Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-959/2024-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vedrani Perkušić, u pravnoj stvari tužitelja ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sandri Petrović Jakovina, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj 17 P-461/2023-8 od 6. veljače 2024., dana 27. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj 17 P-461/2023-8 od 6. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini istaknut po tuženiku.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik pozivom na žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) u svezi s odredbom članka 381. ZPP-a i predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog rješenja slijedom žalbenih navoda. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je prvostupanjski sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbe članka 81. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP), te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Naime, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Po ocjeni prvostupanjskog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu zbog toga što je mjesto prebivališta tužitelja u [adresa], pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužitelju izazvala znatnije troškove dolaska na sud, kao i dodatno vrijeme, čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih strana postoji znatna neravnoteža. Iz tih razloga sud prvog stupnja zaključuje da nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula pa kako je tužitelj tužbu podnio pred sudom mjesta svog prebivališta, to je istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

5. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju quaestio facti.

6. Takav stav suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Također, odredbom članka 19.l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13. 9/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

9. Tužitelj je adresu prebivališta naznačio u tužbi pri čemu nije bio dužan uz tužbu dostaviti službenu ispravu iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe njegova adresa prebivalište bila upravo na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja, a da tužitelj ima prebivalište na nekoj drugoj adresi tuženik niti ne tvrdi.

10. Polazeći od svega navedenog, te kako prorogacijska klauzula nije bila posebno pregovarana, dok udaljenost tužiteljevog boravišta od sjedišta tuženika objektivno ima učinak odvraćanja od vođenja spora, a tuženik kao financijski "jača" strana, s mrežom poslovnica i zaposlenika u cijeloj Republici Hrvatskoj, ima adekvatnu mogućnost angažiranja punomoćnika za zastupanje i u mjestu gdje je tužitelj pokrenuo spor, to sporna odredba uzrokuje znatnu procesnopravnu neravnotežu stranaka, čime među njima nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi članka 70. ZPP-a, pa je sud prvog stupnja tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pravilno odbio kao neosnovan.

11. Stoga je valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i primjenom članka 380. točka 2. ZPP-a potvrditi pobijano rješenje.

12. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan s obzirom da tuženik sa svojom žalbom nije uspio.

U Splitu 27. veljače 2025.

SUTKINJA

Vedrana Perkušić