09 EUR-a. Pritom je za istaknuti i da je nelogičan navod tuženika da se ti troškovi odnose na trošak djelatnika banke, održavanju i razvoju pripadnih IT sustava, troška uredskog materijala, troškova poštarine, trošak energenata i povezanih regulatornih troškova, kao što je primjerice izrada ponude i provjere unosa podataka, jer djelatnici banke za svoj rad ostvaruju plaću, a ne ostvaruju posebnu naknadu za obradu kredita, koju bi tuženik trebao svojim djelatnicima isplatiti, dok ostatak navedenih troškova ulazi u redovne troškove poslovanja banke, koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju.

16. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, sukladno čl. 324. st. 1. ZOO- a, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I izreke i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

17. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

18. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 331,09 EUR-a i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, budući da prijeporno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. 14. ožujka 2008. do dana isplate, jer je tuženik bio nepošten, znao je i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi.

18. Zatezne kamate su dosuđene u visini određenoj u visini stope određene člankom 29. ZOO-a.

19. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu temeljem članak 154. i 155. ZPP-a te pripada zahtijevani trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7/1 u vezi s Tbr 54. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 9. prosinca 2024. i 27. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a za svaki (Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava žalbe od 14. lipnja 2024. u iznosu od 100,00 (Tbr 10/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife) te trošak sastava podneska od 18. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife) t odnosno ukupno 900,00 EUR-a što uvećano za pripadajući PDV-a od 25% sveukupno iznosi 1.125,00 EUR-a. Navedenom trošku valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 132,72 EUR-a što sveukupni trošak tužitelja čini 1.257,72 EUR-a.

20. Po stavu ovog suda za vođenje ove parnice nije bio potreban trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredite kao ni trošak pristupa na ročištu za objavu presude budući da će presuda biti tužitelju dostavljena putem e-oglasne ploče. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR-a.

21. Odluka o zateznim kamata na ime troškova parničnog postupka je donesena na temelju članka 29. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog je odlučeno kao u stavku III. i IV. izreke.

U Zagrebu, 27 veljače 2025.

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku po punomoćniku