REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3682/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 14. veljače 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Marka Mučnjaka, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika IŠ, odvjetničkog vježbenika, dana 28. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3832314, sklopljenog između tužitelja AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da je naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 456,38 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. prosinca 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 nadoknaditi tužitelju AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 28. veljače 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice, tekuće od dana 08. prosinca 2006. godine do 14. prosinca 2006. godine.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su stranke dana 08. prosinca 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu u iznosu od 24.084,94 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate. Tužitelj ističe da je ugovorno odredba čl. 3. nepoštena i ništetna jer da određuje obvezu tužitelju da plati naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je korisnik kredita dužan platiti banci glavnicu i ugovorene kamate, stoga tužitelj tvrdi da tuženik nije imao zakonskog uporišta naplatiti od tužitelja naknadu za obradu kredita. Tvrdi da je odredba ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita protivna prisilnim propisima Republike Hrvatske, te da je stoga ništetna. Osim toga, tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da je ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Tužitelj tvrdi da je platio s osnova naknade za obradu kredita iznos od 5.984,60 kn i da nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o toj ugovornoj odredbi, kao niti o odredbama o promjenjivosti kamatne stope po jednostranoj odluci.

2. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka, kojom je ugovoreno da je naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, da je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, da se naloži tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos od 456,38 eura, sa zateznom kamatom tekućim od 08. prosinca 2006. godine do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti. Tuženik navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, jer da je naknada naplaćena 08. prosinca 2006. godine, a tužba je podnesena 2024. godine, dakle izvan proteka petogodišnjeg zastarnog roka. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, navodi da je odredba određena i da je prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Uz to, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da bi predmetna ugovorna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, što je ovdje slučaj. Ukoliko bi sud primijenio pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, u pogledu prigovora zastare, u tom slučaju tuženik navodi da je potraživanje tužitelja preuranjeno. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovora osnovanosti istoga u cijelosti, kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, izvatka iz knjigovodstvene kartice, saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 08. prosinca 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 24.084,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

7. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF i do promjene kamatne stope koju je banka jednostrano mijenjala, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

8. Nije sporno da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena obveza tužitelja - korisnika kredita da plati davatelju kredita, ovdje tuženiku, naknadu za obradu zahtjeva za kredit, u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja naknada je jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

9. Nije sporna visina plaćene naknade za obradu kredita, pa stoga nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

10. Sporno je pitanje zastare, odnosno pitanje preuranjenosti tužbe, nadalje sporno je pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. Sud je saslušao tužitelja koji je izjavio da je namjena kredita bila kupnja vozila za osobne potrebe, koje vozilo je koristio privatno, a ne ni za kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost. Naveo je da u to vrijeme nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Izjavio je da je pročitao ugovor ali da nije bio svjestan odredbe kojom je određena naknada za obradu kredita, jer da je u banci razgovarao sa zaposlenikom banke samo o visini anuiteta koje će otplaćivati, te o iznosu kredita koji će dobiti. Tužitelj je izjavio da mu zaposlenici banke nisu ukazali na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, tako da nije niti znao za tu naknadu. Tvrdi da ni danas ne zna o čemu se zapravo radi, a mu je odvjetnik rekao da se radi o ulaznoj naknadi, ali da mu još uvijek nije jasno na što se odnosi ta naknada.

12. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo.

13. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila u privatne svrhe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

14. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je spomenutu odredbu unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužitelju) obvezu plaćanja spomenute naknade, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvoj se naknadi radi.

15. Utvrđeno je da se tužitelj nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, a osim toga, zaposlenici banke uopće mu nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

16. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije određeno naveo što zapravo spada u troškove obrade kredita, koje troškove je naplatio od tužitelja. Osim toga, tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa tužitelj - potrošač nije mogao utjecati na postojanje te odredbe.

17. Nije osnovan prigovor tuženika da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer u samom ugovoru nema objašnjenja na što se odnosi ugovorna odredba za obradu kredita i koji su troškovi u njoj sadržani, koje bi tužitelj trebao posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Naglašava se da se znatna neravnoteža odnosi na pravni položaj odnosno na prava i obveze ugovornih stranaka, koji je narušen ugovaranjem takve ugovorne odredbe na štetu tužitelja i to neovisno o visini naplaćene naknade, jer ta visina nije pravi pokazatelj neravnoteže. Naime, neravnoteža se prvenstveno odnosi na činjenicu da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe jer se radilo o tipskom ugovoru tuženika, a upravo te okolnosti utvrđene su saslušanjem tužitelja.

18. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja radi čega se ništetnost ne može isticati, jer je tuženik sastavio ugovor o kreditu, pa je stoga tuženik ugovorna strana koja ima jaču poziciju u odnosu prema tužitelju i stručno i financijski. Tuženik je iskoristio svoj položaj i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

19. S obzirom na navedeno, osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita.

20. Radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba Ugovora kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

21. Napominje se da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru, ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su ti troškovi nastali, koji su netransparentni ili nepropocionalni.

22. Osim toga, odredba čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive, određeno je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, naglašava se da odredba čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe bi proizlazilo da je tuženik bio ovlašten naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, ali ne i sporne naknade za obradu kredita.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je u ovoj tužbi u točki I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

25. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (postavljen u točki II. tužbenog zahtjeva), kojim tužitelj traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. U ovom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenutih ugovornih odredbi, pa zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

27. Međutim nije osnovan niti prigovor tuženika da je tužba preuranjena jer nema zapreke u istom postupku tražiti utvrđenje ništetnosti i ujedno postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe.

28. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 456,38 eura s osnova naknade za obradu kredita, koji iznos je, što je među strankama nesporno, tužitelj platio tuženiku dana 14. prosinca 2006. godine.

29. Naime, u pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na stručne službe koje djeluju unutar tuženika, tuženik je znao ili morao znati za rizike ugovaranja ovakvog kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, a tužitelja nije upozorio na sve rizike takvog ugovaranja kredita. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove (kako je precizirano u izreci presude).

30. Kamatna stopa teče od slijedećeg dana nakon dana plaćanja dakle od dana 15. prosinca 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

31. Prema tome, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu zatezne kamate počevši od dana 08. prosinca 2006. g. do 14. prosinca 2006. godine, kao neosnovan.

32. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Naime, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (dio zatezne kamate), a u pogledu tog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

33. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, pristup na ročište dana 15.01.2025.g. - 100 bodova, sastav podneska od 16.01.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 14.02.2025.g. – 100 bodova, pristup na ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 450 bodova, odnosno 900,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 225,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 33,18 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 1.125,00 eura.

34. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 28. veljače 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

35. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 28. veljače 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku